Autor: Đorđo Sladoje
Prije prelaska na osnovnu temu, trebalo bi nešto više reći o pojmu region – šta znači a šta izostavlja, i kako je i odakle pušten u javni i politički govor. Region je, kako rječnici kažu, područje, oblast, okruženje, regija, rejon… Ovim prevashodno geografskim pojmom označava se prostor današnjih državica, nastalih nakon raspada Jugoslavije, ali tendenciozno izostavlja istorijske, političke, državnopravne i kulturološke sadržaje. Tako sveden na geografsku odrednicu sugeriše da tu, u regionu, na ovim prostorima postoje neke nedovršene državne tvorevine u kojima živi amorfna masa. Neutralni i uopšteni region prećutkuje bivšu Jugoslaviju i predupređuje pitanje ko je i kako tu zemlju učinio bivšom. Ni Balkan, svejedno da li zapadni ili centralni, nije najpodesniji termin, jer asocira na divljaštvo, sukobe i krvave ratove koje su ovdašnji narodi vodili tokom istorije, uglavnom za tuđe interese. Nije slučajno u novinama jednom pisalo kako je u nekom afričkom regionu došlo do balkanizacije odnosa među tamošnjim plemenima. Region je dovoljno neutralan i bezbolan pojam koji obuhvata jedno područje, odnosno ove prostore (što je još frivolniji žargonski sinomim za region) a koje bi tek trebalo urediti i dovesti u sklad sa evropskim standardima, odnosno interesima. Neizbježan je, mada ironičan, zaključak da se žitelji regiona i ovih prostora zovu regionalci i ovoprostorci, a ne Srbi, Bošnjaci, Hrvati… Čudno je, ako uopšte ima mjesta čuđenju kad je riječ o „stvarima ovdašnjim“, da su gotovo svi na ovim prostorima pristali na taj cinični i gotovo uvredljivi termin, koji u krajnjem slučaju tačno određuje položaj i značaj postjugoslovenskih državica u evropskom i svjetskom kontekstu. Region se uz to piše malim početnim slovom, što je gramatički ispravno, ali i politički indikativno.
A šta rade Srbi u regionu, na ovim prostorima, kako opstaju i koliko im u tome pomažu kultura i kulturno povezivanje? I ovdje treba zastati i reći da je i pojam kulture u tradicionalnom, klasičnom smislu ozbiljno doveden u pitanje. Neoliberalizam,odnosno korporativni kapitalizam i mondijalistička ideologija koji su, nakon kraha utopističkih projekata, provalili i u region, nemilosrdno razgrađuju i uklanjaju sve što se pojavljuje kao prepreka slobodnom protoku kapitala. Drugačije rečeno, sve što ne donosi brzi profit i lake političke poene postaje drugorazredno, marginalizovano i u krajnjem slučaju izlišno. Tako je i tradicionalna kultura, kao skup vrijednosti koje čine vezivno tkivo svake duhovne zajednice, ozbiljno uzdrmana. Promjena kulturne paradigme jeste, u suštini, posljedica razaranja koncepta nacionalnih država, kao anahronih i nefunkcionalnih tvorevina sa stanovišta krupnog međunarodnog kapitala. Otuda nacionalni i kulturni identitet nije lako sačuvati ni narodima koji žive u prividno suverenim država, kamoli nacionalnim manjinama, usitnjenim i rasutim po svijetu, negostoljubivom i često neprijateljski nastrojenom prema svemu drugom i drugačijem. Ovdje takođe valja reći da je nakon građanskog rata u Jugoslaviji koji je vođen u interesu velikih sila, a uz obilatu neshvatljivo surovu podršku domaćih snaga, nastavljena borba za identitet svakog od naroda u novostvorenim državama. To je nerijetko praćeno mitomanskim tlapnjama o sopstvenom porijeklu i istorijskom značaju, prisvajanju tuđeg kulturnog i spomeničkog nasljeđa, potkradanjem i falsifikovanjem srpskog jezika i tome slično, što samo povećava i produbljuje „tragiku malih razlika“ zbog kojih su ovdje vođeni krvavi i strašni ratovi.
Srbi koji žive van Srbije našli su se u veoma teškoj i nezavidnoj situaciji nakon raspada Jugoslavije. U Hrvatskoj su svedeni na zanemarljiv procenat i izgubili status naroda, ali su i kao statistička greška ostali najveća opasnost po tamošnju vlast. U Sloveniji su, preko noći, mnogi od njih izgubili državljanstvo i pravo da ga steknu, o čemu je potresan roman napisao jedan slovenački pisac. Ne znam kako je to riješeno, ali je lijepa vijest i srećna okolnost da je nedavno osnovan Savez Srba u Sloveniji koji će, bez sumnje, pomoći u očuvanju srpske zajednice u ovoj zemlji. Ni ovdje ne treba zanemariti ulogu i značaj Srpske pravoslavne crkve koja je uvijek i svuda tokom istorije bila uz svoj narod.
Ono malo preostalih Srba u Hrvatskoj nalazi se u dramatično teškom položaju. Oni su gotovo svakodnevno izloženi raznim oblicima pritisaka i nasilja – od onog suptilnog državnog, preko medijskog zastrašivanja do otvorenog, sve češće brutalnog, uličnog i estradnog zlostavljanja. Svako pominjanje elementarnih prava na sopstveni jezik i pismo, njegovanje sopstvene kulturne tradicije, istorijske i kulturološke svijesti, dočekuje se sve glasnijim, horskim ustaškim pokličima. I u tako teškim i nepovoljnim uslovima Srbi ne odustaju od borbe za odbranu kulturnog identiteta i duhovnog nasljeđa koje su njihovi preci sačuvali u još težim prilikama.
Od važnijih kulturnih institucija treba pomenuti Prosvjetno-kulturno društvo „Prosvjeta“ koja se, u skladu sa dugom tradicijom, bavi objavljivanjem književnih i naučnih djela, periodično izdaje i istoimeni časopis, bavi se proučavanjem i njegovanjem kulturne tradicije – folklorne, muzičke, likovne, književne, i drugim važnim oblicima stvaralaštva. U skladu sa finansijskim i organizacionim mogućnostima, „Prosvjeta“ priređuje razne manifestacije – od promocija knjiga, izložbi, koncerata do naučnih skupova, i sarađuje sa sličnim institucijama u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj. U Vukovaru djeluje Srpski kulturni centar, a naročito je aktivan Kulturno-naučni centar „Milutin Milanković“ u Dalju koji je, prije desetak godina, osnovan uz obilatu pomoć Republike Srbije. Ovaj centar je postao glavni nosilac kulturnog života Srba u istočnoj Slavoniji i uspješno sarađuje sa drugim institucijama kulture u Srbiji, posebno sa Maticom srpskom i Srpskom akademijom nauka i umetnosti.
Situacija u koju su dospjeli Srbi u Crnoj Gori je gotovo nevjerovatna, toliko dramatična i tragična da se graniči sa istorijskom i političkom fantastikom. Trećina stanovništva Crne Gore izjašnjava se kao Srbi, natpolovična većina govori srpskim jezikom a, prema slobodnim procjenama, dvije trećine su pravoslavni vjernici. Ali sve to nije dovoljno crnogorskoj vlasti da tim svojim podanicima prizna status naroda, pa čak ni nacionalne manjine, jer bi u tom slučaju Crna Gora bila država sa najbrojnijom manjinskom zajednicom. U Crnoj Gori traje istinska identitetska drama u kojoj vlast, po svaku cijenu, želi da uspostavi crnogorski nacionalni, istorijski i kulturni identitet očišćen od srpskih „natruha“, odnosno sopstvenih kulturnih i istorijskih sadržaja. Bez obzira na svojevrsni državni teror koji se provodi na svim nivoima, Srbi u Crnoj Gori pokušavaju na sve načine da sačuvaju osnovne identitetske činioce. Srpsko nacionalno vijeće je ključna kulturna institucija čija je aktivnost intenzivna i višestruka. Vijeće objavljuje književna i naučna djela iz raznih oblasti, izdaje časopis i novine, emituje radijski i televizijski program na srpskom jeziku i u saradnji sa drugim kulturnim i umjetničkim udruženjima priređuje raznovrsne programe. Posebno je plodna saradnja sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja se takođe našla pod brutalnim pritiscima vlasti. Dodatna nevolja je u tome što se promjena nacionalnog i kulturnog identiteta odvija među bližnjima – rođacima i bratstvenicima – pa bi se , uz malo pretjerivanja, moglo reći da se „istraga predaka“ u Crnoj Gori obavlja po kućama. Teško je predvidjeti dokle će stići i kako će se završiti ovaj bizarni, autodestruktivni proces. Istorija govori, ako to neko još sluša, da srpski identitet u Crnoj Gori nisu mogle razoriti ni mnogo veće sile od ove oličene u tamošnjoj aktuelnoj vlasti.
Malobrojna srpska manjina u Sjevernoj Makedoniji nalazi se u sivoj zoni, na opasnoj granici asimilacije. O tome najrječitije govori činjenica da je episkop ohridski Jovan ili u zatvoru ili na uslovnoj slobodi. Kulturni život se odvija kroz djelovanje kulturno-umjetničkih društava, folklorne i slične priredbe u svečanim prilikama. Folklor je važan gradivni element svake kulture, ogledalo narodnog duha i duše, ali kad se kultura svede samo na folklornu dimenziju, to je već znak ozbiljne krize. Tako iseljenički potomci u Americi i Kanadi igraju srpska kola i pjevaju srpske pjesme čije riječi više ne razumiju.
Prema odredbama Dejtonskog sporazuma, kultura je jedna od oblasti koje se nalaze u nadležnosti entiteta. Srbi su u Federaciji BiH ostali u drastičnoj manjini (kao i Bošnjaci i Hrvati na drugoj strani), pa se tako i tretiraju i osjećaju, iako imaju status konstitutivnog naroda. U Sarajevu i Mostaru djeluju odbori Prosvjetno-kulturnog društva „Prosvjeta“ koji uspješno sarađuju. Sarajevska „Prosvjeta“, uz ostalo, objavljuje časopis Bosanska vila, u kojem sarađuju i bošnjački i hrvatski pisci, a mostarski odbor uspješno organizuje Šantićeve večeri poezije i objavljuje vrijedne knjige o kulturnoj i književnoj istoriji Mostara i Hercegovine. Saradnja ovih institucija sa sličnim institucijama u Republici Srpskoj daleko je od dobre i poželjne iz tipično srpskih razloga.
U samoj Republici Srpskoj kultura, kao ozbiljno zasnovan sistem, djeluje u punom kapacitetu – programski, organizaciono, finansijski, infrastrukturno… Gotovo u svakom mjestu postoje biblioteka, odbor „Prosvjete“, kulturno-umjetničko društvo, a u mnogima i kulturni centar, galerija i knjižara. U velikim gradovima, poput Banjaluke, IstočnogSarajeva, Doboja, Trebinja… postoje pozorišta, muzeji, izdavačke i novinske kuće i razna umjetnička udruženja, te brojne i raznovrsne manifestacije i festivali. U Republici Srpskoj odvija se, dakle, bogat i razuđen kulturni život, a kulturna politika nastoji da afirmiše one institucije koje se bave poslovima važnim za očuvanje nacionalnog identiteta. Kulturna saradnja Republike Srpske sa Srbijom je intenzivna i raznovrsna i odvija se na raznim nivoima. Definisana je mnogim sporazumima, dogovorima i deklaracijama koje te veze učvršćuju u naporu da se očuvaju zajednički kulturni i duhovni prostor i temeljne nacionalne vrijednosti. Iako se na te i druge „specijalne veze“ iz centara moći ne gleda sa odobravanjem, sve govori da će one u budućnosti jačati. Republika Srpska mogla bi, zbog svog specifičnog položaja, postati čvorna tačka u procesu kulturnog povezivanja Srba u regionu i čvrst oslonac onima koji su u pojedinim državama ugroženi. Kulturna saradnja i povezivanje na svim nivoima i u raznim formama imaju presudan značaj u očuvanju zajedničke nacionalne i i istorijske svijesti, kulturne tradicije, jezika i pisma, umjetničkog nasljeđa i sakralnih građevina i drugih identitetskih obilježja, naročito tamo gdje su te vrijednosti ugrožene, a ugrožene su gotovo svuda. To je istovremeno i brana proizvođačima i liferantima masovnih kulturnih surogata koji su odlično povezani, dobro sarađuju i još bolje zarađuju. Oni ne znaju i ne mare za granice – ni državne, ni moralne, ni estetičke.
Ostavi komentar