Autor: Simon Grabovac
Za alternativno pozorište, alternativnu scenu kod nas ne može da se tvrdi da nije praćena odgovarajućom teorijsko-kritičkom pažnjom, pogotovo kada su u pitanju pojedinačna ostvarenja (predstave). Stanovište se posebno odnosi na vreme postojanja zajedničke južnoslovenske zemlje, kada su se, naročito u omladinskim novinama i mesečnicima, pojavljivale kritike novih predstava i kada je ova vrsta umetničkog izraza zauzimala mnogo više prostora i u nekim drugim glasilima. I ti tekstualni napori nisu se svodili na puke informacije i veličanje pojedinih ostvarenja ili autora, nego su u dovoljnom broju slučajeva bili ozbiljni analitičko-kritički tekstovi, teorijski zasnovani, sa pokušajima da se ova pojava smesti u širi kontekst. U skoro svim većim centrima gde je postojala ozbiljnija produkcija drugačijeg pozorišta pojavljivali su se i kritički prikazi, a na pojedinim festivalima organizovani su okrugli stolovi na kojima su ostvarenja i njihove poetike tumačene ponekad do tančina. Povremeno su održavani simpozijumi i razgovori koji su ovu pojavu sagledavali s različitih aspekata.
Međutim, kada govorimo o ozbiljnim, sistematičnim teorijskim ili nekim drugim pokušajima da se ova materija sagleda, pridodajući im, za shvatanje umetničkog čina u to vreme nebitan, ali iz današnje perspektive važan aspekt – produkciju, onda se sve svodi na nekoliko pokušaja, koji su, bez obzira na svoj profil ili uspešnost, danas veoma dragoceni. Prvi ozbiljniji tekst s naslovom Od Družine „a“ do Pozorišta Dvorište, pisan s ambicijom da se ukaže na prisustvo i ozbiljnost ove teme, jeste tekst Dejana Penčića Poljanskog koji je izašao u Književnoj reči 1977. godine. Budući, takođe, da je pojavu hteo obuhvatiti u njenom celovitom obliku, autor se opredelio za analitičko-sintetički pristup koji se odnosi na oblike delovanje ključnih trupa na beogradskoj sceni, kao i dodatak posvećen uglavnom omladinskim institucijama koje su raznim trupama i pojedincima obezbeđivale produkcijske uslove za rad. U uvodnom delu teksta autor nas na uporedan numerički, veoma ilustrativan način uvodi u sveukupnu trideset i više godina dugu pozorišnu produkciju do trenutka nastanka teksta. Iskazani u brojkama, ti odnosi izgledaju ovako: „Blizu hiljadu dve stotine pozorišnih premijera prikazala su beogradska profesionalna pozorišta u posleratnoj istoriji beogradskog teatra. U ovom periodu u glavnom gradu viđeno je i više stotina predstava gostujućih pozorišta iz svih krajeva naše zemlje i inostranstva. Samo na BITEF-u preko sto. Amaterska pozorišta, o čijoj delatnosti ni izdaleka nije vođena ni približno pouzdana evidencija, odigrala su takođe nekoliko stotina premijera (po proceni između tri i četiri stotine). Konačno, ovu golemu produkciju za koju se jedino može tvrditi da je u potpunosti niko nije video, dopunjava i sedamdesetak predstava profesionalnih ili poluprofesionalnih ad hok grupa.“[1] Iz ovih namerno navedenih brojki se pre svega vidi ideološkopolitička skrajnutost i društvena nezainteresovanost za ovu vrstu pozorišnog izraza s jedne ali i njegova žilavost u borbi za opstanak s druge strane, u vremenima nimalo naklonjenim slobodnom organizovanju stvaralaca, tj. izvan partijske paske. U tom smislu, sigurno je jedan od nahrabrijih poduhvata ili podviga bilo samostalno osnivanje Družine „A“ već 61. godine prošlog veka i njeno opstajanje.
Drugi, ambiciozniji pokušaj sagledavanja sveukupnosti mreže delovanja na jugoslovenskom nivou odnosi se na prikupljanje elementarnih podataka o, sada već mnogo bogatijoj, alternativnoj pozorišnoj sceni, kako bi se pre svega konačno potvrdio njen značaj i potencijal, i istovremeno ukazalo na položaj i uslove u kojima preživljava. Sama činjenica da su istraživanje i simpozijum na istu temu ostvareni u okviru Sterijinog pozorja, kao i to da se prvi put pojavila jedna publikacija koja pokušava da pruži celovit uvid u stanje naše alternative – govori mnogo. NJeni priređivači su bili Dragan Klaić i Ognjenka Milićević i ona se pojavila 31. maja 1982. godine s naslovom Alternativno pozorište u Jugoslaviji i podnaslovom „Iskustva samostalnih pozorišnih grupa“. Oni su na osnovu anketnog listića koji se sastojao od dvadeset i četiri stavke/pitanja napravili prvu sistematizovanu datoteku o ovoj vrsti pozorišnog izraza kod nas. Potpune odgovore, naravno, nisu dobili od svih, ali i ovakva ona mnogo znači, jer je sveobuhvatna u svojoj nameri i više nego jasno svedoči o dubini i značaju ovog pokreta. Kada se danas pogleda ova publikacija ona deluje impresivno jer po prvi put na jednom mestu imamo podatke koji ne govore samo o trupi i predstavama, nego i o uslovima i načinima rada, finansiranju, postignutim rezultatima, praktično o svim elementima bitnim za rad i opstanak pojedine trupe. U uvodnoj „Belešci priređivača“ konstatuje se da je pozorišni život sedamdesetih godina značajno izmenjen i da je u daljoj prošlosti ova vrsta pozorišnog izaza bila skrajnuta, ali da je „danas situacija bitno drugačija. Brojne grupe osnovane poslednjih desetak godina nalaze se u samom središtu pažnje pozorišne javnosti. One su afirmisale veliki broj mlađih stvaralaca, mnoge nove domaće dramske tekstove i proširile naše poimanje teatra, privlačeći često novu pozorišnu publiku, a i naši nebrojeni festivali i smotre ne mogu se bez njih više ni zamisliti. Iza predstava ostvarenih u samostalnim scenskim grupama naziru se različite teatarke estetike, prepoznaju se oprečne stilske sklonosti i ukusi, divergentne oznake umetničkog i društvenog idntiteta, a uočavaju se i raznovrsni modeli unutrašnje organizacije rada i vidova spoljne saradnje sa kulturnim institucijama.“[2]
Treći rad posvećen alternativnom pozorištu na našim prostorima je magistarski rad Filipa Mladenovića: Alternativno pozorište u Jugoslaviji, odbranjen 1993. godine. Urađen po skrupulama i metodologiji izrade naučnog-istraživačkog rada, on pledira na sistematičnost i sveukupnost u sagledavanju ovog fenomena, kako s aspekta kulture, tako i sa društveno-političkog aspekta. I stvarno, kada se rad pročita vidi se da se autor potrudio da sagleda mnogolikost ovog problema, da ga situira na adekvatno mesto i izvuče zaključke bitne za njegovu hipotezu. Jer kada se pogledaju njegove postavke od ciljeva istraživanja, formulacije problema, definicije osnosvnih pojmova, vrednosnih pretpostavki, hipoteze, metoda istraživanja i određivanja obima pojave, vidi se sva skrupuloznost pristupa i namera da se fenomen obuhvati u, kako bi se reklo, njegovom totalitetu. Međutim, ono što je vidljivo na prvi pogled, to sugeriše i vremensko ograničenje na osamdesete, jeste kratak vremenski period izučavanja ove pojave, smeštanje problematike u prostor kontrakulture i potkulture i izostanak analize jezika ili jezika ovog fenomena, što je za ovu vrstu pozorišne prakse posebno važno. Nestankom socijalizma i pojavom elemenata neoliberalne ekonomije nestali su i oblici potkulture i kontrakulture. Danas se više niko i ne seća da je takvo nešto postojalo. Sve definišu tržišni odnosi pa je tako i klutura i umetnost počela da deli tu sudbinu. Ostali su samo neki oblici masovne kulture koja se prometnula u industrijsku kulturu, gde je ponovo na delu tržišna logika. Tako da je danas razmatranje ovog fenomena iz ove perspektive potpuno nedelotvorno. Ono što je bitno je što je ostao dokument o alternativi u jednom vremenu i što je pored drugih analiziran rad i nekoliko pozorišta sa ovih prostora: KPGT, Nova osećajnost i Promena.
Četvrti značajni rad za oblast našeg interesovanja je knjiga Umetnost i alternativa Milene Dragićević Šešić. Povezujući, kako se u podnaslovu kaže, kulturu, umetnost i medije, ona kroz sledeće celine: ulicu, politiku, animaciju, otpor, alternativu i potkulturu otkriva mrežu međuzavisnih odnosa koji u fokusu formiraju raznovrsne alternativne tačke u kojima se izoštrava ne samo pozorišni izraz, nego i odnos spram društva. Polazeći od uličnih pozorišnih događanja: uličnih zabavljača, putujućih pozorišta, proslava, uličnih marketinških akcija i govora, ona analizira jedan značajan segment umetnosti urbanih prostora koji u većini slučajeva nisu samo zabava, nego imaju i značajan aktivistički ili ponekad politički aspekt. Mnoštvo događaja političkog karaktera, koji su na ulicama naših gradova izvedeni tokom devedesetih, mogu o ovome da posvedoče. Tako je duga tradicija uličnog pozorišta i nekih drugih događanja pokazala svoju pravu suštinu a bogami i moć da osvesti i pokrene veliki broj građana na građansku neposlušnost i da se oni sredstvima umetnosti i nenasilja izbore za svoja prava i promene. Deo ovog urbanog kulturnog izraza su i hepening, performans i street–art i land–art, čija je suština promena izgleda urbanog prostora kroz razne oblike intervencija, instalacija ili danas spektakularnih vizuelnih animacija i uličnog spektakla. U poglavlju „Ulično političko pozorište i pozorište animacije“ autorka analizira rad nekoliko različitih pozorišnih grupa: trupu Augusta Boaloa, Bred and Papet teatar, San Francisco Mime Group i grupe El Teatro Campesino Luisa Valdeza, konstatujući da se „tematika uličnog političkog pozorišta kreće […] od kritike savremene potrošačke civilizacije („društva izobilja“), analize metoda i načina političke manipulacije u „demokratskom“ društvu, imperijalističkog i neokolonijalističkog ponašanja velikih sila, antiratnih i pacifističkih predstava, do razobličavanja društvenih nejednakosti – rasizma, položaja žena itd.“ Ovde ćemo se još kratko zadržati na pozorištu animacije. Ono „govori o stvarnosti, svakodnevici, politici, socijalnim problemima, služeći se i psihološkim i sociološkim istraživačkim metodama, a da pritom ne zanemaruje i rad na istraživanju pozorišnog jezika.“ Ovaj oblik pozorišta jako je bitan jer se kroz svoja tri osnovna oblika bavi ljudskim svakodnevnim problemima, otkrivanjem suštinskih društvenih problema i razvojem stvaralačkih kulturnih potreba kod ljudi. U poslednjem odeljku autorka analizira alternativnu umetnost, što je bitno za širu sliku, o čemu će biti govora na drugom mestu.
[1] Dejan Penčić Poljanski: Od družine „a“ do Pozorišta Dvorište, Književna reč, 1977.
[2] Alternativno pozorište u Jugoslaviji, Sterijino pozorje, 1982. Prir. Dragan Klaić i Ognjenka Milićević, str. 3.
Ostavi komentar