Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Nezamisliv uspeh koji su mađarski politički krugovi ostvarili prilikom dogovora o Nagodbi, doveo je do toga da se oni odreknu svojih dosadašnjih saveznika među nemađarskim narodima Ugarske, koji su im do tada bili neophodni radi zajedničke borbe. Tako su mađarski liberali od svog, do tada, najbližeg saradnika Svetozara Miletića, počeli da stvaraju državnog neprijatelja i ekstremistu. „Zastava“ kao organ Miletićeve Srpske narodne slobodoumne stranke postaje najuticajniji list među Srbima u Ugarskoj pa i šire. Najznamenitiji novosadski i vojvođanski Srbi druge polovine 19. veka ispisuju stranice „Zastave“. Utemeljujući Miletićevu beskompromisnu politiku, „Zastava“ počinje da smeta političkim prilikama Beča, Budimpešte, Zagreba, ali i Beograda čiju koruptivnost i nedoraslost ideji svesrpskog oslobođenja „Zastava“ oštro kritikuje. Ovaj politički list, organ srpskog liberalno-opozicionog pokreta naročito ukršta koplja sa srpkim konzervativcima i klerikalcima u Ugarskoj, koje kritikuje zbog približavanja ugarskim vladajućim strukturama.Ugarski sabor je 1868. godine doneo Zakon o narodnostima, koji je dozvolio Srbima da samostalno uređuju svoje crkvene, školske i fondovske poslove, ali je odbio njihove zahteve za teritorijalnom autonomijom. Zakon iako na oko liberalan za sva prava data narodnostima, pre svega srpskoj crkveno-školskoj autonomiji, propisivao je obavezan državni nadzor, što će kasnije biti korišćeno upravo za gušenje garantovanih prava. Zakonom je predviđeno postojanje jedne, nedeljive, političke mađarske, nacije, kojoj bi pripadali svi stanovnici Ugarske. Specifičnost ovog zakona je činjenica da ga je upravo Ugarska vlada neprekidno kršila na štetu narodnosti. Reagujući na nagodbu i zakon, Srpska narodna slobodoumna stranka je usvojila, na predlog Svetozara Miletića, Osnove programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku, na konferenciji u Bečkereku, početkom 1869. godine. Bečkerečki program, sa izmenama iz 1872. godine, je postao osnova srpskog opozicionog delovanja na Ugarskom saboru u narednim decenijama. Srpska narodna slobodoumna/liberalna stranka na čelu sa Miletićem je postala masovni, oduševljeni, narodni pokret vojvođanskih Srba. Bečkerečki program je obavezivao poslanike srpskih liberala da na Ugarskom saboru insistiraju na ravnopravnosti svih naroda Ugarske sa mađarskim narodom, na većim građanskim i demokratskim slobodama i zalagao se za još veću samostalnost Ugarske nego što je predviđeno nagodbom. Po pitanju autonomije Vojvodine, program je tražio pokretanje parlamentarne debate na Ugarskom saboru o zahtevu Blagoveštanskog sabora. Miletić i njegovi istomišljenici su imali ogromna očekivanja od Kneževine Srbije. Tražili su da Srbija aktivnom politikom izdejstvuje oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda koji se nalazio pod Turcima u Staroj Srbiji i Bosni i Hercegovini. Glavnu prepreku ovom zahtevu, Miletić je prepoznao upravo u sistemu vlasti u Kneževini Srbiji. Smatrao je da samo moderna, demokratska, liberalna Srbija, koja poštuje građanska prava može da ispuni nacionalnu misiju. Miletić je posebno kritikovao stvaranje kulta dinastije na uštrb građanskih sloboda i nesnosnu birokratiju čija je jedina svrha bila očuvanje apsolutne vlasti u Srbiji. Srbijanski režim je zabranio Miletiću ulazak u Srbiju, kao i distribuciju „Zastave“. U Beogradu ljudi naoružani „budžama“ išli su po javnim lokalima i tukli Miletićeve pristalice. Miletić je optuživan za republikanstvo. Srbijanska vlada je finansirala štampanje i podelu brošura, plakata i letaka čiji je cilj bio da se raznim izmišljotinama ocrni njegov lik. Nakon ubistva srbijanskog Kneza Mihaila Obrenovića 1868. godine, beogradski režim, ali i srpski klerikalci iz Vojvodine optuživali su Miletića da je saučesnik i inspirator ovog ubistva. Cilj ove konstrukcije je bio da se od mađarskih vlasti, koje su svakako Miletića smatrale neprijateljem, izdejstvuje njegova eliminacija iz javnosti. Ugarska vlada je planirala hapšenje vođe vojvođanskih Srba, ali je u tome oklevala strahujući od oružane pobune Šajkaša i Banaćana, graničara. Srbijanski namesnik Milivoje Petrović Blaznavac je želeo da se domogne Miletića kako bi ga obesio. Ipak, zbog raskrinkavanja tajnih, nenarodnih politika Ugarske vlade na stranicama „Zastave“, Miletić je osuđen na godinu dana zatvora u Vacu, gde je tamnovao od 20. oktobra 1870. do 18. oktobra 1871. Ovaj prvi boravak Miletićev u zatvoru je bio prilično lak u odnosu na ona koji će ga zadesiti nekoliko godina kasnije. Miletiću je bilo omogućeno da viđa porodicu, koja se preselila u kuću odmah pored zatvorske ograde u Vacu. Tokom dana je imao neograničeno pravo da prima posete, pa su mu svakodnevno stizale političke deputacije u audijenciju. Nije samo „Zastava“ bila u političkom sukobu sa vladom Kneževine Srbije, u odnosu na nju je prednjačio u kritikama graničarski Pančevac Jovan Pavlović. Pančevac je bio podvrgnut strogoj cenzuri i zapleni, kako ne bi dospeo na područje Srbije. Posebno je zaoštren stav srbijanskih vlasti prema njemu, kada je na svojim stranicama počeo da štampa članke slobodoumnih političara i mislilaca iz Srbije poput Dragiše Stanojevića, Vladimira Jovanovića, smederevskog poslanika Stajkovca, pa čak i socijaliste Svetozara Markovića. Samo zato što je bio Vojvođanin i pristalica slobodoumne politike, kada je želeo da pokrene jedan list u Beogradu, Đura Jakšić je odbijen za srpsko državljanstvo. Nakon smrti kneza Mihaila postepeno je došlo do otopljavanja odnosa između vlasti u Srbiji i Vojvođana. Do promene kursa je došlo pre svega zbog opšteg nacionalnog interesa, odnosno zajedničke težnje da se Srbi oslobode osmanske vlasti i uticaja. Spona između srpskih liberala iz Vojvodine i beogradske vlasti je bio dr Svetislav Kasapinović, čuveni advokat iz Pančeva i prvak Srpske narodne slobodoumne stranke kog su Beogradski krugovi doživljavali kao umerenijeg i taktičnijeg u odnosu na Miletića. Ono što je Miletić bio u Novom Sadu i Šajkaškoj, to je Kasapinović bio u Pančevu i Banatskoj vojnoj granici. Novu dimenziju odnosima vlasti u Srbiji i vojvođanskih opozicionara daće sticanje punoletstva kneza Milana Obrenovića, odabranog naslednika kneza Mihajla. Milan nije bio Mihajlov neposredni potomak, već unuk Jevrema Obrenovića, tj. sin Miloša Jevremovog Obrenovića i rumunske plemkinje Elene Marije Katardži. Milan je imao traumatično detinjstvo, otac Miloš mu je poginuo boreći se na rumunskoj strani protiv osmanlija kod Bukurešta. Majka mu je postala ljubavnica rumunskog kneza, koja mu je rodila dvoje vambračne dece. Pošto u njenom raskalašnom životu nije bilo dovoljno mesta za Milana, staranje o njemu je preuzeo knez Mihailo koji mu je obezbedio izuzetno dobru guvernanti i tutore. Nakon Mihailovog ubistva, a do sticanja punoletstva kneza Milana, državom je upravljalo namesništvo u sastavu Blaznavac, Ristić i Gavrilović. Pošto je slušao primedbe na račun Mihailove vladavine, te narodne želje, rešio je da učvrsti svoju poziciju tako što će postati omiljen u narodu. Da bi to postigao, Milan se okrenuo Rusiji, pomirio sa Vojvođanima i obavezao da se bori za oslobođenje i nacionalno ujedinjenje Srba na Balkanu od osmanske vlasti. Na banketu koji je povodom formiranja vlade kneza Milana organizovan u zgradi opštine Beograd prisustvovali su i pojedini Vojvođani, a među njima i članovi Srpske narodne slobodoumne stranke, Laza Kostić i Jovan Pavlović. Po povratku na teritoriju Ugarske, njih dvojica su uhapšeni zbog navodne veleizdaje. Zbog optužbi da su na banketu držali veleizdajničke govore prema Ugarskoj, njih dvojica su proveli po četiri i po meseca u istražnom zatvoru u Pešti. Ključni svedoci protiv njih su bila dva Srbina, Atanasije Savić, trgovac iz Zemuna i Atanasije Nikolić učitelj iz Kraljevaca, koji su navodno videli kako je Pavlović držao zdravicu u kojoj je apelovao na ujedinjenje vojvođanskih Srba radi oslobađanja od „austrougarskog jarma“. Pošto je dokazana neverodostojnost izjava svedoka, Laza Kostić i Jovan Pavlović su oslobođeni. Međutim, pomenuti slučaj je postao paradigma rada bezbednosnog sistema Ugarske, a identičan obrazac će biti primenjen i 1876. godine kada je su pokrenuti masovniji veleizdajnički procesi. U momentu kada je buknuo Srpsko-turski rat 1876 godine, u noći između 4. i 5. jula, u Novom Sadu je uhapšen Svetozar Miletić. Tokom istog leta, zbog dovođenja u vezu sa Miletićevom inkriminisanom aktivnošću, uhapšeni su brojni značajni Srbi tog doba iz Vojvodine, među kojima su bili Svetislav Kasapinović, Stevan Popović, Mihajlo Vranješević, Laza Kostić, Jovan Pavlović, Toša Bekić, Mata Kosovac, Stevan Janković, Kornel Jovanović, Mita Marković i drugi. Pohapšen je i značajan broj politički neeksponiranih ličnosti, koje su učestvovale u kulturnom ili verskom životu, pre svega parosi i sekretari crkvenih opština, koji su za razliku od krupnog klera podržavali slobodoumnu politiku. Zbog veze sa Vojvođanima pohapšeni su i pojedini viđeniji Srbi iz Hrvatske, poput Dimitrija Josića upravnika Pakračke preparandije, Petra Despotovića, profesora Pakračke preparandije, Marka Aksentijevića, trgovca iz Osijeka, oca i sina Dragičevića, trgovce iz Pakraca i Nikole Begovića, prote iz Karlovca. Pored navedenih ljudi, širom Vojvodine su pohapšeni Srbi koji su kao dobrovoljci pomagali srpsku raju tokom oružanih sukoba na područjima Bosne, Hercegovine i Srbije. Nakon hapšenja, Miletiću nije navedeno zbog čega je uhapšen i za šta se tereti sve do kraja jula, kada je napisana optužnica protiv njega. Takođe, kao poslanika na Ugarskom saboru, Miletića je od hapšenja i gonjenja štitio imunitet koji mu je skinut tek nakon tri meseca robijanja. Kao osnov za pokretanja postupka protiv Miletića zbog navodne veleizdaje poslužio je iskaz jednog pritvorenika iz zatvora u Bečkereku, izvesnog Đorđa Rankovića, koji je kako bi se spasao od optužbe za falsifikovanje menica i drugih javnih isprava, izjavio svom tužiocu kako je Miletić na banketu u sobi u hotelu „Kod srpskog kralja“ u Beogradu, održao poduži veleizdajnički govor kome su prisustvovali pojedini prvaci Srpske narodne slobodoumne stranke. Ranković se na tom sobnom banketu, kako kaže, našao slučajno, kao nezainteresovani slušalac. Kako bi se optužnica pojačala, u Bečkerek dolazi i Rankovićev rođak Jovan Timarčević, krojački pomoćnik iz Beograda, te „sasvim slučajno i spontano“ odlazi kod tužioca i daje iskaz koji potvrđuje Rankovićev. Nakon ovih svedočanstava Ranković je pušten na slobodu, a Timarčević se vratio u Beograd. Većina pomenutih Srba je pohapšeno, upravo zbog Rankovićevog svedočanstva, da su prisustvovali Miletićevom govoru i oduševljeno ga odobravali. Po Đorđu Rankoviću, Miletić je u svom govoru istakao kako planira da iz Vojvodine u Srbiju pošalje još oko dvadeset-trideset hiljada naoružanih dobrovoljaca, koji će se kad obave svoj posao tamo, vratiti u Ugarsku i dići ustanak protiv Mađara, koje je okarekterisao kao „Mongole“ i „srboždere“. Miletić nije poricao boravak u Beogradu, ali je dokazao da nije bio u hotelu „Kod srpskog kralja“, već u hotelu „Srpska kruna“, gde se samo presvukao i ostavio stvari, a pošto u sobi nije bilo dovoljno mesta i za njegovu ćerku koja je bila sa njime, boravili su u kući kod majora Vlajkovića. Sastao se sa svojim drugom iz mladosti, ministrom Grujićem, a večerao je u restoranu „Ruski car“ zajedno sa ćerkom i Svetislavom Kasapinovićem. Bio je i na prijemu kod kneza Milana, na prvom mestu zbog obaveze da mu se kao bivši Obrenovićev stipendista, a ne zbog političkih simpatija. Istraga protiv Miletića je trajala punih osamnaest meseci. S obzirom na to da je svedočenje Đorđa Rankovića bilo prilično klimavo, Miletiću su dodata i druga dela. Primera radi, Laza Kostić i Jovan Pavlović koji su bili pritvoreni pošto su po Rankovićevom svedočenju učestvovali na Miletićevom beogradskom banketu su oslobođeni zbog činjenice da u pomenutom periodu uopšte nisu bili ni u Vojvodini ni u Srbiji, već u tada veoma udaljenoj Crnoj Gori, gde je Pavlović preuzeo uređivanje „Glasa Crnogoraca“. Miletić se teretio da je po navodnom iskazu Kornela Jovanovića, Zmajevog brata, obećao knezu Milanu da će Vojvođani pomoći Srbiju kupovinom obveznica državnog zajma Srbije u iznosu od dve stotine hiljada forinti. Ovo međutim nije moglo da bude realno pošto Srbija u tom periodu nije imala nikakve obveznice u opticaju. Miletić je doveden u vezu i sa Stevom Jankovićem, učiteljem iz Čuruga, koji je navodno ispričao đacima na času kako je po dogovoru sa Miletićem prebacio pet čuruških dobrovoljaca u Srbiju. Janković je proveo šest meseci u zatvoru bez optužnice i datog iskaza, nakon čega je pušten. Deo optužbe protiv Miletića činila su i navodna pisma izvesnog Aleksića, bosanskog ustanika iz Šamca, u kojima on izveštava Miletića o realizaciji dogovorenih aktivnosti. Aleksić pominje kako je posredstvom srpskih liberala iz Vojvodine sakupio sedam hiljada pušaka i kako su svi Miletićevi ljudi primili izvesnog Sekulića, kog je Aleksić izaslao u Vojvodinu, sem dvojice koji su odbili saradnju. Takođe, Miletiću se stavljalo na teret i tzv. Bajićevo pismo, u kome istoimena ličnost navodno piše Miletiću kako će nakon oslobođenja Bosne srpski ustanici provaliti u Ugarsku. Verovatno najgroteskniji deo optužnice se odnosio na tzv. Miletićeve zlatice, odnosno zlatnike koji su u to vreme bili veoma popularni. Naime, izvesni Jovan Bešlin koji je radio kao trgovački pomoćnik u Baču, da bi dodatno zaradio počeo je da kuje zlatnike sa različitim srpskim istorijskim ličnostima. Kako je Miletić bio veoma popularan među Srbima, počeo je da kuje i zlatnike sa Miletićevim likom. Na poleđini zlatnika nalazio se grb cara Dušana i venac na kom su ispisana imena Srbije, Vojvodine, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Stare Srbije i sl. Bešlin je poslao Miletiću primerak, međutim Miletić koji se protivio idolopoklonstvu, zahtevao je da se to ne radi. Međutim, Bešlin je nastavio da prodaje zlatnike. Ovaj zlatnik je smatran kao dokaz da je Miletić planirao da obnovi Dušanovo carstvo i pripoji mu Vojvodinu. Poslednja u nizu optužbi bila je pisanje teksta u „Zastavi“ pod naslovom „Bratu brat, a Turčinu rat“. Ovaj članak je apelovao na međusrpsku solidarnost u borbi protiv osmanske okupacije. Ovaj tekst nije bio potpisan, pa nije bilo moguće izvesti dokaz da ga je lično Miletić napisao, iako je sa današnje istorijske distance bilo potpuno jasno da jeste. Iako je Miletićev advokat i dugogodišnji prijatelj i saborac, Mihailo Polit Desančić, opovrgao sve optužbe, Miletić je nakon osamnaest meseci osuđen na dugogodišnji zatvor ali je već 1879. usled izmenjenih političkih i zdravstvenih okolnosti pušten. Posle Miletićevog, najduže je trajao proces protiv Svetislava Kasapinovića. Kasapinović je optužen zbog navodnog učešća na Miletićevom banketu, a istraga je dokazala da je on bio faktički vođa Srpske narodne Slobodoumne stranke za Južni Banat, gde je imao žiroku mrežu odbora u svim srpskim mestima koji su prikupljali novac za rad stranke, što suštinski i nije bilo protivzakonito. Kao iskusan advokat, dr Kasapinović je angažovao dvojicu mađarskih peštanskih advokata, a drugi od te dvojice liberalno orijentisani dr Moric Štiler, dao je svoj ključni doprinos u ovom postupku. Štiler je prvo uspeo da izdejstvuje da se Kasapinović na osnovu položene kaucije brani sa slobode i lično položio pet hiljada forinti kaucije kako bih ga odmah pustili, što mu je kasnije refundirao Kasapinovićev očuh dr Đorđe Koko. Pošto je žalbom tužilaštva ova mera ukinita, nakon izvesnog perioda provedenog u istražnom zatvoru Kasapinović je pušten na banjsko lečenje odakle se nije ni vraćao, pošto je u međuvremenu proglašen da nije kriv. Od najvećeg uspeha za njegovu odbranu je bila nepodudarnost iskaza Rankovića i Timarčevića, koji je doveo do konfuzije u tužilaštvu, a što je dr Moric Štiler vešto iskoristio.
Ostavi komentar