Autor: Jovanka Simić, novinar
Nedavno, 7. jula na Ivanjdan, na svoj 101. rođendan, akademik Dejan Medaković simbolično se vratio u Sremske Karlovce. Hol Karlovačke gimnazije, najstarije u Srpstvu (1791) u kojoj je maturirao 1941. godine, sada krasi akademikova bronzana bista.
Buduće naraštaje, bista rađena po originalu makedonskog vajara i Medakovićevog prijatelja Tome Serafimovskog, koju je 2006. godine darovao prijatelju Medakoviću (Zagreb, 1922 – Beograd, 2008), a akademikova porodica poželela da upravo ona krasi Karlovačku gimnaziju, biće trajni podsetnik na jednog od najznačajnijih srpskih intelektualaca, književnika, istoričara umetnosti i nepresušnog borca za renesansu srpskog duha.
Upravo pod krovom Karlovačke gimnazije mladi Medaković naučio je neke od najvažnijih životnih i rodoljubivih lekcija, a u potonjim decenijama istraživao i upotpunjavao naše nasleđe ostavivši svom narodu i njegovoj kulturi obiman i dragocen opus u 46 knjiga.
„Bronzani” Medaković pridružio se znamenitim ličnostima starije generacije ove gimnazije, takođe ovekovečenih u bronzi – pesniku Branku Radičeviću (Slavonski Brod, 1824 – Beč, 1853) čiji se spomenik nalazi sa desne strane lepo uređenog školskog dvorišta i akademiku Jovanu Živanoviću (S. Karlovci, 1841–1916), profesoru srpskog jezika u ovdašnjoj gimnaziji i bogosloviji koga pamtimo i kao oca modernog srpskog pčelarstva.
U dogledno vreme, ovoj trojici znamenitih gimnazijalaca Karlovčani planiraju da pridruže i bronzano obeležje Medakovićevog školskog druga (i venčanog kuma) Borislava Mihajlovića Mihiza (Irig, 1922 – Beograd, 1997), jednog od najbritkijih umova srpske kulture, književnika, kritičara, dramskog pisca i briljantnog polemičara koji je nepotkupljivo pisao o svemu aktuelnom, pa i autobiografije o drugima, koje su ujedno bile i štivo o njemu samom.
Školujući se u Sremskim Karlovcima, Mihiz je ispoljio izuzetnu intelektualnu radoznalost i rečitost. Kao đak Karlovačke gimnazije koju je pohađao od 1933. do 1938. godine, napisao je svoju prvu pesmu i izgovorio je pred svojim školskim drugovima na sednici Đačkog književno-umetničkog udruženja „Stražilovo”.
U docnijim godinama negodovao je što se kod nas rečima „provincija” i „provincijalac” pripisuje potcenjivačko značenje, ističući da mala sredina često daje čoveku dobre osobine. O sebi je govorio da je provincijalac jer je rođen u jednoj sremskoj palanci, Irigu, a u osnovi se formirao u jednom drugom gradiću – Sremskim Karlovcima.
Posle osnovne škole put ga je vodio pravo u Sremske Karlovce u kojima su gimnaziju i bogosloviju završavali mnogi njegovi preci po očevoj liniji. Karlovačka gimnazija nije bila u srpskom narodu samo najstarija, već i najbolja, kao i sama karlovačka varoš, bila je snažno okrenuta negovanju srpskih tradicija, a samim tim imala je nešto od kosmopolitizma i internacionalizma.
U njoj sam naučio da je u umetnosti i u razmišljanju bitno spojiti dve stvari: reći ono što je tvoje i što najbolje poznaješ, ali ga iskazati na takav način da može da korespondira i da bude u takvim koordinatama da ga prihvate i drugi ljudi. To je ono što sam naučio o literaturi kao najvažnije. Ne može se biti svetski pisac, a da se istovremeno ne bude pisac svog sveta. Nema Sofokla bez Grčke, nema Dantea bez Firence, Bore Stankovića bez Vranja, Markesa bez Makonda… Tek u tom spoju posebnog i opšteg dobijaju se prave vrednosti. To sam naučio u Karlovačkoj gimnaziji. – govorio je mnogo godina docnije u TV emisiji „Zaostavština za budućnost”.
Po okončanju Drugog svetskog rata, Mihiz je u Beogradu upisao studije ekonomije, a zatim književnosti. Svoju generaciju opisao je kao decu nove, nesrećno sklopljene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. I dok smo bolovali svoje dečje bolesti, nismo znali da i ona boluje svoje. NJegova generacija, govorio je, za nepunu deceniju, prošla je kroz kapitalizam, fašizam, okupaciju, građanski rat, revoluciju, vojni komunizam i staljinizam, da bismo se onda i mi i zemlja, gotovo pola veka, lečili od svega toga, da se ne izlečimo do danas.
U bronzi, u narednom periodu, biće ovekovečen još jedan velikan našeg naroda na koga je školovanje u Karlovačkoj gimnaziji ostavilo snažan pečat – Jovan Sterija Popović (Vršac, 1806–1856). Reč je o srpskom književniku, osnivaču srpske drame i Muzeuma srpskog u Beogradu (1844) i svakako jednom od vodećih intelektualaca svoga vremena.
Školovao se u Sremskim Karlovcima, Temišvaru i Pešti gde je bio u prilici po prvi put da u jednom pozorištu vidi predstave klasika na nemačkom jeziku u izvođenju glumaca iz Ugarske. U Pešti je uz sebe imao i dve ličnosti rodom iz Vršca – Đorđa Stankovića, jednog od osnivača Matice srpske, i Julijanu Vijatović Radivojević, kćerku vršačkog senatora, školovanu u Beču.
Jedno vreme Sterija je bio privatni nastavnik i advokat u rodnom mestu dok nije pozvan da dođe u Kragujevac za profesora na Liceju. Odatle je ubrzo došao za načelnika Ministarstva prosvete (od 1842), i na tom položaju, u toku osam godina, bio je glavni organizator srpske srednjoškolske nastave i jedan od osnivača Učenog srpskog društva.
Mada je osnovatelj srpske drame, Sterija je dublji, a po mnogim mišljenjima i važniji trag ostavio kao komediograf. U toj oblasti se ogledao njegov književni talent iz kog su nastale njegove komedije karaktera: Laža i paralaža, Tvrdica, Pokondirena tikva i Zla žena.
Među njegovim komedijama naravi, do današnjih dana na pozorišnim daskama opstale su: Ženidba i udadba, Rodoljupci i Beograd nekad i sad. U njegovim delima značajno mesto zauzima kult osećanja i prirode, idealizacije života, prijateljstva i ljubavi.
Uz sve navedeno, naša istorija pamti ga kao inicijatora osnivanja Srpske akademije nauka, Narodne biblioteke i Narodnog muzeja u prestonom gradu Srbije. Učestvovao je u organizovanju prvog beogradskog teatra (Pozorište na Đumruku) koji je 1841. otvoren njegovom tragedijom Smrt Stefana Dečanskog. Od 1848. živeo je u Vršcu gde se i upokojio 1856. godine.
Sećanje na Jovana Steriju Popovića od 1956. godine živi i kroz prestižno Sterijino pozorje u Novom Sadu, festival na kome teatri iz zemlje i inostranstva učestvuju sa delima domaćih pisaca.
Sterijin savremenik i karlovački đak bio je i Atanasije Nikolić (Bački Brestovac, 1803 – Beograd, 1882), koji važi za jednu od najsvestranijih ličnosti u pretprošlom veku u Srbiji. Bio je inženjer, geometar, pisac udžbenika, prosvetitelj, urbanista, upravnik pozorišta i glumac, kao i specijalni izaslanik i načelnik ministarstva, ali i artiljerac i livac topova. Pisao je drame, poljoprivredne pouke, književne prikaze, a sakupljao je i narodne pripovetke. Bio je i ličnost od poverenja knezu Mihailu Obrenoviću, zaslužan za urbanističko uređivanje Beograda i prvi rektor i profesor matematike Liceja u Kragujevcu. U svojim udžbenicima – Algebri i u Elementarnoj geometriji – razne simbole je zamenjivao ćiriličnim nazivima, a mnoge latinske izraze osmislio je na srpskom jeziku. Na njegov predlog Savindan je 1840. godine u Srbiji ustanovljen kao slava u svim našim školama. Najzad, upamćen je i po uvođenju školskog zvona koje, od njegovog vremena do današnjih dana, oglašava početak i kraj školskog časa.
Na bogatoj listi slavnih đaka Karlovačke gimnazije su i Jovan Subotić (1817–1886), advokat, pesnik i političar; Đorđe Natošević (1821–1887), lekar i pedagog; Vasa Stajić (1878–1947), istoričar i filozof; Sima Milutinović Sarajlija (1791–1847), pesnik; Milovan Vidaković (1780–1841), pisac i začetnik srpskog romana; arhiepiskop i mitropolit karlovački Josif Rajačić (1785–1861); Milan Jovanović Batut (1847–1940), osnivač medicinskog fakulteta; i mnogi drugi.
Svi oni ovekovečeni u nacionalnom sećanju, ali i u bronzi, mogli bi u bliskoj budućnosti da se „vrate” u Sremske Karlovce okupljeni, kako se već sada vizionarski snuje u vrhu vlasti ovog čarobnog grada, u Park znamenitih gimnazijalaca koje bi brojni turisti „mogli da razgledaju barem pola dana”.
Literatura
- Bajčeta, V. (2021). Borislav Mihajlović Mihiz: kritičar i pisac, Matica srpska, Novi Sad
- Stanojević, N. (2022). Borislav Mihajlović Mihiz (1922–1997) 100 godina od rođenja, Elektronski katalog BMS, Novi Sad
- Medaković, D. (1971). Putevi srpskog baroka, Nolit, Beograd
- Medaković, D. (1998). Efemeris I-V, BIGZ, Beograd
- Bogdanov, V. (1929). Ustanak Srba u Vojvodini i mađarska revolucija 1848. i 1949, Gradska štamparija, Subotica
- Karlovačka gimnazija: https://www.karlovackagimnazija.rs/
Ostavi komentar