Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Žena u poznom Rimskom carstvu zauzimala je raznolike položaje u društvu, te se za ovaj period istorije Rimske imperije zna za brojne ugledne žene, od vladarki do žena iz naroda, pa i prostitutki i robinja. Međutim, rani srednji vek je doneo različite promene i svet je počeo da se menja. Seoba naroda prouzrokovala je izmenu etničke slike, a od 476. godine i formalno više nema Zapadnog rimskog carstva.
Nove države na tlu Evrope u početku su, što se tiče položaja žene, imale dosta običajnog prava u svom zakonodavstvu i uopšte u društvu. Mogućnost nasleđa, raspolaganja mirazom, i uopšte bračno pravo je davalo značajna prava ženama. Ropstvo i prostitucija u osvit srednjeg veka su se naslanjali na rimsku praksu, te je hrišćanstvo pokušalo da u to unese određeni red. Burgundski i vizigotski zakonici su propisivali da je žena mogla da poseduje i upravlja zemljom, posebno u slučajevima kad je udovica ili ako je muž odsutan (ratni pohod). Anglosaksonsko zakonodavstvo je bilo prilično kontradiktorno, i protezalo se od zaštite prava do sankcionisanja otmica žena u zakoniku kralja Etelreda 1008. godine.
Žene i rano hrišćanstvo, koje je svakako jedno od ključnih obeležja ovog perioda imali su vrlo kompleksan odnos, od odbacivanja žene i kritika na račun celog roda (recimo Tertulijan i njegovo quid est mulier?) do mogućnosti za samostalan razvoj u manastiru. Ženski manastiri i žensko monaštvo uopšte dali su zamah i ženskoj kreativnosti, te njihovom izlaženju iz senke. Žene na čelu duplih manastira ranog srednjeg veka izgleda da nisu bile retkost, i starije istoriografsko pitanje da li je to mit ili realnost se u novije vreme sve više odbacuje. Naravno, ključno pitanje može li se sve to i posmatrati kroz polnu određenost ili je prosto jurisdikciono pitanje, kao i činjenica da su mnoge ktitorke bile upravo vladarke.
Žena u domaćinstvu ranog srednjeg veka je bila ne samo objekat, nego često i subjekat i nadgledala je celo domaćinstvo i poslove u njemu. Imajmo na umu da je najveći procenat srednjovekovnih žena upravo bio vezan za selo, da su bile u dosta težem položaju, ali do 1000. godine postoje tragovi njihovog upravljanja poslovima u celom domaćinstvu. Matronimi koji se pojavljuju u ranom srednjem veku, neretko su služili za porodično ili čak i dinastičko razlikovanje grana neke veće porodice, što pokazuje određen stupanj prihvatanja ženskih linija unutar familija, rodova ili čak i dinastija.
Žena je svoje mesto našla i u najvažnijoj pravnoj zbirci ranog srednjeg veka u franačkom Salijskom zakoniku – i evo nekoliko primera:
Ako neko ubije slobodnog čoveka ili od živog muža otme ženu, presudiće se da plati 8.000 dinara, što iznosi 200 solida.
Ako neko zlostavi slobodnu i trudnu ženu, pa ona umre, presudiće se da plati 28.000 dinara, što iznosi 700 solida.
Ako neko ubije slobodnu ženu koja može da rađa, presudiće se da plati 24.000 dinara, što iznosi 600 solida.
Ako je ubije pošto više ne može da rađa, presudiće se da plati 8.000 dinara, što iznosi 200 solida.
Ako neko za slobodnu ženu kaže da je veštica, i ne bude to mogao dokazati, presudiće se da plati tri puta po 2.500 dinara, što iznosi 187 ½ solida.
LIX O nasleđu
- Ako neko umre i ne ostavi dece, a živa mu je majka, ona će ga naslediti.
- Ako mu majka nije živa, a ostavi brata ili sestru, oni će ga naslediti.
- Ako ni njih nema, naslediće ga tetka.
- A dalje, naslediće ga najbliži srodnik iz pomenutih loza.
- Zemlju, međutim, nikako ne može da nasledi žena, nego cela zemlja pripada muškarcima njegova roda.
U narednim redovima biće reči i o nekim najvažnijim i najuglednijim ženama. Budući da je u pitanju rani srednji vek, izuzetno je teško napraviti neki veliki izbor, ali opet, ova epoha na Zapadu nije bila bez fascinantnih biografija uglednih i obrazovanih žena koje su iskakale iz svakodnevnice.
Gala Placidija je bila ćerka vizantijskog cara Teodosija I, sve do 410. godine živela i boravila najpre u Milanu, a potom i Rimu. Odvedena je kao talac posle prvog pada, odnosno varvarske pljačke Rima, koju je zatim oženio Ataulf. Već 416. godine bila je razmenjena za žito, a zatim ponovo, mimo svoje volje, 417. godine udata je za pobednika nad Vizigotima i potonjeg cara Konstancija III. Iz ovog braka su se rodila deca Honorija i budući car Valentijan III. Sposobna žena u politici, uticaj joj se povećao u vreme posle smrti zapadno-rimskog cara Honorija, kada je došla u sukob sa vojnim zapovednikom Kastinom, zbog čega je morala da pobegne u Carigrad, gde je prihvatila i izmirenje sa ranijim protivnikom vizantijskim carem Teodosijem II. Za ovo putešestvije se vezuje i priča o brodolomu i navodnom zavetu Svetom Jovanu koji je Gala Placidija dala kako bi je izbavio iz te opasnosti. Uistinu, na kratko ju je i pogledala sreća jer je Valentinijan III proglašen za cara 425. godine, Gala Placidija bila je regentkinja maloletnom sinu, ali to je kratko trajalo. Sukob sa vojskovođom Aecijem je potom izbio i Gala Placidija, velika vladarka i ktitorka bila je primorana i na povlačenje 433. godine. Umrla je 450. godine.
Sveta Klotilda se u istoriografiji romantičarski naziva: Žena koja je pokrstila Franke ili druga majka prvorođene ćerke Majke Crkve. Ćerka burgundskog kralja Hilperika II. Nejasno je kako došla na dvor kod Hodoveha i udala se za njega, jer najbitniji izvor za ovaj period Grgur Turski izgleda koristi neku apokrifnu priču. Verovatno je u pitanju bio politički brak 493. godine, kada je Klotilda postala franačka kraljica. Zanimljivo, i njena sestra Hrona je bila aktivna i osnovala je crkvu Svetog Viktora u Ženevi. Klotilda je bila odgojena kao pobožna hrišćanka, rodila je petoro dece, insistirajući na njihovom krštenju kod Hlodoveha i to u periodu pre nego što je i on sam primio hrišćanstvo. U vreme kada su skoro svi varvarski narodi bili arijanci, Klotilda je bila iz porodice koja je sledila nikejsku dogmu i rimski obred i time uticala i na muževljev pravac. Pokrštenje Hlodoveha u Remsu nakon pobede u bici kod Tolbijaka često se pridodaje i njenom uticaju. Ovom se vremenu pripisuje i crkva Svetih Apostola Petra i Pavla u Parizu, kasnije Svete Genoveve savremenice Hlodoveha i Klotilde. Genoveva je često dolazila u ovu parisku crkvu, Klotildinu zadužbinu, tamo se molila i nakon smrti je kanonizovana i postala zaštitnica Pariza. Od 511. godine Klotilda je bila u Turu, pokušavajući da obezbedi prava na presto unucima, posvetila se potom asketskom životu, te umrla na grobu Svetog Martina 545. godine. Ubrzo nakon smrti kanonizovana je kao svetica.
Amalasunta/Amalasvinta bila je ćerka najvećeg ostrogotskog vladara Teodoriha Velikog, koja je bila u braku sa plemićem Euterikom. Arijanka po verskoj pripadnosti, znala je latinski, grčki i gotski, učila je filosofiju. Posedovala je, svedoče onovremeni izvori, sve ženske vrline: bila je srećna, plodna i strpljiva. Politički je takođe bila vrlo mudra i aktivna, razumela je izuzetno dobro i vreme i situaciju. Od 526. godine nasledila je ostrogotski tron kao regent, vladala je u ime sina Atalariha, i kao takva prikazana već 530. na diptihu. Verovatno su već tada vođeni pregovori sa vizantijskim carem Justinijanom I o begu u Carigrad. Od oktobra 534. do aprila 535. godine Amalsvinta je na vrhuncu, jer je u to vreme bila samostalna vladarka, ali ne zadugo. Zatvorio i ubio ju je Teodahad, što je bio izgleda i uzrok vizantijskih pohoda na Gote.
Hilda od Vitbija bila je jedna od najvažnijih žena ranog srednjeg veka u anglosaksonskoj Engleskoj. Rođena 614. godine u Deiranu. Trebalo bi reći da svi podaci o njoj potiču od Časnog Bede i njegovog dela o crkvenoj istoriji Engleske. Sukobi različitih kraljevstava i plemena u ranoj anglosaksonskoj Engleskoj su obele-žili njen život. Hildina sestra Heresvita postala je monahinja, ona i njene ćerke, kako svedoči Beda, bile su nadaleko poznate po hrišćanskim vrlinama. Hilda je sama osnovala 657. manastir u Vitbiju po uzoru na keltsko hrišćanstvo koje se širilo iz Jone, nasuprot onome koje dolazilo iz Rima, tzv. episkopalnom, papskom. Opatija je sama koncipirana po keltskom principu, sastojala se od više malih kuća u kojoj je živelo dva do tri monaha. Nekoliko monaha iz Vitbija su kasnije bili episkopi, neki kanonizovani, u opatiji negovane hrišćanske vrline i poznavanje Biblije, kao i čitanje, pisanje, obrazovanje uopšte. Sve je to bila zasluga ktitorke i izgleda prve nastojateljice Hilde od Vitbija.
Sveta Radegunda živela je od 520. do 587. godine i bila je tiringijska princeza i franačka kraljica. Prvo je ratna zarobljenica, a onda jedna od šest žena i konkubina Hlotara I. Oko 550. Hlotar je ubio Radegundinog brata, ugasivši tiringijsku dinastiju po muškoj liniji, a ona je pobegla episkopu Noajona i postala đakonica. Osnovala je manastir Časnog Krsta kod Poatjea u kojem su živele monahinje po Pravilu devica Cezarija iz Arla, na osnovu koga je pismenost i obrazovanje važan element života monahinja, osim naravno devičanstva, siromaštva i poslušanja. Radegunda je bila pismena i veoma obrazovana, pisala je pisma pesniku Fortunatu, koja nisu sačuvana, a docniji hagiograf i za života prijatelj bio joj je i Grgur Turski. Posvećene su joj dve pesme, koje je navodno pisao Fortunat, a možda je i ona sama njihova autorka, kako neki navode. Ove dve pesme nose naslove De Excidio Thoringiae i Ad Artachin. Bila je ekstremni asketa, strogo postila ceo život i vrlo rano nakon njene smrti razvio se kult, koji se tokom srednjeg veka širio od Poatjea, Pariza i Kembridža, pa sve do današnje Slovenije, odnosno austrijskih zemalja gde su nicale crkve posvećene upravo njoj. Sam grob Svete Radegunde su uništili hugenoti. NJeno žitije pisala je monahinja Bodovinija nakon pobune u opatiji, kad su monahinje odbile da im muški klir imenuje opaticu, što je rešeno tek nakon dve-tri godine. Očigledno njen uticaj bio je mnogo jak na sestrinstvo.
Duoda (oko 824–844) je bila franačka spisateljica, žena vojvode od Septimanije, u vremenu raspada karolinške imperije. Očigledno obrazovana, bogata žena iz vrlo ugledne porodice, ali sa do danas nejasnim poreklom. Autorka je dela Liber Manualis napisanog za svog sina Viljema. Delo sadrži 73 poglavlja sa didaktičkom namerom da budu vodič njenom sinu kroz život. Delo nije klasično vladarsko ogledalo, ali predstavlja spis od ogromne važnosti jer pokazuje njenu širinu, obrazovanje i shvatanje sveta. Delo se deli na 11 knjiga, teološke, etičke i političke sadržine, kao što su o korisnosti Psalama, o Svetoj Trojici, o brojevima, o molitvi i drugo. Trezvena žena, svesna da su i bogati ogrezli u grehu, veoma pobožna i posvećena veri, pisala je i da je molitva neophodna ne samo za prošlost nego još više i za budućnost. Za rani srednji vek, pa još uzevši u obzir i činjenicu da je u pitanju žena u zapadnoj hemisferi, bila je i više nego vrstan teolog i egzegeta. Navedeno njeno delo sačuvano iz karolinškog doba, predstavlja jedini spis za koji se sigurno može reći da ga je sastavila žena.
Iz ovih nekoliko biografija se vidi da je tokom ranog srednjeg veka na zapadu bilo i te kako aktivnih i značajnih žena koje su ostale zabeležene u istoriji. Iako gotovo isključivo žene iz visokih društvenih slojeva, učinile su mnogo na širenju kulture, pismenosti i duhovnosti na zapadu Evrope u doba kada je sve to skoro potpuno zamrlo.
Ostavi komentar