Autor: dr Jelena Todorović Lazić
Energetika predstavlja oblast koja je tradicionalno jedna od značajnih oblasti delovanja Evropske unije, ranije Evropskih zajednica. Široka je lepeza razloga zbog kojih se smatra da energetika ima izrazit uticaj na sve ostale sektore privrede u Evropi. Evropski propisi u oblasti energetike sastoje se od pravila i politika koje pokrivaju konkurenciju i državnu pomoć, unutrašnje energetsko tržište (posebno otvaranje tržišta električne energije i gasa), unapređenje izvora obnovljive energije, energetsku efikasnost, upravljanje krizama i obaveze u odnosu na bezbednost naftinih zaliha, nuklearnu energiju i nuklearnu bezbednost i zaštitu od radijacije.
Među glavne ciljeve energetske politike treba istaći smanjenje korišćenja energije i kao i umanjenje zagađenja životne sredine koje predstavlja direktnu posledicu dešavanja u energetskom sektoru. Ono što bi se reklo da je suština koncepta energetske efikasnosti to je upotreba manje energije za istu jedinicu društvenog bruto proizvoda, naravno, uz održivost kvaliteta proizvoda. EU pomaže sprovođenje energetske efikasnosti na način da se obezbedi konkurentnost, sigurnost snabdevanja i preuzima obaveze predviđene Kjoto protokolom. Shodno tome, Evropska unija je kao strateški cilj energetske politike kreirala tzv. politiku 20-20-20, koja uključuje tri pojedinačna cilja:
- poboljšanje energetske efikasnosti za 20%;
- veću upotrebu obnovljivih izvora energije za 20%;
- smanjenje emisije CO2 za najmanje 20% u odnosu na 1990.
Obnovljivi izvori energije dobijaju sve više na značaju zbog svojih osobina obnovljivosti i znatno manjeg štetnog uticaja na životnu sredinu. Obnovljivi izvori energije – energija vetra, solarna energija, energija iz hidroelektrana, energija plime i oseke su suštinske alternative za fosilna goriva (ugalj i ugljovodonici, sirova nafta i njeni derivati, prirodni gas). Upotreba ovih izvora pomaže ne samo da se smanje emisije štetnih gasova već i da se smanji zavisnost EU od uvoza fosilnih goriva (posebno nafte i gasa). EU je jedan od najvećih potrošača energije na svetu. Ukupna potrošnja energije prelazi 1.800 miliona tona ekvivalentne nafte dok ukupna finalna potrošnja energije iznosi nešto manje od 1.200 miliona tona.
Videli smo u prethodnim esejima posvećenim energetskoj politici Evropske unije da ona ima kakvu-takvu unutrašnju energetsku politiku. Ono što treba istaći jeste da EU ima i spoljnu energetsku politiku koja proširena na zemlje koje nisu članice kroz spoljne akcije poput Energetske zajednice. Energetska zajednica je zapravo jedna vrsta međunarodne organizacije koju čine EU i Albanija, Bosna i Hercegovina, Severna Makedonija, Kosovo i Metohija (u skladu sa Rezolucijom 1244), Moldavija, Crna Gora, Srbija i Ukrajina. Ona ima za cilj da proširi unutrašnje tržište energije EU na jugoistočnu Evropu i crnomorsku regiju. Specifični ciljevi Energetske zajednice su:
- privlačenje investicija u proizvodnju energije i energetske mreže kako bi se osiguralo stabilno i kontinuirano snabdevanje,
- stvaranje integrisanog energetskog tržišta koji omogućava prekograničnu trgovinu, uključujući i izgradnju nove infrastrukture,
- povećanje sigurnosti snabdevanja,
- poboljšava stanje životne sredine u odnosu na energiju,
- jačanje konkurencije na regionalnom nivou.
Srbija je potpisnica Ugovora o Energetskoj zajednici, dokumenta koji je nastao kao rezultat procesa u kome je Evropska unija želela da uključi zemlje regiona u proces stvaranja panevropskog energetskog tržišta na način koji je dopuna i potpora procesu pridruživanja EU. Ovaj Ugovor su potpisale i ratifikovale i Ukrajina i Moldavija. Sve zemlje potpisnice su preuzele obavezu da usklade svoja nacionalna zakonodavstva sa grupom pravnih normi EU u oblasti energetike, životne sredine, obnovljivih izvora i konkurencije.
Srbija se nalazi još uvek u početnoj fazi usaglašavanja sa evropskim zakonima u oblasti energetike. Republika Srbija je 21. septembra 2015. godine pismom predsedavajućeg Komiteta stalnih predstavnika Saveta obaveštena o rezultatu skrininga za Poglavlje 15 – Energetika. Republika Srbija ne može se smatrati dovoljno spremnom za pregovore o ovom poglavlju i ovo poglavlje bi moglo biti otvoreno onda kada EU utvrdi da su sledeća merila ispunjena: Srbija treba da predstavi Akcioni plan za usklađivanje sa pravnim tekovinama Evropske unije koje se tiču minimalnih rezervi nafte i naftnih derivata. Ovaj Akcioni plan treba da pokaže vremenski okvir za zakonodavno usklađivanje, za utvrđivanje mera koje treba preduzeti u hitnim slučajevima, za sticanje skladišnih kapaciteta i za postepeno povećavanje nivoa zaliha do dostizanja minimalnog nivoa koji je utvrđen pravnim tekovinama Evropske unije. Pored ovoga, Srbija bi trebalo da usvoji pravnoobavezujući plan, uključujući i vremenski okvir, za potpuno razdvajanje u gasnom sektoru kako bi sprovela pravne tekovine Evropske unije u oblasti unutrašnjeg tržišta. Ovaj plan treba da uključi razdvajanje vertikalno integrisanog javnog preduzeća u skladu sa jednim od modela koje predviđa Direktiva o gasu iz 2009. godine.
Kao što smo videli, uspostavljanje konkurencije na tržištu gasa jedno je od merila koje treba ispuniti za otvaranje Poglavlja 15. Istovremeno, to je jedna od preporuka koja se ponavlja u svakom Izveštaju Komisije u poslednje četiri godine.
U oblasti unutrašnjeg energetskog tržišta (koji sadrži odredbe Trećeg energetskog paketa), Srbija je usvojila zakon o energetici krajem 2014. godine a od početka 2015. godine, tržište električne energije i gasa u Srbiji je potpuno otvoreno. Komisija često ističe da je neophodno jačati nezavisnost i kapacitet Agencije za energetiku Republike Srbije (AERS).
Izmene zakona o planiranju i izgradnji koje su usvojene u decembru 2014. godine uvele su jednostavniji postupak odobravanja izgradnje energetskih objekata. Nisu zabeležene značajne investicije u sektoru obnovljive energije, što iz sadašnje perspektive znači da će biti teško da Srbija ostvari cilj od 27% bruto finalne potrošnje energije iz obnovljivih izvora do 2020. godine.
Kada je reč o standardima koja pripadaju sektoru energetske efikasnosti, Srbija zaostaje. Ministarstvo energetike ne raspolaže odgovarajućim administrativnim kapacitetom za izradu nacrta podzakonskih akata, dok Fond za energetsku efikasnost ne pokazuje značajne rezultate, iako je sa različitim opštinama zaključio 11 ugovora za projekte u ovoj oblasti. U Srbiji se godišnje emituje 6,2 tone (CO2) po glavi stanovnika, što je duplo više nego u zemljama na istom nivou ekonomskog razvoja. Treba napomenuti da je sigurnost snabdevanja električnom energijom bila ozbiljno ugrožena zbog štete koja je nastala za vreme poplava 2014. godine u rudniku uglja Kolubara.
U oblasti nuklearne energije, i zaštite od zračenja, Srbija je usvojila uredbu kojom se uvodi program nuklearne bezbednosti, uredbu o sigurnosti nuklearnih objekata i nuklearnog materijala. Nacionalna strategija za taj sektor još uvek nije usvojena i potrebno je usklađivanje sa pravnim tekovinama EU u pogledu upravljanja radioaktivnim otpadom, isluženog goriva, zaštite od zračenja, nuklearne sigurnost i bezbednosti. Agencija za zaštitu od jonizujućih zračenja i nuklearnu sigurnost Srbije ne obavlja inspekcijski nadzor relevantnih ministarstava budući da joj fali kvalifikovano osoblje.
Prema ocenama Komisije iz Izveštaja za 2019. godinu, Srbija je Poglavlju 15 umereno pripremljena. Ona naglašava da uprkos ograničenom napretku koji je postignut u brojnim oblastima, ostaju i nedostaci u pogledu reformi energetskog tržišta. Ovo je četvrti po redu Izveštaj Evropske komisije u kome je Srbija u oblasti energetike ocenjena sa umerenim stepenom pripremljenosti za članstvo u EU.
U Izveštaju se navodi da Srbija ima visok stepen usklađenosti sa pravnim tekovinama EU u pogledu bezbednosti snabdevanja energijom. Međutim, nedostatak reformi tržišta gasa mogao bi da utiče na sigurnost u snabdevanju. U Srbiji su nastavljene pripremne aktivnosti za nadogradnju Trans-balkanskog energetskog koridora. Nastavljene su pripreme za izgradnju plinskog interkonektora sa Bugarskom, ali aktivnosti treba ubrzati, kako bi se postiglo puštanje u pogon zakazano za maj 2022. godine. Energetski sporazum između Srbije i Kosova* mora se sprovesti bez daljeg odlaganje kako bi se izbeglo da ovaj dugotrajni spor ima dodatne posledice za energetsku stabilnost i sigurnost.
Tržište veleprodaje električne energije funkcioniše, i obim trgovanja na organizovanoj berzi električne energije je porastao tokom 2018. godine. U sektorima električne energije i gasa, cene snabdevanja su deregulisane za sve kupce, ali domaćinstva i mali kupci imaju pravo na isporuku po regulisanim cenama.
Usvajanje zakonodavstva o primeni biogoriva još uvek je u toku, kao i stvarna upotreba u sektoru transporta. Nacionalni cilj Srbije za obnovljive izvore energije za 2020. godinu je 27% od bruto konačnog iznosa potrošnje energije. Projekti vetroelektrana od 475 MV trenutno su u fazi izgradnje i Srbija beleži porast gradnje ovih objekata.
Srbija je postigla određeni napredak u energetskoj efikasnosti kroz usvajanje podzakonskih akata. Neophodno je da se u domenu sekundarnog zakonodavstva postigne puna usklađenost, posebno sa Direktivom o energetskim performansama. Po pitanjima zaštite od zračenja i o nuklearnoj zaštiti donet je novi Zakon, koje je u skladu sa Konvencijom o nuklearnoj sigurnosti. Srbija je 2018. godine potpisala protokol sa Međunarodnom atomskom energijom.
Evropska komisija dala je u poslednjem Izveštaju i određene preporuke Srbiji šta bi trebalo da uradi u ovom sektoru:
- da u potpunosti razdvoji i odradi sertifikovanje Srbijagasa i Jugorogasa, kao i da razvije konkurenciju na tržištu gasa, te da primeni uslove koje je Sekretarijat Energetske zajednice zatražio od izuzeća Gastransa, posebno mere koje povećavaju likvidnost na tržištu gasa;
- ojača kapacitete ljudskih resursa i promovisanje investicija u energetsku efikasnost, uključujući i uspostavljanje održivog sistema finansiranja i iniciranje reformi za uvođenje tarifa za električnu energiju.
Trenutno možemo primetiti da u debatama u domaćoj javnosti, kao i prilikom sprovođenja pojedinih projekata minihidroelektrana, izostaje ono što Komisija naglašava u svakom Izveštaju već nekoliko godina unazad, a to je da svaki dalji razvoj hidroenergije treba da bude u skladu sa mnogobrojnim propisima Evropske unije o zaštiti životne sredine. To se prvenstveno odnosi na sprovođenje procene uticaja na životnu sredinu, održavanje javnih rasprava, poštovanje zakonodavstva u oblasti upravljanja vodama, kao i u oblasti zaštite prirode.
I dok se Srbija i dalje suočava sa izazovima primene Trećeg energetskog paketa, u toku je usvajanje novog paketa kojim je EU sebi zadala još ambicioznije ciljeve u oblasti obnovljivih izvora energije, energetske efikasnosti, kao i smanjenja gasova sa efektom staklene bašte do 2030. godine. Kako bi ispunila ove ciljeve, Evropska unija je rešila da postavi energetsku efikasnost na prvo mesto ali ostvarenje pomenutih ciljeva apsolutno nije moguće bez neizostavne koordinacije energetskih i klimatskih politika.
Grejanje, transport, industrijska proizvodnja, ograničeni resursi, obnovljivi izvori, energetska efikasnost, uticaj na zdravlje ljudi i životnu sredinu: o svemu tome neophodno je pokrenuti javnu diskusiju u društvu jer odgovori na ova pitanja utiču na život svih građana. I pored toga, utisak je da je proces EU integracija jedini pokretač reformi u sektoru energetike, dok šira javnost nije u dovoljnoj meri upoznata sa ovim temama i izazovima koji nas čekaju.
Ostavi komentar