Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Srpska narodna slobodoumna stranka (liberalna stranka), predstavlja političku organizaciju Srba građana Habzburške monarhije, Austrougarske, odnosno Ugarske, koja je baštinila ideje Svetozara Miletića i njegovih saradnika, a čiji je program za nastup na Ugarskom saboru bio „Bečkerečki program za Srpsku liberalno-opozicionu stranku”. Kao i većina stranaka tog vremena i Srpska narodna slobodoumna stranka je funkcionisala bez čvršće izgrađene partijske strukture, formulišući stavove putem svog organa, odnosno glasila poput „Zastave”, a kasnije „Branika”, održavajući predizborne zborove i agitaciju povodom izbora za Ugarski sabor, Hrvatski sabor, Srpski narodno-crkveni sabor i druge srpske autonomne ustanove. Od izuzetnog značaja za isticanje i utvrđivanje politike Srpske liberalne stranke je aktivno učešće njenih predstavnika na Ugarskom saboru. U savremenom diskursu, gotovo je nemoguće govoriti o politici bez pominjanja političkih stranaka tj. partija. Do jasnije stukturalizacije političkih stranaka, čiji je cilj, pobeda na izborima i osvajanje vlasti, u svetskim, a prevashodno evropskim okvirima moguće je govoriti tek od početka 19. veka. Kako je Habzburško carstvo, a posebno njegov ugarski deo, usled brojnih nepovoljnih istorijskih i političkih okolnosti, kasnio u društvenom i ekonomskom razvoju za evropskim zapadom, do formiranja čvršćih političkih stranaka među Srbima u Vojvodini došlo je tek 1861. godine, nakon kraha Bahovog apsolutizma, i ustavnog provizorijuma u Carstvu. Različite političke struje, na prvom mestu klerikalnu i građansku, sa različitim političkim interesima, možemo profilisati i u periodu nakon Srpskog crkveno-narodnog sabora održanog u Temišvaru 1790. godine. Konzervativni mitropolit Stevan Stratimirović je suvereno upravljao srpskom crkvom i ustanovama koje su na nju bile oslonjene od Temišvarskog sabora, pa do svoje smrti 1836. godine. U ovom periodu nije dozvolio da se sazove ni jedan jedini srpski sabor, kako ne bi došlo do čvršće homogenizacije bogatog srpskog građanstva u narodno-crkvenim institucijama.
Tokom postojanja Bahove Vojvodine, svi oblici političkog delovanja su bili zabranjeni. Pod pritiskom opšteg nezadovoljstva u celoj monarhiji, car je otpočeo proces decentralizacije. Procenivši da mu Srbi više nisu potrebni, u nameri da za svoju spoljnu politiku zadobije Mađare, car je 27. decembra 1860. godine lično napisao odluku kojom je Vojvodina ukinuta i potpuno prisajedinjena Ugarskoj, izuzev rumskog i iločkog sreza koji su pripojeni Hrvatskoj. Nakon ukidanja Vojvodine dolazi do postepenog formiranja i prve organizovane srpske liberalno-opozicione stranke na čelu sa Svetozarem Miletićem, koji je izabran za gradonačelnika Novog Sada. Politički program srpske liberalno-opozicione stranke, poznate pod nazivom Srpska narodna slobodoumna stranka, sve do 1869. godine baziraće se na Miletićevom članku iz „Srpskog dnevnika”, objavljenog početkom januara 1861. godine pod nazivom „Na Tucindan”. U Tucindanskom članku Miletić predlaže potpuni raskid vojvođanskih Srba sa Bečom, te političku borbu za priznanje autonomne Srpske Vojvodine od strane Mađara. Miletić je formulisao princip „Mi smo i Srbi i građani”, ističući jednak značaj nacionalne autonomije, demokratije i građanskog društva. Ono što je Svetozar Miletić bio u ostatku Vojvodine, to je Svetislav Kasapinović bio na prostoru južnog Banata. Opisati političku delatnost dr Svetislava Kasapinovića, njegov nacionalni i kulturni doprinos, Srbima u Vojvodini, pre svega u južnom Banatu, nije lak istoriografski zadatak. Teško je objektivno i kritički alalizirati ličnost, o kojoj su savremenici, među kojima je bilo i političkih neistomišljenika, uvek govorili u superlativu. Kasapinović je za života stekao epitet „srpskog Katona” zbog političkog iskustva i pameti, a bio je ubeđeni pobornik, demokratije, liberalizma i narodnog suvereniteta. Đuro Daničić je Kasapinovića video kao istinitu diku svog naroda, Mihajlo Polit Desančić kao doktora sviju vrlina, a Jovan Pavlović kao čoveka uzorna u svakom pogledu, kojega poštenje sija kao sunce, koji je pravdoljubiv, dobrog srca, pun takta i dobrog tona. Svetozar Savković ga je okarakterisao kao najinteligentnijeg mladića srpskog, a prota Vasa Živković je isticao Kasapinovićevu čestitost, te njegova lepa i podvižna dela. Jovan Đorđević, Jovan Bošković i Jovan Turoman su o Kasapinoviću pisali kao o slobodoumnom čoveku, odličnom rodoljubu, izvrsnom pravniku i kanonisti, umnom i razboritom organizatoru crkveno-narodne autonomije, stenovitom stubu opštinskom, ponosu Pančeva, vernom i pouzdanom drugu i prijatelju. Jožef Stoka, Nemac, finansijski procenitelj Okružnog suda u Pančevu, nije krio svoje divljenje prema nacionalnom radu dr Kasapinovića ocenjujući ga kao najboljeg i najpravednijeg čoveka svog naroda i plemena. Budimpeštanski advokat, liberalnih političkih shvatanja, dr Moric Štiler, koji je Kasapinovića uspešno branio tokom veleizdajničkog procesa započetog 1876. godine, u njemu je video personifikaciju demokratizma i široke slovenske duše, koja nije umela da mrzi, ali je zato tim više znala da prezire sve što se kosilo sa moralom i zakonom. Iako je bio jedna od markantnijih i značajnijih ličnosti političke istorije Srba u Vojvodini, možemo slobodno reći, da je Kasapinovića istoriografija gotovo zaboravila, te da je njegovo delo postalo žrtva previda centralističke prizme u savremenoj srpskoj istoriografiji.
Svetislav Kasapinović rođen je 8. decembra 1839. godine u Pančevu, tada militarizovanoj vojnoj, graničarskoj varoši, od oko dvanaest hiljada stanovnika. Kasapinovićeva majka je bila Sofija, rođena Popović, a otac Georgije Kasapinović, sapundžija i sreski arendaš, što je tada bio veoma unosan posao. Porodica je živela u velikoj kući, u srpskom delu Pančeva, čiji su vlasnici bili Georgije i njegov brat Venijamin Kasapinović. Kada je Svetislav imao pet godina, otac mu je preminuo od tuberkuloze, a majka Sofija je punih 10 godina, sve do 1854. godine, živela kao udovica, da bi se zatim udala za bogatog pančevačkog trgovca Đorđa Kokoa, sa kojim je dobila sina Dimitrija. Đorđe Koko i Sofija su živeli skladno sve do njegove smrti 1883. godine. Nakon Dimitrijeve ženidbe 1885. godine, majka Sofija je živela zajedno sa starijim sinom Svetislavom, sve do smrti 1910. godine, u kući u koju se preselila nakon druge udaje. U istoj kući živeo je i Svetislav sve do svoje smrti 1922. godine. Svi raspoloživi istorijski izvori ukazuju na to da je Svetislav uživao punu podršku svog očuha, koji ga je pomagao kao vlastito dete. Nakon svršene Srpske veroispovedne škole u Pančevu, Svetislav je gimnazijsko školovanje otpočeo u Sremskim Karlovcima, gde je završio sa izuzetnim uspehom prve dve godine. Tokom tog perioda stanovao je kod senatora Jovana Jovanovića. Treći i četvrti razred gimnazije, Svetislav je završio u Temišvaru, kako bi do finesa ovladao nemačkim jezikom i spremio se za studiranje prava, što mu je bio naum od početka školovanja. Iako je imao vrhunske rezultate tokom celokupnog školovanja, Svetislav nije bio stipendista, odnosno nije bio oslobođen plaćanja školarine. Pijaristička gimnazija u Temišvaru je važila za jednu od najjačih klasično-humanističkih, prosvetnih ustanova na nemačkom jeziku. Peti razred gimnazije Svetislav je završio kao privatni učenik Terezijanske akademije u Beču, gde je i maturirao. Pojedini izvori nas upućuju na zaključak, da je Svetislav verovatno, paralelno sa gimnazijom iz Temišvara, polagao razrede kao privatni đak i u Terezijanumu. Od 1859, pa do 1863. godine Kasapinović je studirao pravo na Univerzitetu u Beču, gde je bio jedan od najboljih studenata. Pored prava, Svetislav je slušao i slavistiku. Nakon sticanja titule doktora prava, u decembru 1865. godine, Kasapinović se nije vratio u Pančevo, nego se u Beču sastao sa Svetozarem Miletićem, pomažući mu u pripremi „Zastave”, koja će početi da izlazi sledeće godine. Simultano sa osnivanjem „Zastave”, na inicijativu Srpskog akademskog društva „Zora” u Beču, došlo je do inicijative za čvršće formiranje jedne pansrpske, omladinske organizacije, u čijem delovanju je uzeo aktivno učešće i Svetislav Kasapinović. Do prve skupštine Ujedinjene omladine srpske u Novom Sadu došlo je 1866. godine, na kojoj je učestvovalo četiri stotine omladinaca, mahom studenata sa područja Vojvodine, Srbije, Crne Gore i Hercegovine. Cilj Ujedinjene omladine je bilo samousavršavanje, širenje prosvete, nauke, kulture i umetnosti. Tadašnja vlast Kneževine Srbije, prilično je neprijateljski gledala na formiranje Omladine, držeći da je ova organizacija u suštini revolucionarna i antimonarhistička. U Srbiji su se širile glasine da Omladina planira da svrgne Obrenoviće, za račun Karađorđevića, te da teži da sruši monarhizam kao takav, i stvori veliku srpsku republiku na čelu sa Svetozarem Miletićem. Tako je i dr Svetislav Kasapinović, kao pravnik, koji se borio za politička prava Srba u Ugarskoj, pre svega na području još uvek postojeće, banatske Vojne granice, dobio epitet omladinskog revolucionara, iako njegovoj odmerenoj i taktičnoj ličnosti revolucija nikada nije bila prevashodna opcija. Bez ikakve zadrške, možemo zaključiti da je po pitanju ostvarenja misije i ciljeva Ujedinjene omladine srpske, upravo Kasapinović ostvario najveće domete, institucionalizujući srpske prosvetne i kulturne inicijative na području Pančeva, što je kulminiralo formiranjem Srpske više devojačke škole u Pančevu. Kasapinović je bio oduševljeni član Miletićeve Srpske narodne slobodoumne (liberalne) stranke, a dugo je slovio i za jedinog Miletićevog potencijalnog naslednika. Kasapinović je već 1866. godine izabran za počasnog člana odbora pančevačke Srpske pravoslavne crkvene opštine, a 1869. godine za poslanika na Srpskom crkveno-narodnom saboru, te 1870. godine za pančevačkog varoškog predstavnika. Kasapinović je svoj nacionalni i politički rad fokusirao na delovanje unutar ustanova i institucija. Omladinske skupštine su obilovale besedama i burnom retorikom, ali iz njih se nije izrodilo previše rezultata. Obrnut primer ovom pravilu je bilo delovanje Svetislava Kasapinovića, koji nikada nije učestvovao u debatama, ali je svojom političkom borbom kroz institucije, doprineo izvršenju zadataka omladinskog delovanja. Po povratku u rodno Pančevo, Kasapinović je oko sebe stvorio kružok najuglednijih i najbogatijih Srba ove sredine, koji su bili voljni da doprinesu nacionalnom radu, kulturi i prosvetiteljstvu, te srpskoj samoodbrani od agresivne germanizacije, a kasnije i mađarizacije. Značajna poluga u njegovom kulturnom delovanju je bilo i Srpsko crkveno pevačko društvo. Ovaj hor je osnovan 1838. godine, kao najstarija organizacija ovog tipa među južnoslovenskim i balkanskim narodima. Zahvljujući Kasapinoviću Srpsko pevačko društvo je dobilo od vlasti odobren statut 1865. godine. Kasapinovićev kružok je okupljao Srbe na horskim priredbama, kako bi kontrirao pančevačkoj kazini, čiji je cilj bio razvijanje austrijskog carističkog duha među Srbima Banatske vojne granice. Pevačko društvo je učestvovalo u Beogradu na svečanom dočeku kneza Mihaila 1867. godine, kada se vraćao iz Istambula sa fermanima o preuzimanju srpskih gradova. Pevačko društvo je napravilo do tada neviđeni, spektakularni, doček Svetozara Miletića u Pančevu 1870. godine. Kasapinović je 1867. u Pančevu osnovao Omladinsko društvo za rasprostiranje korisnih knjiga po narodu, a sledeće 1868. godine Društvo za potpomaganje siromašnih đaka u srpskim osnovnim školama. Izlobirao je kod bogatih Srba obiman fond za ovu ustanovu, a pored materijalne pomoći đacima, obezbedio je i besplatno lečenje siromašnoj srpskoj deci. Krunu Kasapinovićevog delovanja predstavlja formiranje, o trošku srpskih autonomnih fondova i pančevačke crkvene opštine, Srpske više devojačke škole. Pored navedenih ustanova, Kasapinović je uspeo da stvori i Srpsku učiteljsku knjižnicu – biblioteku namenjenu prosvetnim radnicima, opremljenu najsavremenijim izdanjima svog doba. Srpska učiteljska knjižnica je posle Biblioteke Matice srpske bila najveća srpska biblioteka u Vojvodini. Inspirisan delovanjem Ujedinjene omladine srpske i Srpske narodne slobodoumne stranke, Jovan Pavlović je pokrenuo 1869. godine list „Pančevac”. Kasapinović je svoje tekstove o političkoj situaciji u granici objavljivao u Miletićevoj „Zastavi”, dok je tekstove o prosvetnoj i kulturnoj tematici objavljivao u „Pančevcu”. Pošto je Kasapinović bio Miletićeva desna ruka, Srbi iz banatske vojne granice, od Tise pa do obronaka banatskih Karpata, sledili su njegov politički kurs, posebno u delikatnoj političkoj situaciji, koja je nastala nakon 1872. godine, odnosno ukidanja Vojne granice i njenog utapanja u ugarski provincijal, odnosno u ustavni poredak izgrađen nakon Austro-ugarske nagodbe. Po završetku svog formalnog obrazovanja, dr Svetozar Kasapinović je postao advokatski pripravnik u kancelariji tada čuvenog advokata, dr LJubomira Gađanskog, koji je ujedno bio i predsednik Srpske crkvene opštine u Pančevu. Četvorogodišnje pripravništvo pod patronatom dr Gađanskog, omogućilo je Kasapinoviću da dobro ispeče advokatski zanat, po kome će nakon 1871. godine, kada je dobio dozvolu za pokretanje sopstvene prakse, biti poznat i priznat. Srbi, ali i drugi građani iz celog južnog Banata su putovali da bi ih Kasapinović posavetovao ili zastupao, a da budu primljeni, morali su da čekaju i po nekoliko dana. Vođen patriotizmom i humanizmom, dr Kasapinović skoro polovini svojih klijenata nije naplatio usluge, zbog njihovog imovinskog statusa. Besplatno je branio Srbe koji su pali u nemilost ugarske države, bez sopstvene krivice. Mnogi rodoljubivi, bogati, Srbi su kod njega sklapali testament, a oni koji nisu imali naslednike, na Kasapinovićev savet, imovinu su darovali srpskim prosvetnim i kulturnim institucijama u Pančevu. Nakon ukidanja Granice, mađarski je postao jezik sudstva u Ugarskoj, što je otežalo poziciju Kasapinoviću i Gađanskom, koji taj jezik nisu poznavali. U početku su im sudije dozvoljavale da opšte na nemačkom, međutim, novi sudski kadar, koji je stizao iz Budimpešte u Pančevo, nije znao nemački, situacija je naterala Kasapinovića da se uortači sa svojim pripravnikom dr Pajom Marjanovićem, sa kojim je besprekorno sarađivao do Marjanovićeve smrti 1911. godine. Zbog svog političkog angažovanja Kasapinović se u više navrata nalazio na udaru mađarskih šovinističkih krugova, pre svega oličenih u Liberalnoj stranci Kalmana Tise. Širenjem glasina i raznim pritužbama pokušali su da mu sruše advokatsku praksu, te ga dovedu na rub egzistencije, međutim u tome nisu uspeli, zahvaljujući Kasapinovićevoj urednoj dokumentaciji. Kasapinović je čvrsto stajao na pozicijama ideologije Svetozara Miletića, na pozicijama Tucindanskog članka, na pozicijama programa iznetog u prvom broju „Zastave” iz 1866. godine, te na pozicijama Bečkerečkog programa iz 1869. godine. Dok je Miletić vodio političku borbu na Ugarskom saboru, Kasapinović je isto činio u okvirima Srpskog crkveno-narodnog sabora. Zahvaljujući Kasapinoviću došlo je do privremene saradnje između kneza Milana nakon proglašenja njegovog punoletstva, te vojvođanskih liberala predvođenih Miletićem. Početkom Prvog srpsko-turskog rata 1876. godine, zbog navodne veleizdaje, protivpravno i nezakonito uhapšeni su Svetozar Miletić i Svetislav Kasapinović. U okviru ovog veleizdajničkog procesa uhapšeni su brojni predstavnici srpske inteligencije u Ugarskoj i Hrvatskoj, poput Jovana Pavlovića, Laze Kostića, Kornela Jovanovića, Mate Kosovca, Stevana Jankovića… Svi su na koncu usled nedostatka dokaza oslobođeni sem Miletića i Kasapinovića, kojima je nastavljeno da se sudi. Zahvaljujući velikom trudu budimpeštanskog advokata dr Morica Štilera, Kasapinović je na koncu, tokom leta 1977. godine, usvajanjem žalbe, oslobođen. Jedino je Svetozar Miletić kao narodni vođa, bez naročitih dokaza, 18. januara 1878. godine osuđen na 5 godina zatvora zbog navodne veleizdaje, ali je pušten na slobodu već 1879. godine. Tokom boravka Svetozara Miletića u zatvoru, došlo je do značajne promene situacije. Naime Bečkerečki program koji je važio za Srbe poslanike Narodne slobodoumne stranke na Ugarskom saboru, zalagao se za nezavisnost, odnosno punu ravnopravnost Ugarske sa Austrijom. Međutim, ugarska politička elita je suštinski postala zadovoljna klijentelističkom pozicijom u odnosu na bečke merodavne krugove, što je potpuno zapečaćeno dolaskom na vlast Kalmana Tise i njegove liberalne stranke 1875. godine. Po Kasapinovićevom mišljenju nije više postojalo opravdanje, da se Srbi bore za nezavisnu Ugarsku od samih Mađara. Bečkerečki program je podržavao savez nemađarskih naroda Ugarske u borbi za ravnopravan položaj i sopstveno jezičko i teritorijalno zaokruženje unutar Ugarske. S obzirom da su od ovog koncepta odustale gotovo sve narodnosti sem Srba, po Kasapinovićevom mišljenju, nije više bilo potrebe da se vojvođanski Srbi jedini bore za prava drugih narodnosti mimo njihove volje, već da se isključivo posvete borbi za svoja politička i autonomna prava. Bečkerečki program je takođe podrazumevao i pravedno rešenje istočnog pitanja, savez balkanskih naroda protiv Turaka i proširenje Srbije na područja južne Srbije, Makedonije, Kosova i Metohije, stare Raške, te Bosne i Hercegovine. Međutim, 1878. godine došlo je do Berlinskog kongresa, na kome je priznata nezavisnost Srbije, koja je pak pristala na austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine. Uskoro nakon toga došlo je i do potpisivanja Tajne konvencije između Srbije i Austrougarske. Po Kasapinovićevom viđenju situacije, Srbi u Vojvodini nisu više imali prostora da se na Ugarskom saboru zalažu za rešenje istočnog pitanja, koje je u tom momentu bilo nerealno ili protivno interesima zvaničnog Beograda. Usled svega navedenog, Kasapinović je smatrao da Srbi u Ugarskoj nemaju više razloga da budu po svaku cenu ni državno-pravna ni politička opozicija u većini tačaka Bečkerečkog programa, te da treba isključivo da se politički bore za očuvanje sopstvene crkveno-školske autonomije, koju je austrougarska vlast u saradnji sa pojedinim predstavnicima srpskog visokog klera pokušavala da obesmisli, te da se dosledno bore za primenu ugarskog Zakona o pravima narodnosti, koji je usvojen odmah nakon nagodbe, ali je ostao mrtvo slovo na papiru. Dok se Miletić nalazio u zatvoru, potom na oporavku, počela je da dominira ova Kasapinovićeva, umerenija struja, nazvana notabilitetskom, koju je počelo da podržava sve više starih i uglednih članova stranke, koji su smatrali da više ne postoje uslovi za nekadašnju političku borbu. Među notabilitetima značajnu ulogu je počeo da igra i somborski prvak stranke Nika Maksimović, koji je predstavljao unutarstranačku opoziciju Svetozaru Miletiću još od 1873. godine. Nakon oporavka, Miletić je u Novom Sadu, aprila 1881. godine sazvao veliki zbor birača stranke, sa namerom da se obračuna sa notabilitetima. Iskusni notabiliteti, međutim, procenjujući da je to poslednji Miletićev politički korak, nisu se isticali na skupu. Umesto očekivanog, došlo je do sukoba između Miletića i radikala Jaše Tomića koji je zahtevao dopunu Bečkerečkog programa socijalnim pitanjima. U avgustu 1882. godine Svetozar Miletić je potonuo u najteži oblik bolesti, što je dovelo do njegovog konačnog odlaska iz društveno-političkog života. Nika Maksimović je za 25. mart 1884. godinu sazvao konferenciju za 40 najistaknutijih članova stranke, u Budimpešti u hotelu „Hungarija”. Novi notabilitetski program u četiri tačke, izneo je i obrazložio njegov autor, dr Svetislav Kasapinović. Suština programa je bila odustajanje od opozicione politike prema državi i vladi, a borbu za srpska prava nastaviti kroz zalaganje za doslednu primenu Zakona o narodnostima, te sanaciju pogaženih prava Srpske crkveno-školske autonomije. Kako je ovoj konferenciji osporen legitimitet, notabiliteti su doneli odluku da se organizuje zbor birača Srpske narodne slobodoumne stranke u Velikoj Kikindi, koja je bila mesto sa najvećim brojem Srba birača. Notabiliteti su 13. aprila 1884. godine održali impozantan zbor sa preko hiljadu birača Srpske narodne slobodoumne stranke iz 52 mesta. Ovaj skup je bojkotovala grupa liberalnog centra okupljena oko Miše Dimitrijevića. Na ovom zboru notabiliteti su usvojili umereni Kikindski program, čiji je autor bio dr Svetislav Kasapinović. Po usvajanju Kikindskog programa, Kasapinović je sa svojim istomišljenicima pokušao da organizuje biračke zborove na kojima bi Srbima biračima prezentovao novi program. Održavanje ovakvih zborova opstruisali su radikali iz Bele Crkve i Vršca kojima su upravljali dr Đorđe Milosavljević, Jaša Tomić i Laza Nančić. Napokon do prilike da se obrate biračima došlo je na jednom sreskom zboru Srba birača u Uljmi, koji se odigravao u jednom velikom privatnom dvorištu. Pred organizatorima skupa su se pojavili i radikali zahtevajući da im se preda vođenje zbora. Iako je Kasapinović smatrao da treba dozvoliti da se Milosavljević, Tomić i Nančić obrate skupu, verujući da će to biti upravo najveći argument protiv radikalske politike, organizatori su porekli pravo radikalima da vode skup, ali su dozvolili dr Milosavljeviću da se obrati. Međutim, Jaša Tomić je po ulici sakupio veći broj svojih simpatizera, ali i mnogo ljudi koji nisu čak ni imali biračko pravo, koji su pokušali da razvale vrata i nasilno preuzmu zbor, zbog čega je došlo do sukoba između jedne konjičke policijske jedinice i radikalskih simpatizera, što je dovelo do velikog broja povređenih, kako konjanika, tako i graničara koji su im uzvratili kamenjem. Radikalska populistička propaganda, ovo krvoproliće je predstavila kao „pokolj u Uljmi”, za šta je okrivljen dr Svetislav Kasapinović. Brojne uvrede od manje poznatih političkih aktera, koji nisu nogom kročili u Uljmu, a kamoli u Pančevo, značajno su uticale na dr Kasapinovića, da napusti političko aktivno delovanje. Kasapinović je nastavio da se bavi pre svega komunalnom i crkvenom politikom u Pančevu, te da svojim savetima doprinosi političkoj borbi, protiv klerikalaca, a potom i radikala u okvirima srpske crkveno-školske autonomije.
Ostavi komentar