Autor: Predrag Đuranović, dipl. inž.
Period pre Berlinskog kongresa prate burna društveno-politička dešavanja do kojih je došlo zbog konflikta carske Rusije sa srednjoevropskim, zapadnoevropskim silama i Srbijom. Uzrok problema su odredbe mira koji je potpisan 3. marta 1878. posle Rusko-turskog rata između Ruskog carstva i Turske, u malom mestu San Stefan kraj Istanbula. Ovaj događaj je pogotovo pogodio Srbiju, pošto je knez Milan bio odan Rusiji i njenog cara je gledao kao svog prirodnog branioca. Međutim, kada je shvatio da nakon dva rata Srbije c Turskom, Rusija kao glavni interes ima stvaranje velike Bugarske, putem srpskog poverenika u Petrogradu, M. Protića, zatražio je informacije o tendencijama ruske politike. Pomoćnik ministra spoljnih poslova Nikolaj Girsa daje otvoren i direktan odgovor: „Najpre idu interesi ruski, pa onda bugarski, pa tek posle njih dolaze srpski; a ima prilika u kojima bugarski interesi stoje na ravnoj nozi sa ruskim“.[1] Stvaranjem velike Bugarske, Rusija je računala da će imati veliki uticaj na tu teritoriju sa tendencijom da ona jednog dana postane i formalno njena. Za razliku od toga teritoriju Srbije je bilo teže prisvajati, pošto je već imala svoju državu za koju se sama izborila. Na osnovu Sanstefanskog mira Rusija je proširila bugarsku teritoriju po celom Balkanu dajući joj sledeće okruge: pirotski, vranjski, prizrenski, vidinski, skopjanski, tetovski, debarski i druge, skoro sve ono što su oslobodile Srbija i Crna Gora. Bugarska je dobila teritoriju od 163.000 km2 i tako imala 4.000.000 stanovnika što je tri puta više od Srbije. Crnoj Gori bi se učetvorostručila teritorija, a Srbija bi se samo neznatno proširila. Rumunija je dobila samo nezavisnost, iako se od prvog dana rata borila rame uz rame sa ruskim vojnicima.
Nakon ovakvog gotovo neprijateljskog stava Rusije, odlučeno je da Srbija napravi veliki preokret u spoljnoj politici i krene novim pravcem, koji će počivati isključivo na zaštiti svojih interesa. Pošto joj nije ostalo ništa drugo ona pravi odlučan, ali pažljiv i diskretan diplomatski preokret u spoljnoj politici i za ostvarenje svojih ciljeva traži diplomatsku pomoć od Austrougarske i Nemačke. U ovim događajima su knez Milan i ministar inostranih dela Jovan Ristić odigrali ključnu ulogu. Ristić preuzima ozbiljnu i sveobuhvatnu diplomatsku inicijativu i kako bi ovo realizovao odlazi u Beč kod ministra inostranih dela grofa Đule Andrašija, kako bi dobio neophodnu podršku Austrougarske za planove Srbije. Potom putuje i u Berlin kod nemačkog državnog kancelara Ota fon Bizmarka sa istim zadatkom. Rezultati ove diplomatske aktivnosti donose Srbiji austrougarsku zaštitu i podršku uz blagonaklonost Nemačke. Sve ovo je dobijeno bez uvrede za Rusiju, što predstavlja vrhunac Ristićeve diplomatske karijere. Kako se ni druge evropske sile pored Nemačke i Austrougarske nisu mogle pomiriti sa formiranjem velike Bugarske pod zaštitom Rusije u toku leta 1878. održava se Berlinski kongres. Na njemu je revidiran sporni ugovor u San Stefanu. Bugarska je smanjena, Makedonija je vraćena Turskoj, Srbiji je priznata nezavisnost i dobila je četiri nova okruga: niški, pirotski, vranjski i toplički. To će naravno imati svoju cenu koja će se pre svega ogledati u obavezi izgradnje železnice. Pomoćnik austrougarskog ministra baron Švegel zahtevao je od Ristića da se pre zaključenja Berlinskog kongresa reši železničko pitanje, okončaju međusobni ugovori o trgovini, plovidbi Dunavom i regulisanju Đerdapa. Ristić je pristao na razgovore, pogotovo o železnici, ali je rekao da Srbija nema, niti može pronaći potrebna sredstva za izgradnju pruge. Ristiću je saopšteno da ako prihvati predložene uslove, Austrougarska će pomagati Srbiju i preko granica Sanstefanskog mira, a suprotnom ni te granice neće biti više sigurne, pa bi i sam Niš došao u pitanje. Rusi i Nemci, a posebno Francuzi, savetuju Ristića da prihvati sve uslove Austrougarske, jer se samo uz njenu podršku može nešto izdejstvovati. Ristić konstatuje: „Prizor je žalostan za nas, da vidimo Rusiju u borbi sa Austrijom – protivu nas“.[2] Naravno da je Rusija štitila i uvećavala teritoriju Bugarske zbog svojih interesa, a ne njenih, kao što je Austrougarska pomagala Srbiju zbog svojih interesa. Nove granice Srbije pomerene su daleko na istok i jug, pa su za gradnju železnice nastali novi uslovi. Kako je Austrougarska pomogla Srbiji da dobije proširenje teritorije za uzvrat je prethodno sklopila ugovor sa Srbijom o železnici, trgovini i Đerdapu. Sve odredbe ovog Ugovora koji je za Austrougarsku bio od posebnog značaja ušle su u Berlinski ugovor o miru.
Koliko je bilo značajno pitanje izgradnje pruge govori to da je ono bilo sastavni deo svih ključnih dokumenata sa Berlinskog kongresa održanog 1878. godine. Tako „Srpske novine“ objavljuju tekst da je dana 1. jula 1878. godine zaključen Ugovor o miru, kojim je pored ostalog priznata i nezavisnost Srbije i Crne Gore, uz sledeće obaveze:
Članak XXXVIII
Kneževina Srbija prima od svoje strane obaveze koje je visoka porta ugovorila kako prema Austro – Ugarskoj tako i prema društvu za eksploataciju železnica u jevropskoj Turskoj, u odnosu na svršetak i spajanje kao i eksploataciju željeznica koje bi se pogradile na zemljištu što ga kneževina sad dobija.
Potrebna koncesija za regulisanje ovih pitanja zaključiće se odmah posle potpisa ovog ugovora između Austro–Ugarske, Porte, Srbije i, u granicama svoje kompetentnosti, kneževine Bugarske.[3]
Ugovorom sa Austrougarskom i navedenom odredbom iz ugovora o miru, Srbiji je nametnuta obaveza da izgradi prugu u određenom roku od tri godine. Zbog toga je Jovan Ristić srpski izaslanik na Berlinskom kongresu morao odmah u Berlinu da zaključi Berlinsku konvenciju sa grofom Andrašijem, punomoćnikom Austrougarske. Pre dolaska u Berlin, Ristić je prethodno 26. maja 1878. godine u Beču vodio pregovore sa Andrašijem, koji je tada izjavio: „Niš je čvor železničke mreže Carigrad – Sofija s jedne strane, a s druge Solunsko – Mitrovačke. Jednostavna uprava je nužna, a ova je sigurna samo onda, kad je eksploatacija u rukama jedne kompanije. S toga vam savetujem, da ne činite nikakve tegobe u ovom predmetu, ako ne želite da dovedete u pitanje svoje želje odnosno na teritorijsko uvećanje, pa i sam Niš. Ako bih ja našao interes da se oduprem vašim željama, budite uvereni da bi našao odziva kod većine Sila, pa i u mojoj zemlji.“[4]
Položaj Ristića je bio težak u ovim pregovorima. NJega je manje brinula eksploatacija železnica, on je samo mislio na finansijske teškoće oko izgradnje pruga. Eksploatacija se mogla vršiti na tri načina:
- Da železnicu Srbija sama eksploatiše
- Da se građenje i eksploatacija ustupi jednom društvu koje grof preporuči
- Da se ustupi građenje odvojeno od eksploatacije, a da Srbija sačuva nezavisnost železničkog zakonodavstva
Grof Andraši je prihvatio ovo treće rešenje. Berlinska konvencija između Srbije i Austro – Ugarske koju je Jovan Ristić zaključio sa grofom Andrašijem, glasila je:
Čl. I
Odobrava se ugovor zaključen između Srbije i Austrougarske 26. juna 1878. godine u Berlinu odnosan na železnicu, na trgovinu i na prosecanje Đerdapa i koji ovako glasi:
Potpisani u ime svojih dotičnih vlada, saglasili su se u sledećem:
- Vlada Austro-Ugarska obavezuje se da, u roku od tri godine dana, veže svoju železničku mrežu sa srpskom mrežom u Beogradu. Sa svoje strane vlada srpska obavezuje se da postroji, veže i eksploatira, u saglasnosti sa odlukom kongresa, projektirane železničke pruge, koje će se pružati ka staroj granici Srbije kod Aleksinca s jedne strane od Belova[5], a sa druge od puta Solunsko – Mitrovačkog. Ona se u isto doba obavezuje, da postroji[6] saveznu prugu između Beograda i Niša i da ostvari njenu eksploataciju.
Poslovi oko postrojenja ovih raznih grupa moraće biti okončani u roku od tri godine.
Obe vlade nastojaće zajednički da se osigura, u ovom istom roku, postrojenje i veza sa saveznim prugama[7] bugarskim i otomanskim.
Postrojenja i eksploatacija ovih pruga biće jednoobrazni, a pravila (regulamenti) na to odnosiće se, moraće, ukoliko je moguće podudarati se s onima koja su u sili i na velikim prugama Austro–Ugarske kao i na prugama mreže pređašnje Rumelije.[8]
U ovoj celji ustanoviće se u Beču, odmah po zaključenju mira, jedna komisija sastavljena od odaslanika Austro–Ugarske, Srbije, Turske i Bugarske, kojoj će biti zadatak: s jedne strane da izgradi konvencije između više pomenutih država, u celji da se izvrše pogodbe (stipulacije) koje prethode, a sa druge strane, da u ime dotičnih i u granicama svoje nadležnosti, rukovodi i nadzirava eksploataciju sviju pruga, koje se ovde pominju.
- Trgovinski odnosi između Austro–Ugarske biće tako uređeni, kako će koliko je moguće, olakšati promet uzajamnih espapa i potpomagati razvitak tesnih i trajnih odnosa između obe zemlje. S prizirenjem na osobene potrebe pograničnih okruga trgovina na granici podvrćiće se ponaosobnim propisima. U toj celji Austro-Ugarska i Srbija se obavezuju da zaključe trgovinski ugovor, koji će odgovarati označenoj nameri.
U isto doba proučiće će se pitanje o ćumručkom[9] savezu, koji bi se zaključio između obe zemlje, ako bi se to našlo da je korisnije po ugovarajuće strane.
Obe strane, rešile se one ma za koju formu, obavezuje se, da će po ovom predmetu zaključiti konvenciju odmah po ratifikaciji mira. Odaslanici obe države sastaće se u toj celji u Beču četiri meseca po ovome roku, a i pre ako se može.
- Austro–Ugarska uzimajući na sebe da izvrši poslove regulisanja oba Đerdapa kod Oršave, a da ne traži finansijske pomoći od Srbije, da joj učini sve olakšice koje bi mogle biti tražene u interesu izvršenja poslova, u koliko bi pri tome bilo potrebno poslužiti se privremeno srpskom obalom.
Srbija se osigurava u odnosu na plovidbu kroz Đerdap po stupanje, koje bude uživao narod najviše ovlašćen.
Obe se vlade obavezuju, ako ustreba, nastati da zakonodovna tela njihovih zemalja odobre ovu konvenciju.
U Berlinu 26. juna 1878. godine
J. RISTIĆ s.r. ANDRAŠI s.r.
Čl. II
U izvršenju ovog zakona projekti posebnih (specijalnih) ugovora, koje bi mogla Srbija s Austro–Ugarskom zaključiti, podneće se najpre zakodavnoj vlasti na odobrenje.
Čl. III
Ovaj zakon stupa u život od dana potpisa kneževog.
Zakon o građenju železnica od Beograda do Aleksinca i dalje do granice od 12. marta 1875. godine važi i dalje ukoliko nije ovom zakonu protivan.
Preporučujemo našem ministarskom savetu da ovaj zakon obnaroduje.
U Kragujevcu, 14. jula 1878. godine M. M. OBRENOVIĆ s.r.[10]
Srpska vlada i narodna skupština su 1878. godine u Kragujevcu prilikom ozakonjenja Berlinske konvencije izrazili bojazan da se zemlja finansijski ne upropasti, ako se sve predviđene železnice moraju izraditi u roku od tri godine. Povodom toga Jovan Ristić je izjavio: „Berlinski ugovor doneo nam je železničku obavezu, a Berlinska konvencija spasla nam je ratne tekovine“. [11]Međutim, ova obaveza nije išla na štetu Srbije, jer joj je pruga bila preko neophodna, u suštini njene odredbe su joj pomogle da ostvari pogodne veze, koje su još bile predmet natezanja velikih sila. Prihvatanjem ovih obaveza Srbiji je priznata nezavisnost i postigla je proširenje teritorije. Pošto srpski ministar nije imao status ravnopravnog učesnika Kongresa morao se osloniti na nečju pomoć. Ovom prilikom Austrougarska je imala prednost u odnosu na Rusiju, što je bila potpuna novina u spoljnoj politici Srbije. Ministar Jovan Ristić u svom govoru od 13.07.1878. godine pred Skupštinom o ugovoru kaže:
„Po ugovoru Sveto–stefanskom, imali smo da dobijemo jedan deo pašaluka novopazarskog. Kad sam putujuć u Berlin otišao u Beč, odmah sam čuo od Austro–Ugarskog ministra inostranih dela, da na taj deo ne možemo računati, jer je to zemljište potrebno da se sprovode gvozdeni put, koji se pravi kroz Bosnu preko Sarajeva da se sajuzi sa Mitrovicom i Solunom.“[12]
Što se tiče obaveza o građenju železnica Jovan Ristić pred Skupštinom kaže: „…ovo je jedna od najnemilijih obaveza koje nam je kongres nametnuo, jer tu moramo da primimo obaveze koje ne poznajemo. No, kongres je to učinio po svojoj suverenoj vlasti i ne saslušavši one na koje je teret preneo.“[13]
Treba napomenuti da se Berlinski konregres bavio i pitanjem Crne Gore, koja je sa Srbijom zajedno učestvovala u ratu gotovo godinu dana. Međutim, odredbama kongresa njoj je duplo smanjena tritorija u odnosu na onu koju je dobila odredbama Sanstefanskog mira. Još tokom rata Austrougarska je opomenula Crnu Goru da se ne bavi osvajanjem teritorija u Hercegovini i Sandžaku, jer od toga neće ništa dobiti. Ipak dobila je nezavisnost koju je konačno priznala Porta kao i sve velike ugovaračke sile, koje je do tada nisu priznavale. Proširena je sa novom teritorijom od skoro 5.200 kvadratnih kilometara i sa novih 116.000 stanovnika. Tako je raspolagala sa ukupno 9.433 kvadratnih kilometara i 286.000 stanovnika i konačno je izašla na more kod Bara. Ugovorom o miru Crna Gora je dobila obaveze u pogledu železničkih pruga i puteva u primorju, ali ne da pristupi njihovoj izgradnji, već da ih ne sme gradi bez saglasnosti Austrougarske. „Srpske Novine“ objavljuju i:
Članak XXIX
Crna Gora biće dužna sporazumeti se sa Austro–Ugarskom o pravu građenja i održavanja železničke pruge kroz novo zemljište crnogorsko.
Na ovoj pruzi biće osigurana potpuna sloboda saobraćaja.
Crna Gora primiće pomorske zakone što važe u Dalmaciji.[14]
Na osnovu berlinske konvencije Srbija je morala u određenom roku zaključiti Bečku konvenciju između Srbije i Austrougarske o međusobnoj obavezi izgradnju pruge i ona je zaključena 28. marta 1880. godine. Konvencija je izazvala neočekivano oštru debatu u Narodnoj skupštini i ne baš u svemu opravdanu kritiku poslanika. Pre zaključenja Konvencije, na sastanku Skupštine održanom 1. februara 1880. godine u Nišu interpelisan je predsednik Ministarskog saveta o železnici i trgovini sa Austrougarskom. Na vanrednom sastanku Skupštine u Kragujevcu održanom 20. maja 1880. godine, Konvencija je kritikovana u smislu moguće zavisnosti od austrougarske ekonomske moći. Smatra se da bi to bilo dugoročno štetno za samostalni razvitak i sudbinu srpske trgovine, poljoprivrede i industrije. Pojedini poslanici proglašavaju Skupštinu nenadležnu i predlažu da se organizuje neka vrsta referenduma, pa čak i da poslanici polože mandate ukoliko se pravo rešavanja konvencije ne prenese Velikoj narodnoj skupštini i Knjazu. Međutim, većina poslanika je odlučila da se o predmetu Konvencije diskutuje i odlučuje. Posle ove diskusije pročitan je izveštaj odbora većine Narodne skupštine o Železničkoj konvenciji. Objašnjeno je da je Konvencija nastala na osnovu člana 37. Berlinskog ugovora i da je Austrougarska pomogla da dobijemo određene teritorije kao ratne tekovine, a za uzvrat je tražila pristanak da izgradimo železničke pruge. U ovom izveštaju mnogi problemi su razjašnjeni, kao na primer da iako je srpska vlada stajala na drugom gledištu, tj. prvo ugovor o trgovini pa onda železnica, ipak je pristala da prvo vodi pregovore o železnici. Konvencijom dobijamo tri veze: sa Austrugarskom, sa Bugarskom i Turskom, koja je za nas od najveće važnosti. Bez navedenih veza Srbija nije mogla da gradi železnicu, pa je takav uslov i postavila, ali Austrougarska je zahtevala da se izgradi pruga od Pirota do Vranja, bez obzira na veze. Po ovom pitanju dolazi do spora i prekida pregovora, Srbija je optužena da izbegava izvršenje Berlinskog ugovora, a Austrougarsku podržava nemački poslanik. „Srpske Novine“ povodom pomenutog pišu:
„Nemački poslanik u Beogradu i austrijski ministar inostranih dela izjavili su da će za Srbiju nastati teški trenuci, ako se ne složi da primi zahteve Austro–Ugarske vlade“.
„Predstojalo je, po pouzdanom obaveštenju, zatvaranje srpske granice od strane Austro–Ugarske“.[15]
Vlada nije smela da preuzme odgovornost za ovakve posledice, jer je od izvoza šljiva, svinja, vune i drugih proizvoda u Austrougarsku ostvarivala velike prihode. Posle dugih pregovora postignut je uspeh pošto je dvojna monarhija pristala da se ogranak železnice od Niša do bugarske granice ne gradi pre nego što dobijemo železničku vezu sa Bugarskom. To je ona veza koja interesuje Austrougarsku, dok je Srbija zainteresovana za vezu sa Vranjem, pa dalje sa Turskom za Solun. Veza sa Turskom je ostala nerešena, ali nija bila pod pitanjem pošto je već postajala železnica od Skoplja do Soluna.
Rezultat ovakvih odnosa biće i tajna konvencija doneta u junu 1881. godine kojom Rusija priznaje aneksiju Bosne, a Austrougarska pripajanje Rumelije Bugarskoj. Ovom konvencijom Austrougarska odobrava Srbiji da proglasi kraljevinu, ali Srbiji se nameću teške obaveze, da uguši sve proteste protiv austrougarskog posedanja bosanske teritorije. Baron Švegel je zahtevao od Ristića da Srbija bez prethodnih uslova i sporazuma preda eksploataciju železnice „Društvu turskih železnica“ na čijem čelu je bio baron Herš. Jovan Ristić nikako na ovo nije mogao da pristane i uspeo je da odbrani svoje gledište u razgovoru sa austrougarskim ministrom spoljnih poslova Andrijašiem. Ovo mu je pošlo za rukom zato što se ovom železničkom pitanju nisu poklapali ni sami intersi Austrije i Ugarske u okviru dvojne monarhije. Posle Berlinskog kongresa, zadaci i obaveze Srbije po pitanju železnice bili su jasni i hitni. Srbija je i sama to želela i izvršene su mnoge prethodne pripreme, ali je bila pritisnuta prihvaćenim rokom koji je trebalo održati, što nije bilo nimalo lako. Trebalo je pronaći kapital i preduzeće sposobno da izgradi železničke pruge u dužini od oko 450 kilometara. Za sve to je bilo potrebno vreme i dosta novaca sa kojima ona nije raspolagala.
Konačno posle mnogih problema na osnovu ugovora sa Berlinskog kongresa izgrađena je pruga na teritoriji današnje Vojvodine, koja je bila i puštana je u sledećim fazama:
- Kelebija – Subotica u dužini od 3,3 km puštena u saobraćaj 05.12.1882.
- Subotica – Novi Sad u dužini od 101,3 km puštena u saobraćaj 05.03.1883.
- Novi Sad – Zemun u dužini od 71,4 km puštena u saobraćaj 10.12.1883.
Nakon ovih deonica sledi produžetak od Zemuna do Savskog mosta u dužini od 3,4 km i preko Savskog mosta i Beograda koji su pušteni u saobraćaj 10.12.1884. godine, što je omogućilo povezivanje sa prugom Beograd – Niš, koja je svečano puštena u rad 23. avgusta iste godine.
Ovim dešavanjima uz zakašnjenje koje je uzrokovano kako finansijskim teškoćama, tako i društveno političkim prilikama, ispunjene su odredbe Berlinskog kongresa u vezi izgradnje železnice. Nesumnjivo se može zaključiti da je Berlinski kongres bio prekretnica u izgradnji železničkih pruga u Vojvodini i Srbiji.
Literatura:
- Grujić M., Bundalo Z., Železnice Srbije 120, 130, 150 godina, ŽELNID, Beograd 2004.
- Inž. Petar Milenković, Istorija građenja železnica i železnička politika kod nas (1850 – 1935), Beograd 1936.
- Nikolić Jezdimir; Istorija železnica Srbije, Vojvodine, Crne Gore i Kosova; Zavod za NIPD JŽ, Beograd 1980.
- “Sto godina železnice u Jugoslaviji, Izdanje redakcije štamparskog preduzeća Jugoslovenskih železnica, Beograd 1951.
- Čonkić Milorad, 100 godina železnica u Vojvodini, “NIN“, Beograd 1958.
[1] Jovan Ristić, “Diplomatska istorija Srbija“, str 143, 144
[2] Isto
[3] Srpske Novine, br. 177 od 10. avgusta 1878. godine
[4] Istorija građenja železnica i železnička politika kod nas (1850 – 1935), Inž. Petar Milenković, Beograd 1936.
[5] Belovo, mesto u Bugarskoj
[6] Postrojenje – izgradnja
[7] „Saveznim prugama“ – priključnim prugama, prugama na koje se treba vezati
[8] Rumelija (tur. Rumeli, u značenju „Zemlja Romeja“; bug. Rumeliя) – ime koje se u Osmanskom carstvu koristilo od 15. veka za njegov zapadni – balkanski deo.
[9] Đumruk (tur. gümrük) – turski izraz za carinu koji se koristio u 19. veku
[10] Istorija građenja železnica i železnička politika kod nas (1850 – 1935), Inž. Petar Milenković, Beograd 1936.
[11] Govor Jovana Ristića, održan pred skupštinom 13.jula 1878. godine, po povratku iz Berlina, bez prisustva publike
[12] Isto
[13] Isto
[14] Srpske Novine, br. 177 od 10. avgusta 1878. godine
[15] Srpske Novine, br. 123 od 03. juna 1880. godine
Ostavi komentar