Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Ideja jugoslovenstva nije bila autentična duhovno-ideološka, niti politička misao srpskog naroda i njegovih elita. Originalno, ideja jugoslovenstva nastala je u emigrantskim poljsko-češkim intelektualno-političkim krugovima, još pred kraj prve polovine XIX stoleća. Gotovo listom, pomenuti krugovi pripadali su britanskom obaveštajno-bezbednosnom aparatu, koji je putem afirmisanja ovih idejnih postulata o jugoslovenstvu nameravao da spreči širenje uticaja Ruskog carstva preko politike panslavizma na slovenske narode u Habzburškoj monarhiji i uopšte u Evropi. Iz razloga sprečavanja političkog, privrednog i duhovnog uticaja Sankt Peterburga (kasnije Moskve) „sa Istoka“, kao i Nemačke sa „Zapada“, na geopolitički položaj i procese u srednjoj Evropi, od otvaranja Istočnog pitanja (pitanje nasleđa Osmanlijskog carstva u jugoistočnoj Evropi), Habzburšku monarhiju, odnosno Austrougarsku od 1867. godine, kolokvijalno su nazivali i „britanska pešadija ili kopnena vojska u Evropi“. Austrougarska se uklapala u britansku geopolitičku viziju ustrojstva centralne i jugoistočne Evrope (od Baltika do Egeja i Jadrana), kao „tampon zone“ ili cordon sanitaire ovog prostora između Rusije i Nemačke, a sa ulogom zvaničnog Londona (u sadejstvu sa zvaničnim Parizom od 1918. godine, a kasnije i zvaničnim Vašingtonom), kao „vrhovnog nadzornika“ nad većim delom kulturološko-duhovnih, vojno-strateških i geopolitičkih procesa u ovom „politički trusnom“ delu evropskog kontinenta. Iz datih razloga, pitanje opstanka Austrougarske (uprkos svim njenim strukturalnim slabostima i paradoksima) nije ni postavljano sve do 1918. godine. Međutim, nakon ulaska SAD u Prvi svetski rat i na veliku geopolitičku pozornicu planete, te stihijskog širenja američkog ekonomskog i političkog uticaja u Evropi, a na osnovu doktrine iz čuvenih „14 tačaka programa Vudroa Vilsona“ (prava „malih naroda“ na samoopredeljenje) došlo je do rušenja Austrougarske, koja je bila poražena sila u Velikom ratu.
Pod snažnom dominacijom SAD, na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. godine uspostavljen je novi evropski poredak. Međutim, ideja i politika Velike Britanije i savezničkih, zapadnih sila o „sanitarnom kordonu“ u centralnoj i jugoistočnoj Evropi (to je bila politika Velike Britanije još od Slavne revolucije iz 1688. godine), nije napuštena. Naprotiv! Umesto Austrougarske, države za koju je Vinston Čerčil kasnije govorio „…da nije postojala, trebalo ju je izmisliti…“, stvorena je Jugoslavija (uz Čehoslovačku, Poljsku, itd.), koja je potom 1921. godine i 1934. godine, sistemom vojno-političkih saveza sa centralnoevropskim i balkanskim državama, uklopljena u savez Male antante i Balkanskog saveza. U geopolitičkom pogledu, taj sistem trebalo je da zameni ulogu negdašnje Austrougarske, odnosno da zaštiti „versajski poredak“ u ovom delu Evrope. Ovo je suštinski razlog zbog kojeg je nastala Jugoslavija. Jedina razlika u realizaciji jugoslovenske ideje pre Prvog svetskog rata i u versajskom sistemu kolektivne bezbednosti posle Velikog rata, nalazio se u činjenici da je nekakva južnoslovenska državna tvorevina prvobitno zamišljana u okviru Austrougarske, dakle pod „habzburškim žezlom“, a posle kao politički nezavisna država. Naravno, početkom XX veka, posebno posle Balkanskih ratova i pobeda srpskih država, Srbije i Crne Gore nad Turskom i Bugarskom, porastao je entuzijazam u vezi sa jugoslovenskom idejom kod dela srpskih, slovenačkih i manje kod hrvatskih nacionalnih elita (iako je kod ovih potonjih bio snažnije zastupljen do početka XX veka). U širim slojevima društava kod južnoslovenskih naroda ova ideja nije imala snažno uporište, posebno nije u toj sudbonosnoj 1918. godini. Osim što se srpski narod u banskoj Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji od 1908. godine i aneksije BiH i u Hercegovini i Bosni, nalazio pod strašnim pritiskom pogroma iniciranih i sprovođenih od strane desničarskih (u smislu savremene političko-ideološke terminologije), pravaških elemenata u hrvatskoj političkoj eliti i inteligenciji (koji su postajali sve dominantniji), srpski i hrvatski narod (osovina zajedničke jugoslovenske države) praktično se nisu ni poznavali, a u skladu sa istorijskim okolnostima sopstvenih državotvornih nasleđa i duhovno-identitetskih tradicija, razvijali su se na potpuno različit način, čak i međusobno suprotstavljen.
Građanska misao zasnovana na prosvetiteljskim idejama inteligencije, narodna književnost, standardni jezik predvukovskog i postvukovskog doba, osećanje zajedničke prošlosti i pripadnosti jednom kolektivitetu, odsustvo feudalnih shvatanja i nasleđa u genezi nacionalnog identiteta, svest o postojanju dvoslojne prirode „žrtve“ i „pobednika“, kao integrišućih faktora u generisanju nacije, delatnost pravoslavne crkvene organizacije, predstavljali su postulate na kojima je „uokviren“ i afirmisan srpski nacionalni identitet u svim srpskim zemljama, pa i u Hrvatskoj. NJegovo postojanje i nespremnost da se „preoblikuje u društveno prihvatljivu komponentu“ socijalnog života u Hrvatskoj, isto se suprotstavljalo ideji o „hrvatskoj političkoj naciji“ i politici „državnog i istorijskog prava“. Nerealizacija pomenutih ideja i politike hrvatskih društvenih i intelektualnih snaga, uz postojeći animozitet hrvatskih elita prema srpskom „elementu“ (koji su imali „starofeudalni karakter i poreklo“), ubrzo je izazvala stvaranje opšteg neraspoloženja prema ideji o postojanju srpskog nacionalnog identiteta u „hrvatskim zemljama“. Kada je sklopljena Ugarsko-hrvatska nagodba 1868. godine, u članu 59. iskazan je stav da su „Kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod“, čime je zapravo izvršena identifikacija zemlje sa nacijom, jer ako je zemlja hrvatska, onda i nacija mora biti hrvatska. Prethodno je rečeno da su sve hrvatske političke snage i organizacije zastupale pomenuti ideološki stav. Pojedine, poput krajnje desničarskih partija Stranke prava Ante Starčevića, kasnije i „frankovaca“, zauzeli su mišljenje da sa srpskim pravoslavnim elementom nije moguće ostvariti bilo koji vid komunikacije ili sporazuma, odnosno da se isti mora fizički i biološki ukloniti iz „hrvatskih zemlja“.
Nije čak ni kuriozitet činjenica da u današnjoj modernoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj, kao i u svesti hrvatske nacije, Ante Starčević uživa zvanični status i određenje „oca Domovine“. Navedeni pravaški sistem ideoloških postavki u razvoju odnosa prema srpskom nacionalnom identitetu, zasnivao se na starim feudalnim shvatanjima hrvatskih staleža o „remetilačkom karakteru“ egzistencije srpskog etniciteta u Hrvatskoj. Niko jezgrovitije i istinitije nije pojasnio pomenuti stav prema srpskom pravoslavnom stanovništvu od Ambroza Kuzmića, upravnika imanja Zagrebačke biskupije, koji je u izveštaju sačinjenom 13. novembra 1700. godine napisao da bi bilo bolje „…Vlahe (Srbe – primedba autora) vsze poklati nego ztaniti (nastanjivati – primedba autora)…“. U decenijama hrvatskog nacionalnog preporoda, najveći deo pripadnika hrvatske inteligencije, kao i političkih prvaka i stranka svih provenijencija, zastupao je stav da u „hrvatskim zemljama“ živi samo hrvatski narod. Biskup Josip Juraj Štrosmajer, jedan od najznačajnijih i najuticajnijih hrvatskih intelektualaca i političara, u jugoslovenskoj i srpskoj istoriografiji XX veka bio je označen kao „zatočnik ili apostol“ ideje jugoslovenstva i ideologije jugoslavizma. Međutim, sve što je Štrosmajer, kao i njegov saradnik Franjo Rački, u pogledu ideje jugoslovenstva zasnovao i zastupao, prema mišljenju i dokazima koje je izneo Jovan Dučić, sastojalo se u tezi da na „istorijskom prostoru“ Hrvatske (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Hercegovina, Bosna, Srem, Baranja, Boka) živi samo hrvatski narod, a da bi neka buduća Jugoslavija trebalo da egzistira kao zajednica hrvatskog, slovenačkog i srpskog naroda (u Kneževini ili Kraljevini Srbiji i Južnoj Ugarskoj), isključivo pod „žezlom“ habzburške dinastije, dominacijom Rimokatoličke crkve i sa centrom u Zagrebu. Zapravo, „jugoslovensko opredeljenje“ hrvatskog nacionalnog preporoda i identiteta, kada se posmatra sa odsustvom „retoričko-ideoloških elemenata“, predstavljalo je samo jedan od političkih izraza, a nikako nacionalni pojam ili težnju. Pomenutu tezu Jovan Dučić je poetski objasnio rečima da : „…u hrvatskim očima niko nije bio dobar Jugosloven ako nije pre toga bio loš Hrvat…“.
Prilikom „naučne analize“ značenja imena Hrvat i Srbin, ugledni hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić tvrdio je 1893. godine: „… da je pravo nacionalno ime za narod od Istre do Balkana ime Hrvat, a plemensko Srbin, tj. Srbi su species Hrvatskog genusa. Svaki Srbin je Hrvat, ali Hrvat nije Srbin…“. Hrvatski političar Frano Supilo u svom pravaškom listu Crvena Hrvatska iz Dubrovnika 1895. godine isticao je: „…Svaki čestiti Hrvat ima biti davno načistu s tzv. srpskim pitanjem. Ima Srba, priznajemo, ali u nas i u našim krajevima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Srba nema. Oni koje se u Banovini (Hrvatskoj i Slavoniji – primedba autora) i Dalmaciji Srbima nazivaju nijesu Srbi nego pravoslavni Hrvati…“. Don Mihovil Pavlinović, hrvatski pravaški političar iz Dalmacije, pisao je: „…U Hrvatskoj bio tko vjere koje htio, zvao se imenom koje volio, svak se rađa Hrvat…“. Do sada smo naveli samo male egzemplare izjava i „naučnih stanovišta“ hrvatskih političara i intelektualaca, svih političkih opredeljenja koja su postojala u Hrvatskoj u dugom XIX veku, dakle i „jugoslovenskog“ izraza i uverenja, ekstremnog „pravaškog“ stava, ali „umerenih“ zastupnika hrvatske nacionalne politike „centra“, poput Stjepana Radića, predvodnika hrvatskog seljaštva, koji je tvrdio da „…Hrvati u Jugoslaviju ne trebaju da ulaze, kao guske u maglu…“. Stjepan Radić doduše nije negirao postojanje srpskog etnosa i identiteta u Hrvatskoj, ali je u svojim čestim promenama „političkog kursa i diskursa“ (bio je i jedan od vođa Hrvatsko-srpske koalicije početkom XX veka), profilisao se kao izraziti zastupnik „hrvatske samostalnosti“ koja bi bila ostvarena preko „jugoslovenske epizode“ u istoriji hrvatskog naroda. Usamljeni su bili glasovi nekolicine hrvatskih intelektualaca i političara poput Imbre Ignjatijevića Tkalca, doslednog pristalice ideje jugoslovenstva, koji je smatrao da jugoslovenstvo mora biti zasnovano na modernim shvatanjima građanski uređenih društava, kao i jednakosti i ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj i drugim jugoslovenskim zemljama. Tako je između ostalog tvrdio: „…Ne osnivlje se budućnost i ne utemeljuju se države na starim hartijama i na virtualnim teritorijalnim tražbinama, ma bile ove što može biti bolje dokazane i nedvojbene, nego se osnivaju na krepkoj volji, na snazi i delateljnosti živećeg naroda koji hoće i ume stvoriti si državu da u njoj o svojoj volji i o svojem pravu živi i narodni zadatak svoj izpuni…“. Za razliku od Tkalca i pomenutih mišljenja nekolicine predstavnika hrvatske inteligencije koji afirmaciju nacionalnog identiteta hrvatskog naroda nisu zasnivali na ideji „hrvatske političke nacije“ i politike „istorijskog i državnog prava“, već na postulatima saradnje i ravnopravnosti svih južnoslovenskih nacionalnih identiteta u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, u političkom životu, ali i na odgovornim nacionalno-državničkim, „upravljačkim“ pozicijama u Hrvatskoj, često su pobedu odnosili zatočnici politike ekstremnih stanovišta o karakteru hrvatskog nacionalnog identiteta i uslovima za razvoj hrvatske državnosti, a uz podsticanje i razvijanje opšteg populacijskog animoziteta hrvatskog naroda prema postojanju srpskog etniciteta u „hrvatskim zemljama“.
U datim okolnostima dolazi do stvaranja prve jugoslovenske države, čije nacionalne elite nisu bile u prilici da u razumnom periodu realizuju napore u cilju stvaranja jedinstvene jugoslovenske nacije. U drugoj, Titovoj Jugoslaviji, tih napora zapravo nije ni bilo. Od njenog nastanka 1919. godine, Komunistička partija Jugoslavije imala je ambivalentan odnos prema jugoslovenskoj ideji i državi. U početku, komunisti su dosledno sledili sovjetski materijalistički pristup u pogledu pitanja državnog uređenja i socijalne politike u Jugoslaviji. Tačnije, zalagali su se za njeno uništenje i stvaranje samostalnih državica, koje bi bile formirane na većem delu srpskog političkog prostora, uz negiranje prava srpskom narodu da živi u jedinstvenoj nacionalnoj srpskoj državi, dok su Jugoslaviju predstavljali kao buržoasku tvorevinu, koja ima ulogu u ispunjenju „velikosrpskih hegemonističkih interesa“. Praktično, još pre Drugog svetskog rata KPJ je usvojila stanovišta HSS o karakteru jugoslovenske države. Kasnije je promenjen stav jugoslovenskih komunista o svrsi postojanja jugoslovenske države, ali njihova ideja jugoslovenstva zasnivala se na borbi za državno uređenje Jugoslavije na principima federalizma, gde bi istorijske pokrajine u njoj predstavljale federalne jedinice sa prerogativima državnosti, pri čemu bi bile formirane nove nacionalne zajednice i njihovi identiteti. Te nacionalne zajednice i njihovi identiteti bili bi generisani na osnovu političko-povesnog i etnološkog karaktera istorijske pokrajine, odnosno federalne jedinice u nekoj budućoj jugoslovenskoj zajednici, u kojima te „nove nacije“ žive. Navedeni princip odnosio bi se i na poistovećivanje imena date pokrajine sa novim nacionalnim identitetom populacije koja u njoj živi („Crna Gora – Crnogorci“, „Vojvodina – Vojvođani“, „Makedonija – Makedonci“ itd.). U Drugom svetskom ratu KPJ i NOVJ, pored antifašističkog i oslobodilačkog rata protiv okupatora, zbog čega im srpski narod mora večno biti zahvalan (kao i četničkom pokretu otpora) borili su se i za cilj da revolucionarnim putem preuzmu vlast u zemlji i da je ustroje u skladu sa načelima marksističkog materijalizma, vlasti radničke klase, diktature proleterijata i u skladu sa voljom velikih sila. U tim namerama, komunisti su i uspeli.
Pre svega, zahvaljujući velikom narodnom otporu i borbi, kao i angažovanju sovjetske Crvene armije, Sile osovine su pobeđene, a u oslobođenoj Jugoslaviji KPJ je preuzela vlast. Na osnovu odluka Prvog i Drugog zasedanja Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) iz 1942. i 1943. godine Jugoslavija je proglašena republikom, kralju Petru II Karađorđeviću i dinastiji zabranjen je povratak u zemlju, a država je preuređena u skladu sa federalističkim principom. Ustrojeno je šest federalnih jedinica-država/republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Srbija), dok je Narodna Republika (kasnije Socijalistička) uređena kao država sa dve autonomne jedinice (AP Vojvodinom i u početku sa Kosovskometohijskom autonomnom oblašću, kasnije Autonomnom Pokrajinom Kosovo i Metohija, odnosno Socijalističkom Autonomnom Pokrajinom Kosovo). Odlukama novih vlasti proglašeno je postojanje novih nacija koje su izdvojene iz srpskog nacionalnog korpusa – crnogorska, makedonska i kasnije muslimanska. U skladu sa ustavima Jugoslavije (Federativne Narodne Republike od 1946. godine i Socijalističke Federativne Republike od 1963. godine), koji su frekventno menjani (1946, 1963, 1974. godine), te stvaranjem autonomnih jedinica u okviru samo jedne federalne jedinice, Srbije, sužavan je a kasnije i potpuno neutralisan uticaj Srbije na bilo koje političko-ekonomske i duhovno-kulturološke procese u drugoj Jugoslaviji. Time je ostvarena davnašnja ideja KPJ (od 1952. godine Saveza komunista Jugoslavije) da uloga srpskog naroda u životu Jugoslavije bude potpuno minimizirana sa suzbijanjem afirmisanja njegovog duhovno-istorijskog i nacionalno-identitetskog razvoja. Uništena srpska nacionalna i građanska elita, uz opstanak nove, političke, komunističke elite srpskog naroda pasivizirala je srpsku nacionalnu inicijativu u državi i to do krajnjih granica. Srpske političke elite u Titovoj Jugoslaviji gotovo isključivo su vodile računa o očuvanju revolucionarnim putem stečenih političkih položaja i određenih materijalnih sinekura. Stav jugoslovenskih komunista na čelu sa Josipom Brozom u pogledu rešavanja nacionalnog pitanja sastojao se u premisi da su sve nacije dobile svoje nacionalne jedinice otelotvorene u funkcijama federalnih jedinica/republika. Separatističke težnje svih drugih političkih elita, posebno slovenačkih i hrvatskih, kao i albanskih na Kosovu i Metohiji, neprestano su afirmisane, da bi u postupku daljeg labavljenja veza između federalnih jedinica, u procesu tzv. „federiranja federacije“, te nakon usvajanja ustava iz 1974. godine, Jugoslavija bila konačno modifikovana u specifičnu konfederalnu zajednicu, koja se u strahovitom građanskom ratu, na pragu nove, posthladnoratovske epohe, obrušila početkom devedesetih godina prethodnog stoleća. Privid funkcionalnosti političko-pravnog i ekonomskog sistema u Titovoj Jugoslaviji ostvaren je putem afirmisanja ideologije „bratstva i jedinstva“ šest jugoslovenskih naroda i nekoliko nacionalnih zajednica (narodnosti), te ideološko-ekonomskim sistemom realizovanim u izgradnji „samoupravnog socijalizma“ – dakle, ne više jugoslovenstva, bilo „troplemenog“ ili „integralnog“. U političkoj praksi, data ideologija imala je poseban izraz u pojmu „titoizma“.
U geopolitičkom pogledu, ova Jugoslavija bila je potrebna velikim silama, koje su se u „hladnoratovskom poretku“ i eposi nadmetale oko uticaja nad ovim prostorom. Iz datih razloga, a sa sličnom ulogom (ne i istovetnom) koju je imala i Prva Jugoslavija (kao i Austrougarska pre nje) jugoslovenska država bila je potrebna, pre svega „političkom Zapadu“, nakon ideološkog i geopolitičkog sukoba Tita i Jugoslavije sa Staljinom i Sovjetskim Savezom, posle Rezolucije Informbiroa iz 1948. godine. Postojanje Jugoslavije predstavljalo je garanciju zapadnim demokratijama da jugoistok Evrope neće dospeti u sovjetsku sferu uticaja, kao što je bio slučaj sa zemljama u „istočnom lageru“. Od vremena afirmisanja „politike nesvrstanosti“, uticaj Jugoslavije (osnivač Pokreta nesvrstanih 1961. godine) pomogao je zemljama-nesvrstanih da ostanu izvan domašaja sovjetskog političkog uticaja. Kada je nestao hladnoratovski poredak (padom Berlinskog zida, ali i SSSR) i potreba za „tampon zonom“ u „jugoslovenskom obliku“ prestala je da postoji. Nakon toga dopušten je raspad Jugoslavije, ovaj put po „avnojevskim granicama“, koje su bile zamišljene linije etničke podele u Jugoslaviji plasirane od strane Radićevog i Mačekovog HSS, još u Prvoj Jugoslaviji. U periodu sumraka Jugoslavije posle Titove smrti, srpske, komunističke političke elite pokušavale su da obnove državnost Srbije unutar Jugoslavije, a posebno na celokupnoj teritoriji SR Srbije. Taj proces imao je dvojaki ugao posmatranja i odlazio je u dva smera. Tačnije, jednu struju unutar partijsko-državnog rukovodstva Srbije, poraženu posle Osme sednice CK SK Srbije 1987. godine, predvodio je Ivan Stambolić, a drugu Slobodan Milošević, potonji predsednik Srbije i Treće Jugoslavije. Stambolićeva struja vodila je taj proces stihijski, u nameri da putem sporazuma sa političkim i nacionalnim elitama republika i pokrajina, Srbiji bude dopuštena obnova državnosti i njenih nadležnosti, pre svega nad njenim autonomnim pokrajinama, koje su joj definitivno bile oduzete na osnovu ustava iz 1974. godine. Milošević je imao drugačiji, više hazarderski pristup, ali oba ova pristupa imala su svoja opravdanja. Međutim, decenije diskontinuiteta sa srpskom nacionalnom i građanskom misli, umesto koje je u svest i mentalni sklop srpskog kolektiviteta neprirodno nakalemljena jugoslovenska ideja i komunistička ideologija, za posledicu su imali da u proces raspada jugoslovenske države srpski narod uđe potpuno nespreman, a da tek od pre nekoliko godina počne odlučan napor, usmeren prema obnovi porušene srpske državnosti i nacionalnog identiteta.
IZVORI I LITERATURA
Dimić, Ljubodrag (2014). Jugoslavija i Hladni rat: Ogledi o spoljnoj politici Josipa Broza Tita (1944–1974). Beograd: Arhipelag.
Dimić, Ljubodrag; Životić, Aleksandar (2012). Napukli monolit: Jugoslavija i svet 1942–1948. Beograd: Arhipelag, Službeni glasnik.
Bogetić, Dragan; Dimić, LJubodrag (2013). Beogradska konferencija nesvrstanih zemalja 1–6. septembra 1961.: Prilog istoriji Trećeg sveta. Beograd: Zavod za udžbenike.
Dimić, LJubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.
Dučić, Jovan (1999). Sporna pitanja Kraljevine Jugoslavije. Beograd: Knjižarnica Obradović.
Ekmečić, Milorad (2021). Stvaranje Jugoslavije 1790–1918, Knj. 2, Zbirka: Sabrana dela Milorada Ekmečića, Knj. 4. Novi Sad: Pravoslavna reč i Arhiv Vojvodine.
Mitrović, Andrej (2019). Jugoslavija na konferenciji mira 1918–1920. Novi Sad: Prometej; Beograd: Radio-televizija Srbije.
Ostavi komentar