Tribina „Srbski dnevnik i Srpska Vojvodina” održana je u petak, 31. avgusta, u Klubu „Tribina mladih” Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je dr Miloš Savin, istoričar.
Nakon proglašenja Srpske Vojvodine na Majskoj skupštini 13–15. maja 1848. godine, srpski narod je proglašen slobodnim i nezavisnim u okviru austrijskog carstva i ugarske krune. Novi austrijski car Franc Jozef je 15. decembra priznao Srbima pravo na patrijarha i vojvodu, ali ne i na teritorijalnu autonomiju i organe upravljanja. Nakon iznenadne smrti vojvode Stevana Šupljikca, komandu nad vojskom patrijarh je predao Ferdinandu Majerhoferu, koji je 1844. godine bio austrijski konzul u Srbiji, tako da je bio veoma dobro upućen u srpsko pitanje.
Umesto Glavnog odbora, vojskom su komandovali austrijski generali. Oktroisanim austrijskim ustavom iz marta 1849. godine Vojvodina nije priznata kao posebna krunovina. Ugarska je podeljena na vojne distrikte, iz Vojvodine je izuzeta granica, a njen ostatak je postao sedmi distrikt na čelu sa carskim komesarom – patrijarhom Rajačićem. Austrijski car je 15. decembra 1849. godine doneo patent o osnivanju Vojvodine Srbije i Tamiškog Banata, koja će se često nazivati i Srpska Vojvodina i Tamiški Banat.
U ovako „iskrojenoj” Vojvodini Srbi su bili tek treći narod po brojnosti, posle Rumuna i Nemaca, a zvanični jezik je bio isključivo nemački. Austrijski car je sebe proglasio za velikog vojvodu Vojvodine Srbije. Iako Srbi nisu mogli da budu na značajnijim mestima u birokratiji, povećan broj školovanih Srba, činovnika, imaće uticaj na jačanje vojvođanskog građanstva. Za opstanak i razvoj srpske kulturne, ali i političke svesti u Vojvodini tokom 19. veka, nemerljiv značaj imala je tadašnja srpska štampa. Period postojanja Vojvodine Srbije i nakon toga i poleta srpskog liberalnog građanstva vremenski se u potpunosti poklapa sa izlaženjem lista Srbski dnevnik, koji je pokrenuo Danilo Medaković. Srbski dnevnik i dešavanja oko njega u celosti odslikavaju realnost srpskog društva tog vremena kako u Habzburškom carstvu tako i u Kneževini Srbiji.
Nakon Majske skupštine 1848. godine Danilo Medaković je preselio svoju štampariju iz Novog Sada u Sremske Karlovce i stavio se u službu patrijarha Rajačića i Glavnoga odbora. U julu 1852. godine Medaković je pokrenuo politički list Srpski dnevnik, uz koji je štampao Sedmicu kao nedeljni književni prilog. Medakovićev popularni način pisanja otvorio je pristup Dnevniku u sve društvene slojeve. Za kratko vreme Srpski dnevnik sa Sedmicom postao je značajan za politički i književni rad srpskoga naroda. U novinarstvu je postao poznat po uvođenju uvodnog članka i prvi je stvorio veću čitalačku publiku, brzo došavši do dotada nezamislivih 2.000 pretplatnika.
Oko Medakovićevog lista okupljalo se građanstvo liberalno-demokratske, antiklerikalne, proruske i obrenovićevske orijentacije. U vreme Krimskoga rata Medaković je 1854. godine u novinama žestoko osudio pariskoga katoličkog nadbiskupa, koji je hvalio islam i isticao njegovu sličnost sa katoličanstvom i davao mu prvenstvo nad pravoslavljem. Carska vlast ga je odmah zbog novinskoga članka pozvala na saslušanje i zabranila mu da na sličan način brani pravoslavnu veru. List je od carskih austrijskih vlasti dobio tri opomene, pa je obustavljen 1858. godine na tri meseca, jer je pisao u korist Crne Gore, a protiv Turaka, kojima je bila naklonjena Austrija. Medakoviću je zabranjeno da dalje uređuje list, ali on je to nastojao da nadoknadi izdavanjem Sedmice dva puta nedeljno i dodavanjem vesti u nju. No, vlasti su novembra 1858. godine zabranile i Sedmicu. Pošto više nije mogao da se normalno bavi novinarstvom, Medaković je 1859. godine prodao štampariju i Srpski dnevnik Platonu Atanackoviću i preselio se u Beograd. Uređivački posao poverio je Jovanu Đorđeviću.
Ostavi komentar