Autor: Jovanka Simić, novinarka
Ovog februara navršilo se 150 godina od rođenja Jovana Dučića (1871–1943), književnika, princa srpske poezije, diplomate i akademika Srpske kraljevske akademije.
Dučić je rođen u Trebinju ali precizan datum i godina njegovog rođenja decenijama već predstavljaju enigmu pa i predmet sporenja. Nekoliko godina – najčešće 1871, 1872, 1874. ali i 1869. pominjane su u spisima kao godine rođenja velikog poete. U njegovoj zaostavštini sačuvano je uverenje sa potpisom paroha trebinjskog, u kojem stoji da je pesnik rođen u „Podglivlju kod Trebinja dana 15. februara 1874. godine”. Zabuna u vezi sa godinom rođenja prema nekim tumačenjima nastala je iz tehničkih razloga pošto su štamparu Kisiću u Mostar poslati crkveni podaci o rođenju Dučića. U ondašnjim štamparijama se, naime, četvorka pisala pomoću kose tanke, uspravne debele i horizontalne linija, ali je štampar omaškom „ispustio“ horizontalnu liniju, te je u enciklopedijama ostala zapisana 1871. kao godina Dučićevog rođenja. Tu godinu i datum 5/17. februar navodi i Srpska akademija nauka i umetnosti.
Dučićev otac Andrija, trgovac, poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine. Majka Jovanka koja je preminula 1900. osim sina Jovana i kćerke Milene imala je još dvoje dece – Ristu i Soku iz prvog braka sa Šćepanom Glogovcem, bogatim trgovcem.
Budući pesnik i ambasador osnovno obrazovanje stekao je u rodnom Trebinju, a u Mostaru, gde se porodica u međuvremenu preselila, pohađao je Trgovačku školu. Potom se prebacio u Učiteljsku školu najpre u Sarajevo, a ubrzo u Sombor. Tu, u našoj najstarijoj i najslavnijoj školi za učitelje, u Preparandiji, Dučić se školovao od 1891. do 1893.godine, pohađajući drugi i treći, odnosno završni razred. Diplomski ispit 1893. godine položio je dobrim uspehom. Somborci nisu zaboravili svog Dučića, te su mu 1997. Godine, u prisustvu Mome Kapora i Matije Bećkovića, podigli bronzani spomenik visok tri metra (rad vajarke Darinke Radovanović) koji je replika Dučićevog spomenika u njegovom rodnom Trebinju. Somborci se diče i činjenicom da je Dučić svoju prvu pesmu Samohrana majka objavio 1886. godine još kao dvanaestogodišnji dečak u ovdašnjem omladinskom listu „Golub“. Tokom trogodišnjeg školovanja u Somboru on je u ovom listu objavio još 21 pesmu. Među njima i Pozdrav Fruškoj gori (1887).
S diplomom učitelja Dučić, koji je u međuvremenu već bio znan kao patriotski pesnik, kratko vreme radio je u nekoliko mesta, pa i u Bijeljini, ali su ga odatle vlasti Austrougarske proterale zbog njegovih patriotskih pesama Otadžbina („Ne trza te užas bjede, nit’ te trza užas rana / Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana“) i Oj, Bosno. Optužen je da remeti red i mir. Istraga protiv pesnika okončana je njegovim progonom. Zbog toga, posao učitelja mogao je da dobije samo još u manastirskoj školi u Žitomisliću, mestu nadomak Mostara.
Ubrzo je Dučić našao posao učitelja u Mostaru od 1895. do 1899. godine. Tu je postao član društva „Gusle“ a sa Aleksom Šantićem osnovao je časopis za zabavu, pouku i književnost „Zora”, postavši i njegov glavni urednik. Tokom poslednje godine boravka u Mostaru, zajedno sa prijateljem i piscem Svetozarom Ćorovićem, nakratko je bio uhapšen, a zatim otpušten sa posla. Odatle odlazi na studije u Ženevu, na Filozofsko-sociološki fakultet. Tokom studija objavio je svoj prvi književni esej, prvu pesmu u prozi Mala princeza („Srpski književni glasnik”, 1903), kao i najvažniji književni program čitave srpske moderne, Spomenik Vojislavu („Delo”, 1902). Proveo je bezmalo deceniju u inostranstvu, najviše u Ženevi i u Parizu gde je upoznao Jovana Skerlića. Sve vreme održavao je veze s prijateljima piscima iz Mostara, te sarađivao sa mnogim srpskim časopisima.
Početkom 1907. došao je u Beograd i postao činovnik s posebnim zadacima u vezi sa Bosnom i Hercegovinom. Povodom najave austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, srpska vlada poslala ga je u Rim u misiju protiv takve austrougarske politike. Potom je službovao u Carigradu pa u Sofiji. U večnom gradu uz diplomatiju bavio se i spisateljstvom: objavio je brošuru Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje. U Srpskoj književnoj zadruzi objavio je zbirku Pesme (1908) a u izdanju „S. B. Cvijanovića” zbirku istog naslova (1911) za koju je dobio nagradu Akademije nauka. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana, kao i pesnička pisma iz Grčke, Švajcarske i Španije.
Poput svog prijatelja Šantića, Dučić je u početku svog pesničkog stvaralaštva bio pod uticajem Vojislava Ilića, ali docnije on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju liriku po uzoru na francuske parnasovce i simboliste. Kritičari su primetili da je u vreme opšteg kulta prema poetskoj modi sa Zapada, Dučićeva poezija predstavljala novinu i osveženje.
Za redovnog člana Srpske kraljevske akademije Dučić je izabran 1931. a naredne godine postavljen je za poslanika u Budimpešti. Od 1933. do 1941. bio je poslanik u Rimu, a u Bukureštu je 1939. godine postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora. Uporedo s diplomatskom karijerom bavio se i književnim radom. Pored poezije po kojoj je najpoznatiji, pisao je i putopise, eseje i objavio istoriografsku studiju o svom daljem pretku Savi Vladislaviću, Srbinu – diplomati na dvoru ruskog cara Petra Velikog.
U vreme okupacije Jugoslavije 1941. godine, Dučić je bio opunomoćeni poslanik Kraljevine Jugoslavije u Madridu. Pošto je Španija priznala NDH, prekinuvši time diplomatske odnose s Jugoslavijom, u junu 1941. Dučić se povukao u neutralnu Portugaliju, u Lisabon. Odatle je hidroavionom otputovao u srpsku dijasporu u NJujork. Jedno vreme živeo je kod rođaka Mihajla Dučića u gradiću Geri, u državi Indijani. Time je okončana njegova trodecenijska diplomatska karijera tokom koje je boravio u devet država i učestvovao u 13 misija. Kao moderni pisac, pesnik i diplomata uživao je veliki ugled u Evropi.
Po dolasku u Ameriku razboleo se od španske groznice 1. aprila 1943. godine. Ubrzo je dobio zapaljenje pluća. Umire sedam dana docnije. Pesnikovi posmrtni ostaci preneti su 13. septembra 1946. u Libertvil, gde je sahranjen u porti manastira Svetog Save.
Naredne generacije nisu zaboravile njegovu poslednju želju: da počiva u rodnom Trebinju. Želja mu je ispunjena posle 54 godine – njegovi posmrtni ostaci preneti su u zavičaj oktobra 2000. godine. Uz Svetu arhijerejsku liturgiju koju je služio patrijarh Pavle i uz sve državne počasti, ugledni pesnik i diplomata sahranjen je na trebinjskom brdu Crkvina u hramu Blagoveštenja, sagrađenom po ugledu na kosmetsku Gračanicu.
Ostavi komentar