Tribina „Geopolitika jezikaˮ autora prof. dr LJubiše Despotovića, održana je u ponedeljak, 29. maja u Klubu „Tribina mladihˮ Kulturnog centra Novog Sada.
Na početku predavanja, Despotović je podsetio na činjenicu da geopolitička funkcija jezika ima nezamenljivu funkciju u političkom konstituisanju nacionalnih identiteta. U poslednja dva veka u Evropi, a i na prostoru bivše Jugoslavije, ova funkcija naročito je značajna u fazama zakasnele nacionalne konstitucije, u periodu burnih procesa stvaranja sintetičkih nacionalnih identiteta.
– Ti procesi imali su naglašenu geopolitičku dimenziju, jer je iza njih uvek stajala značajna uloga spoljnopolitičkog faktora, naročito velikih država u regionu Srednje i Jugoistočne Evrope, kao i naglašenog uticaja velikih religijsko-konfesionalnih organizacija (crkava) – istakao je Despotović.
Koliko će ova dimenzija i funkcija jezika postati važna, pokazuju i poslednji događaji koji su se odvijali na zgarištu bivše Jugoslavije, kada su se, pod pritiskom velikih sila, dovršavali davno otpočeti procesi krađe i prekrajanja srpskog jezika i srpske nacije, dodao je autor tribine.
Važnu ulogu u stvaranju srpskog nacionalnog identiteta odigrao je srpski jezik kao njen osnovni supstrat, definišući sudbinu srpskog naroda jednako važno, ako ne i važnije od religijsko-konfesionalne dimenzije i njegove kasnije političke istorije. Borba za standardizaciju srpskog jezika, kao osnove za nastanak moderne nacionalne svesti i identiteta srpske nacije, bila je jedan od najvažnijih frontova u nastojanju da se konstituiše i moderna srpska državnost.
U nastavku tribine, Despotović je kazao da su Srbi narod koji ima jasnu svest i ubeđenje da je nacija zajednica jezika. Brojni faktori (religiozna netrpeljivost i isključivost, podsticana raznim istorijskim falsifikatima i krađama) učinili su da srpski jezik postane jedan od osnovnih kamena spoticanja u kasnijoj nacionalnoj definiciji sintetičkih nacija, predmet sporenja i osporavanja, sukoba i razmirica.
Temišvarskim saborom, 1790. godine, Srbi zgušnjavaju nacionalnu svest oko svoje jezičke posebnosti, insistirajući da ona mora da ima i svoj krajnji izraz u nastanku moderne srpske države. U želji da istaknu i obeleže svoj nacionalni identitet, Srbi toga vremena jasno traže isticanje srpskog imena kako u nazivu nacije, tako i u nazivu jezika kojim govore.
– Kada Ilirskog pokreta nije bilo ni na vidiku, jasno se mogla uočiti snažna identifikacija Srba sa svojim imenom i jezikom. Oni su već tada jasno iskazali svest o svom srpskom identitetu, insistirajući da ih kao takve prihvate i oslovljavaju strani putopisci, jezikoslovci, geografi, državnici i drugi – naveo je Despotović.
Kasniji procesi nacionalnog diferenciranja na ovim prostorima, diktirani raznim geopolitičkim interesima i za račun drugih nacija, a svakako protivno srpskom nacionalnom interesu, snažno su se odrazili na srpsko–hrvatske odnose. Do pojave Ilirskog pokreta ovi odnosi su bili gotovo idilični, bez sukoba i sporenja, prevashodno zato što su Srbi i Hrvati živeli odvojeno, a delio ih je pre svega jezik, kao i etničke teritorije na kojima su obitavali.
Srbi su govorili srpskim jezikom i štokavskim narečjem, a Hrvati hrvatskim jezikom i kajkavskim narečjem. Pojava Ilirskog pokreta imala je za cilj prisvajanje srpskog jezika od strane Hrvata, i to kao hrvatskog književnog jezika, a ovim prisvajanjem jezika želeli su prisvojiti i Srbe rimokatolike, i tako ih na jednostavan način priključiti hrvatskom nacionalnom korpusu.
Geopolitički, pozicija i teritorijalna rascepkanost hrvatskog etničkog prostora, logikom svog nepovoljnog položaja, terala je hrvatsku političku elitu na ekspanzionističke korake.
– Ovog uzurpatorskog ekspanzionizma velikohrvatstva neće biti pošteđena ni glavna teritorijalna matica srpske nacije, Srbija. Kasnija istorijska događanja u 20. veku samo će na brutalan način potvrditi svaku ovde izgovorenu reč i tvrdnju. Genocid i ratni zločini, pokrštavanja i egzodus biće sudbina srpskog naroda u tom veku – istakao je Despotović.
Brozov režim se aktivno uključio u ovaj starostavni geopolitički projekat i to u više dimenzija. Praveći „državu ravnotežeˮ po načelu „slaba Srbija jaka Jugoslavijaˮ, čiji je raspad počeo još za njegovog života, Josip Broz je odlučio da formiranjem makedonske i muslimanske nacije stavi „težak protivteg na srpskoj vagiˮ.
Srbi su, rekao je zatim Despotović, sami učestvovali u svom sakaćenju i amputaciji delova sopstvenog nacionalnog korpusa. Najviše preko svoje neodgovorne političke elite, ali često i preko tzv. intelektualne elite, koja je skrivala, prećutkivala ili pak aktivno branila kulturnu i jezičku politiku koja je preko tobožnjeg jugoslovenstva i priče o zajedničkom jeziku ozbiljno štetila srpskom nacionalnom interesu.
Druga polovina 20. veka na prostoru bivše Jugoslavije, pokazala se kao zlatno doba nastanka i cvetanja sintetičkih nacija, koje su obe jugoslovenske države koristile kao privremeni državni okvir u kome su aktivno pripremale svoju konačnu nacionalnu konstituciju.
Ovi procesi ne bi sami po sebi bili za nas toliko interesantni da se nisu odvijali u kontekstu srpskog nacionalnog rastrojstva, destruirajući najvažnije nacionalne tekovine (državu, nezavisnost, demokratski razvoj, teritorije, narod, veru, kulturu i jezik) koje je uz brojne žrtve i odricanja vekovima stvarao srpski narod.
– Mnogi od nabrojanih procesa su za srpski nacionalni identitet postali ireverzibilni, ali njihova temporalna reaktuelizacija nalazi svoj puni smisao u potrebi dosledne nacionalne i demokratske konstitucije Srbije na početku novog milenijuma – zaključio je Despotović na kraju tribine.
Ostavi komentar