USTOLIČENJE

Autor: Đorđo  Sladoje

Istorija Crne Gore prepuna je svakojakih čudesa – herojskih podviga i slavnih pogibija u borbi za slobodu, svijetlih moralnih uzleta i nenadmašnih duhovnih i stvaralačkih dometa. Ali se mora reći da je prošlost, a naročito i sadašnjost Crne Gore, dala znatan broj priloga za  istoriju beščašća. I sve je na tom pedlju kopna, u državi u kojoj se gotovo svi međusobno poznaju, poprilično zamršeno, protivrječno i dramatično i pritom neizvjesno, o čemu sam u više navrata pisao.

Tako će, da zanemarimo druge datume, pojave i događaje, 5. oktobar 2021. godine ostati važan datum u crnogorskoj istoriji i to u dvostrukom značenju i simbolici. Kao što je poznato toga dana trebalo je da se održi ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Joanikija i to u cetinjskom manastiru, gdje su po tradiciji ustoličeni mnogi njegovi prethodnici. Za jedan dio srpskog i pravoslavnog naroda koji je učestvovao u litijama to je trebalo da bude istinska duhovna svečanost. Ali za onaj drugi (ni manje zemlje ni dubljih razlika) koji i simbolički i realno oličava Milo Đukanović, to je doživljeno kao atak na Crnu Goru i njen suverenitet i pokušaj  Srbije da ugrozi  njenu nezavisnost, kao da u Crnoj Gori nikada nije postojala ni Srpska pravoslavna crkva ni njeni vjernici. Mučno je ovdje i ponavljati šta je sve tih dana izgovoreno protiv Srbije, protiv srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve i to sa neshvatljivom gotovo patološkom mržnjom prema svemu što je srpsko i pravoslavno. U tome su, nažalost, saučestvovali i neki političari iz Srbije. Milu Đukanoviću se učinilo da je ovo dobra prilika da pokrene poluge vlasti koje kao predsjednik još posjeduje i da aktivira partijsko članstvo, a posebno one najekstremnije koji se lažno predstavljaju kao komiti, a ustvari su samo patološki srbomrsci. Pošto crkva nije odustala od namjere da se ustoličenje obavi tamo gdje je decenijam obavljano, Milo Đukanović je sa svojim „komitima“ blokirao put do Cetinja i sve je bilo spremno da se ustoličenje mitroplita osujeti i tako, uz pomoć jednog dijela policije, praktično izvede državni udar i da se zaposjedne  cetinjski manastir i potom ustupi nesrećnom poglavaru nepriznate crkve.

Sa druge strane, crkveni velikodostojnici su bili riješeni da po svaku cijenu stignu na Cetinje. Očevici kažu da je patrijarh  Porfirije bio spreman da ide pješke, iako su bili spremni i snajperisti i ne bi prezali da ga ustrijele. Ali ni vlada, za koju je ovaj događaj značio biti ili ne biti, nije sjedila skrštenih ruku, pošto je većinom, računajući i premijera, podržala namjere crkve. I dok su samozvani komiti, kojima je iz pozadine komandovao Đukanović, učvršćivale barikade i smišljali nove uvrede, patrijarh Porfirije i mitropolit Joanikije sletjeli su na Cetinje u helikopteru NATO-a. Ko je to isposlovao, ne znam, a pretpostavljam da je neko iz Vlade Crne Gore. To je jasan pokazatelj da Milo Đukanović ne uživa bezrezervnu podršku Zapada na koju je u ovoj brutalnoj avanturi računao. Ovo je veoma ozbiljan udarac ovome, do juče neprikosnovenom, gospodaru Crne Gore, a sa druge strane, može se reći s obzirom na okolnosti, da je to duhovni podvig Srpske pravoslavne crkve i njenih vjernika u Crnoj Gori.

Ostaće upamćeno da je mitropolit Joanikije ustoličen u cetinjskom manastiru koji je praktično bio pod opsadom, a učesnici same svečanosti u pancir-košuljama, tako reći. Da li još negdje u civilizovaniom svijetu i uređenim državama koje su odavno uredile odnose sa crkvom, postoji nešto slično ovom nesrećnom i bizarnom slučaju?

Dvadesetak dana nakon ceremonije na Cetinju, u Beranama je ustoličen novi episkop budimljansko-nikšićki gospodin Metodije. Uz patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija i drugih crkvenih velikodostojnika, ovom činu je prisustvovalo više desetina hiljada vjernika. Bio je to istinski duhovni praznik.

Ne znam  koliko su vazdušnom linijom udaljeni Cetinje i Berane, ali po zemnim i prizemnim mjerama ta je udaljenost ogromna i gotovo nepremostiva. Ko uspije da je barem smanji ili nekim čudom ukloni, taj se može upisati među podvižnike. Teško je pretpostaviti kako će se stvari u Crnoj Gori odvijati i u kojoj je mjeri, nakon neuspjelog puča, Đukanović uzdrman. Čini mi se da bi bez njega, napokon, pomirenje Srba i Crnogoraca išlo lakše. Ali bez obzira na to koliko će još ostati na vlasti, Milo Đukanović će političku karijeru završiti na banalan način. Kao i svi diktatori, uostalom.