Tribina „Politika proširenja EU – između zamora od proširenja i integracionog kapaciteta Unije“ održana je u ponedeljak 27. maja u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bila je dr Jelena Todorović Lazić, naučni saradnik u Institutu za političke studije u Beogradu.
Politika proširenja Evropske unije jedna je od uspešnijih, imajući u vidu relativno uspešnu „transformaciju“ država Centralne i Istočne Evrope koje su od 2004. do 2013. postale članice EU. Poslednjih godina, politika proširenja nije visoko pozicionirana u agendi Unije.
– Razlozi su brojni, a odgovor leži u izazovima sa kojima se suočava Unija, nedostatku integracionog kapaciteta, ali ne treba zanemariti ni države članice, kao ni države kandidate za članstvo koje se suočavaju sa određenim ograničenjima u pogledu pristupanja – kazala je Todorović Lazić na početku predavanja.
Proširenje EU bila je najuspešnija politika promocije demokratije koju je ikada sproveo spoljni akter. Sve tri strane koje učestvuju u politici proširenja – EU, države članice i države kandidati, treba da ispune neke preduslove da bi pomenuta politika bila uspešna. Neophodni su politički konsenzus o potrebi članstva, integracioni kapacitet i kredibilitet svih učesnika u ovoj politici.
Kada je reč o zastoju u politici proširenja, koriste se dva slična obrazloženja. Najpre se koristio termin „zamor od proširenja“, a potom je on zamenjen apsorpcionim, odnosno integracionim kapacitetom EU. Zamor od proširenja nije novi fenomen čak ni kada se pominje u kontekstu proširenja na Zapadni Balkan.
– Danas možemo primetiti da postoji kvalitativno drugačija dimenzija prirode prigovora koje iznose oni akteri koji nastoje da odugovlače i obeshrabre proširenje na Zapadni Balkan. Nevoljnost proširenja bila je prisutna mnogo pre nego što je nastupila ekonomska kriza – rekla je autorka tribine.
Integracioni kapacitet odnosi se na to da li može preuzeti nove članice u datom trenutku ili u određenom periodu, bez ugrožavanja političkih ciljeva utvrđenih ugovorima. Ima dve dimenzije: spoljnu i unutrašnju. Kapacitet spoljne integracije odnosi se na pretvaranje država nečlanica u države članice i sposobnost EU da pridružene države „transformiše“ da budu spremne za članstvo, dok se kapacitet unutrašnje integracije vezuje za održavanje kohezije i funkcionisanja EU, tj. njena sposobnost da se pripremi za proširenje.
U EU je napravljen politički ambijent u kojem se daljem proširenju pristupa s najvećim oprezom spram njegovog potencijalnog negativnog delovanja na unutrašnju političku i ekonomsku koheziju i stabilnost Unije. Kao glavni argument u korist sporijeg i opreznijeg pristupa proširenju, uključujući Francusku i Nemačku kao ključne pokretače procesa integracije EU, pojavljuje se opšta zabrinutost u vezi s kapacitetom Unije da integriše nove članice dok se istovremeno suočava sa sopstvenom unutrašnjom transformacijom.
– Nije nepoznato samo njeno mesto u budućoj Uniji već je značajan i integracioni kapacitet EU. Trenutno su oba aspekta poljuljana. Da bi spoljašnji kapacitet bio uspešan, perspektiva članstva mora biti izvesna. S druge strane, primeri Poljske i Mađarske koje svojim potezima pokazuju da nisu u potpunosti prihvatile evropske vrednosti govore u prilog tezi da je unutrašnji kapacitet Unije omanuo i da se mora poraditi na njemu u situacijama budućih proširenja – zaključila je Todorović Lazić.
Ostavi komentar