Autor: Jelena Todorović Lazić
Evroskepticizam je heterogen i dinamičan politikološko-sociološki fenomen. Skepticizam označava sumnju ili osporavanje pa tako gledano evroskepticizam označava sumnju prema Evropskoj uniji kao aktuelnom projektu evropskih integracija. Sam pojam evroskepticizma ne govori o intenzitetu sumnje. Kontekstualno se koristi od sredine 80-ih, početak se može pratiti kroz novinske članke britanske štampe. Poslednjih godina upotreba termina je sve češća. Brojni autori tvrde da značenje evroskepticizma mora biti shvaćeno u odnosu na različite nacionalne i političke tradicije kao i raznovrsna iskustva u procesu evropskih integracija.
Pol Tagart (Paul Taggart) ponudio nam je jednu od prvobitnih definicija evroskepticizma u kojoj ovaj složen fenomen definiše sveobuhvatno kao „logično i kvalifikovano protivljenje procesu evropskih integracija, uključujući i potpuno otvoreno protivljenje koje ne počiva na kvalifikovanim argumentima“. I sam autor je kasnije shvatio da je definicija dosta neodređena i opšta, pokušao da je „popravi“. zajedno sa Zerbiakovom (Aleks Szczerbiak) tvrdnjom da postoje dve vrste evroskepticizma: meki i tvrdi – (soft and hard). Tvrdi evroskepticizam se može uočiti tamo gde postoji principijelna opozicija prema EU i evropskim integracijama uopšte, uključuje i odbijanje članstva u Evropskoj uniji. Nasuprot tome, meki evroskepticizam se javlja gde nema principijelnog prigovora na evropsku integraciju ili članstvo u EU odnosno tamo gde postoji osećaj da je „nacionalni interes“ trenutno u suprotnosti sa putanjom EU: to može biti protivljenje zajedničkoj valuti, ugovornim revizijama, određenim pitanjima poljoprivredne politike, itd. Linija demarkacije između tvrdog i mekog evroskepticizma dosta je zamagljena. Kolikom broju politika treba da se suprotstavi partija kako bi se i dalje okarakterisala kao meki evroskeptik? Ako se protivi trima ili više evropskim politikama, da li je njen evroskepticizam i dalje mekan? Samo želja za povlačenjem iz člansta predstavlja jedinu granicu između tvrdog i mekog evroskepticizma. Meki evroskepticizam možemo zvati i „reformistički“ evroskepticizam jer u osnovi podržava postojanje i opstanak Evropske unije.
Kopecki i Mad su predložili alternativnu tipologiju evroskepticizma, koja na temelju sistemske teorije Dejvida Istona, razlikuje difuzionu i specifičnu podršku za evropske integracije: difuziona podrška je „podrška opštim idejama evropskih integracija“ dok je specifična podrška „podrška aktuelnom projektu evropskih integracija“. Na osnovu difuzne podrške, može se napraviti razlika imeđu onih koji podržavaju opštu ideju evropske integracije – evrofila u odnosu na one koji je ne podržavaju – evrofobe. Sa druge strane, na osnovu specifične podrške, Kopecki i Mad razlikuju EU optimiste i EU pesimiste. Ako bismo ukrstili specifičnu i difuznu podršku, dobijamo četiri nove kategorije: evroentuzijaste koji podržavaju i evropske integracije uopšte i EU kao njihov aktuelni projekat, evroprotivnike koji ne prihvataju niti opštu ideju ni EU; zatim, evroskeptike koji podržavaju ideju integracija, ali imaju neke zamerke na izgled i funkcionisanje Evropske unije; i konačno, evropragmatiste koji su protiv ideje evropskih integracija, ali podržavaju EU zbog praktičnih koristi koje mogu dobiti od nje.
Trebalo bi pomenuti još dva srodna pojma: evrodogmate i evrorealiste. Evrodogmata je ubeđen da je potpuna integracija u vidu EU jedini pravi put i jedina istina. Evrorealista je onaj koji zastupa stavove mekog evroskepticizma iz Tagartove tipologije. Često se evrorealistima zovu oni koji ne žele da se njihovi stavovi prema EU tumače sa negativnim predznakom, kako se često doživljava fenomen evroskepticizma.
Evroskepticizam je prošao kroz određene faze. Prva faza je ona u kojoj je evroskepticizam pretežno (ali ne isključivo) prisutan kod nacionalnih elita. Druga počinje sa teškoćama u ratifikaciji Mastrihtskog ugovora koje su pokrenule intenzivno razmišljanje o budućnosti evropskih integracija ali i rasprave o jazu između evropskih institucija i građana. Treća faza se poklapa sa izbijanjem najnovijih kriza u Uniji (finansijska, migrantska, Bregzit, kriza identiteta). Ne treba zaboraviti ni evroskepticizam koji je nastao kao rezultat vremenski dugotrajnog procesa proširenja. Javlja se kod država koje su postale članice 2004. i kasnije, kao i kod onih koje još uvek nisu postale članice, među kojima je i Srbija.
Glavni protagonisti stranačkog evroskepticizma mogu se naći istovremeno i na krajnjoj levici i krajnjoj desnici partijskog spektra u Evropskoj uniji, a došlo je do porasta evroskeptičnih snaga, posebno nakon izbora za EP 2014. Možemo ih podeliti u četiri glavne grupe: ekstremne desničarske partije: Nacionalni front, Severna liga, Holandska partija slobode, i Slobodarska partija Austrije, Zlatna zora, Jobik, Zora direktne demokratije, Atak. Pomenute partije otvoreno zagovaraju ksenofobiju i antisemitske platforme i, u nekim slučajevima izražavaju skepticizam prema predstavničkoj demokratiji. One su takođe, i antimigrantske, zalažu se za napuštanje Unije i pripadaju tvrdim evroskepticima.
Alternativa za Nemačku (AFD), Flams Belang u Belgiji, Slovačka nacionalna stranka, Danska narodna partija, Stranka švedskih demokrata i Finska partija, ne dovode u pitanje reprezentativnu demokratiju niti osnovna politička i građanska prava, iako mogu tražiti da se isključe određene etničke ili verske grupe kao što su muslimani koje se po njima slabo integrišu. Žele povratak na nacionalnu valutu (ukoliko su u evrozoni), veće granične kontrole (ukoliko su u Šengenu) za nijansu mekši od prvog tipa – umereno tvrde partije.
Konzervativne partije Pravo i pravda u Poljskoj, Građanska partija u Češkoj, holandska Hrišćanska unija, i letonski Nacionalni savez, Orbanov FIDES, sve su ove partije iz treće grupe. Mogu biti interno podeljeni na probleme sa evrom i imigracijom, a budući da su ili su bili u vladi, imaju veće šanse da pronađu kompromise sa proevropskim snagama nego partije iz prve dve grupe.
Umereno meke levičarske evroskeptične partije su Siriza u Grčkoj, Podemos u Španiji, Levica u Nemačkoj. Ove partije ne dele agendu za borbu protiv imigracije. Iako ne žele da se ukine evro, oni redovno glasaju protiv pro-evropskog konsenzusa o pitanjima kao što su upravljanje evrozonom i nekim pitanjima jedinstvenog tržišta.
Očigledna je jasna razlika između evroskeptične retorike i realnosti evropske politike. Veliki broj slučajeva možemo primetiti u kojima je korišćena evroskeptična retorika, čak i kod stranaka u vladajućim koalicijama, ali da nije bilo konkretnih koraka (poljska Pravo i pravda koja je zagovarala deklarativan raskid sa pristupom prethodne vlade prema evropskim poslovima, nije nužno doveo do radikalne preorijentacije politike u praksi).
Od velikog pohoda suverenista i populista na EP na predstojećim evropskim izborima izgleda da neće biti ništa. Daleko od toga da neće ostvariti dobar rezultat ali nedovoljno da imaju najviše mesta u Parlamentu, projekcije su do 150 maksimalno. Narodnjaci i socijalisti će prvi put ostati bez apsolutne većine, zajedno sa liberalima, zelenima i levicom imaće oko 80% mandata. Zaokret se dogodio kada je Evropska narodna partija (EPP) odbacila mogućnost da posle izbora formira koaliciju sa tvrdim evroskepticima (suverenistima).
Orbanova partija Fides članica je EPP koja je vladajuća evropska politička opcija. To je upravo jedan od razloga zašto je Orban mogao da se nametne kao lider Višegradske grupe iako su Češka i Poljska bolje po nekim pokazateljima. Nije izbačen iz porodice stranaka umerene demohrišćanske desnice usled mogućnosti da Fides bude kohezivni faktor za populističko-suverenistički blok. Čak i bez Orbana EPP bi imala najviše mandata (10 do 12 od mađarskih 21). Može da bude katalizator jer je Orban jedan od retkih nacionalnih vođa koji može da odigra ulogu mosta između dva bloka – suverenista koji blagonaklono gledaju ka Putinu i njihovih partnera državama CIE u kojima postoji animozitet prema Rusiji. Lideri EPP i Orban postigli su sporazum o autosuspenziji Fidesa i na taj način su ostavljena vrata za sve moguće scenarije. Naime, narodnjaci i socijalisti neće imati dovoljno za formiranje većine u EP. Veber (kandidat za predsednika Komisije iz redova naprednjaka) kategorično ponavlja da narodnjaci neće u koaliciju sa Salvinjijem i ekipom. Liberali i Zeleni predstavljaju potencijalne koalicione partnere. Može da se desi da oni uslove koaliciju izbacivanjem Orbana. Sa druge strane, Orbanu odgovara da prihvati zagrljaj Salvinjija da bude garant sporazuma sa poljskom strankom Pravo i pravda. Snaga i uticaj Fidesa bazirala se prethodnih godina na članstvu u EPP i dobrim odnosima sa sestrinskim partijama u Austriji, Italiji, CSU pa čak i sa delovima CDU. Prelaskom u suverenistički blok postao bi jedan od mnogih a ovako je deo većine, uticajniji i ozbiljniji igrač. Svih ovih godina članstvo u EPP koristio je kao štit za kritike o vođenju autokratske politike i kršenje vladavine prava. Za razliku od njega, tretman koji ima Poljska je potpuno drugačiji, iako Orban drastičnije krši vladavinu prava. Deo evropskih naprednjaka veruje da Orban može da privuče stranke iz desnog sazvežđa koje bi se opredelile za umereniju retoriku.
Alternativa za Nemačku nalazi se u grupi Evropa nacije i slobode. Salvinji nije uspeo da formira jedinstven blok koji bi bio na drugom mestu ispred socijalista. Pokušao da ujedini kleropopuliste Kačinjskog, desnicu Orbana, austrijske naprednjake, španske klerokonzervativce, nacionalistu Okesona iz Švedske demokratske partije i neke manje partije koje flertuju sa neofašističkim idejama. Plan se na kraju sveo na sledeća pojačanja: Pokret pet zvezda, AFD, i Faraž i dve koje su prešle iz redova Evropskih konzervativaca i reformista – islamofobična stranka Finaca i Danska narodna partija. Pored Salvinjijeve Lige u ENS nalaze se i Nacionalni front Le Penove, Štrahe, Vilders, Flamanski interes, ultranacionalisti iz Belgije. Nije pridobio Kačinjskog zbog rusofilskih stavova, Okeson rešio da ostane sa konzervativcima i Kačinjskim. Evropski suverenisti izlaze u tri kolone: ENS, konzervativci, i grupa oko Pokreta pet zvezda (traži koalicione partnere).
Projekcije su da će EPP osvojiti oko 190, socijalisti 140, liberali oko 70, ENS, konzervativci i ujedinjena levica (po 50-60), sloboda i neposredna demokratija 35 (Pokret pet zvezda, Faraž). Evropljani i dalje kritikuju Uniju ali neslavan proces britanskog izlaska iz EU doveo je do toga da se napuštanje EU ne pominje više. Pitanje migranata nije tako aktuelno osim kod Orbana. AFD ih više ne pominje. Pokret pet zvezda teško dolazi do saveznika zbog koalicije sa Ligom u Italiji. Sve ove evroskeptične partije deluju više kao bučna raštimovana opozicija nego kao jedinstven politički blok. Ako se posmatra samo ekonomski program pomenutih partija AFD se zalaže za rigidnu monetarnu politiku, Liga za stimulisanje investicija, socijaldemokratski nadzor prisutan kod Partije Finaca. Čak i kada bi pobedili, postavilo bi se pitanje šta dalje. U ovom momentu jedan od glavnih argumenata u prilog EU je paradoksalno upravo neuspešni Bregzit.
Ostavi komentar