Tribina „Srpski i ruski vojnik u ‘Velikom ratu‘ ”, autora i predavača prof. dr Saše Markovića, istoričara, održana je u petak 28. aprila u Klubu „Tribina mladih” Kulturnog centra Novog Sada.
Namera ovog predavanja bila je prikaz suočavanja običnog čoveka sa ”ratnim vihorom”, kao i to da se ukaže pažnja na identične nedaće koje su snašle i srpskog i ruskog vojnika. Profesor Saša Marković poseduje kompetenciju da govori na ovu temu i bira je baš zbog same bliskosti Srba i Rusa, kako danas tako i u vremenu pređašnje epohe.
Ruska nacionalna ideja je ideja univerzalizma, izraz kompleksnog slovenofilskog poriva. Ona ima aktivan odnos prema srpskoj nacionalnoj ideji, kao i veliki značaj za formiranje iste. Takođe, ona predstavlja i univerzalnu, hrišćansku ideju. Konfesionalna, verska pripadnost izdvaja se u prvi plan kao bliskost sa srpskom nacionalnom idejom. Pravoslavlje je jaka nit koja spaja ova dva naroda. Tokom XX veka pokušava se dokazati da je ruska nacionalna misao mnogo širi pojam od konfesionalne ideje.
„Vladimir Solovjov u svom delu ’Svetlost sa istoka’ skreće pažlju da državna nacionalna politika može da zloupotrebi hrišćanski univerzalizam u egoističnu nacionalnu ideju. To je nešto što se kosi sa karakterom tadašnje nacionalne ideje čitave Evrope”, istakao je Marković.
Ruska nacionalna ideja nije zasnovana na balkanskom partikularizmu, odnosno na partikularizmu nacionalnih interesa pojedinih balkanskih naroda.
Nakon poraza od Japana u Rusko-japanskom ratu, Rusija sprovodi mnoge reforme, koje se najpre baziraju na reformi vojske, postajući tako i vojno i privredno jača.
Zapadna Evropa nije imala razumevanja za rusku nacionalnu ideju i misao. Iako je Rusija posedovala društvenu, političku i svaku drugu moć, ovaj deo evropskog kontinenta iskazivao je nerazumevanje ruske duše. Nepoverenje u Rusiju kao veliku silu posebno biva izraženo uoči Prvog svetskog rata, iako je Rusija tada moćna imperijalna sila, koju treba poštovati.
Uoči početka Prvog svetskog rata, Srbija, suočena sa pretnjama Austro-ugarske, obraća se ruskom caru Nikolaju Drugom Romanovu za pomoć. Rusija se, na lično zalaganje cara, odlučila da uđe u rat protiv Austro-ugarske ako dođe do napada na Srbiju. Nikolaj Drugi je insistirao na odbrani Srbije, iako je opominjan od svojih vojnih eksperata da Rusija nije spremna i da ne može vojno da parira Nemačkoj. Rusija objavljuje mobilizaciju nakon ultimatuma Srbiji. Zbog toga mnogi nemački istoričari smatraju da je upravo Rusija začetnik rata, iako ova priča o revizionizmu nema svoje uporište.
Profesor Saša Marković izdvojio je i pročitao nekoliko delova iz dnevnika ruskog cara, koji se tiču ’Velikog rata’. Ovaj dnevnik je svedočanstvo ruskog cara Nikolaja Drugog kao ličnosti, a ne kao imperatora. Iz odlomaka se vidi njegov stav o običnom čoveku. Međutim, ovaj stav nije realna slika tadašnjeg stanja u narodu. Prilikom njegovog obilaska sela javlja se jak emotivni izraz ruske seljačke volje, koji prikriva stvarnu situaciju na frontu i generalno društveno stanje.
Takođe, imali smo priliku čuti i delove dnevnika ruskog vojnika, koji u rat kreće ushićen zbog pružanja podrške braći Srbima. Iz ovoga se vidi jaka svest, snažna i upečatljiva motivacija. Vremenom, ruski vojnici osećaju svirepost i antihumanost rata i budi im se svest da je njegov cilj stvaranje nečoveka od čoveka. Zbog toga oni gube elan sa početka i postaju obični vojnici po dužnosti.
Kada se govori o srpskim vojnicima, evidentno je da im je bio preko potreban saveznik u ratu.
„Jedan sraman rat objavljen je jednom slabom narodu.”
rečenica iz telegrama Nikolaja Drugog Vilhemu Drugom.
Austro-ugarska se do poslednjeg trenutka nadala da Rusija neće pružiti pomoć Srbiji. Položaj srpskog vojnika bio je strašan, a zverstva prema Srbima su bivala sve brojnija. Na nedaće koje su snašle srpski narod upućuje Arčibald Rajs, koji na taj način otvara oči javnosti. Tokom albanske golgote angažovan je veliki broj mladih, koji su stradali zbog strašnih uslova koji su ih snašli. Ipak, osvetoljubivost kod običnog Srbina nije postojala.
Ostavi komentar