Autor: msr LJiljana Dragosavljević Savin, istoričar
Pre par vekova žena je u društvu bila gotovo nevidljiva. U patrijarhalnoj sredini, kao što je bila naša, one nisu imale pravo glasa, pravo na obrazovanje i pravo na rad. Ostalo im je jedino da igraju ulogu domaćice i majke. Kako to obično biva u životu, za svako pravilo postoji izuzetak. Upravo ti izuzeci su otvorili put borbi žena za čitav korpus ljudskih prava i ulazak u sve sfere društvenog života. Napredak se pre svega ogleda u prelasku žena iz uskog, porodičnog kruga u sferu javnog.
Dobro su poznata imena poput Marije Trandafil, Savke Subotić, Milice Tomić, Mileve Marić Ajnštajn. Pored njih, postojalo je još mnogo značajnih žena koje je iznedrio Novi Sad, ali je, nažalost, interesovanje za njih ostalo negde na marginama srpske istoriografije. U ovom radu biće reči upravo o takvim ženskim heroinama.
JELENA KON
Jelena Kon je jedna od velikih novosadskih dobrotvorki između dva svetska rata. Rođena je Austrijanka, a u Novi Sad se doselila nakon udaje za trgovca Julija Kona, aktivnog člana novosadske Jevrejske opštine. NJena životna ideja vodilja je bila da je čovek dužan da čini dobro kada god može, ne obazirući se na nečiju veru i naciju. Jelena je 1925. godine osnovala humanitarni fond „Kora hleba i Dečije obdanište”, čiji je zadatak bila briga o deci bez roditelja i deci samohranih majki. Da bi obezbedila sigurno finansiranje ovih udruženja, pored ličnog svakodnevnog angažovanja, Jelena je organizovala i humanitarne koncerte. Tako je u Novi Sad dovela Bronislava Hubermana 1928, Artura Rubinštajna 1929, Paula Hindemita 1929, pa čak i Žozefinu Beker.
Ono što je ovaj fond izdvajalo od drugih humanitarnih organizacija jeste njegova otvorenost za svu decu i majke, bez obzira na versku i etničku pripadnost. Zahvaljujući donacijama, „Kora hleba” je 1933. dobila svoju zgradu, koja se nalazila u današnjoj ulici Sonje Marinković u kojoj se sada nalazi gradsko obdanište. Fasadu zgrade krasi skulptura „Majka i dete”, koju je po Jeleninoj zamisli izradio čuveni izraelski vajar Mihajlo Kara. Ubijena je januara 1942. godine u Novosadskoj raciji, zajedno sa svojim mužem, zato što je bila Jevrejka.
JUDITA HOROVIC
Judita Horovic je bila žena koja je napravila presedan u poslovnom svetu XIX veka, grada Novog Sada. Podaci o Juditinom životu su veoma šturi. Čak nema nijedne fotografije lika ove žene. Zna se da je rođena 1787. u Novom Sadu, u uglednoj jevrejskoj trgovačkoj porodici Horovic. Judita se školovala u vreme kada je to ženama bilo zabranjeno i bila je upućena u trgovačke poslove svoje porodice. Odlično je vodila poslovanje porodične trgovine Horovic, koju je nasledila i čija je delatnost bila prodaja prehrambene robe. Judita je izgradila ime i imidž žene koja je postala prva preduzetnica u, do tada, muškom poslu u pravom smislu te reči.
Svesna opšteg položaja žena u društvu, ona se borila za njihovu samostalnost i ravnopravnost, za ženska prava onda kada ona nisu postojala. U martu 1848. godine, sa grupom istomišljenica, predaje zahtev Magistratu za osnivanje prve ženske organizacije u gradu. Juditina ideja je bila da se ta organizacije brine o siromašnim i bolesnim ljudima, pre svega iz jevrejske etničke zajednice. U to vreme bilo je uobičajeno da se svaka etnička zajednica u gradu stara o svojim članovima. Međutim, ono što nije bilo uobičajeno je da se u tu svrhu osniva ženska organizacija. Magistrat nije udovoljio zahtevu i on biva odbijen. Juditina zamisao se ipak ostvarila, ali nakon njene smrti. Novosadske Jevrejke su 1876. godine osnovale „Novosadsko izraelitsko dobrotvorno žensko društvo”, koje je u kontinuitetu radilo do Drugog svetskog rata.
Judita Horovic živela je u današnjoj ulici Pap Pavla. Preminula je 1857. godine i sahranjena na Jevrejskom groblju u Novom Sadu. Judita Horovic bila je žena na vrhuncu zadatka, onda kada je biti žena u društvenom i poslovnom životu grada Novog Sada bio izazov.
DRAGINJA RUŽIĆ
Draginja Ružić bila je prva srpska profesionalna glumica, članica ansambla Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Rođena je u Vranjevu (današnji Novi Bečej) 2. oktobra 1834. godine, kao ćerka sveštenika Luke Popovića i njegove žene Milice, domaćice. Draginja je prva otišla od kuće i u Srpskom Čanadu (Rumunija) stupila u tamošnju diletantsku družinu. Prvi put je nastupila na sceni 17. jula 1860. u ulozi Vidosave (Jovan Sterija Popović, Ajduci). Draginja je bila žena neobične lepote, snažnog temperamenta, visoke inteligencije, odlične dikcije i zvonkog glasa, svestrana i sa širokim i raznovrsnim dijapazonom uloga koje je odigrala. U svakom žanru postigla je visok umetnički nivo. Koliko je odskakala od ostalih glumaca ilustruje činjenica da je od početka imala najveću platu. U Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu radila je od 1861. do kraja svoje glumačke karijere, sa dve kraće pauze. Igrala je najrazličitije uloge od sentimentalnih do karakternih, komičnih, ozbiljnih, s pevanjem. Smatra se da je odigrala oko 350 uloga, a u svaku je unela mnogo realizma i prirodnosti, oživljavajući likove koje predstavlja. NJena ambicija i brižljiv rad doveli su do toga da je savremeni kritičari ocenjuju kao veliku umetnicu najvišeg evropskog ranga. Neočekivano se povukla sa scene 1898. godine, u svojoj 64. godini života, a posle 38 godina provedenih na sceni. To je bilo iznenađenje jer se smatralo da je u punoj umetničkoj snazi. Ona je, međutim, želela da ostane u sećanju publike iz najboljih dana.
Draginja je bila udata za glumca Dimitrija Ružića i mnogo je doprinela njegovom umetničkom usavršavanju. NJihov brak bio je izuzetno skladan. Dimitrije Ružić i Pera Dobrinović (inače, Draginjin zet) bili su najbolji glumci koje je Srpsko narodno pozorište imalo.
Draginja Ružić umrla je 6. septembra 1905. godine u Vukovaru u svojoj 71. godini života. NJeni posmrtni ostaci kasnije su preneti u Novi Sad i sahranjeni na Almaškom groblju, u istoj kosturnici sa njenim mužem Dimitrijem i sestričinom (po najmlađoj sestri Sofiji) Milkom Marković. NJihov nadgrobni spomenik je 1999. proglašen za spomenik kulture.
Porodica sveštenika Luke Popovića i njegove žene Milice darovala je srpskom pozorištu slavna imena, čuvenu umetničku dinastiju popa Luke. Svih pet kćeri i dvojica sinova bili su talentovani za glumu, a uz to vredni i ambiciozni – Draginja Ružić, LJubica Kolarović, Katica Popović, Jelisaveta Jeca Dobrinović, Sofija Vujić, Laza i Paja Popović. NJima su se pridružili zetovi i snaje – Dimitrije Ružić, Dimitrije Kolarović, Pera Dobrinović i Lazina žena Marija Adelshajm Popović. Oni su sačinjavali skoro polovinu ansambla Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Čak su i unuci popa Luke nastavili glumačku tradiciju – Zorka Todosić (prva Koštana), Emilija Popović (jedna od prvih srpskih filmskih glumica), Milka Marković (prva srpska rediteljka) i Luka Popović (osnivač srpskog pozorišta za iseljenike u Americi). Milkin sin Dimitrije Mitica Marković, praunuk popa Luke, bio je odličan karakterni glumac i operski pevač.
MILKA (MILICA) MARKOVIĆ
Milka Marković bila je glumica, mecosopran, prevodilac i prva srpska rediteljka. Bila je to jedna od najmarkantnijih i najobrazovanijih umetnica svog doba. Glumila je i pevala u preko 225 predstava, režirala 16 komada i bavila se prevođenjem dramskih dela za potrebe Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Bila je jedna od malobrojnih muzički školovanih dramskih umetnika. Školovala je svoj snažan mecosopran i svirala klavir.
Poticala je iz glumačke dinastije popa Luke iz Vranjeva. Rođena je 1869. godine u Pančevu, u umetničkoj porodici. NJena majka Sofija Maksimović (kasnije Vujić), bila je čuvena glumica u SNP-u, a otac Aksentije Maksimović, kompozitor i kapelnik u SNP-u. Vrlo rano ostaje bez oca koji je umro u Pragu. Osnovno obrazovanje sticala je u različitim mestima u kojima je njena majka imala glumačke angažmane, a višu devojačku školu završila je u Somboru. Prvu ulogu odigrala je sa samo pet godina, a sa 14 godina postala je pripravnica u Narodnom pozorištu u Beogradu, gde je odigrala 20-ak uloga za 2 godine. Godine 1885. stupa u Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. Uglavnom je tumačila tragične uloge, a među najuspešnije se ubrajaju Šekspirova Julija, Ofelija i Kordelija, potom Marija Stjuart (Šiler), Toska (Sardu), Anđelija (Smrt majke Jugovića), Hasanaginica (Aleksa Šantić).
Radi profesionalnog usavršavanja početkom XX veka posećivala je pozorišne centre Evrope – Beč, Prag, Berlin, Minhen, Drezden, Pariz, Rim, Đenovu, Veneciju. Svestrano obrazovanje Milke Marković obuhvatalo je odlično poznavanje književnosti, kao i mađarskog, nemačkog i francuskog jezika, sa kojih je prevodila dramske komade. Među prevedenim dramama koje je videla novosadska publika nalaze se Čergarski život Barijera i Miržea, Gospođica Žozeta, moja žena Gavaoa i Šerveja, Fernanda Sardua, Male ruke Labiša i Martena, Jevrejin iz Poljske Šatrijana. Tokom svoje karijere režirala je ukupno 16 komada i svi su prikazani na novosadskoj sceni. Prva drama koju je režirala bila je LJubav I. N. Potapenka 1911. godine. Usledile su Aveti H. Ibzena, Kradljivac A. Berstena, O tuđem hlebu I. S. Turgenjeva, Seoska lola E. Tota, Smrt majke Jugovića I. Vojnovića, Hasanaginica A. Šantića.
Privatni život Milke Marković obeležile su dve tragedija. Prva je smrt sina Stevana neposredno pred Prvi svetski rat, a druga je samoubistvo njenog supruga Mihaila u Ženevi, gde su živeli za vreme rata. Po povratku u Kraljevinu SHS, priredila je niz koncerata širom zemlje sa sinom Dimitrijem, takođe glumcem, pevačem i rediteljem. Vratila se na scenu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, gde je zvanično penzionisana 1925. godine, ali je nastavila sa angažmanima usled loših materijalnih prilika. Preminula je maja 1930. u Novom Sadu i sahranjena na Almaškom groblju. Milka je odlikovana Ordenom Svetog Save V reda. Jedna ulica u Novom Sadu i Pančevu danas nose njeno ime.
ZORKA LAZIĆ
Zorka Lazić je bila prva novinarka u Vojvodini. Rođena je oko 1878. godine u vojvođanskom mestu Neštin, kao ćerka bogatog trgovca i posednika, sinovca Svetozara Miletića. Roditelji su mnogo ulagali u njeno obrazovanje. Završila je Višu školu u Slavonskoj Požegi i pripremala se za ozbiljan književni rad. Od ranih dana pisala je za „Zastavu”, skrivajući se iza pseudonima. Jedino štampano delo joj je Himna mom dedi Svetozaru Miletiću.
Sa 20 godina se udala za književnika i novinara Simu Lukina Lazića, urednika satiričnog lista „Vrač pogađač”, koji je pokrenuo u Zagrebu 1896. godine, a potom preneo u Novi Sad. Bio je to satirični list koji se bavio aktuelnim političkim temama. Jedan od poznatih aforizama objavljenih u ovom šaljivom listu, koji opstaje kroz vreme, glasi: Nema plaćenih novina. To i jeste zlo, jer postoje samo potplaćene.
Sa samo 24 godine ostala je udovica sa četvoro dece. Sudbina se poigrala njenim životom, pa je od bezbrižne, imućne i srećne žene postala nezbrinuta i bez sredstava za život. Pre toga su finansijski krah doživeli i njeni roditelji, pa je Zorka tada preuzela brigu o njima i sestri. Želela je da sačuva časopis „Vrač pogađač”, koji joj je muž ostavio, ali pretplate su postajale sve neredovnije, a izdaci su se nagomilavali. Često se odricala i sna i hrane da bi sačuvala „Vrač” koji je njen muž toliko voleo, a ona verovala da znači srpskom narodu. Posle 8 godina, koliko je radila kao urednica, administrator, autor tekstova, rešila je da obustavi izlaženje lista. Poslednji „Vrač pogađač” izašao je 14. jula 1914. godine.
Zorka Lazić se tada preorijentisala na dobrotvorni rad. Sa velikim uspehom bavila se smeštajem i ishranom dece, za šta je od Kralja Aleksandra dobila orden Svetog Save. Posle Prvog svetskog rata vratila se novinarstvu i pokrenula „Dečiji list”. Sarađivala je sa zagrebačkim mesečnikom „Ženski svet” i beogradskim nedeljnikom „Jugoslovenska žena”. Bila je jedna od osnivača Jugoslovenske novinarske sekcije u Novom Sadu. Angažovala se za socijalno poboljšanje novinarskog staleža. Kada su listovi u kojima je radila prestali da izlaze, Zorka Lazić se potpuno povukla iz javnog života. Umrla je 1948. godine.
ANA LAZUKIĆ
Ana Lazukić je prva žena profesionalni foto-reporter u nekadašnjoj Jugoslaviji. Rođena je kao Anna Hemm 1937. godine u Novom Sadu. Krojački zanat je izučila u Kuli, a potom školu za vaspitače u Novom Sadu. U školi se zarazila fotografijom, pa se po savetu nastavnika učlanila u Foto-kino klub „Branko Bajić”, u kojem je stekla osnovna znanja i počela da učestvuje na izložbama širom zemlje i osvaja nagrade. Studirala je mađarski jezik i književnost i, mada do diplome nikada nije stigla, stekla je odlično poznavanje maternjeg jezika.
Ubrzo je počela da radi kao novinar u redakciji dnevnog lista „Magyar Szó”, jednom od vodećih vojvođanskih listova na mađarskom jeziku. Svoje tekstove želela je da ilustruje vlastitim fotografijama, ali urednik joj nije dozvolio prilaz laboratoriji, govoreći kako dok je on šef, žena neće biti foto-reporter u „Magyar Szó”. Nakon udaje za fotografa Stevana Lazukića i rođenja ćerke Katarine, prešla je za lektora u redakciju omladinskog lista „Képes Ifjúság” i tu je ostala od 1970. do 1974. Novi urednik „Magyar Szó” pozvao je da se vrati u ovaj list i to na radno mesto foto-reportera, što je ona rado prihvatila. Ostala je na ovom radnom mestu skoro 30 godina, sve do penzionisanja 1990. godine.
Ana Lazukić bavila se novinskom i umetničkom fotografijom. Pored političkih i kulturnih dešavanja i njihovih učesnika, ona je fotografisala i različite životne teme. Uglavnom su to scene i situacije iz savremenog života, uz prisustvo određenog simbolizma, humora i metaforike. Među njene najupečatljivije radove u tom širokom opusu su prikazi demonstracija i okupljene mase, studenata, beskućnika, zaljubljenih parova, zanesenih čitača, spavača, koncerata i modnih događaja, život ljudi sa periferije. Serije radova nastale su u Americi, Engleskoj, Španiji, Francuskoj, Italiji, Danskoj… Bila je jedna od prvih foto-reporterki koje su pratile, kako sednice Skupštine Vojvodine, tako i fudbalske utakmice na stadionu Vojvodine. Učestvovala ja na više od 300 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a imala je i 19 samostalnih izložbi. Osvojila je brojne nagrade u Novom Sadu, Beogradu, Splitu, Dubrovniku, Skoplju, Tokiju i Montevideu.
Ana Lazukić umrla je u 83. godini života, 2020. godine od posledica korona virusa i sahranjena na Novom groblju u Petrovaradinu. Kako je jednom prilikom rekla, živela je za fotografiju i fotografisala život.
KATARINA LENGOLD MARINKOVIĆ
Katarina Lengold Marinković je prva žena kojoj je priznato zvanje advokata i koja je upisana u imenik Advokatske komore Vojvodine, 2 septembra 1933. godine. U to vreme žene još nisu imale pravo glasa, dobile su ga tek 1945.
Pola veka ranije u Beogradu je živela Marija Milutinović Punktatorka, koja se smatra prvom ženom advokatom ili, bolje rečeno, pravozastupnikom. Ona jeste završila pravni fakultet u Pešti, ali se povremeno bavila advokaturom. Formalno nikada nije bila član komore, niti joj je ministarstvo priznalo pravo da sebe naziva pravozastupnikom. Stoga, Katarinu Lengold Marinković smatramo prvom priznatom ženom advokatom u savremenom sistemu.
Katarina je rođena 1904. god. u Petrovaradinu. Rano je ostala bez roditelja, pa je u Potpunoj ženskoj gimnaziji u Novom Sadu dobila staratelja. Godine 1927. diplomirala je na Pravnom fakultetu u Subotici. NJena originalna diploma izložena je u holu Advokatske komore Vojvodine. Tokom studija upoznala je Lava Lengolda, koji je u Srbiju došao iz Rusije 1918. godine i koji je kasnije bio sudija. Brak između Katarine i Lava nije dugo trajao. Okončan je razvodom, nakon čega se Katarina nije više udavala i nije imala dece. Položila je advokatski ispit 1932. i stekla uslov za upis u imenik advokata, što je i uradila 1933. godine. U svom radu Katarina se najviše bavila građanskim, odnosno porodičnim pravom. Većina njenih klijenata su bile žene. Bila je veoma aktivna u ženskim pokretima i bila je član Međunarodnog društva žena intelektualaca.
U toku okupacije za vreme Drugog svetskog rata, Katarini Lengold Marinković bio je zabranjen rad u advokaturi, ne zato što je bila žena, već zato što je bila politički i etnički nepodobna. Nakon okupacije, dve godine je vršila funkciju starateljke Advokatske komore Vojvodine. Zaslužna je za očuvanje kompletne arhive, koja datira još iz 1875. Godine 1949. ispisala se iz imenika advokata, duboko razočarana držanjem nove uprave u Advokatskoj komori Vojvodine koja je bila pod uticajem Komunističke partije. Katarina Lengold je otišla u penziju 1956. godine. Živela je povučeno u Sremskim Karlovcima do tragične smrti 1974. Poginula je u Zagrebu, u jednoj od najvećih železničkih saobraćajnih nesreća.
Katarina Lengold Marinković bila je prva žena advokat koja se razvela i imala ekonomsku samostalnost, bila je učesnica i lider mnogih ženskih pokreta, cenjen i poštovan advokat. Uprkos blistavoj karijeri i doživotnom zalaganju za ravnopravnost žena, ostala je zaboravljena.
Akademik prof. dr OLGA HADŽIĆ
Olga Hadžić bila je srpska matematičarka, akademik SANU i prva žena rektor u Srbiji (1996–1998). Rođena je u Novom Sadu 1946. godine od oca Lazara i majke Radmile. Otac joj je bio advokat, a njegov deda po majci bio je književnik i lekar Ilija Ognjanović. Nakon završetka osnovne škole, upisala je Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj”, kao i instrumentalni odsek Srednje muzičke škole „Isidor Bajić” u Novom Sadu, smer klavir. Diplomirala je matematiku na Filozofskom fakultetu 1968. godine, a iste godine izabrana i za asistenta na Katedri za matematiku, na novoformiranom Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF) u Novom Sadu. Magistarski rad pod naslovom „Diferencijalne jednačine u lokalno-konveksnim prostorima” iz matematike, odbranila je na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu 1970. Dve godine kasnije, marta 1972. doktorirala je na PMF-u u Novom Sadu. Naslov njene doktorske disertacije bio je „Neki problemi diferencijalnog računa u lokalno-konveksnim prostorima”. Na PMF-u u Novom Sadu završila je i magistarske studije iz oblasti turizma 2005, a godinu dana kasnije 2006. godine odbranila je i drugu doktorsku disertaciju iz oblasti strategijskog menadžmenta u turizmu. Naslov njene druge doktorske disertacije glasio je „Stejkholderski pristup upravljanju održivim razvojem kulturnog turizma”.
Olga Hadžić je na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu stekla sva nastavna zvanja. U zvanje docenta birana je 1973, u zvanje vanrednog profesora 1977, za redovnog profesora izabrana je 1981. godine. Dopisni član Vojvođanske akademija nauka i umetnosti postala je 1984, a redovni član 1990. Redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti postaje 1991. U okviru SANU bila je član Odeljenja za matematiku, fiziku i geonauke.
Oblasti njenog naučnog rada su numerička matematika, metoda funkcionalne analize, topologija i teorija verovatnoće. Kao autor i koautor objavila je više od 200 naučnih radova i 21 knjigu. Za rektora Univerziteta u Novom Sadu izabrana je 1996. godine i tako postala prva žena rektor u Srbiji. Bila je glavni urednik časopisa Zbornik radova Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, serija za matematiku, od njegovog osnivanja 1971. do 1995. Olga Hadžić bila je vrhunski naučnik, profesor, erudita, veliki humanista, dobrotvor i dobitnik velikog broja nagrada i povelja. Umrla je u 73. godini života, 23. januara 2019. godine i sahranjena na Gradskom groblju u Novom Sadu.
Ostavi komentar