Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Kada je 24. februara 2022. godine predsednik Rusije Vladimir Putin naredio početak sprovođenja „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini, ukazao je na tri suštinska cilja navedenog poduhvata. Podsetimo kao ključni ciljevi angažovanja u Ukrajini navedeni su: demilitarizacija – radi zaštite bezbednosti ruskojezičkog stanovništva koje je na području Donbasa bilo izloženo kontinuiranim napadima od momenta državnog prevrata u Kijevu 2014. godine, zatim denacifikacija kao fenomen koji je porodio rasistički odnos vrha ukrajinske vlasti prema rusofonom delu Ukrajine (zabrana upotrebe ruskog jezika i progon Ukrajinske pravoslavne crkve – Moskovskog patrijarhata) i dekomunizacija koja je trebala da označi simbolički raskid s pojavom „kulturne inferiornosti“ koja je sistematski nametana ruskom narodu od oktobra 1917. godine i koja je, na neki čudan način i pod drugačijim ideološkim izgovorima, preživela i u prvim decenijama posthladnoratovske ere.
Poznata istoričarka Natalija Naročnicka dešavanja na tlu Ukrajine označila je kao „egzistencijalni sukob“ ili svojevrsni akt unutrašnje drame za svakog nacionalno svesnog pripadnika ruskog naroda, koji Ukrajinu doživljava kao područje rođenja „Prve Rusije“ koja je primajući hrišćanstvo upravo na tom tlu preuzela i jednu veličanstvenu metaistorijsku misiju čuvara „Trećeg Rima“. Koristeći sintagmu o „egzistencijalom sukobu“ ugledna naučnica je celokupnu situaciju definisala u skladu s najboljim tradicijama „ruske istoriozofije“ po kojoj je prošlost moguće sagledati samo kroz prizmu duhovno-religijskih pojava. Iz ove perspektive posmatrana „ukrajinska kriza“ je zapravo kulminacija jednog procesa koji je povezan s jednom nevidljivom unutrašnjom transformacijom „kolektivnog Zapada“ i njegovim vazda prisutnim „opštečovečanskim pretenzijama“. Reč je o procesu koji je nastao još sredinom 19. veka kada se na Zapadu pojavila „rusofobija“ koja je u osnovi proistekla iz osećaja „nepoznavanja i ravnodušnosti prema ruskoj kulturi“. Malo je poznat podatak da je u vreme Krimskog rata (1853–1856) u Americi bila veoma popularna biblija u kojoj se Rusija prikazivala kao zemaljsko ovaploćenje „mitskih bića Goga i Magoga“ čija se pojava u odgovarajućoj eshatologiji vezuje za neprijatelje „božjeg naroda“.
Da ovakve koncepcije nisu za potcenjivanje svakako svedoče događaji koji se sistematski manifestuju na ukrajinskom tlu kao otvoreni „rat protiv pravoslavlja“. Mada je reč o starom istorijskom fenomenu pokušaja unijaćenja pravoslavnog življa, rat koji se posle okončanja Hladnog rata do danas odvija protiv ruskog pravoslavlja sadrži sva obeležja doktrine „religioznog intervencionizma“, čiji je konačni cilj nasilna promena tradicionalnog kanonskog crkvenog poretka, prvenstveno na području Ukrajine. Za razliku od ateističkog komunizma, danas se „rat protiv pravoslavlja“ vodi pod izgovorom zaštite ljudskih prava i demokratije od navodno „agresivnog ruskog imperijalizma“. U svemu tome izrazito negativnu ulogu odigrala je Carigradska patrijaršija koja je izdala nekakav tomos o autokefalnosti tzv. UKP – Kijevskog patrijarhata, ukidajući odluku iz 1686. godine kojom je Kijevska mitropolija predata na upravljanje Moskovskoj patrijaršiji.
Egzistencijalni sadržaj „ukrajinske krize“ posledica je i fundamentalnih promena u svetskoj politici koje su otpočele sedamdesetih godina prošlog veka. Reč je o koncepcijama koje se „suštinski razlikuju od regulisanja prirodnih ekonomskih i finansijskih aspekata globalizacije“. Naime, novi globalizam poslednje četvrtine 20. veka nastupao je pod maskom „međunarodne zajednice“ koja je ograničena krugom privilegovanih država i ideologijom neoliberalizma, koja odbacuje sve religijske, nacionalne i kulturne veze unutar jedne nacionalne zajednice, a što podrazumeva urušavanje ne samo državnih suvereniteta i osnova međunarodnog pravnog i političkog poretka, nego i menja uobičajene predstave o procesima u jednom društvu (socijalni inženjering). Tako je krajem 20. i u prvim decenijama 21. veka nastao jedan „duhovni vakum“ koji je posledica „ekonomskog demonizma i geopolitičkog mesijanizma atlantske civilizacije“, a što je naročito uočljivo u današnjoj EU gde se kriza prvenstveno ispoljava u filozofskoj a tek onda u ekonomskoj ravni.
Politikolog Leonid Savin ukazuje da je ključna posledica specijalne vojne operacije u Ukrajini u „konačnom razdvajanju Rusije od Zapada“. Reč je o fenomenu koji nije novina u „ruskoj društvenoj svesti“ i koji je imao svoje otvorene manifestacije u različitim razdobljima ruske istorije, od pojave „poznih slovenofila“ u drugoj polovini 19. veka, preko delovanja „klasičnih evroazijaca“ u emigraciji dvadesetih godina 20. veka, do obnove interesovanja za evroazijsku ideju u novonastalim okolnostima ruskog traganja za geopolitičkim identitetom u 21. veku, od čijeg ishoda će svakako zavisiti i sudbina ostatka čovečanstva.
LITERATURA:
Natalija Naročnicka, Rusija i Rusi u svetskoj istoriji, SKZ, Beograd, 2008.
Milorad Vukašinović, Rat za duše ljudi, autorsko izdanje, Novi Sad, 2011.
Leonid Savin, Konačno razdvajanje Rusije od Zapada (intervju s Borisom Nadom), Pečat, 8. VII 2022.
Milorad Vukašinović, Ruska geopolitika, Institut za političko umrežavanje, Novi Sad, 2023.
Ostavi komentar