Autor: doc. dr Rastislav Stojsavljević
Pacifička obala SAD jedna je od najgušće naseljenih regija ove države. Ovako velika gustina naseljenosti posledica je povoljne, „sredozemne“ klime, plodnog zemljišta i blizine Tihog okeana. U sklopu ove regije nalaze se delovi saveznih država Vašington i Oregon, kao i najnaseljenija savezna država Kalifornija.
Pacifičko primorje je od ostatka SAD odvojeno planinskim masivom Kordiljera. Ovaj masiv uokviren Kaskadskim planinama i Sijera Nevadom dostiže najvišu visinu od oko 4000 metara. Uz samu obalu prostiru se Primorske planine. Između ova dva planinska venca nalaze se doline reka Sakramento i San Joakim, Velika centralna dolina i Imperijalna dolina, kao i Pjudžit Saund i Vilamet na severu.
Na klimatske karakteristike pacifičkog primorja utiču umereni vetrovi koji duvaju sa Tihog okeana prema obali. Obala se odlikuje prijatnim letima i svežim zimama, dok se sušnost i više temperature povećavaju u istočnim delovima regije, u Dolini smrti.
Kordiljeri, iako više i veće planine od Apalača, nisu bili velika prepreka kolonistima koliko sušni i topli predeli nekadašnjih meksičkih poseda. Teritorije današnjih južnih država SAD uz reku Rio Grande bile su već istražene, a južni put koji je vodio preko Novog Meksika i Arizone prelazio je preko visoravni Kolorado do dolina reka Sakramento i San Hoakim u Imperijalnu dolinu u Kaliforniji. Izbijajući na pacifičku obalu, pioniri-doseljenici su se susreli sa klimom koja je imala odlike sredozemne. Severni oregonski put vodio je preko planine Big Horn i visoravni Kolumbija do Kaskadskih i Primorskih planina, gde su u ranijem periodu Britanci i Rusi trgovali krznom sa domorocima u oblastima ostrva Viktorija i Vankuver. Popularni južni prolaz išao je između planinskih venaca Vind Rivera i Juinta i dovoljno širok za prolaske kola bio je ključan za naseljavanje daljeg Zapada.
Put doseljenika do Južnog prolaza nije bio težak. Zapadno do Stenovitih planina nalazio se teži put kroz Veliki basen koji obuhvata Nevadu i dobar deo Jute i Arizone. To je bilo područje niske žbunovite vegetacije i sušne klime. Na pacifičkoj obali ceo severozapadni kraj bio je plodan, pošumljen, prošaran rekama i rečicama. Dalje na jugu postoje dve plodne doline Sakramenta i Sanvokena. Ovi južni krajevi su 1819. godine po Adams-Onisovom sporazumu pripali Španiji, a dve godine kasnije Meksiku, posle njegovog proglašenja nezavisnosti.
Kolonisti su živeli grub, opasan i zahtevan život. Muškarci su bili farmeri, lovci, trgovci krznom ili drvoseče. Žene su radile poljske poslove, podizale decu, spremale hranu i gajile domaće životinje. Nije bilo mnogo lekara, pa se lečenje često moralo improvizovati. Ozbiljnije bolesti ili povrede mogle su značiti širenje epidemije ili čak i smrtni ishod. Ishrana je bila jednostavna i sastojala se mahom od žitarica. Svaka kolonistička porodica gradila je svoj dom često pomažući jedna drugoj: uzgajali su sopstvene useve i lovili divljač, šili svoju odeću, pravili municiju, sveće, lekove, obuću i druge potrepštine. NJihov život bio je prožet religijom i osećajem pripadnosti zajednici. Uglavnom su to bili protestanti koji su migraciju doživljavali i kao širenje hrišćanstva.
Sredinom XIX veka, posle pripajanja Teksasa, priključili su se pokreti za aneksiju Oregona. Britanci su na prostorima Vankuvera i ostrva Viktorija godinama trgovali krznom sa domorocima. Dominantna kompanija za trgovinu krznima bila je Hadson Bej (Hudson Bay). Drugi motiv za naseljavanje Oregona bio je verske prirode. Godine 1834. stigla je prva grupa misionara sa zadatkom da domoroce prevedu u hrišćanstvo. Ubrzo je ta ideja napuštena, pa su se misionari naselili u Vilametskoj dolini. Ovi doseljenici pripadali su prezbiterijanskim i kongregacionalističkim verskim grupama. Ove misije bile su prve američke naseobine u Oregonu i ubrzo su postale središta poljoprivrede i stočarstva.
Do 1845. godine dolaskom velikog broja kolonista na ove prostore nastao je problem sa severnom granicom prema britanskim teritorijama. Prvobitna ideja o podeli po 49. paraleli nije odgovarala Britancima. Ova paralela nije odgovarala ni pojedinim doseljenicima koji su zbog trgovine tražili da se granica pomeri na paralelu 54o40’. S obzirom na to da trgovina više nije bila unosna, Britanci su odlučili da se povuku iz oblasti oko Padžetskog moreuza. Kompanija Hadson Bej se povukla, pa je britanska strana predložila da granica bude povučena paralelom na 49o SGŠ. Amerikanci su prihvatili taj predlog. Tako je granica između Sjedinjenih američkih država i Kanade bila povučena od Atlantskog okeana do Tihog okeana.
U Kaliforniji je 24. januara 1848. godine pronađeno zlato u dolini reke Sakramento. Posle ove vesti, hiljade osoba iz svih krajeva krenule su za Kaliforniju. Iako je malo doseljenika pronašlo veće ili ikakve količine zlata, većina ih je ostala u plodnim dolinama Sakramenta i Saskačevana. Kalifornija je u avgustu 1849. godine zatražila prijem u Uniju. Tadašnji uslov za prijem u Uniju bilo je dostizanje 60.000 odraslih muških glava, što je bilo lako dostići zbog brojnosti naroda koji je dolazio u potragu za zlatom.
U predelu gde je otkriveno zlato iznikla bi varoš koja se sastojala od svega jedne ulice sa mnoštvom krčmi, pozorišta i kockarnica. Organizovale bi se poštanska služba i prodavnice. Nisu postojali jasni zakoni već su se dobrovoljci prijavljivali za održavanje reda. Ova naselja kopača na Divljem zapadu bila su najtipičniji primeri kolonizatorskog individualizma i samouprave. Ova tematika dala je inspiraciju mnogim holivudskim vestern filmovima, stripovima i romanima na temu Divljeg zapada.
Smatra se da je u nekoliko godina oko 300000 doseljenika došlo na pacifičko primorje. Iznenadni priliv zlata ojačao je američku ekonomiju, ali i zapečatio sudbinu američkih urođenika, koji su umirali od bolesti i u sukobima sa belim doseljenicima na ovom prostoru.
Zlata je prve godine bilo dovoljno za sve, pa su se iz tog razloga neki vraćali i više puta. Novine su pisale o novim bogatašima na zapadu kontinenta i time privlačili nove doseljenike. Smatra se da je više od polovine doseljenika imalo manje od 30 godina i da je preko 80% bilo muškog pola. S obzirom na to da su došli tokom velike seobe 1849. godine, ovi kopači prozvani su „49-ci“ (forty-niners). Novi kopači su vadili zlato kad god i gde god su hteli. S obzirom na to da nije bilo zakona kao na istoku, moralne norme su bile mnogo slabije ili ih uopšte nije ni bilo.
Već iduće godine situacija se promenila. LJudi su počeli da shvataju da zlato nije neograničen resurs i da će neko ostati „kratkih rukava“. Takvih je vremenom bilo sve više. Na putu ka zapadu, veliki broj kolonista umro je od kolere, groznice i bezbroj drugih uzroka. Ipak, kopanje zlata omogućilo je ljudima da napuste svoj tradicionalni način privređivanja i da se obogate za vrlo kratko vreme.
Zlatna groznica podstakla je i ekonomiju širom sveta. Važna poljoprivredna područja kao što su ona u Čileu, na Havajima i u Australiji pronašla su nova tržišta da plasiraju svoje proizvode. Britanska industrijska roba bila je mnogo više tražena, naročito industrija kože. Naseljenici na pacifičkoj obali gradili su montažne kuće koje su često dopremane čak iz Azije. Ubacivanje kalifornijskog zlata u tržište podstaklo je ulaganja i otvaranje radnih mesta širom sveta. Desetak godina nakon zlatne groznice otvorena je prva transkontinetalna železnica, pa je pacifička obala povezana sa ostatkom SAD i ovim vidom saobraćaja.
Zlatna groznica trajala je do 1855. godine. Procenjuje se da je u tih 7 godina pronađeno oko 340 tona zlata koje bi u današnjoj vrednosti koštalo oko 7,5 milijardi dolara.
Počevši od prvog stupanja na tlo Severne Amerike, Evropljani su imali samo jednu misiju – da se obogate i žive slobodnije i srećnije nego što su živeli u Evropi. Od neuspele kolonije Roarnok, preko velike smrtnosti u prvim naseljima Virdžinije, evropski kolonisti, a kasnije njihovi potomci Amerikanci, učili su na svojim greškama. Te greške, ali i učenje iz njih, doveli su ih do Tihog okeana.
Širenje na zapad rezultat je poleta i svežine jedne mlade nacije koja se otrgla od učmalosti stare i istrošene Evrope. I danas, nekoliko stotina hiljada ljudi godišnje useljavajući se u SAD prima običaje, tradiciju i način života Amerikanaca koji se umnogome temelje na pobedama i osvajanjima tokom zadnja tri veka. Hrabre pionire je ka zapadu pokretao avanturistički duh i sloboda koja je često bila uskraćena njihovim precima u Evropi. Taj avanturistički duh se najviše ogledao u Zlatnoj groznici 1849–1855. godine.
Zahvaljujući slavnoj istoriji iz koje se uglavnom pamte pozitivni događaji, Amerikanci imaju izuzetno naglašen osećaj patriotizma i nepobedivosti. Zlatna groznica je posebno uticala na mentalitet stanovnika današnje Kalifornije (California dream), njihov osećaj za biznis i poslovne poduhvate. „Nova Atlantida“ nije pokorila svet moralom i duhovnim osećajima, već isključivo oružjem i ratovima. Ipak, to ne umanjuje doprinos osnivača američke nacije tekovinama moderne civilizacije.
Ostavi komentar