Autor: Prof. dr Boris Stojkovski, istoričar
Poreklom Mađari pripadaju ugro-finskoj grupi naroda i kao i mnogi narodi imaju srednjeazijsko i tursko poreklo. Nakon više vekova migracija po stepskim predelima, u oblasti koje su nazivane Levedija i dolina reke Itil, mađarska plemena, zajedno sa drugim narodima približavali su se Karpatskoj dolini. Doseljavanje Mađara u Panoniju 895–896. godine bilo je uslovljeno vizantijskom politikom protiv Bugara i pritiskom Pečenega na Mađare. To je i kraj seobe naroda u ovom delu Evrope. Međutim, Ugarska kao država se formira tek kasnije, u ovom početku to je plemenski savez paganskih vođa. Doba lutanja karakterišu i mađarski prodori ka zapadu i Vizantiji, pa su tako Mađari 942. godine izvršili prodor do Španije.
Bitka kod Augzburga (Lehovo polje) 955. godine i pobeda nemačkog cara Otona Velikog, označila je kraj varvarskih i mađarskih invazija i migracija na zapad. Mađarima je vladao vođa koji ih je i doveo u Panoniju – Arpad i njegovi paganski naslednici posle njega. Vizantijski uticaj na Ugarsku je bio prisutan, formirana je i episkopija Turkije, a erdeljske vođe bile su pokrštavane po vizantijskom obredu.
U takvim okolnostima rođen je Vajk, kasnije Stefan, prvi ugarski kralj. Otac mu se zvao Geza, majka Šarolta – ćerka erdeljskog vođe sa titulom đule, i bila je krštena po vizantijskom obredu. Geza, pak, bio je kršten od strane episkopa Bruna 972. godine. Mesto i godina Stefanovog rođenja ostaju nepoznati, izvori navode da je 997. bio vrlo mlad što nije najjasnije samo po sebi. Po rođenju je dobio ime Vajk, koje je bilo turskog porekla i znači otprilike heroj, pravi čovek. Oko 995. godine Vajk je postao njitranski gospodar, određen za naslednika prestola (imao je oko 14 ili 15 godina), a njegov otac Geza tražio zakletvu vernosti mađarskih plemenskih vođa.
Jedna od Vajkovih – Stefanovih najvećih zasluga jeste širenje hrišćanstva u Ugarskoj. Nepoznato je ko je i kada krstio Vajka, koji je tada postao Stefan (po prvomučeniku ili kraljevskom vencu), te se pretpostavlja da je to možda bio grof Deodato iz Venecije koji mu je bio i vaspitač. Oko 995. godine, oženjen bavarskom princezom Gizelom, i to je bilo prvo međudinastičko povezivanje Arpadovića, venčanje je možda održano u Šajernu. Živeli su u početku u NJitri prema nekim pretpostavkama. Sukob je potom izbio sa jednim od vođa Kopanjem, (krštenim 972. godine) ali potpomognutim od paganskih naroda (Pečenega, Alani i dr), Stefanu su pomoć pružili Nemci i Mađari. Kopanju je odsečena glava i gušenjem ovog ustanka smirena je paganska reakcija.
Izaslanici Pilgrima iz Pasaua potom su stigli u zemlju i Stefan je istakao da želi da bude priznat van Ugarske kao po Božijoj milosti kralj. Opat najstarijeg ugarskog manastira koji je pripadao redu benediktinaca Panonhalme Astrik, poslat je u Rim po krunu. Uz saglasnost cara Otona III koji je tada i boravio u Rimu, papa Silvester II šalje blagoslov i krunu Stefanu. Krunisanje je prema analizi izvora obavljeno u širokom opsegu između 23. avgusta 1000. i 22. avgusta 1001. godine. Ali, po tradiciji se često vezuje za Božić 1000. ili 1. januar 1001. godine. Ni za mesto krunisanja nije sasvim jasno. Krunisan je u Ostrogonu ili Stonom Beogradu, zbog čega su ova dva grada crkveni, odnosno politički centar srednjovekovne Ugarske.
Borba protiv ujaka, erdeljskog đule u Erdelju, trajala je u periodu od 1003. godine, kada su pobunjenici bačeni u rudnik a delom i pobegli. Zatim je Stefan došao u sukob sa poljskim kraljem i nastavio se prodor duboko u Ugarsku. Na čelo Erdelja je postavljen vojvoda i to je bila prva veća administrativna reforma koju je Stefan preduzeo. Borba protiv nekog nejasnog oblasnog gospodara Keana (možda oblik bugarske titule kavhan, ili čak Samuilo) dovršena možda tek 1015. godine, kada je ovaj predvodnik savladan. Iako je hronologija vrlo nejasna, moguće je da neki izvori aludiraju na sukob sa Samuilovim carstvom, ili čak na vizantijsku pobedu kod Klidona (Belasice).
Pobeđeni Crni Mađari (Kavari, Kabari) u Baranji i Tolni, nakon čega je usledilo osnivanje Pečujske (1009) biskupije i Kaločke nadbiskupije, što je bilo vezano za pobedu nad Crnim Mađarima. Na taj način, oblasti gde su ova plemena živela u potpunosti su uklopljene u crkvenu i državnu administraciju Stefanove mlade kraljevine.
Pomoć Vasiliju II Bugaroubici protiv Samuila označila je i raspad koalicije sa ovim carstvom, sa kojim je Ugarska imala i dinastičke veze. Najpre je 1002. godine od Samuila osvojen Vidin, strateški važna tvrđava. Ugarska vojska prodire do Skoplja, a iz manastira Staro Nagoričani je odneta lobanja Svetog Georgija (1003. godine), devolskog episkopa postradalog u vreme kagana Kruma i njegovih progona hrišćana. Mlađu sestru udao za Abu Samuela, od roda Aba, koji je tokom srednjeg veka dao mnoge ugledne velikaške porodice. Sa druge strane, Jelena je udata u Veneciju za dužda Orseola, i njihov sin Petar Orseolo kasniji je bio ugarski kralj.
Započeta je izgradnja županijskog sistema (varmeđa, međa i atar), kao i osnivanje crkvenih pokrajina, pre svih Ostrogonske i Kaločke nadbiskupije, kao i još nekih biskupija. Stefanovo vreme je i doba izgradnje manastira i crkava po Ugarskoj. Panonhalma je bila najvažniji manastir, benediktinci su širili hrišćanstvo po Ugarskoj, ali i brojni strani ugledni crkveni ljudi su takođe širili hrišćanstvo (Adalbert Praški, Astrik/Anastasije) diljem zemlje i postali su svojevrsni apostoli Ugarske. Pečujska biskupija je takođe osnovana i ona predstavlja najrečitiji problem južne granice Ugarske koja u Stefanovo vreme nije definisana.
Vizantijska crkva u Ugarskoj je u njegovo vreme imala svoju značajnu ulogu. Episkopija Turkije je postala mitropolija, a Stefan je čak na grčkom izdao darovnicu ženskom manastiru u Vespremu dajući ovim grčkim monahinjama velike posede i imunitet. Bilo je i drugih vizantijskih crkava i manastira po Ugarskoj za vreme njegove vladavine. Stefan je bio i posrednik u sukobima Xenriha II i njegovog brata Bruna 1014. godine, ali već od 1014–1018. godine je trajao rat sa Poljskom, te je potpisan mir u Budišinu (Baucenu). Kao posledica ovog mirovnog sporazuma ugarske trupe su pratile poljskog kralja Boleslava Hrabrog na Kijev.
Oblasni gospodar Ajtonj (Ahtum), koji je bio kršten po vizantijskom obredu, bio je pobunjenik protiv Stefana 1028. godine. NJegov ustanak došao je da uguši vojskovođa Čanad, a u to vreme na Ajtonjevoj teritoriji, u današnjem Banatu, propovedao je Sveti Gelert (Gerhard), mletački benediktinac. On je postao i prvi episkop Čanada, koji je ime dobio po predvodniku. Stefan je još osnovao i jegarsku, biharsku erdeljsku, vespremsku, đersku, čanadsku i vacku biskupiju. Širenje i utvrđivanje županijskog sistema pratila je izgradnja tvrđava od kamena. Na svakih deset sela trebalo je izgraditi hram čime se utvrđivala hrišćanska vera. Donete su i brojne značajne relikvije, pre svih mošti Svetog Nikole i Svetog Georgija iz Kesarije.
Stefan je bio i prvi ugarski zakonodavac, čiji su zakoni bili u duhu očuvanja hrišćanstva, te je bila propisana obavezna ispovest pre smrti, obavezan odlazak na misu nedeljom i praznikom itd. Doneo je takođe niz administrativnih zakona, u svom zakonodavstvu brani udovice i decu, štiti privatnu svojinu, a njegova vladavina donela je i početak kovanja novca i razrezivani su prvi porezi u državi. Od Stefanovoga doba Stoni Beograd je bio kraljevski centar, Ostrogon crkveni i samo je ostrogonski nadbiskup imao pravo da u Stonom Beogradu kruniše novog ugarskog kralja.
Stefanu se pripisuju i Admonitiones, delo posvećeno sinu Emerihu (Imreu), u suštini vladarsko ogledalo, didaktičko delo o tome kakav treba da bude vladar i kako da upravlja zemljom. Imre je umro u lovu, nepoznato je kada, ali je proglašen za svetitelja, kao i njegov otac. Nesuđeni vizantijski zet, kao neko ko se nije ženio, ostao je simbol nevinosti i čistote, kanonizovan 1083. godine isto kada i Stefan. Nejasna situacija oko Stefanovog nasleđa dovela je i do borbe sa Vazulom i njegovim rodom, te je pretila paganska restauracija. Stefan je umro 15. avgusta 1038. godine bez muškog naslednika, a po tradiciji zemlju je zaveštao Bogorodici. Sahranjen je u bazilici u Stonom Beogradu. Naslednik mu je bio Petar Orseolo, koji je bio na dvoru vaspitavan.
Kanonizovan je Stefan kao što je već sugerisano 20. avgusta 1083. godine. U tradiciju mađarske nacije ušao je kao otac domovine, a Arpadovići su postali svetorodna dinastija, dok je Stefan bio sakralni i nebeski zaštitnik zemlje i njene nezavisnosti. Velika (1077–1083), Mala (1100), kao i Hartvikova legenda o Svetom Stefanu, predstavljaju osnovu na osnovu kojeg se razvila hagiografija o prvom ugarskom hrišćanskom vladaru. Iza njega je ostala njegova Sveta Desnica, najvrednija relikvija, ukradena 1084. godine, koja se potom u Dubrovniku čuvala do 1420. godine. Bila je potom preneta u Stoni Beograd i posle mnogo lutanja, od 1950. godine nalazi se u bazilici u Budimpešti.
Za Stefana se vezuju i neki pojmovi koji nisu direktno iz njegovog vremena. Kruna Svetog Stefana, odnosno ugarska kruna je vizantijska i potiče nekoliko decenija nakon vladareve smrti. U novom veku se za Mađarsku, tokom buđenja nacionalne svesti, vezuju i sentištvanske granice, kao i sentištvanska misao, što je neka osnova nacionalne samobitnosti Mađara. Sveti Stefan, odnosno Stefan I inspiracija je bio brojnim mađarskim i drugim umetnicima, a za kraj izdvajamo jednu Matoševu pesmu o njemu.
Matiji Lisičaru
Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!
Antun Gustav Matoš
Ostavi komentar