Kulturni centar Novog Sada Vas poziva na izložbu slika istaknutog umetnika Ištvana Sajka u ponedeljak 17. 08 sa početkom u 19 časova u Likovnom salonu Kulturnog centra. Na otvaranju će o ovom eminentnom umetniku govoriti istaknuti likovni kritičar i počasni građanin Subotice Bela Duranci, Mile Tasić i direktor Kulturnog centra Bojan Panaotović. Dobro došli!
Sajko: Jezero se tek sluti
Kada bi me neko usred noći, rasanjenog i uznemirenog, zapitao o slikarskom signalu prvog reda, onda bih – naporedo sa čuruškim snom melanholičnog Jovana Sivačkog, najpre prepoznao Ištvana Sajka (1955) kako na svom metafizičkom, nebeskom biciklu zvezdano luta i tuguje nad zavičajem bez zazora i bez međa.
Zasićeni svakojakim baroknim dovršenostima i onim stvaraocima koji jednako uporno oponašaju fovizam Milana Konjovića, kao da smo se odjednom, ali nikako preko noći, usredsredili na zonu drugačije svetlosti. Na strast za vrteškom vetra. Na neuhvatljive i nedodirljive motive sna. A kao što san ne poznaje granice, tako i odnegovana slikarska logika Sajka ne priznaje stege prepoznavanja, uviđaja, porudžbine najzad. Ne mogu, naime, ni da zamislim kako bi Sajko, osetljiv i ponosan, imao dogovor o temi slike, o pogodbi i novcu. Čak i kada slika začuđenu i u nebesa zagledanu siluetu Bele Durancija, često reprodukovanu i po mnogo čemu neuporedivu u galeriji portreta naših i njegovih savremenika, on duhovito i značajno pokazuje interes za odstupanje od stature uobičajenog, linijske vertikale, dosećajući se boja Gustava Klimta,bajkovitih.
Ponekad mi se činilo da je Sajko, u prerušavanjima svakodnevnih naših ljubičastih sumraka, sabrat Miljenku Stančiću. Ali, baš obrnuto, tajna njegove tihe muzike intimno je oslonjena na dijalog sa Josipom Vaništom i njegovim magičnim kutijama koje se ne otvaraju svakom, i koje svoje zakone otkrovenja prikazuju u neprikosnovenom, odabranom trenutku. Potop zelene boje isto ovde je naslućen neretvljanskim pejzažima Peđe Milosavljevića. Istine radi, kod Sajka nema kanona, ali se, iza svega, pomalja naknadna vreva, poslednji izlet, osvojen predeo maštarija. Svako u sebi nosi svoju Soču, govorio mi je davno u subotičkoj kafani niko drugi do veliki slovenački prozaik Ciril Kosmač. Maljevič već odavno nije zadata tema. Prkosno i dosledno, Sajko izvodi svoje somatske dokaze ljubavi na raspravi koja traje među javom i med snom.Uvek smo na početku neodredljivom. Možda nam se i sada, na uličnim prelazima i lučkim sidrištima dešavaju sudbinska mimoilaženja, paralelni svetovi, bliski rođaci po porocima svake vrste. I o tome svedoči ovaj slikar Panonije za koga se nikako ne bi moglo reći da je pričljiv . No uman, najumniji. Boja je jedina njegova fabula…..
Draško Ređep, 2011.
Ištvan Sajko rođen je u Čonoplji 1955. godine. 1973. je u Novom Sadu završio srednju školu za primenjenu umetnost, grafički smer. Godine 1978. je diplomirao slikarstvo na Zagrebačkoj Akademiji, u klasi Nikole Rajzera (Reiser).
Član je ULUV – a od 1981. godine. Od 1982. ima status slobodnog umetnika. Član je Umetničke Fondacije Republike Mađarske od 1992. godine. Više puta nagrađivan za slikarstvo samostalno izlagao oko sto puta.
Ostavi komentar