Svetska kriza i njene posledice
Autor: Milorad Vukašinović
Svetska ekonomska i finansijska kriza je događaj od epohalnog značaja u prvoj deceniji 21. veka. NJena najvažnija geopolitička posledica je kraj ere unipolarnosti i rastuća moć zemalja BRIKS u međunarodnoj ekonomiji i politici. Svet se, dakle, neumitno kreće ka višepolarnosti, i to je gotovo opšte mesto u svim istraživanjima i procenama koje o krizi objavljuju vodeći instituti društvenih nauka.
Na teorijskom planu, utisak je da se o krizi, prvenstveno u ovim svetskim analitičkim centrima, i dalje pristupa redukcionistički. Zbog toga, čitaocima ovog teksta, vredi ukazati na one teorijske stavove, koji ovoj temi pristupaju na originalan i u osnovi sveobuhvatan (holistički) način.
Dobar primer ovakvog opredeljenja svakako je analiza ruskog teoretičara Aleksandra Molotkova objavljena pod naslovom „Ekonomija ekumenizma“. Za ovog autora „ekonomija je materijalizovana etika“ jednog društva, a pitanje od prvorazrednog značaja glasi: Da li je u uslovima primene neoliberalizma, moguća suštinska obnova ruske duhovnosti i civilizacijske misije? Analizirajući katastrofalne učinke „ruske tranzicije iz socijalizma u kapitalizam“, Molotkov ukazuje i na odgovornost Ruske pravoslavne crkve, za koju tvrdi, da nema autentične odgovore i želju da konkretno utiče na socijalnu i moralnu krizu koja ozbiljno razara rusko društvo. Poput prvaka ruske intelektualne i političke misli Aleksandra Sergejeviča Panarina, i Molotkov se zalaže za preispitivanje sadržaja istorije Hladnog rata, koji je, bio usmeren, ne samo protiv socijalističkog društveno – ekonomskog uređenja, već, pre svega, samih osnova ruske civilizacije.
Za razliku od teoretičara „glavnog ideološkog toka“, Molotkov je zastupnik ideje o reafirmaciji načela „samodovoljnosti“, koja treba da proistekne iz temeljnih vrednosti ruske civilizacije. Danas se ta „samodovoljnost“ ogleda ne samo u odbrani „kanonskog poretka RPC“ nego i u zaštiti autentične ruske ekonomsko – socijalne osnove i kulturne realnosti, koju ozbiljno ugrožavaju globalizovani kapitalizam i njegov model organizacije društva na tzv. „tržišnim osnovama“.
Poslednjih godina vanredne kritičke oglede o krizi objavljuje i prvak intelektualne neomarksističke italijanske levice Dijego Fuzaro. Kao tvorac pojma o „apsolutnom neoliberalnom kapitalizmu“, on ukazuje na društveni praksis u kojem se u ime „ekonomske teologije“ nameće model globalizovane kulture življenja, gde nema mesta za tradicionalne socijalne veze. Fuzaro uočava vezu između koncepta „apsolutnog kapitalizma“ i strategije „permanentnog vanrednog stanja“, kao matrice koja se koristi za uspostavljanje nove svetske geopolitičke paradigme (svetske diktature transnacionalnog kapitala).
U takvom društvenom ambijentu, imperativ savremene geopolitike je u novom osmišljavanju odnosa prostornog i političkog. To svakako podrazumeva jedan potpuno nov i multidisciplinaran pristup, uz uvažavanje činjenice da je, i pored delimične teorijske i praktične obnove, poslednjih decenija u procesima globalizacije, država izgubila monopol u donošenju strateških odluka. Pojava mislilaca, poput Molotkova i Fuzara, ukazuje da se, uporedo sa konturama višepolarnosti, na svetskoj intelektualnoj sceni pojavljuju alternativne teorije koje nisu samo autentičan odgovor na krizu, nego u sebi nose i snažaj humanistički i emancipatorski potencijal.
Ostavi komentar