Autor: Željko Injac, novinar
Pojava TikToka kao dominantne platforme među generacijom Z promenila je pejzaž kulturnog i duhovnog izražavanja, postavljajući pred verske institucije, posebno pred Pravoslavnu crkvu, izazove, ali i mogućnosti. Kao što je Maršal Mekluan rekao u delu Razumevanje medija (1964), „medij je poruka“, sugerišući da forma medija suštinski utiče na to kako se sadržaj percipira i usvaja. Kratki, algoritamski vođeni i vizuelno intenzivni video-snimci na TikToku stvaraju novu paradigmu komunikacije, koja daje prednost trenutnosti, emocionalnoj rezonanci i estetskoj privlačnosti nad dubinom narativa. Iako se ovaj ambijent često kritikuje zbog površnosti, on istovremeno nudi dinamičan prostor u kome Crkva može da komunicira sa mladima, artikuliše duhovne istine i neguje digitalnu kulturu otpora ukorenjenu u veri.
„Medij je poruka“ — ova Meklaunova tvrdnja iz njegove knjige Understanding Media (1964) ukazuje na to da novi mediji ne menjaju samo sadržaj koji se prenosi, već suštinski transformišu način na koji ljudi percipiraju i oblikuju stvarnost. U kontekstu TikToka, medij postaje poruka time što sam oblik platforme — kratka forma, vertikalni video, estetika ekrana, algoritamska selekcija — diktira način doživljaja sveta. Korisnici više ne usvajaju sadržaj kao poruku, već sam način isporuke postaje određujući za njihovu pažnju, odnosno sve pobrojane reference koje definišu TikTok kreiraju vrednosni sud i komunikaciju. Mekluan piše: „Svaki medij, jer on oblikuje i kontroliše razmere i oblik ljudskog udruživanja i delovanja, jeste moćniji od samog sadržaja.“ TikTok ne služi samo za prenošenje sadržaja — on oblikuje novu paradigmu emocionalne, momentalne, i često površne recepcije stvarnosti.
Prisustvo Srpske pravoslavne crkve (SPC) na platformi TikTok je relativno ograničeno i uglavnom se odvija kroz individualne inicijative sveštenika, vernika ili parohijskih zajednica, a ne kao centralizovana aktivnost same institucije. SPC kao institucija nema zvanični TikTok nalog ili organizovanu strategiju za ovu platformu, za razliku od, na primer, Ruske pravoslavne crkve, koja je aktivno prisutna TikToku od 2019. godine kroz projekte poput „Father Online“.
Ipak, pojedini sveštenici i vernici u Srbiji koriste TikTok za promociju pravoslavne vere, duhovnih sadržaja i crkvenih aktivnosti. Takođe, na TikToku se mogu pronaći video-snimci koji promovišu srpsku pravoslavnu kulturu, poput snimaka liturgija, manastira ili verskih praznika, ali oni uglavnom potiču od pojedinaca, a ne od zvaničnih kanala SPC. U poređenju sa drugim religijskim zajednicama, poput ortodoksnih Jevreja ili Ruske pravoslavne crkve, aktivnost SPC na TikTok je manje organizovana i manjeg obima.
TikTok je moćan alat za prenošenje religijskih poruka zbog svog dosega, kreativnog formata i mogućnosti angažovanja mladih. Međutim, zahteva pažljiv pristup kako bi se izbeglo pojednostavljivanje ili pogrešno predstavljanje vere. Za SPC, veća institucionalna uključenost mogla bi povećati uticaj, ali bi zahtevala prilagođavanje sadržaja specifičnom formatu i publici TikToka. Ova društvena mreža, kao jedna od vodećih sa preko milijardu aktivnih korisnika, ima značajan potencijal za prenošenje religijskih poruka, posebno među mlađim generacijama (Gen Z i milenijalcima), koji čine većinu korisnika.
Najpoznatiji je po svojim analizama medija francuski sociolog i filozof Žan Bodrijar je tvrdio da: „Živimo u dobu simulakruma“ — u delu Simulakrumi i simulacija Bodrijar tvrdi da u postmodernom društvu realnost ustupa mesto simulacijama, odnosno reprezentacijama koje više ne upućuju na stvarnost već same na sebe. TikTok i slične platforme stvaraju upravo takve simulakrume: kratke, snažno emocionalne isečke stvarnosti, lišene dubljeg konteksta i usmerene na utisak. Umesto istine, dominiraju efekti — ono što je prikazano postaje važnije od onoga što zaista jeste. Kao što Bodrijar piše: „Simulakrum više nije laž koja prikriva istinu — on je istina koja prikriva da više nema istine.“
Bodrijarova ideja simulakruma u kontekstu društvenih mreža može se razumeti kao opis sveta u kome realnost gubi svoju čvrstu osnovu, a predstave (slike, priče, identiteti) postaju stvarnost same po sebi. Na društvenim mrežama, simulakrum se manifestuje kroz konstruisane identitete, filtrirane slike i pažljivo kreirane narative koji često zamenjuju ili potpuno izmeštaju „istinu“. Korisnici na platformama kao što su Instagram ili TikTok često prikazuju idealizovane verzije sebe — uređene fotografije, pažljivo odabrani trenuci, ili čak potpuno izmišljeni likovi.
Društvene mreže stvaraju hiperrealni prostor gde je granica između stvarnog i virtuelnog zamagljena. Influenseri, virtuelni avatari ili AI-generisani sadržaj (npr. dipfejkovi) funkcionišu kao simulakrumi — oni ne predstavljaju stvarnost, već je zamenjuju. Bodrijar tvrdi da simulakrum „prikriva da više nema istine“. Na mrežama, „istina“ (npr. stvarni događaj) često je manje važna od viralnosti ili emotivnog uticaja sadržaja. Memovi, dezinformacije ili virusne priče mogu postati „istina“ u percepciji korisnika, bez obzira na njihovu faktičku osnovu. Primera radi isto video sadržaj može da se interpretira dijametralno suprotno. «Policija hapsi huligana» ili «Policija maltretira mirnog građanina».
Ipak, među vernicima i kliricima postoji izvestan otpor prema savremenim medijima, posebno društvenim mrežama poput TikToka, koji često proizilazi iz percepcije površnosti i kratkoće sadržaja, što se može smatrati nesaglasnim sa dubinom i ozbiljnošću religijskih poruka. Kratki video-snimci na TikToku, obično ograničeni na nekoliko sekundi ili minuta, često ne dozvoljavaju dubinsko razmatranje teoloških ili duhovnih tema. Vernici i klirici mogu smatrati da se složena učenja ili duhovne poruke ne mogu adekvatno preneti u takvom formatu, rizikujući trivijalizaciju vere.
Uzgred, društvene mreže favorizuju senzacionalističke ili zabavne sadržaje, što može dovesti do toga da se religijske teme predstavljaju na način koji je više privlačan nego suštinski. Na primer, nalozi koji koriste dramatične efekte ili kontroverzne teme mogu izazvati utisak da se vera koristi za privlačenje pažnje, a ne za duhovno izgrađivanje. U pravoslavnoj tradiciji postoji naglasak na unutrašnjem životu, molitvi i odvajanju od svetovnih uticaja. Kratki i često kontekstualizovani sadržaji na TikToku mogu dovesti do pogrešnog razumevanja ili zloupotrebe crkvenih učenja. Deo klira i vernika u SPC i dalje preferira tradicionalne načine komunikacije, poput propovedi, knjiga ili ličnih razgovora, smatrajući ih autentičnijim i pogodnijim za duhovni dijalog. Društvene mreže, s druge strane, mogu se doživljavati kao strani crkvi, odraz duha vremena ili nepodobni za crkveni etos.
Sv. Justin Ćelijski (o duhu vremena): „Duh vremena je duh antihrista, jer sve hoće bez Hrista, bez večnosti.“ Ova misao Sv. Justina predstavlja radikalnu i proročku kritiku modernog čoveka koji nastoji da organizuje život bez obzira na Tvorca, bez liturgijskog tempa, bez eshatološke perspektive. U kontekstu TikTok kulture, ova izjava dobija još snažniji smisao: duhovno iskustvo postaje zamenljivo emocionalnom efektnošću, večnost ustupa mestu trenutku, a dubina — utisku. U jednoj od svojih beseda Sv. Justin kaže: „Čim čovek počne živeti samo za zemlju, on gubi i zemlju i nebo.“ TikTok i slične platforme promovišu upravo život „samo za zemlju“ odnosno samo na zemlji — za sliku, utisak, vidljivost. Upravo u tome leži iskušenje „duha vremena“ o kojem on govori.
Ipak, pojedini klirici i vernici prepoznaju potencijal društvenih mreža za misionarski rad, posebno među mlađima. Na primer, pojedini sveštenici u Srbiji koriste TikTok ili Instagram za deljenje kratkih duhovnih poruka, snimaka iz manastira ili objašnjenja praznika, prilagođavajući sadržaj tako da bude pristupačan, ali ne na uštrb suštine. Ovakvi primeri pokazuju da je moguće uravnotežiti dubinu i moderne formate, iako to zahteva pažljiv pristup.
Otpor prema društvenim mrežama među vernicima i kliricima uglavnom proizilazi iz brige zbog površnosti, senzacionalizma i potencijalne profanizacije vere. Ipak, s obzirom na popularnost TikToka među mladima, postoji prostor za promišljenu upotrebu ove platforme, uz uslov da se sadržaj kreira prema duhovnoj dubini i crkvenim vrednostima. Za to bi bila potrebna veća edukacija klira o digitalnim medijima i možda institucionalna podrška same Crkve za takve inicijative.
Manuel Kastels: „Mrežno društvo“ — u svojoj knjizi The Rise of the Network Society (1996), Kastels predstavlja tezu da u epohi informacione tehnologije identitet više nije zadat tradicijom, već je konstruisan u okviru mrežnih zajednica. Identiteti se ne formiraju više kroz porodicu, veru ili naciju, već kroz interakciju u digitalnim prostorima. On piše: „Identitet postaje projekat samoidentifikacije, građen na osnovu kulture, tehnologije i komunikacije.“
Nešto slično smo imali prilike da vidimo upravo tokom studentskih protesta, gde su se vernici podelili na one koji podržavaju i one koji ne podržavaju takav oblik aktivizma. Iako pripadnici iste Crkve, čak i poznanici, prijatelji, rođaci, identitet nisu crpeli iz svoje crkvene zajednice, nego upravo sa mreža. Ono što je na mrežama servirano kao društveno prihvatljivo, postalo je aksiom. Čak je deo vernika do određenog nivoa bio uključen i u kampanju, koja je vešto proturena tokom studentskih protesta, protiv same Crkve, pod vidom borbe za pravednije i bolje društvo. Ovo, naravno, može da se sagledava i u širem kontekstu krize crkvene svesti kod vernika, ali je pre svega značajno kao fenomen uticaja društvenih mreža u savremenom svetu.
TikTok kao platforma omogućava upravo taj vid samoidentifikacije — korisnici stvaraju sopstvenu stvarnost i zajednice kroz haštagove, trendove i alate za uređivanje, čime se društveni identiteti detradicionalizuju i postaju hibridni, često fragmentisani.
U digitalnom dobu, kratki video formati kao što je TikTok postali su nove arene u kojima se oblikuju identiteti, artikulišu protesti i čak izražavaju verska ubeđenja. To potvrđuje i izveštaj Pew Research Center-a iz 2023. godine, u kojem se navodi da preko 60% mladih Amerikanaca koristi TikTok kao primarni izvor informacija i kulturnog samoizražavanja. U Srbiji, tokom studentskih protesta 2023–2025, TikTok je postao centralno mesto za simbolični otpor: od snimaka sa blokada fakulteta praćenih duhovnim pesmama, do satiričnih klipova koji kritikuju političke elite. U jednom od najgledanijih klipova, studentkinja recituje stihove Vladike Nikolaja Žičkog dok stoji ispred univerzitetskih vrata — video je dostigao više od 200.000 pregleda za manje od 24 časa. Takvi sadržaji svedoče da TikTok nije samo platforma za površnost, već i mogući prostor za artikulaciju vrednosnog, duhovnog i kulturnog uticaja. Taj novi fenomen predstavlja izazov tradicionalnim oblicima društvenog i verskog izraza, ali i priliku za novi oblik kulture u kojem verski i politički sadržaji pronalaze nove forme prisustva.
Da li je TikTok platforma za površnost i trivijalnost ili novi medijski prostor za duhovno svedočenje? Ovo pitanje otvara duboku dilemu koja uključuje ne samo prirodu same tehnologije, već i načine na koji čovek danas svedoči istinu u medijski posredovanom svetu. Dok je s jedne strane TikTok sinonim za brzu, površnu zabavu i estetizaciju svakodnevice, sa druge strane sve je više pojava u kojima ovaj medij postaje alat novog evangelizacijskog narativa. Poznati američki pravoslavni jeromonah Lazar Justin kaže u jednom intervjuu: „Ne smemo prezreti ono što mladima danas znači. Ako se tamo gde su oni može ponuditi Svetlost, onda neka se ponudi — ne kao senzacija, već kao prisustvo.“
Isto tako, u govoru na Kongresu za digitalnu misiju 2022. godine, arhiepiskop Elpidofor iz SAD izjavio je: „TikTok je za mlade ono što je bio agorá u staroj Grčkoj — mesto gde se susreću, raspravljaju, grade sebe. Ako Crkva ne prisustvuje na agori, onda ko će ih pozvati?“ Zato je pitanje plitkosti manje stvar medija, a više onoga što u medij unosimo. TikTok, kao medij, omogućava i plitkost i dubinu — ali svedočenje dubine zahteva ozbiljnu pripremu, molitvu, smirenje i mudrost. U tom smislu, TikTok može biti i mesto plitkosti i novi prostor za duhovno svedočenje — zavisno od duha koji u njega ulazi, odnosno od sadržaja koji plasiramo na toj mreži.
Generacija Z je prva generacija koja je odrasla u potpuno digitalnom okruženju, sa razvijenim osećajem za vizuelnu komunikaciju, brzu recepciju informacija i interaktivni dijalog ali isto tako i prilično odsustvo iskustva u oflajn realnosti. Kratki video formati, posebno na TikToku i Instagram Reels-u, omogućavaju im da na kreativan način iskažu svoje vrednosti, identitet i pripadnost zajednici.
Kada je reč o kulturnom izrazu, mladi koriste video za rekonstrukciju i hibridizaciju lokalnih simbola – primer je porast klipova u Srbiji sa tradicionalnom muzikom u pozadini, ali u savremenom kontekstu (npr. skakanje na gajde u trenerkama). Ovo je novi vid „narodne kulture“ koja se kreira u digitalnom prostoru a potom prenosi u realan prostor, što često može da deluju zbunjujuće pa čak i neprihvatljivo za ljude koji ne koriste društvene mreže ili ne koriste u toj meri da bi mogli da isprate sve trendove.
Verski identitet se često izražava kroz trenutke intimnosti ili svedočenja: čitanje psalama, nošenje brojanice, upaljeno kandilo u kadru — sve to kombinuju sa popularnom estetikom platforme. U nekim slučajevima, kao što je profil @pravoslavni_zivot, mladi dele iskustva vere u svakodnevici, nudeći mini-molitve ili kratke odgovore na pitanja o pokajanju i postu. Kako pokazuje istraživanje Instituta za digitalnu kulturu iz 2024. godine, čak 42% mladih u Srbiji je bar jednom podelilo religiozno inspirisan sadržaj na društvenim mrežama, čime dokazuju da je vera sastavni deo njihovog identiteta, te da se „preliva“ u digitalne prostore kao deo ličnog i kolektivnog identiteta.
Može li Crkva uopšte da komunicira u svetu od 15 sekundi? Ovo pitanje podrazumeva više od tehničke izvodljivosti — ono zahteva bogoslovski odgovor na medijsku paradigmu vremena. Sveti Grigorije Palama je govorio o „energetskom prisustvu Božijem u svetu“, kao neuporedivom sa prolaznošću stvorenih oblika. U svetu kratkih video formata, ta prolaznost dominira: poruka se mora izreći, razume se, u vremenu kraćem od vremena molitve.
Ipak, istorija Crkve je i istorija ikonomije — prilagođavanja forme kako bi se sačuvao suštinski sadržaj. Arhiepiskop Anastasije Janulis je u jednom od svojih intervjua istakao: „Crkva ne sme pasti u zamku vremena, ali ni pobeći od onih koji u vremenu žive.“ U tom svetlu, komunikacija Crkve u vremenskom intervalu od 15 sekundi nije nemoguća — ali ona mora biti zasnovana na trezvenosti, molitvenoj pažnji i liturgijskom duhu. Primeri postoje: kratke poruke mitropolita Antonija Bluma koje traju 10–20 sekundi, a nose težinu bogoslovlja; ili TikTok objava mladog sveštenika koji u 15 sekundi citira avu Doroteja i dobija hiljade pregleda. Ključ nije u dužini — već u prisustvu. Crkva može govoriti i za 15 sekundi ako je govor njen liturgijski nadahnut, a ne marketinška strategija.
TikTok kao medijski ambijent predstavlja duboko transformisani komunikacijski prostor u kojem se vrednosti, identiteti i simboli sažimaju u izuzetno kratke, emocionalno nabijene forme. On nije samo tehnološki kanal, već celokupan kulturni ekosistem koji određuje ne samo šta će biti rečeno, već i kako će biti doživljeno. Kao što je tvrdio Nil Postman u svojoj knjizi Amusing Ourselves to Death (1985), medij utiče na misaoni oblik: „Televizija pretvara sve u zabavu, pa čak i religiju.“ TikTok ide još dalje — on zahteva da svaka poruka bude vizuelno atraktivna, emotivno direktna i formatski prilagođena pažnji od nekoliko sekundi. To utiče i na versku komunikaciju, koja mora da balansira između dubine i dostupnosti.
TikTok stvara specifičnu medijsku logiku u kojoj važi ono što se može vizualizovati, podeliti i replicirati. Kao što napominje teoretičarka Šošana Zubof u delu The Age of Surveillance Capitalism, „u ekonomiji pažnje, sve što nije algoritamski vidljivo postaje egzistencijalno nevidljivo.“ U religioznom kontekstu to znači da TikTok medijski prostor oblikuje i ono što će biti smatrano relevantnim unutar javnog prostora — ne na osnovu istine, već na osnovu deljivosti-vidljivosti-popularnosti. Zbog toga je od suštinskog značaja da se TikTok ne posmatra samo kao sredstvo, već kao kulturna matrica koja stvara nove modalitete za izražavanje, ali i rizike — od trivijalizacije do simulacije vere.
Algoritam prioritizuje brzinu, emociju i vizuelni utisak. Kako navodi Kevin Sistrom, jedan od osnivača Instagram-a, algoritmi „nagrađuju sadržaj koji najbrže izazove reakciju — ne nužno ono što je najtačnije ili najdublje“. To se u TikTok kulturi manifestuje kao neprestana trka za pažnjom, pri čemu sadržaji moraju biti vizuelno upečatljivi, emocionalno napeti ili iznenađujući u prvih nekoliko sekundi. U radu Meredit D. Klark sa Univerziteta u Virdžiniji ističe se da „emocionalni intenzitet postaje ključni kriterijum digitalne relevantnosti“. Takav sistem forsira površnost: kontekst se gubi, dubina se žrtvuje, a istina ustupa mesto utisku. U religijskom kontekstu, to znači da čak i najsvetiji sadržaji moraju biti predstavljeni tako da budu ‘instant upečatljivi’ — što predstavlja ozbiljan izazov duhovnoj pedagogiji.
Svaki TikTok je mini-narativ bez konteksta. On funkcioniše kao fragment stvarnosti odvojen od svog izvornog značenja, prilagođen ritmu pažnje korisnika koji retko prelazi više od nekoliko sekundi. Kao što primećuje teoretičar kulture Henri DŽenkins u knjizi Spreadable Media, „snažne poruke danas moraju biti prenosive, kratke i utisnute u vizuelnu ili auditivnu senzaciju koja izaziva reakciju“. Upravo zbog toga TikTok ne insistira na širem narativu, već na utiscima koji mogu odmah biti deljeni, lajkovani ili parodirani. Kontekst postaje suvišan, jer je cilj angažovanje, a ne razumevanje — što stvara medijski ambijent u kome dubina ustupa mesto efektu, a svedočenje biva sažeto do nivoa audio-vizuelne formule.
TikTok otvara nove mogućnosti za religijsku komunikaciju, ali istovremeno postavlja duboke bogoslovske i pastirske izazove. Verski sadržaji se na ovoj platformi pojavljuju u različitim formama: od kratkih duhovnih saveta do pesama, ispovesti i simboličkih činova vere. Jedan od primera su TikTok profili mladih pravoslavnih sveštenika i monaha koji u 30 sekundi odgovaraju na pitanja mladih — o postu, ispovesti, molitvi, seksualnosti ili porodici. Takvi sadržaji često imaju veliku gledanost, jer koriste neposredan ton, jezik blizak mladima i formu koja se lako prati.
S druge strane, postoji rizik plitkosti i estetizacije vere: duhovne poruke se pretvaraju u vizuelne impresije, često lišene liturgijskog konteksta. Kao što je primetio protojerej Andrej Tkačov: „Ako ikona postane selfi, a pouka samo citat bez živog svedočenja, onda više ne vršimo katihizaciju — nego samo pokušavamo da se dopadnemo.“
Postojeći izazovi: plitkost, estetizacija vere, emocionalizam. Ovi pojmovi označavaju tri ključna rizika u komunikaciji verskih sadržaja na TikToku. Plitkost se odnosi na tendenciju da se složene duhovne istine svedu na par sekundi i površne poruke, čime se gubi bogoslovska dubina. Estetizacija vere znači da se religijski sadržaj često predstavlja kroz vizuelnu privlačnost, sa filterima, muziku i montažu, što može dovesti do smanjenja unutrašnjeg sadržaja na spoljašnji utisak. Emocionalizam predstavlja prekomerno oslanjanje na emociju umesto na trezvenu, liturgijsku i kontekstualnu dimenziju vere. Kao što upozorava mitropolit Jerotej Vlahos: „Ukoliko veru zamenimo osećanjem, onda gubimo njenu asketsku i terapijsku snagu.“
U osnovi pravoslavnog bogoslovlja nalazi se iskustvo zajedništva, sabornosti (grč. συνοδικότης), koje se najpotpunije ostvaruje u liturgijskoj evharistijskoj zajednici. U digitalnom prostoru, međutim, ta sabornost je podvrgnuta novim ispitima: rasparčanost sadržaja, individualizovana percepcija i odsustvo fizičke zajednice otežavaju liturgijsko poimanje prisustva i jedinstva. Kako ističe mitropolit Jovan (Ziziulas), „Crkva postoji gde je evharistija, a evharistija postoji gde je episkop i sabrani narod“. U TikTok kulturi, to jedinstvo se lako razbija na pojedinačne utiske, komentare i fragmente bez konteksta. Zbog toga pojedini bogoslovi, poput arhimandrita Kirila (Govoruna), govore o potrebi razvoja „eklisiologije prisustva“ u digitalnoj epohi — novih načina svedočenja vere u onlajn zajednicama, bez gubitka sabornog duha.
Istovremeno, TikTok omogućava spontane oblike duhovnog okupljanja mladih: u komentarima ispod verskih videa često se razmenjuju molitvene namere, saveti, izrazi vere i pitanja koja svedoče o realnoj duhovnoj žeđi. To je ono što mitropolit Amfilohije jednom nazvao „dijaspora duha“ — sabrani ljudi u rasejanju, povezani žednom traganjem za smislom. U tom smislu, TikTok ne može zameniti sabornost, ali može postati „oglasna tabla duha“, kako ju je nazvao teolog Aleksandar Filipov. Ona ne stvara Liturgiju, ali može ukazivati na nju, uputiti žedne na izvor žive vode. Crkveni odgovor ne sme biti zabrana, nego preobražaj.
Crkva, kao Telo Hristovo, ima misionarsku odgovornost u svakom vremenu i kontekstu, uključujući i digitalnu epohu. Pitanje prisustva na TikToku nije pitanje pomodarstva, već duhovnog rasuđivanja: da li će se Crkva povući iz digitalnog prostora u kome milioni mladih traže smisao, ili će se na tom mestu javiti svedok istine.
Da li Crkva treba da ima prisustvo na TikToku? – Odgovor je da, ali sa rasuđivanjem i bogoslovskim kriterijumima. Prisustvo ne znači imitiranje kulture trenda, već unošenje SABORNOSTI u prostor fragmentisanosti. Kako kaže episkop Atanasije Jevtić: „Crkva je u svetu ne da bi ga podražavala, nego da bi ga preobrazila.“
Kako kombinovati tradiciju i nove formate? Ovo pitanje nije samo tehničko, već bogoslovsko i duhovno. Tradicija nije u nošenju starog pohabanog odela, već predanje života u Duhu — kako kaže Sveti Teofan Zatvornik: „Tradicija je dah Crkve kroz vekove.“ Novi formati, poput TikToka, moraju biti shvaćeni kao mogući nosioci reči Božije, ali pod uslovom da se njihova priroda ne apsolutizuje.
Suštinsko je da se novi mediji ne koriste samo da bi se ‘dopalo’, već da bi se ‘svedočilo’. U tom smislu, nove forme moraju biti usmerene ka liturgijskom duhu — kao što ikone, mada urađene bojom i na drvetu, nisu samo slika, već prozor ka Carstvu. TikTok, ako se koristi na razuman način, može postati taj ‘digitalni prozor’ — ako u njemu ne svedočimo sebe, već Hrista.
Primeri koji potvrđuju ovaj pristup već postoje u radu pojedinih sveštenika koji koriste video kao katihetski prostor — bez gubitka trezvenosti, ali sa jezikom koji ne odbija, nego poziva. Kao što je rekao Sv. Justin Popović: „Sve što se kaže bez ljubavi, i kad je istina, odzvanja kao čelik.“ Stoga, nove formate ne treba izbegavati, već preobražavati — u duhu Svetih Otaca.. Odgovor na ovo pitanje leži u shvatanju da tradicija u pravoslavlju nije fiksirana forma, već život u Duhu Svetom koji se kreće kroz istoriju, menjajući se u obliku/formi, ali ne i u suštini/sadržaju. Sveti Jovan Damaskin kaže: „Tradicija je ono što je predano živom verom, ne mrtvim slovom.“
Novi formati, poput TikToka, mogu biti korišćeni ako su nosioci suštinskih poruka vere, a ne zamena za njih. Kombinovati tradiciju i nove formate znači zadržati liturgijsku, dogmatsku i asketsku dubinu, ali je izraziti u medijskim kanalima koji današnjem čoveku nisu strani. To ne znači profanisati, već prići. Kao što je misionar Sveti Nikolaj Velimirović objavljivao svoje besede u dnevnim novinama, tako danas duhovni glas može zvučati i kroz ekran — ako je nadahnut istim Duhom. – Tradicija nije zastoj, već život Crkve u Svetom Duhu. Sveti Maksim Ispovednik piše: „Tradicija je neprekidno prisustvo Logosa u Crkvi.“ To znači da se sadržaj ne menja, ali se mogu menjati oblici. TikTok format može biti vrata, ali srž ostaje liturgijska, evharistijska, asketska i saborna.
Pouke iz misionarskog rada Svetog Nikolaja Žičkog – On je govorio na jeziku svog vremena, u srcu Evrope, na radiju i u novinama. Nije se plašio forme, jer je nosio suštinu. U jednoj besedi kaže: „Neka svaki hrišćanin bude mala propoved, u pogledu, u glasu, u rečima.“ TikTok može biti taj glas, ako ga nadahnjuje Duh. U tom duhu, odgovor Crkve nije da ignoriše nove prostore komunikacije, već da ih osvećuje i misionarski koristi — bez kompromisa sa Istinom, ali sa dubokom ljubavlju prema onima koji traže.
TikTok nije samo platforma, već kulturna paradigma — svet koji traži brzi smisao, trenutni odgovor i emocionalnu katarzu. On postaje svojevrsna ‘liturgija trenutka’, gde se obredi zamenjuju gestovima, a dogmatske istine sažimaju u deset sekundi. U tom kontekstu, pitanje za Crkvu i kulturu nije da li da učestvuju, već kako: da ne odgovore povlačenjem, već promišljanjem — kako svedočiti Istinu u prostoru koji nema strpljenja za kontinuitet?
To nije pitanje tehnologije, već eshatologije — jer je u osnovi hrišćanske poruke priziv na strpljenje, preobražaj i trajno Carstvo koje nije od ovoga sveta. Kao što podseća Sv. vladika Jovan Maksimović: „Svet ne može biti spasen brzinom, nego trpljenjem.“ TikTok nas izaziva ne tehnikom, već tempom — i zato odgovor mora biti hrišćanski u temporalnom i ontološkom smislu: ne osvajanje prostora, već svedočenje smisla.
Ostavi komentar