Bilo je mnogo zaraza i ratova u istoriji. Ipak, zaraze i ratovi nas uvek zateknu nespremne.
Alber Kami, „Kuga“
Autor: msr LJiljana Dragosavljević Savin, istoričar
Istorija ljudske civilizacije prepuna je najezdi različitih zaraznih bolesti koje prete i danas. Niko i nigde ne može biti pošteđen. Neke od zaraznih bolesti koje uzrokuju bakterije, paraziti, gljivice i virusi eradikovane su, neke ulaze u program eliminacije, neke su nam se vratile u svom punom sjaju, neke i dalje predstavljaju pretnju, a neke su se tek pojavile. Procesi razvoja zaraznih bolesti bili su paralelni s procesom razvoja ljudske civilizacije.
Epidemije raznih zaraznih bolesti su harale čovečanstvom i u značajnoj meri uticale na tokove istorije i ljudski identitet. Najpoznatije epidemije koje su odnele više žrtava od ratova su kuga, kolera, trbušni tifus, tuberkuloza, difterija, veliki kašalj… Globalno ili pandemijsko širenje zaraznih bolesti započelo je španskim osvajanjima, kada su u novootkrivene zemlje donete velike boginje. Naime, epidemija predstavlja pojavu većeg broja slučajeva zarazne bolesti u nekom području, dok pandemija predstavlja pojavu neke zarazne bolesti u velikim razmerama, koja se obično širi sa kontinenta na kontinent.
U dvadesetom veku produžen je ljudski vek sa 50 na 80 godina u razvijenim zemljama. Tako značajan produžetak očekivanog trajanja života rezultat je značajnog smanjenja obolevanja i smrtnosti od zaraznih bolesti. Ovom su doprineli poboljšanje socijalno-ekonomskih, sanitarnih i higijenskih mera, razvoj efikasnih vakcina, otkrivanje efikasnih antimikrobnih sredstava. Ipak, bez obzira na postignute uspehe u suzbijanju i prevenciji zaraznih bolesti, one su i dalje uzrok 1/3 smrtnosti, najčešće u zemljama sa niskim standardom.
Najstarija zabeležena pandemija se desila tokom Peloponeskog rata u 5. veku pre nove ere. Bila je to Atinska ili Tukididova kuga, koja je izbila 430. godine pre nove ere, i odnela je 75 – 100 hiljada ljudskih života. Bolest je iz Libije, Etiopije i Egipta preneta u Atinu, koju je u to vreme opsedala spartanska vojska. Ovu epidemiju opisao je čuveni istoričar Tukidid, koji je i sam bio jedan od obolelih, ali preživelih Atinjana. Reč je o još uvek neidentifikovanoj bolesti, iako se najčešće sugeriše da je u pitanju bio trbušni virus.
Antoninijeva kuga pogodila je Rimsko carstvo u periodu od 165 do 180. godine nove ere, i odnela je oko 5 miliona života. Istoričari medicine smatraju da je epidemija izazvana velikim i malim boginjama. Pretpostavlja se da su se male boginje najpre pojavile kod Huna, koji su zarazili germanska plemena, a oni preneli bolest rimskim trupama, koje su je raširile po celom carstvu. Stradala su i dvojica careva Lucije Ver i Marko Aurelije, iz dinastije Antonina, po kojima je ova epidemija i dobila ime. Epidemija je ponovo izbila nakon devet godina i tada je rimski konzul i istoričar Kasije Dion Kokejan u svom delu „Rimska istorija“ naveo da je samo u Rimu dnevno umiralo i do 2.000 bolesnika. Antički izvori spominju i kasniju Kiprijanovu kugu (251 – 266), verovatno istu bolest, zbog koje je u Rimu umiralo 5.000 ljudi dnevno.
Justinijanova kuga (541 – 750. godine) predstavlja prvu potvrđenu epidemiju bubonske kuge u istoriji. Najpre se pojavila u Egiptu, proširivši se preko Palestine i dalje preko Mediterana. Najnovija istraživanja koja navodi BBC, sugerišu da je bolest stigla iz Azije, od Huna. Prema vizantijskom istoričaru Prokopiju od Cezareje, kuga je na vrhuncu ubijala 10.000 ljudi dnevno u Carigradu. Uprkos tome što hrišćanska vera nije dozvoljavala kremaciju, tela su morala da se pale, jer su ljudi umirali prebrzo da bi mogli da se sahranjuju. Epidemija se u više navrata vraćala i u naredna dva veka od nje je preminulo između 30 i 50 miliona ljudi ili trećina svetske populacije. Pojedini izvori, poput časopisa australijske Asocijacije za vojnu medicinu, navodi čak 100 miliona ljudi. Neki hroničari beleže da je Justinijanova kuga pomogla širenju hrišćanstva, mada ima i onih koji smatraju da je doprinela i usponu islama, kako se navodi u američkom izdanju knjige „Infektivne bolesti“.
Crna smrt ili druga velika pandemija kuge dogodila se nekih 800 godina posle Justinijanove. Usmrtila je oko 50 miliona Evropljana, samo između 1347. i 1351. godine, odnosno 60 posto evropske i trećinu ondašnje svetske populacije, kako navodi Ole Benediktou, profesor istorije iz Osla, mada pojedini hroničari navode i mnogo veće brojke. Bila je prva u ciklusu evropskih epidemija kuge koje su se nastavile do 19. veka. U tom periodu zabeleženo je preko 100 epidemija kuge u Evropi, koja je usmrtila oko 200 miliona ljudi. Pretpostavlja se da je žarište bilo u Aziji i da je tatarskim osvajanjima preneta u Evropu. NJihov nomadski način života je olakšao prenišenje bolesti. Ima i mišljena da su širenju zaraze doprineli krstaši koji su se vraćali iz pohoda u Jerusalimu. U Evropu je stigla preko luke Mesina na Siciliji, u koju su prispeli oboleli. Stravične scene bolesti i smrti opisao je Đovani Bokačo u čuvenom delu „Dekameron“, 1348. godine. Engleska i Francuska su bile desetkovane kugom, pa su sklopile primirje u Stogodišnjem ratu. Britanski feudalni sistem se raspao, jer je kuga promenila ekonomske okolnosti i demografsku strukturu. I drastično oslabljeni Vikinzi nisu bili više u stanju da vode rat protiv starosedelaca na Grenlandu i odustali su od pokušaja da dopru do Severne Amerike.
Profesor Dejv Vagner sa univerziteta u Arizoni i njegov tim potvrdili su vezu između Justinijanove kuge i osam vekova kasnije Crne smrti, nakon što su izolovali fragmente DNK bakterije koja ih je izazvala, poznata kao Yersinia pestis. Naučnici upozoravaju da je ova bakterija prisutna u oko 200 vrsta glodara širom planete, tako da je moguće da se pojavi i danas, navodi „National Geographic“.
Sa dolaskom španske ekspedicije na Karibe 1492. godine, došlo je i do tzv. Kolumbovske razmene. Bolesti kao što su male i velike boginje, bubonska kuga i sl, prenete su starosedelačkom stanovništvu koje im prethodno nije bilo izloženo. Ono je bilo desetkovano i oko 90 posto domorodačkog stanovništva je u narednom periodu preminulo. Tako je 1520. godine uništeno Astečko carstvo od zaraze malim boginjama, koju su doneli afrički robovi.
Naučnici sa Univerzitetskog koledža u Londonu tvrde u studiji pod nazivom „Veliko umiranje“, da je evropska kolonizacija Amerike uticala na promenu klime na planeti. Naime, krajem 15. veka, oko 60 miliona starosedelačkog stanovništva je živelo na američkom kontinentu, koje je opstajalo zahvaljujući obilnim prirodnim bogatstvima na velikom prostranstvu. Međutim, po dolasku evropskih doseljenika, u talasu novih zaraznih bolesti u kombinaciji sa ratnim pohodima, istrebljenjima i ropstvom, do 17. veka je stradalo 56 miliona domorodaca. Zbog toga nije više bilo nikoga da obrađuje zemljište. Stoga su drveće i bujna vegetacija prekrili polja. Kao rezultat toga, znatne količine ugljen dioksida su nestale iz atmosfere što je dovelo do hlađenja planete. Istoričari nazivaju taj misteriozni period kao malo ledeno doba, sa vrhuncem na početku 17. veka, kada se na primer reka Temza redovno zamrzavala, a oštre zime i hladna leta širom planete izazvale su glad. To je sve podsticalo lov na veštice u potrazi za krivcima, čak i ratove.
Mišja groznica ili hemoragična groznica sa bubrežnim sindromom je infektivna bolest, koja nastaje usled infekcije hanta virusom. Najveća epidemija ove bolesti izbila je u Meksiku u periodu 1545. i 1548. i još jednom 1576. godine. Bolest je usmrtila od 5 do 15 miliona ljudi, što je u tom trenutku bilo oko 80 posto stanovništva ove države.
Pored mišje groznice, poznate epidemije virusnih hemoragijskih groznica koje su harale i još uvek haraju čovečanstvom su žuta groznica, denga groznica i ebola. Virus žute groznice je prvi otkriveni ljudski virus. Bolest je poreklom iz Afrike, odakle se proširila na Južnu Ameriku putem trgovine robljem u XVII veku. U XVIII i XIX veku se smatrala jednom od najopasnijih bolesti. Virus se širi ujedom ženke komarca aedes aegupti. Svake godine žuta groznica uzrokuje 200.000 slučajeva zaražavanja i 30.000 smrtnih slučajeva, od čega se gotovo 90% javlja u Africi. Javlja se i u tropskim predelima Južne Amerike, ali ne u Aziji. Prvo značajno izbijanje žute groznice Novog sveta se verovatno dogodilo 1647. godine na ostrvu Barbados. Izbijanje su zapisali španski kolonizatori 1648. godine na Jukatanu. Brazil je pretrpeo prvu epidemiju 1685. godine. U SAD bolest je izbila prvo u NJujorku 1668, potom jedna ozbiljna epidemija pogodila je Filadelfiju 1793. godine. Grad NJu Orleans pogodilo je nekoliko epidemija u 19. veku, naročito 1833. i 1853. godine. Najmanje 25 većih izbijanja ove bolesti je zabeleženo na američkom kontinentu XVIII I XIX veku. Najteže su bili pogođeni Kartagena u Čileu 1741, Kuba 1762. i 1900, Santo Domingo 1803, Memfis 1878 godine. Gibraltar je pogođen žutom groznicom 1804, 1814 i 1828, a Barselona 1821. godine. Kubanski doktor i naučnik Karlos Finlej je prvi izjavio 1881. godine da se žuta groznica možda prenosi putem komaraca, a ne ljudskim dodirom. Kasnija istraživanja su potvrdila ovu hipotezu. Danas postoji sigurna i efikasna vakcina protiv žute groznice.
Denga groznica ili groznica koja lomi kosti je infekcija koju izaziva denga virus, koga prenose komarci roda edes. U kineskoj medicinskoj enciklopediji iz dinastije Jin (265 – 420. godine nove ere), spominje se osoba koja je najverovatnije imala dengu. Najraniji verodostojni izveštaji potiču iz 1779. i 1780. godine i govore o epidemiji koja je poharala Aziju, Afriku i Severnu Ameriku. Od tada pa sve do 1940. godine nije bilo više epidemija. Posle Drugog svetskog rata denga se ponovo javila na Filipinima i u oblasti Pacifika i Americi. Vakcina još nije pronađena.
Velike boginje su jako zarazna bolest svojstvena čoveku, koju izazivaju dve vrste virusa variole – Variola vera major i Variola vera minor. Ova bolest je ubijala više od 400.000 Evropljana svake godine, sve do XVIII veka. U XX veku usmrtila je od 300 do 500.000 ljudi. Epidemija je izbila u Jugoslaviji 1972, a poslednji slučajevi zabeleženi su u Indiji 1974. godine. Posle vakcinacije populacije virus je iskorenjen i danas se nalazi samo u labaratorijama. Najznačajniju ulogu boginje su imale nakon otkrića Amerike, kada su domoroci Severne i Južne Amerike došli u dodir sa Evropljanima, koji su bili inficirani virusom variole. Za razliku od kolonizatora, domoroci nisu imali razvijen imunitet. To je dovelo do dramatičnog pada domorodačke populacije.
1665. godine bubonska kuga se po drugi put pojavila u Londonu, izazvavši smrt između 75 i 100.000 stanovnika. Zaklano je na hiljade mačaka i pasa, kao mogućih prenosioca zaraze. Epidemija je počela jenjavati u jesen 1666. godine, kada je izbio veliki požar u Londonu, u kojem je izgorelo više od 13.000 kuća i 87 crkava.
Čovečanstvo je tokom celog svog postojanja stradalo od kolere, čiji uzročnik je Vibrio cholera koji se nalazi u kontaminiranoj vodi i hrani. Ona je postojala u antičko vreme u staroj Grčkoj i Rimu. Prva od sedam pandemija kolere u narednih 150 godina pojavila se 1817. Veruje se da je zaraženi pirinač u Indiji pokrenuo prvu pandemiju. Kolera je dugo mučila stanovnike obale Ganga. Međutim, 1817. godine britanske trupe raširile su bolest širom Indije, gde je umrlo milion ljudi. Trgovačkim putevima bolest se širila u Rusiju, gde je umrlo isto milion ljudi. S obzirom na veličinu britanske imperije i aktivnost njene flote, kolera se proširila na Španiju, Afriku, Indoneziju, Kinu, Japan, Italiju, Nemačku, SAD, gde je preminulo još 150.000 ljudi. Do sada je zabeleženo sedam pandemija i nekoliko izbijanja: 1816 – 1826, 1829 – 1851, 1852 – 1860, 1863 – 1875, 1881 – 1896, 1899 – 1923 i 1961 – 1970. Za sve to vreme kolera je ubila više od 4 miliona ljudi širom sveta. Vakcina protiv kolere pronađena je 1885. godine. U savremenom svetu kolera ne predstavlja opasnost kao ranije, ali se ipak i danas registruju talasi ove zaraze u siromašnim zemljama. Na Haitiju je 2010. godine od kolere obolelo 200.000 ljudi, od kojih je 3.000 sa smrtnim ishodom.
Treća pandemija kuge započela je u Kini 1855. Godine i u Rusiji (1877 – 1889.) u ruralnim područjima planine Urala i Kaspijskog jezera. Pandemija se proširila tokom XIX veka zahvaljujući trgovini i brodskom prevozu robe, koja je zajedno sa uzročnicima – inficiranim pacovima, 1894. godine iz Hong Konga transportovana u mnoge zemlje širom sveta. Kuga se proširila na pet kontinenata, ostavljajući kao posledicu smrt 15 miliona ljudi. Bolest su najpre širile buve u vreme ekspanzije rudarske industrije u Junanu u Kini. Ipak, Indija je podnela najveći teret i pandemija je korišćena za represivnu politiku koja je izazvala revolt protiv britanske vlasti. Bolest je smatrana aktivnom do 1960. godine, kada je broj zaraženih pao na nekoliko stotina. Žarišta kuge su u zemljama sa niskim standardom, najviše u Aziji (Indija, Vijetnam, Kina), Africi (Kongo, Zimbabve, Uganda i dr.) i Južnoj Americi (Peru).
Prva pandemija gripa, poznata pod nazivom ruski grip, izbila je 1889. godine, u Sibiru i Kazahstanu. Ubrzo se proširila na Moskvu, Finsku, Poljsku i ostatka Evrope. Sledeće godine je preneta preko okeana u Severnu Ameriku i Afriku. Do kraja 1990. godine preminulo je 360.000 ljudi.
Španski grip ili Španska groznica je bila jedna od najsmrtonosnijih pandemija u istoriji čovečanstva. Pojavila se 1918. godine, pri kraju Prvog svetskog rata i u tri talasa se širila planetom. Od nje je preminulo oko 75 miliona ljudi, a prema nekim izvorima čak i 100 miliona. Zaraženo je bilo pola milijarde ili skoro trećina svetske populacije. Pandemija je počela u Kini i Japanu i proširila se sve do Rusije, Evrope i severne Amerike. Za šest meseci stigla je do svih kontinenata, sem Antarktika. Pretpostavlja se da je Špansku groznicu izazvao virus H1N1, koji prenose ptice. Groznica je nazvana španskom, jer je ova zemlja bila neutralna u Prvom svetskom ratu, pa su mediji slobodno pisali u njoj, dok su ostale zemlje involvirane u tada najvećem sukobu u istoriji, ograničile informacije, strahujući da bi one mogle da dodatno uruše ionako poljuljani moral stanovništva.
Epidemični pegavac, pegavi tifus ili pegavac je akutna infektivna bolest, koju prouzrokuje bakterija rikecija prvazeki. Kroz istoriju medicine nazivi typhus (pegavac) i typhoid (trbušni tifus) fever često su zamenjivani jedan sa drugim, sve do 1873. godine, kada je filadelfijski lekar Gerhard uočio, a potom i ukazao na važne kliničke i patološke razlike između ovih bolesti. Pegavi tifus je isključivo bolest ljudi, koju prenosi bela vaška (Pediculus humanus corporis). Bolest se javlja epidemično, u životnim situacijama loših sanitarnih uslova, kada je vašljiv veliki broj ljudi koji moraju biti u bliskom kontaktu. Pegavac je uvek bio nezaobilazni pratilac ratova, gladnih godina i ljudskih katastrofa. Često je uticao na ishode ratnih dejstava i ponekad bio presudan, čak i na ishod rata. Pegavi tifus je vladao vekovima na globalnom nivou, još iz drevnih vremena. Iako se velika epidemija u Atini iz 430. godine pre nove ere vodi pod nazivom atinska kuga, po najnovijim istraživanjima ona je zapravo bila epidemija pegavog tifusa. Tokom opsade Granade 1489. godine, u epidemiji pegavca evidentirano je 17.000 umrlih u španskoj vojsci, gotovo šest puta više od broja ubijenih Mavara. Pegavac su doneli španski vojnici koji su se borili protiv Osmanlija na Kipru. Ubrzo posle toga bolest je izbila i u Italiji. Kada je 1528. godine francuska vojska opsedala Napulj i bila nadomak pobede nad snagama Karla V, umešao se pegavac. Za kratko vreme obolelo je 30.000 francuskih vojnika, tako da je preostali deo vojske bio prinuđen da se povuče. Balkanska kampanja u XVI veku značajno je doprinela širenju pegavca Evropom. Brojno velike snage iz Nemačke, Italije i Francuske, koje su se ujedinile u borbi protiv Osmanlijskog carstava, pre nego što su došle do bojnih polja, obolele su od pegavca. Bolest je postala poznata kao morbus hungaricus, pošto su je po čitavoj Evropi posejali vojnici koji su se vraćali iz Mađarske. Pegavac je katastrofalno pogodio i Napoleonovu vojsku od pola miliona ljudi, 1812. godine i uticao na njihove poraze. U periodu od 1816. do 1819. godine velika epidemija pegavca zahvatila je Irsku, kada je obolelo oko 700.000 ljudi. U Novom svetu prvi izveštaj o epidemiji pegavca nađen je u spisima Pedra Savbaguna, koji opisuje epidemiju na visoravnima Meksika 1576. i 1677. godine, u kojoj je preminulo više od 2 miliona Indijanaca.
Epidemija tifusa u Srbiji 1914 – 1915. godine bila je izazvana trima vrstama tifusa – trbušnim tifusom, povratnim tifusom i pegavim tifusom, koji su se istovremeno javili kao preteća pojava rata. Pitanje gde se najpre pojavio tifus u Srbiji i dalje ostaje nepoznanica – kod ratnih izbeglica, u srpskoj vojci ili kod Austrijanaca. Centralno žarište oboljevanja i umiranja bilo je Valjevo. Epidemiološka situacija u Srbiji i iscrpljenost vojske i stanovništva nakon Balkanskih ratova stvorili su pogodne preduslove za razvoj epidemije. Na dalji tok epidemije imao je uticaj neblagovremenog snalaženje srpskih lekara, ali i nepoznavanje epidemiologije pegavca što je doprinelo rasplamsavanju epidemije zbog dosta kasne primene adekvatnih protivepidemijskih mera. Srpska vlada je učinila grešku kada je preko 40.000 ratnih zarobljenika rasporedila po čitavoj zemlji, kako bi ih angažovala kao radnu snagu. Pegavac je tako raširen duž svih železničkih pruga i po svim većim gradovima Srbije, čak do Bitolja i Đevđelije. Broj obolelih u celoj srpskoj vojsci od 24. decembra 1914. do 24. maja 1915. godine je iznosio 56.472, od čega je od trbušnog tifusa bolovalo 6.752, od povratnog tifusa 27.418 i od pegavog tifusa 22.302 čoveka. Zbog činjenice da veliki broj umrlih nije evidentiran, zbog narušenog zdravstvenog sistema, kao i činjenice da je jedan broj bolesnika umirao u svojim kućama sa nejasnom dijagnozom, tačan broj umrlih u ovoj epidemiji verovatno neće biti nikada ustanovljen. Međutim, prema podacima iz radova pukovnika dr. Vilijama Hantera, čiji su podaci najobimniji i najvredniji (ali ne najtačniji), a odnose se na pojavu pegavog tifusa u Srbiji 1914/15. godine „…u epidemiji katastrofalnih razmera po Srbiji koja je trajala šest meseci, obolelo je od pegavca 500.000 ljudi, a umrlo od 135.000 do 150.000. Dramatičnost epidemije kulminirala je dnevnim obolevanjem od 1.500 do 2.500 ljudi sa procentom umiranja od 50 – 70%“.
Tuberkuloza je prisutna još od davnina. Najranije dokazano otkriće mikobakterije tuberkuloze odnosi se na ostatke bizona, koji su stari više od 17.000 godina. Skeletni ostaci pokazuju da je praistorijski čovek (40. vek pre nove ere) imao tuberkulozu. Ona je nađena i na kičmi egipatskih mumija. Hipokrat je opisuje kao ftizu, najčešću bolest tog doba. Plućni oblik bolesti koji je povezan sa tuberkulima ustanovio je Ričard Morton 1689. godine. Kao posebna bolest nije identifikovana sve do dvadesetih godina XIX veka. Podsticaj istraživanju je bila industrijska revolucija i nagli priliv stanovništva u gradove, gde se bolest počela brzo širiti među siromašnim radnicima. Tek je otkriće antibiotika 1946. godine omogućilo adekvatno lečenje. Dugo se smatralo da će tuberkuloza vremenom biti iskorenjena, ali je to mišljenje u poslednje vreme drastično promenjeno. Prema podacima SZO, tuberkuloza uzrokuje 3 miliona smrtnih slučajeva širom sveta svake godine, dok oko 2 milijarde ljudi ima latentnu tuberkulozu.
Azijski grip pojavio se 1957. godine najpre u Hong Kongu, a potom se proširio po Kini, SAD i Engleskoj, gde je preminulo 14.000 ljudi. U drugom talasu naredne godine, umrlo je 1,1 miliona ljudi širom sveta, od toga u SAD 116.000. Pronađena je vakcina kojom je zaustavljena epidemija.
Pandemija gripa, poznatog kao xongkongški grip, započela je u Kini, juna 1968. godine. To je treća pandemija gripa u XX veku, koju je izazvao virus H3N2. Od ovog gripa preminulo je milion ljudi širom sveta, od toga 100.000 u SAD. Bolest je posebno ubijala decu. Pretpostavlja se da je Azijski grip iz 1957. godine omogućio pandemiju xongkongškog gripa, kroz proces koji se naziva promena antigena, tokom koje se dešavaju male modifikacije gena virusa gripa. Pojednostavljeno rečeno, to dovodi do reakcije imunološkog sistema čoveka, pa zato ljudi oboljevaju od gripa više puta.
Sida je polno prenosiva bolest koja predstavlja poslednji stadijum infekcije organizma virusom HIV. Reč je o virusu koji napada imuni sistem, zbog čega organizam nije u stanje da se brani ni od najmanjih infekcija. Ova bolest je najpre registrovana u američkim homoseksualnim zajednicama, ali se smatra da se razvila od virusa u telu šimpanze u Zapadnoj Africi tokom dvadesetihih godina . Preneta je na Haiti šezdesetih, a zatim u NJujork i San Francisko sedamdesetih godina. Prema podacima programa Ujedinjenih nacija i Svetske zdravstene organizacije o HIV virusu i sidi, od pojave ovog oboljenja, početkom šezdesetih, pa zaključno sa 2008. godinom u svetu je bilo zaraženo ukupno oko 60 miliona ljudi, a od komplikacija povezanih sa sidom je do tog trenutka umrlo oko 25 – 35 miliona ljudi. 2019. godine u svetu je bilo oko 38 miliona ljudi inficiranih virusom HIV. Najnovijim terapijama je usporen razvoj bolesti, ali još nije pronađen lek koji bi je u potpunosti iskorenio.
SARS se pojavio najpre u Kini 2002 godine i manifestovao se kao ozbiljna upala pluća od koje je inficirano 8.098 ljudi u 29 zemalja. Od toga je 774 preminulo, odnosno oko 10 posto. Istraživači su 2017. godine utvrdili da je izvor virusa kolonija šišmiša u kineskoj provinciji Junan, a sisavci nalik rakunima (civet cats) su bili posrednici između njih i ljudi. Američki magazin „Slate” ocenjuje da je slučaj SARS-a definisao okvir debate u 21. veku u smislu da li odgovor na pandemije treba da bude zatvaranje granica ili poboljšanje međunarodne saradnje, kako bi se olakšalo praćenje bolesti i kontrola njenog širenja. U pojedinim mestima SARS je izazvao ksenofobiju i sinofobiju, odnosno podozrenje prema Kini.
Virus ptičjeg gripa H1N1 je prvi put registrovan u kineskoj provinciji Guangding 1996. godine, a njegovo prisustvo u ljudskom organizmu sledeće godine kod jednog pacijenta u Hong Kongu. Od 2003. godine prijavljeni su novi slučajevi zaraze među životinjama, pre svega pticama, u Južnoj Koreji, Kini, Tajlandu i Vijetnamu. Oko 120 miliona ptica je umrlo od ovog gripa ili je ubijeno u cilju sprečavanja zaraze. Virus ptičjeg gripa se prenosio i među ljudima, mnogo ređe, ali sa visokom stopom smrtnosti – 6 od 10. Od njega je preminulo oko 300 ljudi. Protiv ptičjeg gripa uspešno je korišćen lek Tamilflu.
2009. godine pojavio se cvinjski grip, koji je izazvao novi tip virusa H1N1. Ovaj tip virusa nije prethodno identifikovan ni kod životinja, ni među ljudima, kako navodi američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Nastao je mutacijm humanog, ptičjeg i svinjskog virusa. Najpre je registrovan u SAD i ubrzo se proširio po svetu. Prema proceni ovog centra, oko 575.000 ljudi je preminulo, odnosno jedan posto od ukupno zaraženih. Najranjiviji su bili deca i odrasli srednje dobi, dok su starije osobe otpornije zbog imuniteta koji su razvile pod uticajem raznih virusa gripa, koji su se pojavili od sredine XX veka. Nakon iskustava sa SARS-om i ptičjim gripom, svet je ragovao pomalo panično na cvinjski grip, pa su napravljene velike zalihe vakcina i lekova, a ubijeno je i mnogo životinja. Tako je Egipat naložio uništavanje 300.000 svinja.
MERS-CoV (Bliskoistočni respiratorni sindrom korona virus) prvi put je identifikovan 2012. godine kod pacijenata u Saudijskoj Arabiji. Kao i SARS, manifestuje se kao jako zapaljenje pluća, ali su ga pratili i gastrointestinalni problem i otkazivanje bubrega. U 27 zemalja je registrovano 2.494 inficiranih ljudi, od kojih je preminulo 858, uglavnom u Saudijskoj Arabiji. Svi slučajevi se odnose na ljudi koji žive na Arapskom poluostrvu ili su tamo putovali.
Ebola takođe pripada virusnim hemoragijskim groznicama. Prvi put je identifikovana 1976. godine. Epidemija ebole u Zapadnoj Africi trajala je od 2013. do 2016. godine. Zaraženo je bilo 28.600, od kojih je 11.310 ljudi preminulo, uglavnom u Gani, Sijera Leoneu i Liberiji. Avgusta 2018. godine ebola se ponovo javila na istoku Demokratske Republike Kongo, gde je usmrtila više od 2.200 ljudi.
Savremeno čovečanstvo i dalje se suočava sa opasnim zaraznim bolestima, ali zahvaljujući napretku tehnologije i moderne medicine, kao i poboljšanju životnog standarda, ove bolesti nemaju onaj značaj i uticaj na ljudski rod kao što su to imale kroz istoriju. Sadašnje vreme donosi neke nove izazove i problem sa kontrolom i suzbijanjem zaraznih bolesti na koje nauka tek treba da pruži adekvatna rešenja.
Komentari
Veoma poučan esej za svakog čitaoca bez obzira na vrstu i stepen obrazovanja,Čestitam
Ostavi komentar