Autor: Msr Ognjen Karanović, istoričar
Peko Dapčević (LJubotinj, kod Cetinja, 25. jun 1913 — Beograd, 10. februar 1999), učesnik Španskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, general-pukovnik JNA, društveno-politički radnik i ambasador SFRJ, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije. U periodu od 1953. do 1955. godine obavljao je funkciju načelnika Generalštaba Jugoslovenske narodne armije. Rođen je 25. juna 1913. godine u selu LJubotinj, kod Cetinja. Potiče iz svešteničke porodice Jovana Dapčevića. Imao je tri brata — Vlada, Draga i Milutina i sestru Danicu. Još kao gimnazijalac na Cetinju učestvovao je u dva štrajka, a kao učenik osmog razreda bio je uhapšen zbog aktivnog učešća u manifestacijama omladine i zbog toga je bio hapšen. Po završetku gimnazije upisao se na Pravni fakultet u Beogradu i ubrzo, u svojoj dvadesetoj godini, 1933. postao član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Tri godine kasnije vratio se u svoj rodni kraj i kao član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje radio je na stvaranju i jačanju partijskih organizacija. U maju 1937. godine Peko je otišao u Španiju, kako bi se u Španskom građanskom ratu borio protiv Frankovih nacionalističkih snaga. Posle kraće obuke on je, kao borac-mitraljezac, bio u bataljonu „Dimitrov” 15. internacionalne brigade. Na frontu Brunete kod Madrida ranjen je u glavu. Posle izlaska iz bolnice postao je politički delegat voda i ubrzo politički komesar čete.
Uskoro je u borbama ispoljio svoje vojničke sposobnosti i postao komandir čete. Na frontu kod Ebra ponovo je ranjen u glavu, a 1938. godine ranjen je treći put u ruku. U raznim borbama (Kinto, Belčite i Katalonija) ispoljio je visoke ratničke sposobnosti. Za kratko vreme napredovao je od desetara do poručnika Španske republikanske armije. Konačno, imao je čin kapetana. Kada je februara 1939. godine posle poraza Španske republikanske armije sa ostalim dobrovoljcima prešao francusku granicu, čekali su ga koncentracioni logori. Reakcija Francuske bacila ga je, zajedno sa ostalim borcima internacionalnih brigada, u koncentracioni logor u Anželesu (Angeles). S grupom svojih prijatelja iz Španije, francuska policija ga je zatvorila u tvrđavu Koljure. U logoru je ostao do oktobra 1940. godine.
Tada su Peko Dapčević i Fadil Jahić Španac dobili zadatak da pobegnu iz logora i da organizuju bekstvo ostalih drugova. U vezi s tim Peko Dapčević je u aprilu 1941. godine otišao na rad u Austriju, odakle je organizovao bekstvo i prebacivanje drugova u Jugoslaviju. Odmah posle povratka u Jugoslaviju uhapšen je u Somboru i sproveden za Crnu Goru, ali je uspeo da pobegne sa stanice u Nikšiću. Tu se povezao sa članovima Mesnog komiteta KPJ za Nikšić i aktivno učestvovao u pripremama za ustanak. U prvim danima Trinaestojulskog ustanka nalazio se na funkciji člana Okružnog komiteta KPJ za Cetinje i komandanta Lovćenskog partizanskog odreda. U borbi na Košćelama (na putu Cetinje-Rijeka Crnojevića) 15. jula 1941. godine, pod njegovom komandom je najpre uništena motorizovana kolona, a potom i motorizovani bataljon italijanske divizije „Mesina”. Bio je član, a izvesno vreme i zamenik komandanta, Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru, od njegovog formiranja avgusta 1941. godine. Kao član Glavnog štaba i komandant Lovćenskog partizanskog odreda dao je veliki doprinos stvaranju i učvršćivanju partizanskih jedinica, izvođenju borbenih poduhvata i razvoju Narodnooslobodilačkog pokreta u Crnoj Gori. U vreme krize ustanka na području Kolašina, u zimu i proleće 1942. godine, kao zamenik komandanta Glavnog štaba, objedinio je komandu na partizanskim udarnim bataljonima i odredima na ovoj teritoriji. Ove snage su na Sinjajevini, na području Morača-Kolašin, u Poljima, vodile duge i teške borbe sa znatno brojnijim četnicima, koje su pomagali Italijani.
Početkom aprila 1942. godine postavljen je za komandanta Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku, a maja iste godine imenovan je za člana Vrhovnog štaba NOP i DVJ. Od tada do 10. juna, crnogorske jedinice su pod njegovom komandom vodile izuzetno teške borbe na širem području Crne Gore s nekoliko italijanskih divizija, brojnim četničkim jedinicama i snagama crnogorskih separatista. Borbe u poljima Kolašinskim, na Sinjajevini i Durmitoru, oko Nikšića, na putu Nikšić – Grahovo i Cetinje – Grahovo spadaju i po angažovanim snagama i po žestini u najteže borbe u Trećoj neprijateljskoj ofanzivi. Kada je 11. juna 1942. godine formirana Četvrta proleterska crnogorska udarna brigada, Peko je imenovan za njenog komandanta. Pod njegovom komandom brigada je učestvovala u pohodu na Bosansku Krajinu. Do sredine jula, zauzela je Hadžiće (na pruzi Sarajevo – Mostar), Gornji Vakuf i vodila borbe na sektoru Bugojna. U avgustu je izvršila dva snažna napada na jako utvrđeni Kupres i pretrpela teške gubitke. Posle ovoga vodila je borbe s jakim nemačkim snagama na Manjači, zatim je u septembru učestvovala u napadu na Jajce, a potom je učestvovala u žestokim borbama na pravcima Jajce – Donji Vakuf i Jajce – Travnik. U oktobru je učestvovala u oslobođenju Mrkonjić Grada.
Kada su 1. novembra 1942. godine formirane prve divizije NOVJ, Peko Dapčević je postavljen za komandanta Druge proleterske divizije. Od tada do sredine septembra 1943. godine, pod njegovom komandom Druga divizija je učestvovala u najtežim borbama na jugoslovenskom ratištu. Od novembra 1942. do februara 1943. godine divizija je dejstvovala na širem graničnom pojasu između Bosne i Dalmacije. U novembru je razbila neprijateljske snage na sektoru Knin – Bosansko Grahovo, 14. decembra oslobodila Livno, potom napala Kupres, oslobodila Šujicu i Duvno i vodila borbe na pravcu Duvno – Imotski. Krajem decembra 1942. i početkom januara 1943. godine divizija je izvela uspešna ofanzivna dejstva u Cetinjskoj krajini. U vreme bitke na Neretvi Druga divizija je imala veoma važnu ulogu. U februaru je učestvovala u oslobođenju Posušja i Imotskog, prodrla u dolinu Neretve, oslobodila Drežnicu i Jablanicu, i delom snaga učestvovala u napadima na Konjic. Heroizam njenih boraca i uspesi štaba i komandanta posebno su došli do izražaja u teškim borbama krajem februara i početkom marta 1943. godine. Glavnina snaga divizije učestvovala je u odbrambenim borbama na pravcu Gornji Vakuf – Prozor i u čuvenom protiv udaru kod Gornjeg Vakufa, a drugi deo snaga je vodio teške odbrambene borbe na Neretvi. Druga proleterska divizija je prva forsirala Neretvu, marta 1943. godine i zadala snažan udar četnicima. Od tada su počela njena ofanzivna dejstva na istok, glavina divizije je nastupala pravcem Čičevo – Glavatičevo – Kalinovik – Foča i učestvovala u više teških borbi i razbijanju snažnih četničkih grupacija, a drugi deo snaga je angažovan na borbama u Hercegovini.
U saradnji sa Prvom divizijom, Druga divizija je forsirala Drinu, razbila italijansko-četničke snage jačine nekoliko hiljada, i oslobodila severnu Crnu Goru, a u saradnji sa Trećom divizijom u borbama na Javorku i Bioču razbila italijansko-četničke snage, takođe jačine nekoliko hiljada. U vreme Pete neprijateljske ofanzive Druga divizija je najpre vodila teške borbe sa Prvom nemačkom brdskom divizijom, na sektoru Mojkovca i Kolašina, potom učestvovala u stvaranju mostobrana na Vučevu i u teškim borbama na Javorku pivskom. U borbama u dolini Sutjeske njene brigade su igrale odlučujuću ulogu u napadima na Košur i u odbrani na Barama. U vreme proboja na Zelengori izuzetno značajne su odbrambene borbe na LJubinom Grobu i Košuti, i prodor prema komunikaciji Foča – Kalinovik.
Oktobra 1943. godine Peko je postao komandant Drugog udarnog korpusa NOVJ. Pod njegovom komandom korpus je postao jedna od najjačih jedinica NOVJ. U jesen 1943. godine učestvovao je u oslobođenju većeg dela teritorije Crne Gore, Hercegovine i Sandžaka. Potom, korpus je vodio teške borbe u Limsko-drinskoj operaciji, u proleće 1944. godine izveo Mojkovačku operaciju i druge poduhvate za odbranu slobodne teritorije Crne Gore i Sandžaka, a tokom leta učestvovao u Andrijevičkoj operaciji. Jula 1944. godine Peko je imenovan za komandanta Operativne grupe divizija, s kojom je prodro u Srbiju i oslobodio znatnu teritoriju u slivu Južne i Zapadne Morave. Septembra 1944. godine komandovao je Prvom armijskom grupom, koja je izvela operacije za oslobođenje zapadne Srbije i Šumadije i Beogradsku operaciju.
Bitke za oslobođenje jugoslovenske prestonice otpočele su 14. oktobra. U njima su učestvovali crvenoarmejci 4. gardijskog mehanizovanog korpusa, zatim 73. i 106. gardijska i 236. streljačka divizija, artiljerijske brigade, artiljerijski, minobacački i samohodno-artiljerijski pukovi, zenitno-artiljerijska divizija i tri zasebna zenitno-artiljerijska puka. Sa jugoslovenske strane u bitkama za Beograd učestvovalo je osam divizija Prve proleterske i Dvanaeste proleterske brigade. Prve su u grad ušle jedinice 4. gardijskog mehanizovanog korpusa generala Ždanova i jugoslovenske divizije pukovnika Jovanovića. Komandant 4. gardijskog mehanizovanog korpusa naredio je sovjetskim tenkistima da na tenkovima povezu borce Prve proleterske brigade koji su tako izvršili desant. Veliku pomoć jedinicama Crvene armije pružio je major NOVJ Marko Šijan. On je sovjetskoj komandi stavio na raspolaganje plan grada na kome su bila obeležena glavna neprijateljska mitraljeska gnezda. Prestonica Jugoslavije u potpunosti je oslobođena nešto kasnije, posle žestokih borbi. Bilo je to 20. oktobra 1944. Beograđani su sa oduševljenjem dočekali svoje oslobodioce. Dan ranije, 19. oktobra, jugoistočno od Beograda likvidirana je nemačka vojna grupacija u kojoj je bilo 20 hiljada vojnika. Narednog dana, 21. oktobra, jedinice Trećeg ukrajinskog fronta oslobodile su Kraljevo. Tako je presečena železnička magistrala Beograd – Solun, tj. konačno je rešen i drugi zadatak Beogradske operacije. Treći zadatak operacije bio je da se odseku pravci povlačenja nemačke grupe armija „E“ prema Mađarskoj duž Južne i Velike Morave. I on je rešen u koordinaciji sa jedinicama 13. korpusa NOVJ i 2. bugarske armije. Zahvaljujući uspešnim zajedničkim operacijama oslobođeni su strateški važni gradovi – Niš i Leskovac. Jedinice grupe armija „E“ bile su prinuđene da užurbano menjaju pravac povlačenja i krenule su prema planinama Crne Gore i Bosne, gde su uglavnom razbijene. U Beogradskoj operaciji poginulo je oko 4500 i ranjeno preko 14 hiljada boraca Crvene armije i njenih saveznika. Vermaht i njegovi saveznici izgubili su 45 hiljada ljudi. Posebno treba nešto reći o odnosima između Crvene armije i četničkih odreda Draže Mihailovića. I pored različitih ideoloških stavova, četnici nisu želeli da ulaze u oružane sukobe sa sovjetskom armijom. U leto 1941, posle Hitlerovog napada na SSSR, Mihailović je izrazio nadu da će sovjetske trupe razbiti Nemce i preko Rumunije priteći u pomoć Jugoslaviji. On je lično izdao naredbu kojom se četnicima zabranjuje da stupaju u oružani sukob sa Crvenom armijom. Mihailović je u crvenoarmejcima video vrlo važan faktor konačne pobede nad nemačkim trupama, a bio je svestan i velike vojne nadmoći sovjetskih trupa nad četnicima, i zato se trudio da izbegne ozbiljne i besmislene gubitke.
To njegovo naređenje se uglavnom poštovalo za vreme Beogradske operacije, naročito u borbama za Beograd. Sa druge strane, četnici su na Mihailovićev zahtev nastavili da pružaju otpor Titovim partizanima, pre svega na teritoriji Slovenije, ali sukobi sa borcima Crvene armije u to vreme nisu zabeleženi. Naravno, u ratnim uslovima se ne može isključiti mogućnost izbijanja pojedinačnih incidenata, ali je neosporna činjenica da su se četnici žestoko borili protiv svojih političkih i ideoloških protivnika sa jugoslovenske strane, a ne protiv Crvene armije. Isto tako je i opšta mobilizacija koju je Mihailović objavio 1. septembra 1944. imala za cilj da ne dozvoli komunistima dolazak na vlast u oslobođenoj Jugoslaviji, a ne da pozove četnike u borbu protiv sovjetskih jedinica koje su se spremale da stupe na jugoslovensku teritoriju. Da bi vojnu akciju protiv partizana opravdali u očima predstavnika sovjetske komande, četnički komandanti su u susretu sa sovjetskim oficirima nazivali Titove pristalice „trockistima“. Aktivne kontakte sa Crvenom armijom podržavao je i komandant Deligradskog četničkog korpusa Vlastimir Vesić.
Međutim, ipak je bilo pojedinačnih lokalnih sukoba. Najpoznatiji dokumentovani vojni konflikt između četnika i sovjetskih jedinica na teritoriji Jugoslavije dogodio se početkom oktobra 1944. u istočnoj Srbiji, na području sela Mihajlovac kod Negotina. Tamo su četnici zaklali nekoliko oficira 19. streljačke divizije. Posle toga je sovjetska komanda izdala naredbu da se četnici ne zarobljavaju ako pruže oružani otpor, nego da se streljaju na licu mesta. Najvažniji rezultati Beogradske operacije, pored oslobođenja prestonice Jugoslavije, bili su slom vojne grupacije „Srbija“, potiskivanje grupe armija „F“ 200 km na sever i stvaranje povoljnih uslova za napredovanje Crvene armije u ofanzivi za oslobođenje istočne Evrope, a pogotovo u okviru Budimpeštanske operacije. Odredi srpskih četnika Draže Mihailovića i hrvatskih ustaša povlačili su se na sever, prema Sloveniji, u pokušaju da uspostave saradnju sa jedinicama slovenačkih domobrana i ostacima Srpskog dobrovoljačkog SS korpusa. Odredi pronemački nastrojene takozvane Vlade nacionalnog spasa Milana Nedića faktički su prestali da postoje kao vojna sila. Posle oslobođenja Beograda sovjetske trupe su zajedno sa jedinicama NOVJ nastavile sa operacijama u severozapadnom pravcu, forsirale Savu i oslobodile Zemun. Pored toga, jedinice NOVJ uz podršku Crvene armije oslobodile su gradove jugozapadno i južno od Beograda, a među njima i Obrenovac, koji je imao strateški značaj. Krajem oktobra su sovjetske i jugoslovenske trupe zajedno oslobodile Vojvodinu, a početkom novembra su jedinice Trećeg ukrajinskog fronta izvršile pregrupisanje u pravcu Budimpešte i Beča, forsirale su Dunav i oslobodile teritorije Jugoslavije između Dunava i Drave. Pored toga, slom nemačkih trupa tokom Beogradske operacije omogućio je jedinicama NOVJ da u novembru i decembru 1944. oslobode preostale delove Srbije, Crne Gore i Makedonije. Po završetku Beogradske operacije jedinice Trećeg ukrajinskog korpusa prebačene su iz Jugoslavije u Mađarsku, gde je već bila u toku ofanziva trupa Drugog ukrajinskog fronta. Saradnja SSSR-a i jedinica NOVJ nastavljena je tako što je Crvena armija dostavljala jedinicama NOVJ oružje, municiju i drugu vojnu opremu. NOVJ je krajem 1944. i u prvim mesecima 1945. dobila od SSSR-a preko 96 hiljada vojničkih pušaka i karabina, preko 68 hiljada mitraljeza i automatskih pušaka, oko 3800 protivtenkovskih pušaka, oko 3400 minobacača, 170 zenitnih i 895 artiljerijskih topova, 491 avion, 65 tenkova i 1329 radio-stanica. Na raspolaganje Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije stavljene su dve tenkovske brigade, koje su formirane i naoružane u SSSR-u od jugoslovenskih vojnika, kao i dve vazduhoplovne divizije, nekoliko bataljona za opsluživanje aerodroma i zasebne vazduhoplovne jedinice i jedinice protivvazdušne odbrane. Pored toga, na molbu komande NOVJ, u jugoslovenske jedinice su upućeni sovjetski oficiri (piloti, tenkisti i artiljerci) u svojstvu savetnika i instruktora u obuci nacionalnih oficirskih kadrova.
U znak pobede u Beogradskoj operaciji u SSSR-u 19. juna 1945. godine (kada je već završen Veliki otadžbinski rat) osnovana je medalja za oslobođenje Beograda. Pored toga, uz nazive 20 jedinica Crvene armije koje su se najviše istakle u borbama za oslobođenje prestonice Jugoslavije, dodat je počasni epitet beogradska. Tako je teklo oslobađanje Beograda i cele Jugoslavije u godinama Drugog svetskog rata, gde su odlučujuću ulogu odigrale jedinice Crvene armije uz podršku snaga NOVJ i u koordinaciji sa njima. U redovima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije posebno su istaknute zasluge izvanrednih komandanata. To su general Peko Dapčević, komandant Prve armijske grupe NOVJ koji je rukovodio jurišem na Beograd sa jugoslovenske strane, general Koča Popović, komandant 2. armije NOVJ, general Kosta Nađ, komandant 3. armije NOVJ, general-lajtnant Petar Drapšin, komandant 8. dalmatinskog korpusa koji je naneo odlučujući udarac „Srpskom dobrovoljačkom SS korpusu“. Prema tome, svaki pokušaj preispitivanja uloge rusko-srpskog bratstva u ratnim godinama ne može se shvatiti drugačije nego kao pokušaj da se preinači istorija i da se samim tim nacizam i njegovi zločini protiv čovečanstva i srpskog naroda prikažu u pozitivnom svetlu. Prvog januara 1945. godine Peko Dapčević je imenovan za komandanta Prve armije JA. Prva armija je vodila borbe na Sremskom frontu i 12. aprila izvršila proboj. U završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije armija je oslobodila znatan deo Slavonije i Hrvatske, prodrla u Sloveniju i sa Trećom armijom na sektoru Celje – Maribor razbila i zarobila glavne Nemačke i kolaboracionističke snage, pod komandom generala Aleksandera Lera (jačine oko 300.000 ljudi). Maja 1945. godine imenovan je za komandanta Četvrte armije i komandanta Vojne uprave u Istri. U toku rata bio je član Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i član Predsedništva Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja (CASNO). Od 1946. do 1948. godine završio je Višu vojnu akademiju „Vorošilov” u Moskvi. Posle povratka iz Sovjetskog Saveza do 1953. bio je zamenik, a od 1953. do 1955. godine načelnik Generalštaba JNA. Posle demobilisanja 1955. godine bio je član Saveznog izvršnog veća, kao sekretar za saobraćaj i veze, od 1955. do 1961. i ambasador u Grčkoj i učesnik velikog broja diplomatskih misija. Bio je potpredsednik Savezne skupštine. Bio je poslanik Privremene narodne skupštine i Ustavotvorne skupštine DF Jugoslavije, a za poslanika Savezne skupštine i Republičke skupštine SR Crne Gore biran je više puta. Na Sedmom i Osmom kongresu SKJ biran je za člana Centralnog komiteta SKJ. Bio je član Predsedništva SSRN Jugoslavije, Glavnog odbora SUBNOR-a i Saveta federacije.
Godine 1943. proizveden je u čin general-majora, 1944. u čin general-potpukovnika, a 1947. u čin general-pukovnika. Zajedno je sa Kočom Popovićem na četrdesetogodišnjicu oslobođenja, 9. maja 1985. godine, od strane Predsedništva SFRJ predlagan za unapređenje u čin generala-armije. To unapređenje je smatrano kao nagrada za njihovo izuzetno komandovanje armijskim jedinicama u završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije. Od strane obojice ovaj predlog je odbijen. Preminuo je 10. februara 1999. godine u Beogradu i sahranjen je na beogradskom Novom groblju. Oktobra 1945. godine, na godišnjicu oslobođenja, proglašen je za prvog počasnog građanina Beograda. Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a. Nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena slobode, Ordena junaka socijalističkog rada, kao i više drugih visokih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 22. oktobra 1945. godine. Povodom obeležavanja 70. godišnjice oslobođenja Beograda, odlukom Gradske skupštine Beograda, deo Kumodraške ulice u opštini Voždovac od 18. septembra 2014. nosi ime Bulevar Peke Dapčevića. Čitava Pekova porodica je učestvovala u Narodnooslobodilačkoj borbi, ali su se posle sukoba KPJ i Informbiroa, Pekova braća — Vlado i Milutin izjasnili za Rezoluciju Informbiroa, zbog čega su bili uhapšeni i osuđeni na višegodišnje kazne zatvora. Pekova supruga bila je glumica Milena Vrsjakov-Dapčević, sa kojom ima ćerku Milicu i sina Vuka.
LITERATURA
Enciklopedija Jugoslavije (knjiga osma). „Jugoslovenski leksikografski zavod“, Zagreb 1956. godina.
Vojna enciklopedija (knjiga druga), Beograd 1972. godina
Narodni heroji Jugoslavije. Beograd: Mladost. 1975.
Ivetić, Velimir (2000). Načelnici generalštaba 1876—2000. Beograd: Novinsko-informativni centar VOJSKA.
Ostavi komentar