Autor: Prof. dr Boris Stojkovski, istoričar
U Osmanskoj imperiji, tokom gotovo celog njenog postojanja nailazimo na instituciju ropstva, a samim tim i trgovinu robovima. Na selu nije bilo mnogo robova koji su radili na velikim plantažama, dok su u gradu robovi bili korišćeni u svim sferama društvenog i ekonomskog života. Počevši od dvora samog sultana, vrhovnog gospodara ne samo Imperije, već i halife, gospodara svih muslimana, branioca islama i gazije, kao i naslednika samog Poslanika Muhameda, padišaha i hunkijara kako su sve bile titule koje su osmanski vladari nosili. Namesnici, starešine i dostojanstvenici u državnoj upravi bili su sultanovi robovi. Na dvoru su sticali posebno obrazovanje, a kada završe bivali su postavljani na visoke dvorske i državne funkcije. Takav sistem imao je naziv kul odnosno robovski sistem.
Ovakav osmanski robovski sistem bio je primenjen i na celu državnu upravu, pa tako i svi begovi i upravnici provincija morali su da drže pratnju u skladu sa svojom moći i uticajem. Robovi su ulazili i u administraciju i birokratiju Osmanske imperije, da bi neki dogurali i do velikog vezira. Najsposobniji od njih su birani, prolazili posebnu obuku i obrazovanje i bili su čak i na visokim položajima. Podsetimo, uostalom, da je i sam Mehmed-paša Sokolović postao u jednom trenutku veliki vezir.
S prodorom Osmanlija u Jugoistočnu Evropu, zarobljavanje ljudi i trgovina robovima su znatno oživeli. Za turskom vojskom dolazili su trgovci koji su kupovali hrišćane, potom ih preprodavali po velikoj ceni ili čekali da ih otkupi familija. Robovi su odvođeni na trgove gde su prodavani, ili na kamilama ili vezani lancima. Na putu do vlasnika, mnogi su umirali. Kada su Turci Seldžuci 1336. pod komandom Andronika III opustošili oblast između Berata i Janine odvedeno je 1.500.000 grla stoke, na hiljade konja, žena i dece. Deo je preko Makedonije završio u Carigradu, deo je od Seldžuka otkupio car. Deo roblja je, pak, prodat Albancima, ali deo je bio poslat i u daleku Anadoliju.
Kada je 1446. osvojen Patras, stanovništvo koje nije pobeglo Turci su pretvorili u robove. Veruje se da je sa Peloponeza prilikom povlačenja u Tebu Mehmed Osvajač poveo i 6.000 zarobljenika. Kada je osvojen Carigrad navedena je u nekim izvorima, verovatno doduše preterana brojka od 60.000 zarobljenika.
Sem ovog načina regrutovanja roblja i robinja i klasična trgovina robljem, kakva je postojala i drugde na Mediteranu, postojala je u Turskoj. Luka Antalija sve do osvajanja Egipta 1516–1517. godine je bila i jedan od najvećih centara trgovine robljem, iz nju su izvoženi beli, a uvoženi preko nje crni robovi. Kafa, nekadašnja đenovljanska kolonija i jedan od glavnih magacina za snabdevanje Evrope raznim artiklima, među kojima i ljudskim mesom, bila je važan trgovački grad i za Osmanlije. I posle pada Vizantije, u Kafi se 1490. godine moglo sretati grčkih i italijanskih trgovaca, posebno Mletaka. Za Osmansku imperiju važna pijaca robova je bila i Tulča u današnjoj Rumuniji, na ušću, odnosno u delti Dunava. Robovi su bili važan objekat međunarodne trgovine Osmanlija. Među njima je bilo Slovena zarobljenih u ratu, Afrikanaca, crnog roblja iz podsaharskih oblasti, ali i zarobljenici iz centralnoazijskih stepa. Za ovu priliku daćemo jedan pregled trgovine robljem u osmanskoj Bursi krajem srednjeg veka.
Brusa (Bursa) je tek posle osvajanja Konstantinopolja bila glavno trgovačko središte. Ona je još u vreme sultana Murata I (1362–1389) bila važna kao rezidencija/prestonica tih prvih osmanskih vladara, ali je njen značaj porastao tek kada je na celom prostoru nekadašnje Vizantijske imperije uspostavljena nova Osmanska država. Posle pobede kod Nikopolja 1396. godine turske čete upadaju u Srem i pljačkaju ga. Turci su razorili mnoge gradove, a njihovo stanovništvo, kao npr. i stanovnike iz Sremske Mitrovice odveli su upravo u Bursu i tu ih prodali kao roblje. Bursa je 1486–1487. godine imala populaciju od 6.457 domaćinstava, bila je značajan tekstilni centar i imala vrlo bogat i intenzivan ekonomski i poslovni život. To se reflektovalo i na trgovinu ljudskim bićima, koja je postala značajan aspekt ekonomskog života grada.
Najviše robova dolazilo je sa Balkana, a čak i sultani su neke svoje zarobljenike radije prodavali u Bursi, nego u Carigradu. Burgundski putopisac Bertrandon de la Brokijer ju je posetio i opisao trg na kome su se prodavali ljudi. Pored bazara na kome se prodaju tkanine, svila i beli sapun postoji pokriven trg na kome se prodaju hrišćani oba pola, koje posađuju na klupe. Kupci vide samo lice i šake, eventualno ruke kod žena. U Brusi je i sam Brokijer uzeo jednog Španca, poturčenog roba i odveo ga u Carigrad.
Što se tiče trgovine tokom poslednjih dekada XV veka, ona je izgledala ovako. Trgovci su imali svog upravnika (kethüda) koji je uzimao dve akče po prodatom zarobljeniku. Broj prodatih robova je bio oko 6.000 godišnje na bazaru ili oko 17 dnevno. Mükatebe je bio ugovor između roba i njegovog vlasnika, u kome se vlasnik obavezuje da će osloboditi roba ako ovaj obavi određeni posao, odsluži neko vreme kod njega ili se otkupi za neku sumu novca. Podatak koji je iznet je dobijen na osnovu prihoda upravnika. Naravno, nisu sve transakcije zapisivane. Međutim, mi ne znamo da li je postojala još neka taksa, kao ni novac koji je odlazio državnoj blagajni, a postojao je i porez na prodaju. Sa svim ovim podacima može se zaključiti da je broj prodatog mogao biti i 4 puta veći.
U trgovini robljem veoma aktivno su učestvovali i sami sultani, dakako, preko svojih izaslanika. Bajazit II je 7. septembra 1488. u Bursi prodao dvojicu mađarskih robova. Glavni izvor za roblje bio je rat, ali se u Bursi zapaža jedna zanimljivost i kontradiktornost, a to je da kako neka provincija biva osvojena, tako opada broj robova poreklom iz te zemlje. Moguće je da je u pitanju dervšima, odnosno kod nas poznati danak u krvi koji postaje izvor za robove, kao i zarobljavanje devojaka za hareme. Bursa je bila veliki međunarodni centar trgovine robljem. Kroz crnomorske luke dolazili su brodovi koji su prevozili roblje sa Kavkaza i drugih crnomorskih naroda. Najviše brodova je prolazilo kroz luku Kerpe, zatim Samsun, Benderegli i druge.
Što se etničke strukture roblja tiče, u Bursi je dominantno bilo roblje sa Balkana, kao i slovensko roblje uopšte. Od 1455–1456. godine najviše je bilo srpskog roblja, čak 119 Srba, dok je sledeća grupacija robova grčkog etničkog sa 97 prodatih ili oslobođenih robova. Za Srbe se koristi i termin Lazi, što se možda odnosi i na kneza Lazara kojeg osmanski izvori nazivaju Lazoglu, ali je možda u pitanju i neki arhaizam. Na popisu roblja odvojeno se pominje roblje iz Bosne, njih ima 57, a zanimljivost je svakako postojanje saksonskog i franačkog roblja, doduše u vrlo malom broju. To bi najpre mogli biti neki zapadnjaci koji su živeli na Levantu i Mediteranu. Postoje navodi i o roblju iz Etiopije i Indije. Ovo roblje su u Bursu najverovatnije doveli persijski trgovci. Robove su mahom kupovala privatna lica, u 72 slučaja. Pored ovih etničkih skupina, roblja je bilo i iz Magreba, Mađarske (49), a i Vlaha, Bugara (svega 33 iako je Bugarska odavno osvojena), kao i kavkaskog i krimskog. Od 215 robova kojima se navodi pol za 1455. godinu i narednu godinu takođe, 115 je muškaraca, dok je robinja nešto manje, tačno stotina. U ovom registru nailazi se i na roblje prodato van Burse, jedan dečak je prodat u Jedrene, tri devojčice i dečak u Galipolje, jedna devojka u Skoplje i jedna u Gonen (Gönen). Alep i Kajseri su takođe bili odrednice za roblje, a u ovom potonjem završila je jedna bosanska robinja.
Za godinu 1472. bursanski akti pominju manje roblja, 170 ukupno, od kojih bosanskog ima najviše i to 63. Srba ima mnogo manje, svega osamnaestoro. Ovde vidimo da se broj roblja iz Srbije smanjio posle pada Despotovine, nego u vreme prethodnih spisa koji su vremenski prethodili potpunom pokoravanju Srbije. Nailazimo i na hercegovačko roblje, kao i hrvatsko što je sve vezano za osmanske pohode na ove krajeve i borbu protiv Kosača i drugog preostalog plemstva koje se moglo suprotstaviti osmanskoj najezdi, doduše bezuspešno. Nedoumica koja postoji je o poreklu roba koje se naziva slavonsko ili slovensko, s obzirom na arapski način čitanja, nismo u stanju da utvrdimo da li se radi o Slavoncima, Slovencima i uopšteno o Slovenima. Verovatno je odnosi na neku opštu odrednicu koja može da obuhvata najrazličitije slovenske teritorije i države. I ovde nailazimo na indijsko roblje, ali za razliku od prethodnog registra nema pomena crnog roblja ili etiopskog, kao ni Afrikanaca pridošlih iz Sudana, Severne Afrike, Magreba itd. Roblje je prodato i u Carigrad, Tokat, Aksaraj i Simav. Godine 1478. na bazaru u Brusi 126 slučajeva prodaje ljudi je zabeleženo, 74 robova i 54 robinje, među kojima dominira bosansko (44), ali i roblje kod kojeg nema zabeleženo poreklo (28), a potom albansko (18) koje se sada javlja. Roblja drugog porekla ima uglavnom ispod pet slučajeva. Balkansko i slovensko roblje je najbrojnije, od čega Srba ima svega petoro. Demirčipazar i Kutahja su novi gradovi na popisu onih gde je odlazilo roblje, pored Ankare, Carigrada i Tokatija. Sledeći registar koji je sačuvan u Bursi je za 1484. godinu. Prodato je te godine 772 robova ukupno, najviše bosanskog (292) i albanskog, preciznije 193 Albanaca i Albanki. Ovaj registar koji se u stručnoj literaturi navodi je značajan i zanimljiv zbog pojave sedmorice austrijskih robova.
Ostale zemlje porekla su kao i pre, ima kavkaskog, balkanskog (Srba 25, 15 muškog pola i deset devojaka) i afričkog roblja, kao i Ugara. Kada analiziramo rodnu i polnu strukturu roblja, bilo je 420 robova i 352 žena. Broj gradova u kojima je završavalo roblje je veliki, sem Burse, Tokat, Ankara, naravno i Carigrad, ali i niz drugih gradova su popisani. Za 1489. godinu je poslednji srednjovekovni registar koji je sačuvan. Ni ovde se ne navodi polna struktura, ukupan broj robova je 654, bosansko roblje opet prednjači sa 205 ljudi, Albanaca je 120, a Srba do sada najmanje, troje ih je tek, što svedoči o početku primene dervšime verovatno. U prošlom registru se pojavilo austrijsko, a sada pored njega ima i robova označenih kao Franci, nailazi se i na jednog češkog roba ili robinju. Očigledno sve intenzivniji ratovi sa Ugarskom, ali i kontakti sa Habzburzima, osvajanje Otranta 1481. godine, sve to dovodi do toga da roblja iz srednje i zapadne Evrope ima sve više na bursanskoj tržnici roblja. Brojni kavkaski narodi, kao i afrički i azijski, prodavani su u roblje. To nam svedoči koliko je međunarodna trgovina robljem bila razvijena u Bursi. U ovom periodu sklapaju se ugovori i za prodaju roblja za Arabiju, kao i širom Turske, odnosno Osmanskog carstva, i to do sada najviše kupoprodaja roblja van Burse je ostvareno.
Naredni registar se odnosi na početak novog veka, na 1511–1512. godinu. Ukratko, ima 514 pominjana roblja, 284 muškog roda i 230 ženskog, najviše ruskog roblja, čak 239, Srba svega dva, ali bosansko opet relativno brojno (93). Od novih nacija, notar beleži pojavu Poljaka kao robova. Sem njih, i dalje je dominantno kavkasko i balkansko roblje i na početku ove nove epohe.
Na kraju recimo i neke detalje vezane za samu trgovinu robljem u Bursi. Cena roblja bila je otprilike slična ceni nekretnine, i više robova je prodato po ceni iznad 2000 akči, nego što je to slučaj sa prodajom kuća. Iako je 11–13% populacije Burse imalo roblje, ono je činilo između četvrtine i petine stanovništva. Robove su mogli da priušte samo bogati građani i državni činovnici. Deca su obično bivala jeftinija. I nemuslimani su mogli da kupuju i poseduju roblje. Dva Franka su zabeležena kako kupuju robinje. Zbio se i slučaj jednog verovatno jermenskog trgovca koji oslobađa Srpkinju Jelenu 1. juna 1466. godine.
Posebnu grupaciju koju bi trebao izdvojiti jesu robinje koje su takođe igračice i pevačice. Od 1479. godine pa do poslednje godine za koju su istraženi registri, 1512, notirano je 18 robinja koje su imale ove sposobnosti. Za dve se navodi da su Čerkeskinje, a dve su po narodnosti Albanke. Za ostale nije indikovano etničko poreklo. Kupoprodajne ugovore za ove devojke sklapali su mahom turski trgovci i zanatlije. Cene se kreću od 185 akči pa čak do 20.000, dakle deset puta u odnosu na prosečnu cenu roblja na bursanskom bazaru roblja.
Najveći broj ovih podatak se zna zahvaljujući minucioznom i marljivom proučavanju izvora od strane osmaniste Halila Sahilioglua (1924–2012) koji je dugo bio vodeći stručnjak za ekonomsku i socijalnu istoriju Osmanskog carstva i zahvaljujući čijem proučavanju bursanske trgovine robljem smo i došli do ovih vrednih informacija.
Ostavi komentar