Autor: msr Mirela Lončar
Uvod
Religija predstavlja važan, ako ne i najvažniji faktor koji utiče na politiku. Religija, ako je tako najbolje možemo definisati, predstavlja upravo način života, sistem vrednosti, nešto što nas vodi i u šta verujemo, pa samim tim i čini da aktivno učestvujemo, kako u društvenom, tako i u političkom životu. Koliko je religija neodvojiva od politike, pokazuje i činjenica da je 1993. godine na Fakultetu političkih nauka u Beogradu formirana jedna od najmlađih politikoloških disciplina – politikologija religije. Politikologija religije se, kako to navodi profesor Jevtić, „bavi uticajem religije na politiku i politike na religiju sa posebnim osvrtom na odnose subjekata politike u užem smislu prema religiji i verskim zajednicama.” (Jevtić, 2009, str. 18)
Religija i politika su gotovo uvek bile u uskoj vezi, prožimale se i dopunjavale, objašnjava profesor Veković. Naš poznati sociolog religije Đuro Šušnjić u svom delu „Religija 1, Pojam. Struktura. Funkcije”, ističe da religija može imati mnoge funkcije. Veković, dopunjuje Šušnjićevu kategorizaciju funkcija religije i navodi jednu bitnu, tačnije najbitniju funkciju koju religija može imati – političku funkciju. Politička funkcija religije „leži u društveno-političkim posledicama koje neka funkcija može imati”. Ukoliko uzmemo za primer bilo koju relevantnu svetsku religiju primetićemo da je ona u određenim istorijskim trenucima imala i političku funkciju, npr. legitimisala je neku politiku i političku vlast, promene, rat, reforme, ali i delegitimisala, ističe Veković. Veković dalje naglašava da funkcija religijskih vođa može biti i bitno politička (Veković, 2014).
Međutim, mi ćemo se u ovom eseju fokusirati na činjenicu da i politički vođa, šef države – suveren, u našem slučaju, car Japana ima, pored političke, i religijsku funkciju. Pored toga, prikazaćemo koliko je religija važan društveni element, kako za narod Japana, tako i za politički život najstarije nasledne monarhije na svetu.
Šinto kao narodna religija Japanaca
Za Japance se neretko kaže da „žive kao konfučijanci, da su u braku sa šinto, a da umiru kao budisti” (Jevitić, 2009; Elijade, 1996). Naime, Japan karakteriše sinkretičko jedinstvo pomenute tri religije. Međutim, sa sigurnošću možemo reći da je šinto religija posebno važna za narod Japana s obzirom da predstavlja autentičnu japansku religiju (Jevtić, 2009).
U dalekoj prošlosti u ribarskim i zemljoradničkim delovima japanskih ostrva praktikovani su običaji i verovanja koja nisu imala zajedničko ime, ali su značajno uticali na kulturu i narod Japana (Kočović, 2010). Sve do pojave budizma u VI veku nove ere, šinto religija nije imala zvaničan naziv. Upravo tada običaji, rituali i verovanja koja su praktikovana dobijaju naziv šinto koji se sastoji od dve kineske reči, i to: šin (božanski) i tao (put). Sam izraz šinto prevodimo kao put kamija, put bogova. Šinto predstavlja drevnu japansku politeističku religiju koja ima mnogo božanstava. Kami je reč koja simbolizuje božanstva i bogove. Prema šinto verovanju, kamiji se nalaze svuda i skoro sve što postoji može biti kami. Posebno je u šintu bitno poštovanje prirode, drveća, planina, stena, vodopada, itd. Šinto religija nema svog osnivača niti svetu knjigu, ali ima drevne molitve koje se zovu norito i koje su se prenosile usmenim putem vekovima. Takođe, najznačajniji zapis drevnih stvari u Japanu, za koji se veruje da je napisan 712. godine, nosi naziv Kodžiki. Ovaj zapis beleži mitološko poreko Japana i carske loze (Harc, 2002).
Naglasak šinto religije je na higijeni, kao i na duhovnoj i fizičkoj čistoti. U Japanu se nalazi više od 81.000 šinto hramova koji se grade pored vode, a mnogi hramovi u svom okruženju imaju izvor, potok ili jezero. Kapije na ulazu u šinto hramove zovu se tori (Torii) i one predstavljaju simbol šinto religije. Tori kapija simbolizuje odvajanje spoljašnjeg sveta od sveta kamija i označava ulaz na svetu zemlju. Mnogi hramovi imaju čitav red tori kapija kroz koje prolaze vernici (Harc, 2002).
Šinto religija je religija rituala, obreda, veselja i praznika, dok proslava Nove godine predstavlja najznačajniji državni i religiozni praznik u Japanu koji traje sedam dana. Nova godina u Japanu predstavlja doba pročišćenja i obnove, i simbolizuje novi početak (Harc, 2002).
Šinto je ponikao iz svakodnevnog života lovaca, zemljoradnika i ribara u selima japanskih ostrva. Ova religija je duboko vezana za državu i svaki Japanac svojim rođenjem postaje šinto vernik ili bolje rečeno šinto praktičar. Još od detinjstva, deca uče da poštuju svoje pretke, prirodu, vođe. Stoga, možemo potvrditi da šinto predstavlja narodnu religiju Japanaca koji su čvrsto vezani za svoju zemlju (Kočović, 2010).
Božansko poreklo Japana
Prema šinto religiji, univerzum je uvek postojao i sastojao se od mora. Tokom vremena more se podelilo na tri dela: nebo, srednji nivo prekriven morem koji će postati zemlja i zemlju mraka. Tokom podele univerzuma, tri nevidljiva kamija su izronila iz mora i popela se na nebo gde su se smestili i počeli da se rađaju u parovima. Peti par kamija koji se rodio bili su Izanagi i Izanami, nebeski brat i sestra koji su se venčali. Nebeski kamiji su odredili ovom paru posebnu sudbinu koja će od njih načiniti roditelje Japana. Izanagi i Izanami, kako bi uredili neformirani svet, sišli su sa neba uz pomoć duginog mosta, gde je Izanagi izvukao svoj mač, uronio ga u more pa potom izvukao. Kapljice koje su kapale sa njegovog mača poprimile su čvrst oblik i formirale ostrva Japana. Izangi i Izanami postali su tvorci Japana. Nebesko poreklo Japana i japanskog naroda sastavni je deo nacionalne psihe u Japanaca. Šinto mitologija o stvaranju Japana ujedinjavala je japanski narod, koji se smatra jedinstvenim, božanskim narodom (Narc, 2002).
Pored formiranja Japana, Kreativni par, Izanagi i Izanami, stvorili su mnoge bitne kamije, i to: boga mora, boga vetra, boga planina i druge. Najbitniji „nebeski sjajni kami” bila je Amaterasu Omikami, boginja Sunca u čiju čast se Japan naziva „Zemljom izlazećeg sunca”. Amaterasu je, prema šinto religiji, rođena iz Izanagijevog levog oka nakon Izanamijine smrti (Harc, 2002). Amaterasu je najvažnija kami šinto-panteona, dok je osnivač japanske države bio veliki DŽimu Teno, njen potomak (Jevtić, 2009).
Japanski car – simbol simbioze religije i politike u Japanu
Direktna simbioza religije i politike u Japanu vidi se upravo iz činjenice da je DŽimu Teno, prvi car Japana, bio praunuk Ninagija koji je bio unuk boginje sunca Amaterasu. DŽimu Teno je legendarni osnivač carske porodice koja je na tronu u Japanu od 660. godine pre nove ere do danas. Japanski car smatrao se „živim bogom” koji čuva religiju, a njegova palata obuhvata tri hrama. Posebna je veza carske porodice sa hramom boginje sunca Amaterasu u mestu Ise. Hram u mestu Ise predstavlja najsvetiji šinto hram. Tradicija koja povezuje šinto religiju i cara zove se carska šinto religija (Narc, 2002). Simboli šinto religije su ogledalo, mač i nakit. Ovi simboli su neodvojivi od carskog trona. Sveti kvalitet neprekidne carske linije manifestuje se činjenicom da car uvek deluje mačem i nakitom pokraj sebe. Još jedan značajan podatak kada govorimo o carskom tronu, jeste činjenica da se dan, kada je prvi car Japana, DŽimu Teno, stupio na tron, te se 11. februar, u današnjem Japanu obeležava kao Dan osnivanja Japana. Takođe, ono što Japan čini imperijalnom nacijom jeste sistem naziva japanskih era (nengo) koji je i dan-danas u službenoj upotrebi (Breen, 2010). Aktuelna era najstarije nasledne monarhije na svetu naziva se Reiva, „era reda i harmonije” i otpočela je 1. maja 2019. godine po stupanju na tron 126. cara Japana Naruhita (Politika, 2019).
Uticaj drugih religija na politički diskurs u Japanu
Dolazak Kineza oko 200. godine n.e. u Japan, doneo je i novu kulturu. Japan je u to vreme bio prilično primitivan i nije ima svoje pismo. Pisana reč je jedan od najvažnijih doprinosa koje je Kina donela u Japan. Pored pisma, Kinezi su u Japan doneli i svoje religije konfučijanizam i taoizam. Ove dve religije značajno su uticale na Japan, koji ih je prihvatio, ali istovremeno zadržao svoje verovanje u kamije i obrede u šinto hramovima. Pored pomenute dve religije, u Japan je u VI veku, iz Kine preko Koreje, stigla još jedna religija, budizam. Budizam je ubedljivo najuticajnija religija koja je u Japan stigla spolja (Harc, 2002). Pod uticajem budizma počinje da se menja i karakter političkog sistema, kao i uloga cara, koji je bio nosilac vrhovne vlasti. Od VIII veka uticaj budizma biva odlučujući što proizvodi i određene političko-religijske posledice. Ličnost cara je postala bitno ograničena u svim funkcijama, a zemljom je vladao budistički monah. Umesto religijske homogenosti, počinje se sa propagiranjem sinteze između budizma i šintoizma. Usled rasta uticaja budizma, od IX veka car se svodi na ceremonijalnu funkciju, a šinto gubi primat. Slična je situacija bila i za vreme vladavine šoguna (vojskovođa, vojnih vladara) i njihovih samuraja. Naime, vladavina šoguna trajala je od 1185. godine do 1868. godine. Šoguni su bili de facto vladari zemlje, iako su bili imenovani od cara. I tada je budizam bio glavna poluga nosilaca vlasti. Taj sistem imao je za posledicu slabljenje centralizacije i jačanje decentralizacije (Jevtić, 2009). Šoguni su podelili Japan na feudalne teritorije, a mir su čuvali samuraji ratničke klase. Japanom su vladale vojskovođe i povremeno je dolazilo do građanskih ratova. Međutim, 1603. godine pojavio se moćni šogun Iejasu koji je sa svojom Tokugava porodicom vojskovođa centralizovao i ujedinio Japan. Prestonica Japana za vreme Tokugava perioda bila je preseljena u današnji Tokio. Pod Tokugavama, Japan je bio u miru narednih dvesta pedeset godina. Vlast Tokugave zahtevala je da sve japanske porodice budu članice budističkih hramova, dok je hrišćanstvo, koje su u Japan iz Španije doneli jezuiti 1549. godine, bilo zvanično zabranjeno (Harc, 2002). Naime, jezuiti su u Japanu bili označeni kategorijom nečistote (Guillaume, 2011). Takođe, 1630. godine Tokugava režim je prognao sve strance iz Japana i zatvorio luke za evropske trgovce. Samo je mali broj holandskih trgovaca dobio dozvolu za trgovinu i to jer nisu pokušavali da šire hrišćanstvo. Pored ove zabrane, doneti su zakoni koji su Japancima zabranili da napuštaju Japan. Japan je bio u izolaciji dvesta pedeset godina. Posledica izolacije Japana odlagala je napredak, ali je istovremeno promovisala osećaj nacionalnog jedinstva. Japanci su u tom periodu živeli u miru. U toj atmosferi polako dolazi do obnove i jačanja šinto religije, a time i do jačanja poštovanja za cara, dok autoritet šoguna počinje da slabi i odumire. Usled tih okolnosti, ratnička klasa gubi svoju svrhu. Samuraji su se okrenuli obrazovanju i umetnosti. Između ostalog, proučavali su i šinto religiju i božansko poreklo svoga cara (Harc, 2002).
Međutim, japanska politika izolacije počela je da opada usled uticaja Sjedinjenih Američkih Država i njihovog zahteva za trgovinskim odnosima sa Japanom. Dogovor sa SAD i otvaranje trgovačkih luka, dodatno je oslabio moć šoguna. Pripadnici ratničke klase koji su bili nacionalistički nastrojeni, smatrali su da je Japan trebao da se suprotstavi zahtevima SAD. Prepirke su rezultovale padom Tokugava režima, kraja šogunata u Japanu i povratkom carske vladavine (Harc, 2002).
Meiđi restauracija, jačanje uticaja cara i šinto kao državna religija
Car Mucušito je došao na vlast 1868. godine i usvojio Meiđi titulu. Upravo u ovom periodu, usled pada moći šoguna i otvaranja Japana, dolazi do oživljavanja šinto religije. Meiđi jača odnose i trgovinu sa Zapadom, i to posebno sa SAD i Evropom kako bi Japan postao svetska sila. Car je prestonicu preimenovao u Tokio što znači „istočna prestonica”. Primarni ciljevi nove japanske administracije bili su ponovno uspostavljanje autoriteta cara i proglašenje šinto religije za nacionalnu religiju Japana. Tokom Meiđi restauracije feudalizam je zamenjen parlamentarizmom. Dolazi do rasta prestiža cara, kao i do društvenog i industrijskog razvoja Japana. Godine 1869. car Meiđi doneo je Carsku povelju kojom je uspostavio princip jedinstva vlasti i šinto religije. Šinto je proglašen za državnu religiju, a car je za narod Japana predstavljao živog kamija (Harc, 2002).
Šinto i militarizam
Tokom perioda od 1920. godine do 1945. godine šinto više nije važio za religiju, kao što je to bio slučaj za vreme Meiđi perioda (1868–1912). Naime, u ovom periodu šinto je posmatran kao nereligiozni patriotski kult. Vlada Japana zalagala se za uvođenje šinta u javni život, ne kao religije, već kao nacionalnog etosa (Beyers, 2015). Odanost prema caru je postala osnov patriotizma u Japanu. Odanost i privrženost caru proizvela je brojne kamikaze koje su za vreme Drugog svetskog rata žrtvovale život za cara (Jevtić, 2009). Naime, japanska vojska i nacionalisti ubeđivali su cara da japansko carstvo treba da se proširi u Aziju, a osnov te tvrdnje našli su u šintu. Japan je imao snažnu vojnu tradiciju, a vojna moć je konstantno rasla. Unutar vojne službe cara, vojnici su bili duboko poštovani i smatralo se da imaju božansku misiju. Vojni lideri su početkom XX veka počeli kampanju za osvajanje i ujedinjenje sveta. Vojni lideri vodili su se stavom legendarnog cara DŽima Tena koji je smatrao da carska vlast treba da se proširi na sve glavne tačke i da ceo svet treba staviti pod jedan krov (Harc, 2002). Kako to objašnjava Vasiljev, a Jevtić ističe u svojoj studiji: „veliki Jamato (drevni naziv zemlje) pozvan je da stvori veliku Aziju i ostvari princip hakoitu, osam uglova pod jednim krovom, tj. ujedinjenje sveta pod vlašću Japana i japanskog imperatora, potomka boginje Amaterasu” (Jevtić, 2009). Posledice takve politike bile su pogubne. Japan je osvojio Mandžuriju, napao je severnu Kinu. Godine 1941. Japan je napao Perl Harbur, teritoriju SAD. Ubrzo potom SAD su ušle u Drugi svetski rat. Napad na SAD imao je za posledicu nemilosrdni odgovor SAD-a. SAD, Kina i Velika Britanija 1945. godine zahtevale su bezuslovnu predaju Japana. Kako odgovor nisu dobile, SAD su bacile atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Nakon toga, 15. avgusta 1945. godine car Hirohito je pristao na predaju (Harc, 2002). Car se preko radija odrekao božanskog statusa, čime je zvanično okončana sprega šinto religije sa japanskom državom (Jevtić, 2009). Povezanost šinta i militarizma, tokom navedenog perioda, prouzrokovala je da šinto ima negativnu stigmu koja je prisutna i dan-danas (Beyers, 2015).
Ustav iz 1946. godine i sekularizam
Posle Drugog svetskog rata, pod uticajem američkih snaga, Japan je postao sekularna zemlja. Ustav Japana, koji je donet 1946. godine, stupio je na snagu 3. maja 1947. godine. Novi Ustav je caru posvetio član br. 1 kojim je definisan njegov položaj na sledeći način: „Car će biti simbol države i jedinstva naroda, njegova funkcija je plod narodne volje kojoj pripada puni suverenitet” (Jevtić, 2011). Car predstavlja ceremonijalnog šefa države koji ima mnoštvo funkcija. Car imenuje premijera i glavnog sudiju Vrhovnog suda, prima šefove i predstavnike drugih država, svake godine dodeljuje nagrade zaslužnim građanima (Bachika, 2010). Iako se posle Drugog svetskog rata car formalno odrekao božanske prirode, nastavio je da predstavlja vrhovnog sveštenika carske šinto religije, služeći u tri hrama unutar svoje palate (Harc, 2002). Jedna od verskih dužnosti cara jeste da se moli za blagostanje japanskog naroda (Bachika, 2010).
Kada govorimo o položaju i funkcijama suverena, kao i o njegovom odnosu prema politici i religiji, moramo naglasiti da je najbitniji primer na svetu koji najdirektnije prikazuje simbiozu religije i politike u figuri suverena upravo car Japana, direktni potomak boginje sunca Amaterasu. Car Japana, pored političke funkcije ima i religijsku funkciju koja se ogleda u tome što car i dalje predstavlja vrhovnog sveštenika carske šinto religije. Pored primera japanskog cara, nije zgoreg da istaknemo i slučaj Ujedinjenog Kraljevstva gde šef države, suveren predstavlja i poglavara anglikanske crkve. Do nedavno je tu funkciju obavljala kraljica Elizabeta II. Od 6. maja 2023. godine tu funkciju obavlja njen sin, sadašnji kralj Ujedinjenog Kraljevstva, Čarls III. Međutim, funkcija kralja kao poglavara crkve u Ujedinjenom Kraljevstvu je više formalna nego stvarna. Kako nalazimo, ova dva primera su jako bitna za oblast proučavanja politikologije religije jer ukazuju na simbiozu religije i politike, koja se ogleda u suverenu, koji pored političke ima i religijsku funkciju (Jevtić, 2011).
Pored odrednice Ustava o položaju cara, Ustav sadrži Član br. 9 koji navodi da se japanski narod zauvek odriče rata kao suverenog prava nacije i pretnje upotrebom sile u međunarodnim odnosima (Ustav Japana).
Takođe, Ustav je regulisao i odnos religije i politike u Japanu članom br. 20. Naime, Član br. 20 Ustava Japana garantuje slobodu religije za sve. Nijedna verska organizacija neće biti privilegovana od strane države, niti će moći da vrši bilo kakvu političku vlast. Nijedna osoba neće biti primoravana da učestvuje u bilo kojoj religijskoj aktivnosti, slavlju, obredu ili praksi. Država i organi države će se uzdržavati od organizovanja verske nastave ili bilo koje druge verske aktivnosti (Ustav Japana). Pored toga, Član br. 89 Ustava Japana nalaže da se javni novac ili javno zemljište ne može koristiti u svrhu benefita bilo koje verske institucije ili asocijacije (Ustav Japana).
Kako je Ustavom izvršena sekularizacija, i kako šinto više nije predstavljao državnu religiju, došlo je do pregrupisanja šinto snaga. Naime, mnogi šinto hramovi ujedinili su se u Udruženje šinto hramova. Ovo Udruženje koordiniše aktivnosti više od 81.000 šinto hramova u Japanu (Harc, 2002).
Obnova Japana u posleratnom periodu
Nakon poraza u ratu, narod Japana se fokusirao na postizanje ekonomskog razvoja i mira. Nova situacija u Japanu stvorila je percepciju materijalnog blagostanja kao dominantnog narativa, a duhovnu prazninu koju su Japanci osećali, usled zvaničnog odvajanja šinta od politike, popunjavali su pokreti i organizacije novih religija i nove duhovne kulture (Ryuji, 2010). Posleratni period u Japanu obeležio je snažni napor Japanaca da obnove Japan ekonomski i društveno, i povežu se sa SAD. Japan je imao za cilj da parira Zapadu, kao i da usvoji zapadni sistem demokratije. Godine 1955. liberalne i demokratske partije u Japanu organizovale su se u jednu političku partiju i formirale Liberalno-demokratsku partiju koja je i dan-danas na vlasti u Japanu (Beyers, 2015). Kada je težnja za ekonomskim razvojem Japana bila zadovoljena, ljudi su postajali svesniji boraca koji su poginuli u ratu, a koji su bili zaboravljeni nakon rata. Svest o palim borcima uticala je na to da se više pažnje obraća na Jasakuni pitanje, koje postaje jedno od centralnih pitanja odnosa politike i religije u Japanu nakon Drugog svetskog rata (Ryuji, 2010). Nekadašnji premijer Japana i bivši lider Liberalno-demokratske partije Šinzo Abe je 2013. godine posetio hram Jasakuni, na koji se negativno gleda pošto hram odaje počast poginulim borcima Japana u Drugom svetskom ratu. Na ovu posetu, mnogi su gledali kao na pokušaj da se „obnovi Japan”, što je i bio slogan Abeove kampanje u 2012. godini. Abeov ekonomski paket poznat pod nazivom Abenomics predstavljao je pokušaj ekonomske i političke obnove Japana, koji bi pozicionirao Japan u sam vrh na međunarodnom nivou. Međutim, pored ekonomskog imputa, Abeu je trebao i čvršći kohezivni imput poput religije kako bi imao podršku japanskog naroda za svoje reforme (Beyers, 2015).
Jasukuni hram (Yasukuni shrine) kao pitanje međunarodnih tenzija
Pitanje Jasukuni hrama jeste jedno od glavnih pitanja odnosa religije i politike u savremenom Japanu. Pored toga, pitanje Jasukuni hrama predstavlja značajno pitanje međunarodnih odnosa istočnoazijskog regiona. Jasukuni hram osnovan je 1869. godine za vreme cara Meiđija u Tokiju. Hram je imao status nacionalnog hrama koji je bio pod upravom Ministarstva odbrane i mornarice Japana sve do 1945. godine (Okuyama, 2009). Hram odaje počast za 2,5 miliona vojnika koji su izgubili svoje živote u ratovima, a koji su branili nacionalne interese Japana. Kako je Japan usvojio novi Ustav nakon Drugog svetskog rata koji je garantovao sekularizam, Jasukuni hram je 1952. godine dobio status privatne religijske institucije. Razlog zbog kojeg pitanje Jasakuni hrama izaziva međunarodne tenzije u odnosima Japana sa zemljama istočne Azije jeste podatak da je Hram 1978. godine doneo odluku da oda počast za 14 boraca koji su poginuli u Drugom svetskom ratu, a koji su označeni kao ratni zločinci prvog reda i smatraju se odgovornim za vođenje japanskog rata. Naime, sama činjenica da hram Jasukuni odaje počast borcima u ratu, negativno se odražava na odnose Japana sa Kinom i Korejom. Takođe, ovaj hram su posećivali i mnogi premijeri Japana i drugi političari nakon Drugog svetskog rata kako bi odali počast palim vojnicima, što takođe predstavlja uvredu za žrtve japanskih ratova i šalje poruku da se na ovaj hram ne može gledati kao na neutralnu instituciju, već kao na vojni hram (Okuyama, 2009). Hram takođe, u svom sastavu sadrži i vojni muzej Jušukan (Yushukan) koji prezentuje japansku imperijalnu armiju kao velikog oslobodioca Azije (Starrs, 2009).
Soka Gakai i Novi Komeito
Još jedna značajna pojava u kontekstu odnosa religije i politike u savremenom Japanu jeste političko delovanje budističkog verskog pokreta Soka Gakai. Ova ničiren budistička organizacija formirana je 1930. godine, a posebno je postala popularna zbog svojih nacionalističkih konotacija koje je monah Ničiren negovao (Jevtić, 2011). Nakon Drugog svetskog rata, ovaj, isprva obrazovni verski pokret, ubrzo je proširio svoje članstvo, da bi 2005. godine imao čak osam miliona porodica koje su predstavljale njegove članove. Soka Gakai se od 1975. godine proširio i na međunarodnom planu, i formirao organizaciju Soka Gakai Internešnl koja je danas prisutna u 190 zemalja širom sveta (Okuyama, 2009). Ono što ovaj pokret čini bitnim u oblasti proučavanja politikologije religije jeste podatak da ovaj verski pokret ima i političke ciljeve. Naime, ovaj pokret je šezdesetih godina XX veka formirao politički pokret Komeito, koji je 1964. godine prerastao u političku partiju. Komeito partija bila je zapravo produžena ruka verske zajednice koja je imala za cilj ostvarivanje interesa i ciljeva Soka Gakaia. Međutim, pošto je Komeito partija delovala u sekularno uređenom Japanu, koji je Ustavom iz 1946. godine zabranio mešanje religije i politike, ova partija počela je da izaziva brojne kritike od strane liberalnih krugova. Posledica tih kritika, bio je formalan raskid veze Komeita sa Soka Gakaiem. Mada, iako je Komeito izvršio brojne promene, poput promene imena u Novi Komeito i negiranja veze sa verskom organizacijom, ova politička partija nastavila je da ostvaruje verske i političke ciljeve pokreta (Jevtić, 2011). Novi Komeito je izuzetno brojna i uticajna politička partija unutar japanskog političkog mozaika. Ova partija je koalicioni partner i čini Vladu Japana sa Liberalno-demokratskom partijom (LDP) dugi niz godina. Takođe, predstavlja snažnu političku snagu u japanskom parlamentu. Na parlamentarnim izborima 2021. godine Liberalno-demokratska partija je pobedila na čelu sa sadašnjim premijerom Japana Kišidom, dok je mlađi koalicioni partner LDP-a, Novi Komeito potvrdio status neizostavnog igrača u Vladi Japana (Foreign Policy, 2021).
Delovanje Aum Šinrikio sekte
Zabrinjavajuća pojava u Japanu predstavlja kult koji se naziva Aum Šinrikio (Vrhovna istina). Aum Šinrikio grupa, koja meša hinduistička i budistička verovanja i mistične aspekte drugih religija, formirana je oko 1984. godine i aktivna je ponajviše u Japanu i Ruskoj Federaciji. Lider ove grupe je Šoko Asahara. Ova teroristička grupa, kako je od 1997. godine definiše američki Stejt department, pripovedala je da je apokalipsa blizu i da će samo pripadnici grupe Aum Šinrikio preživeti istu. Ova grupa je nastojala da svrgne japansku vladu i da izazove nuklearni rat između Japana i SAD kako bi se stvorio globalni armagedon. Cilj im je bio da ̓očiste̕ svet kako bi njegovi članovi postigli spas. Ova grupa je postala nasilna kada je 1994. godine usled napada gasom sarin ubijeno osam, a ranjeno 600 ljudi. Takođe, 1995. godine grupa je izvršila napad gasom sarin na sistem metroa u Tokiju. U tom napadu poginulo je 13 ljudi i oko 6.000 je povređeno. Japanska vlada je tada uhapsila vođu i oko 200 članova ove grupe, međutim ova grupa je nastavila i dalje da postoji pod nazivom Alef. Godine 2016, Crna Gora je proterala 58 ljudi povezanih sa ovom grupom, koja je držala konferenciju u zemlji, a 2018. godine lider i još 12 članova grupe su pogubljeni, dok je 85 članova grupe osuđeno na doživotne robije. Naredne 2019. godine pripadnik Aum Šinrikio je taksijem napao pešake na ulici u Tokiju. Procenjuje se da je ova grupa 2020. godine brojila 1.600 sledbenika u Japanu, i oko 100 do 150 u Ruskoj Federaciji (The CIA WorldFact Book, 2021).
Zaključak
Sumirajući navedeno, zaključujemo da su tokom istorije u Japanu bila dominantna dva narativa i to: shinkoku – šinkoku (Japan – zemlja bogova, kamija) i kokutai – kokutai (srž nacionalne politike). Šinkoku je bio aktivan tokom Tokugava režima, dok je kokutai kao narativ, došao u fokus japanske politike tokom 19. i 20. veka. Cilj kokutai narativa bio je da se stvori snažan Japan kao konkurencija Zapadu. Međutim, iako je kokutai oblikovao japanski identitet u 19. i 20. veku, ovaj narativ je takođe bio identifikovan sa militarističkom propagandom koja je nažalost dovela do rata (Guillaume, 2011).
Japan je danas parlamentarna monarhija, kao i ekonomska supersila. (Lončar, 2020). Predstavlja treću ekonomiju sveta koja broji oko 123 miliona stanovnika. Takođe, Japan je jedina nezapadna zemlja koja je u potpunosti doživela modernizaciju i postmodernizaciju (Guillaume, 2011). Značajan doprinos u razvoju Japana pružile su upravo šinto vrednosti poput saradnje, odanosti, jedinstva i timskog rada. Japanski proces proizvodnje značajno naglašava šinto vrednosti i ideale koje se u ljude usađuju još od rođenja. Interesantna je informacija da se šinto ceremonije koje se održavaju prilikom izgradnje nove kuće, održavaju i prilikom izgradnje poslovnih zgrada i fabrika (Harc, 2002).
Ono što Japan čini jedinstvenom zemljom u odnosu na ostale zemlje jeste upravo institucija cara, koja, iako je ceremonijalnog tipa, ima i političku i versku funkciju čime utiče na japansko društvo, čuvajući svest naroda o mitološkom poreklu Japana, koje je božansko.
Najbolji primer, koji značajno prikazuje koliko narod i vlast Japana poštuju instituciju cara jeste izjava nekadašnjeg premijera Japana Joširo Morija. Joširo Mori je 2000. godine, obraćajući se Udruženju duhovnih lidera šintoizma rekao sledeće: „Japan je zemlja bogova čiju suštinu predstavlja institucija cara” (Jevtić, 2011). Ova izjava posebno je bitna u kontekstu sagledavanja realne slike u savremenom Japanu o pitanju prihvatanja spolja nametnutog sekularizma. Takođe, postojanje najstarije himne na svetu, himne Japana „Careva vladavina”, koja ističe obožavanje japanskog cara, potvrđuje navedeni podatak.
Cilj ovog eseja bio je da pruži skroman doprinos proučavanju politikologije religije i da ukaže na činjenicu da se bez poznavanja politikologije religije ne mogu na pravi način razumeti savremeni politički procesi, kao ni religijske funkcije političkih vođa.
Literatura:
Bachika, Reimon, A Lok at Religion in Japan, Politics and Religion Journal, No. 1, Vol. 4, 2010, pp.7–12.
Beyers, Jaco, Religion as Political Instrument: the Case of Japan and South Africa, Journal of the Study of Religion, 28, 1, 2015, pp. 142–164.
Breen, John, Conventional wisdom and the Politics of Shinto in Postwar Japan, Politics and Religion Journal, No. 1, Vol. 4, 2010, pp. 68–82.
Veković, Marko, Političke funkcije jevrejstva u savremenom Izraelu u Krstić, Zoran, Komparativna politika – eseji, Fakultet političkih nauka, Beograd, 2014.
Guillaume, Xavier, International Relations and Identity: A Dialogical Approach, Routledge, 2011.
Elijade, Mirča, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 1996.
Jevtić, Miroljub, Politikologija religije, Centar za proučavanje religije i versku toleranciju, Beograd, 2009.
Jevtić, Miroljub, Politički odnosi i religija, Centar za proučavanje religije i versku toleranciju, Beograd, 2011.
Jevtić, Miroljub, Komeito partija – primer verske političke partije, Politička revija, Vol. 29., Br. 3, 2011, str. 295–310.
Kočović, Dragoslav, Religijska učenja – socijalne vrednosti religijskih učenja, Fakultet političkih nauka, Beograd, 2010.
Lončar, Mirela, Značaj koncepta „azijskih vrednosti” za savremene političke sisteme Istočne i Jugoistočne Azije, Megatrend revija, Megatrend Univerzitet, Vol. 17, Br.2, 2020, str. 65–78.
Okuyama, Michiaki, Soka Gakkai as a Challenge to Japanese Society and Politics, Politics and Religion Journal, No. 1, Vol. 4, 2009, pp. 83–96.
Okuyama, Michiaki, The Yasukuni Shrine problem in the East Asia Context: Religion and Politics in Modern Japan, Politics and Religion Journal, No. 2,Vol. III, 2009, pp. 235–251.
Ryuji, Fujimoto, Political thought and Religion in postwar Japan: Focusing on changes in early 1970s, Politics and Religion Journal, No. 1, Vol. 4, 2010, pp. 24–40.
Starrs, Roy, Politics and Religion in Japan, Religion Compass, No.3, Vol. 4, 2009,
pp.752–769.
Harc, Paula, Šinto – svetske religije, Čigoja štampa, Beograd, 2002.
Internet izvori:
The CIA WorldFact Book, https://www.cia.gov/the-world-factbook/references/terrorist-organizations/
Ustav Japana
Foreign Policy, 2021, https://foreignpolicy.com/2021/11/04/komeito-ldp-japan-elections-defense-policy-china/
Ostavi komentar