Tribina „Karađorđevići i Obrenovići – nacionalne vizije i svetosavsko utemeljenje“ održana je u četvrtak 26. decembra u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je Milovan Balaban, istoričar.
„Temelji obe dinastije“, rekao je autor u uvodnom delu predavanja, „nalaze se u počecima srpskog nacionalnog buđenja i borbe za oslobođenje od turskog ropstva. U nacionalnoj herojskoj borbi, s početka 11. veka, iznikle su ličnosti Karađorđa i Miloša. Nacionalno buđenje tražilo je nekog poput mitskog heroja, kao što je Karađorđe, dok je laganom formiranju države bila potrebna racionalna i strpljiva ličnost poput Miloša.“
„Od 1804. godine kada je izbio Prvi srpski ustanak, Karađorđe je proglašen za vožda. Prota Atanasije Bukovički ga je „rukopoložio“ i može se računati da su od tada Karađorđevići na tronu, što predstavlja i početak ere moderne srpske državnosti“, kazao je Balaban.
Od tog perioda, pa do 1813. godine i gušenja Prvog srpskog ustanka, Karađorđe je bio neosporni vođa, a tek 1842. dolazi njegov sin Aleksandar i ostaje na tronu do 1858. godine i Svetoandrejske skupštine. Posle gašenja dinastije Obrenović (1903) dolazi na čelo Petar Karađorđević i ta dinastija praktično vlada do 1945. godine.
S druge strane, Obrenovići izbijaju u prvi plan od 1815, kada je u Takovu za vođu Drugog srpskog ustanka proglašen Miloš Obrenović. NJega će nakratko naslediti sin Milan Obrenović koji će ubrzo preminuti. Onda će ga naslediti Mihailo u svojoj prvoj vladavini od 1839. do 1842. godine. Potom će Miloš opet kratko vladati do 1860, pa će Mihajlo biti ponovo na tronu sve do ubistva na Topčideru 1868. godine. Naslediće ga Milan, pobočni član dinastije iz loze gospodar Jevrema Obrenovića, Miloševog brata. NJega će naslediti sin Aleksandar, ali će se u Majskom prevratu 1903. godine ta dinastija ugasiti.
Vođa prvog srpskog ustanka, Karađorđe, bio je trn u oku Turcima. Oni su ga i nazvali „crni Đorđe“, jer za njih je bio crn. On odlazi iz Srbije, ali Miloš ostaje, što je bila velika hrabrost. Godine 1815. on, takođe, diže ustanak. Znači i Miloš je heroj.
Uz to bio je i vanserijski diplomata, ušao je u „sistem“ osmanlijske imperije, shvativši da diplomatskim načinom može dosta toga da postigne. Ipak, da nije bilo 1821. i ustanka u Vlaškoj i Grčkoj, te da se čitava Evropa nije zainteresovala, i na kraju Rusija ušla u rat, 1830. Godine, Miloš ne bi dobio hatišerif sa autonomijom.
Balaban je, zatim, podsetio da je pred kraj srpskog ustanka 1812, kad su Rusija i Turska sklopile mir, osma tačka Bukureštanskog mirovnog ugovora predviđala autonomiju za Srbe koju je Miloš dobio 1830. godine. Dakle, zaključuje Balaban, Miloš je gradio Srbiju na Karađorđevim temeljima. Zato se, smatra autor tribine, Karađorđe i Miloš ne mogu oštro razdvojiti.
Balaban je zaključio da, posmatrajući Karađorđeviće i Obrenoviće, više uočava kontinuitet nego razlike.
„Karađorđe i Miloš predstavljaju kontinuitet u stvaranju moderne srpske države. Miloš je nastavio tamo gde je Karađorđe stao. Miloševe Srbije ne bi bilo bez Karađorđa i ustanka na čijem je on čelu bio“, zaključio je Balaban.
Ostavi komentar