Autor: Đorđo Sladoje
Književno djelo vladike Grigorija, pa i ovaj roman, može se tumačiti u kontekstu naše crkvene književnosti koja počinje, kao mnogo šta, da ne kažem gotovo sve identitetski bitno – sa Svetim Savom. Ta moćna duhovna linija vodi preko NJegoša do Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića sve do Amfilohija Radovića, da nabrojim samo najznačajnije. A na drugoj strani jedinstvene naše književnosti koja potiče iz narodnoga epa. Kao prethodnici vladike Grigorija mogli bi se izdvojiti Kočić, Andrić, kao pripovijedačka paradigma, Selimović, Ćopić ili jedan Danilo Kiš sa kojim vladika dijeli ljubav prema željeznici i vozovima, a povezuje ih i činjenica da su obojica prerano ostala bez oca. A to se dogodilo znatnom dijelu naših najznačajnijih pisaca – Andriću, Crnjanskom, Ćopiću, Desanki, Bećkoviću, Nogu, Bratiću… Otuda bi se moglo reći da su najljepše stranice naše književnosti napisala siročad.
Ti rani susreti sa smrću i duboka doživotna pozlijeđenost proizvode naročitu vrstu osjetljivosti iz koje izvire književnost. Roman „Nebeska dvorišta“ odvija se u tri osnovna toka sa narativnim rukavcima koji dodatno obogaćuju glavnu priču.
Prvo poglavlje nosi pomalo šlagerski naslov „April u Beogradu“, ali tu ništa šlagerskog nema, jer već je počinjao komad sa pjevanjem i pucanjem, odnosno rat za rasturanje Jugoslavije. U Beogradu haos i košmar, opšta pometnja. Ranjenici pristižu sa dalekih i bližih ratišta, naviru izbjeglice – žene, djeca, starci. Neke od njih će požrtvovani student teologije, odnosno glavni junak knjige, u nedostatku prostora, smjestiti u Vladičanski dvor u Vršcu. Zaljuljao se stari poredak, a valja se nešto silno i strašno što će iz temelja promijeniti život zajednice i pojedinca. U Beogradu, te 1992. traju studentske demonstracije protiv rata i vlasti, u kojima je glavni junak jedan od istaknutih aktera. Istorija će se još jednom narugati mladalačkim pobunama i zanosima proizvodeći stvarnost goru od one protiv koje su se bunili. Meša Selimović veli – najviše što čovjek može da uradi jeste da pokuša i da ne uspije.
Druga čvorišna tačka romana jeste piščev zavičaj – Planinica kod Vareša gdje su ostali njegovi bližnji – majka, brat, rođaci, dugovi iz djetinjstva i komšije. Zavičaj i djetinjstvo su opsesivne teme ovog autora o kojima će napisati najljepše i najponesenije stranice, predstavljajući se kao odličan pejzažista. Mladi student teologije pokušava u Beogradu da nađe način kako da svojima pomogne, prije nego budu pobijeni. Pritom nailazi na različite paravojne i parapolitičke vođe koji u ratu vide šansu da steknu slavu i novac. Jedini koji će mu pomoći jeste izvjesni pukovnik V. koji će tako spasiti obraz vojske i oficirsku čast.
U ratnom okršaju naći će se na suprotnim stranama školski drugovi i komšije, a brat glavnog junaka biće ranjen, ali će ga uz pomoć majke uspjeti da spase i dopremi do Beograda. Ključna figura Planinice, kao i vladikinog života, pa dakle i ovog romana, jeste majka Savka – hrabra, otresita, požrtvovana žena za koju nema nerješivih situacija, pa makar to bio bijesni konj ili naoružani neprijateljski vojnici koje će praznom puškom razoružati i razmijeniti za ranjenog sina. Tu su, dakle, i njegov brat, svojta i rođaci, školski drugovi i jedinstveni učitelj Vehbija o kome autor piše sa mnogo ljubavi i poštovanja.
Treća tematsko-motivska cjelina u znaku je unutrašnje drame mladog teologa koji je odlučio da se zamonaši. Međutim, na putu do manastira vrebaju mnoge prepreke, izazovi i iskušenja, od kojih su neki vezani za bližnje, veoma bolni. Tu su i prelesti koji veliki grad nudi od zabave, sporta, politike, žena…On je ipak čvrst u odluci da se, kako kaže na jednom mjestu, izađe iz krvi istorije i bude prva beskrvna žrtva u porodici, prinesena Hristu. Ovi osnovni narativni tokovi sliće se u daleku imaginarnu tačku na duhovnom horizontu u svijetleću žižu koja se zove manastir u koji će junakove knjige uprkos preprekama stići. To nije puko bjekstvo od svijeta koji je, iako mlad, dobro upoznao i s lica i s naličja, već želja da se on sagleda i razjasni sa više duhovne tačke. Junak ove knjige postaće episkop u 31. godini i do danas služi gospodu i narodu, a kao pisac iz knjige u knjigu očigledno napreduje. Iako nije donio neke formalno-stilske novine, niti se to od njega očekivalo, vladika Grigorije napisao je zanimljivu, iskrenu knjigu, zasnovanu na građi iz sopstvenog života i upravo je ta autobiografska osnova zalog njene autentičnosti.
Ostavi komentar