Sveti Sava i njegov kult kod pravoslavnih naroda

18/05/2021

Autor: prof. dr Boris Stojkovski

Sveti Sava bio je još za svoga života vrlo poštovan u celom pravoslavnom svetu. Susreo se sa nikejskim (vaseljenskim) patrijarhom, kao i prvojerarsima katedara u Jerusalimu, Antiohiji i Aleksandriji. Među Grcima je uveliko za života imao veliki ugled, a svoje kontakte sa Rusima imao je u ranoj mladosti, kada je, kako svedoče žitija, upravo nakon posete ruskog monaha očevome dvoru, mladi Rastko i pobegao na Svetu Goru gde se zamonašio i postao Sava.

Zato ne čudi što je i nakon ovozemaljskoga prestavljenja među pravoslavnima sve do današnjeg dana Savin kult dobio na značaju, a on poštovan kao svetitelj među gotovo svim pravoslavnim hrišćanima i narodima cele ikumene. Svakako najizrazitije poštovanje Svetoga Save bilo je u pravoslavnoj carskoj Rusiji, i to naročito u doba vladavine cara Ivana Groznog. Za početak širenja ovoga kulta zaslužan je starac Isaija, ruski kaluđer, koji je doneo sa Svete gore atonske u Rusiju jedan rukopis Teodosijevog Žitija svetog Save koje je zatim intenzivno prepisivano u Rusiji, i postalo je prilično popularno u crkvenim, ali i laičkim krugovima. Ono se brzo širilo tako da su ga tokom vremena posedovale i mnoge novovekovne i moderne ruske biblioteke u doba Carevine, a po nekim ruskim naučnicima bilo je ukupno čak 88 prepisa Savinoga žitija koji su bili pohranjeni diljem Rusije. Ruski pisac Zaharije Kopistenski u jednom polemičkom spisu protiv rimokatolika pod nazivom Palinodija iz 1621. godine ističe upravo Svetog Savu kao ličnost na koju se treba ugledati. Kopistenski je pisao u vreme velikih borbi protiv unije koja je uzimala maha među delom ruskoga naroda i na obodima imperije, kao i na granicama sa Poljskom.

Ruski car Ivan Grozni je ostavio i značajan trag ne samo kao utemeljitelj ruske imperije, već je važan i za rusku kulturu iz mnogo aspekata. Naime, upravo u njegovo vreme sačinjena je svojevrsna istorija sveta, po nekima čak i prvi ruski strip, odnosno čuveni Letopisni licevoj svod, zbornik u deset tomova, bogato ilustrovan i posvećen istoriji ne samo Rusije, nego i dobrog dela sveta od biblijskih vremena i postanka sveta pa na dalje, sve do epohe vladavine samog cara Ivana Vasiljeviča Groznog. Veliki prostor u četvrtom tomu Licevoj svoda posvećen je upravo Svetom Savi, a i inače, srpska srednjovekovna istorija je bogato zastupljena u ovom voluminoznom spisu. Tako se u njemu mogu naći i ilustracije svadbe srpskog kralja Milutina i vizantijske princeze Simonide, a nemalo se piše i o knezu Lazaru i Kosovskom boju 1389. godine protiv Turaka, međutim posebno mesto zauzima upravo Sveti Sava, njegov život i delo koje je predstavljeno poprilično detaljno u ovom zaista kapitalnom delu ruske i svetske istorije sa kraja srednjeg i početka novog veka.

Savin život opisan je i oslikan po Teodosijevom Žitiju, koje je, kako je već sugerisano, u Rusiji imalo strahovitu popularnost. Shodno tome se ovde mogu naći nebrojene slike iz Savinog svetovnog i monaškog života i delovanja i na Svetoj Gori, ali i u Srbiji. Na iluminacijama je često po nekoliko slika iz njegovoga života, ali se nalaze i crteži Studenice, Hilandara, Žiče, Mileševe, ali i za Savin život iznimno bitnih Soluna, Carigrada, Jerusalima, Kaira, Velikog Trnova, dakle sa prostora gde je putovao, i naravno, slike (iluminacije) sa hodočašća i putovanja po svetim mestima gde je Sava boravio i ostavljao svoj važan trag.

Osim činjenice da je Sava naveden tako obimno u najbitnijem istorijskom spisu iz vremena Ivana Groznog, njegov je uticaj nemerljiv na rusko kanonsko pravo, a ime prvog srpskog arhiepiskopa i prosvetitelja se sreće i u bogoslužbenim knjigama ruske redakcije sve do savremenog doba.

Od polovine XV stoleća pomen Svetoga Save nalazi se u svim ruskim krmčijama, odnosno nomokanonima a širi se i u ruskim redakcijama po Ukrajini i Poljskoj, odnosno Poljsko-litvanskoj državi. Ruske redakcije Savinog Nomokanona, odnosno Zakonopravila posebno su imale značaj u borbi ruske crkve za njenu autokefalnost u svim vremenima i situacijama u kojima se ona nalazila i u doba Petra Velikog i nakon njegovih, po crkvu, ipak pogubnih reformi. Nomokanon u Rusiji je svoje poslednje izdanje imao uoči izbijanja Velikog rata, a upravo je u ovoj zemlji i nazvan Krmčija, te se i taj naziv za ovaj Savin pravni spis raširio i uobičajio. Na ruskom ova reč označava kormilo. U ruskim bogoslužbenim knjigama sve do XIX stoleća sačuvan je nemali broj crkvenih pesama posvećenih upravo Svetom Savi, kao i službi i drugih liturgijskih spisa i bogoslužbenih dela, sinaksarskih (proloških) žitija u minejima i brojnih drugih dela.

Pored književnosti, prava, liturgike, Sveti Sava je u Rusiji bio itekako prisutan sve do danas i u freskoslikarstvu. U Arhagangelskom sabornom hramu koji se nalazi unutar moskovskoga Kremlja, car Ivan Grozni dao je da se naslikaju njegovi stvarni ili navodni vladarski preci. Osim sasvim prirodno očekivanih ruskih vladara, tu su predstavljeni i vizantijski car Mihailo VIII Paleolog (1259−1282), koji je i osnivač dinastije Paleologa, ali i oslobodilac samoga Carigrada i rušitelj Latinskog carstva 1261. godine. Kako je Sofija − Zoja Paleolog nakon pada Carigrada 1453. godine postala ruska kneginja, mesto njenog pretka nije neočekivano. Međutim, posebno je indikativno da su oslikani i Stefan Nemanja – Sveti Simeon Mirotočivi, kao i Sveti Sava, ali i knez Lazar. Time je Ivan Grozni nastojao da pokaže da vodi poreklo od dinastije Paleologa, sasvim u skladu sa ideologijom Moskve kao Trećeg Rima. Ali, uzevši u obzir da mu je jedna baba bila iz srpske vlasteoske porodice Jakšić, želeo je da se na ovaj način, rodbinski, ikonografski i na kraju i ideološki poveže i sa srpskim dinastijama Nemanjića i Lazarevića. Zanimljivo je da je jedini svetitelj koji je u hramu dva puta oslikan  upravo Sveti Sava, koga je car nedvosmisleno iskreno poštovao, smatrajući da ga je Sava molitveno čuvao od smrti dok je Ivan bio dete u vreme unutrašnjih sukoba u Rusiji izložen neretko mogućnostima da bude ubijen u tim strašnim okolnostima u kojima se Rusija našla.

Prvi prevodilac Svetog Pisma na beloruski, učitelj i lekar Francisk Skorina (1490−1551) napisao je, pored ostalog, i jednu Malu putničku knjigu. Ona sadrži mesecoslov u kome pominje i Svetog Savu kao jednog od najznačajnijih srpskih svetitelja. Ovakvo poštovanje nastavilo se u Belorusiji sve do današnjih dana, a nedavni događaji daju za pravo ovim rečima. Naime, u subotu 25. januara 2020. godine, a po blagoslovu NJegove Svetosti patrijarha moskovskog i sve Rusije, Kirila, osveštan je domski hram Borisovske eparhijske uprave Beloruske Pravoslavne crkve Moskovske Patrijaršije, posvećen upravo prvom srpskom arhiepiskopu i prosvetitelju Svetome Savi. Čin osvećenja hrama obavljen je i po blagoslovu mitropolita minskog i zaslavskog Pavla, inače patrijaršijskog egzarha sve Belorusije. U pomenuti hram, sa blagoslovom NJegove svetosti arhiepiskopa pećkog, mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog, blažene uspomene gospodina Irineja doneta je tada bila iz Srbije jedna ikona Svetog Save, koja je i neraskidivi simbol, ali i pokazatelj činjenice dugog trajanja kulta Svetoga Save u ruskim zemljama i svim državama koje su vezane za ruski duhovni i kulturni uticaj, a danas predstavljaju zasebne narode i zemlje.

Pored Rusije, Savin je kult prisutan i kod Srbima susednih pravoslavnih naroda: Bugara, Grka i Rumuna.

Među Bugarima veliko poštovanje ukazivano je arhiepiskopu Savi još za njegova ovozemaljskoga života, o čemu najrečitije svedoči i poziv cara Ivana Asena Savi da poseti Trnovo. Kao što je dobro i poznato Sava je i preminuo u bugarskoj prestonici, a srpski kralj Stefan Vladislav je dugo molio svog tasta da mu preda Savine mošti, kako bi bile pohranjene u Mileševi. Iako bugarski car nije rado pristao da se svetiteljeve mošti prenesu, na kraju je ipak popustio te je tako manastir Mileševa postao mauzolej Svetoga Save. Stoga nikako ne treba da čudi da i tokom srednjeg veka, ali i kasnije, tokom XVI i XVII veka ponajviše, u bugarskoj umetnosti Sveti Sava veoma često prikazivan i njegov kult je živeo i među Bugarima.

Najreprezentativniji i svakako najpoznatiji primer kulta Svetog Save u Bugarskoj jeste paraklis Svetog Save i Svetog Simeona u manastiru Svetog Jovana Rilskog, svakako najznačajnijem manastiru u bugarskom pravoslavlju uopšte. U istočnom manastirskom krilu, na spratu je sazidan ovaj paraklis, inače podignut 1834. godine, a ceo dovršen i oslikan godinu dana kasnije. Smatra se da je ikonostas ovoga paraklisa urađen četrdesetih godina XIX veka. Paraklis su živopisali u periodu 1844−1846. godine bugarski freskopisci Dimitar Zograf i njegov sin Zafir. Carske dveri predstavljaju, po bugarskim istoričarima umetnosti, svakako najlepši domet inače predivnog ikonostasa i vrhunac celokupnog delovanja i izraz najvišeg umetničkog postignuća vrhunskih majstora koji su podizali i oslikavali ovaj paraklis.

Što se kulta Svetog Save u Vlaškoj i Moldaviji, odnosno područjima današnje Rumunije, tiče, i on je bio prilično razvijen, posebno u bogoslužbenim knjigama i ikonografskim predstavama. Posebno je bio jak u Banatu, gde je bilo mnogo Srba od srednjega veka ali i na području Erdelja, odnosno Transilvanije. Ne treba zanemariti ni činjenicu da su srpske vladarske kuće, poput Brankovića pre svega, bile povezane sa vlaškim i moldavskim gospodarima, te da se svetosavski kult širio i tim putevima. Osim toga, rumunska crkva i štampana knjiga imaju srpske korene u ličnostima vladike Maksima Brankovića i jeromonaha i štampara Makarija sa početka XVI veka. Potonji je na Cetinju štampao Oktoih, prvu srpsku štampanu knjigu. Ova isprepletanost imala je značajan odblesak u umetnosti i  posebno štampanim knjigama gde je Sveti Sava bivao izobražen i oslikan, odnosno gde se pisalo o njemu.

Među bogoslužbenim knjigama jedna, koja se čuva i u biblioteci Matice Srpske u Novom Sadu, se posebno izdvaja i predstavlja poveznicu kulta Svetog Save i sa samim Novim Sadom. To je knjiga iz 1538. godine, štampana u štampariji značajnoga pregaoca i srpskoga štampara, Božidara Vukovića Podgoričanina. U pitanju je knjiga poznata pod nazivom Sbornik, odnosno Praznični minej. Dugo je sastavljana, a više od devetnaest meseci je pripremana i štampana u srpskoj štampariji u Veneciji i za ono vreme je bila veoma skupa. Prodavana je za čak dvadeset groša, a novo izdanje ove knjige je usledilo 1580. godine u Sas Sebešu, po naredbi mitropolita erdeljskog Genadija, kao i trudom đakona Koresija. U njoj su sabrane raznorodne praznične crkvene pesme, među kojima i one posvećene Svetom Savi i Svetom Simeonu, sastavljene od strane Teodosija, kao i Siluanova Služba Svetom Savi. Na ovaj način Sveti Sava ušao je i u bogoslužbenu praksu kod Vlaha, odnosno kasnije i Rumuna koji su se kao moderna nacija i razvili iz srednjovekovne Vlaške i Moldavije. Ova se rana srpska štampana knjiga, inače, nalazila jedno vreme i u posedu jednog od najbogatijih Srba u Habzburškoj monarhiji i potom Kraljevini Jugoslaviji Gedeona Dunđerskog, a nekoliko preostalih listova je otkriveno i rekonstruisano tek 1993. godine.

Zna se, kako je pisao Joanis Tarnanidis, da Grci jako teško usvajaju kultove stranih svetitelja. Međutim, sa Savom, koji je toliko bio vezan za helenski svet i pre svega Vizantiju, to ipak nije bio slučaj. Iako najkasnije, njegovo poštovanje se sve više tokom ranog novog veka širilo i u grčkoj crkvi. Niz umetničkih dela grčkih zografa i slikara baroknoga doba svedoče o njegovom poštovanju kod grčkih ktitora crkava i manastira, te je srpski svetac uklapan u ikonografske kompozicije njihovih hramova. Poznata je i jedna posebno inspirativna i jaka kompozicija Savine freske iz Grčke iznad koje je oslikano cepanje Arijevih jeretičkih spisa.

Veliki broj grčkih liturgijskih i drugih crkvenih knjiga, pisanih i štampanih u periodu od XVII veka nadalje, sadrži žitija Svetog Simeona i Svetoga Save, bilo da je u pitanju opširnije ili sinaksarsko, bilo da je zajedničko žitije oca i sina ili odvojeno. Osim žitija, u ovim knjigama se čitaju i službe (akolutije) Svetom Savi i Svetom Simeonu. Osim toga, budući da je najviše knjiga poteklo sa Svete Gore, u pojedinima se može naći i pripovest o nastanku manastira Hilandara. U savremenoj nauci se početak intenzivnijeg širenja Savinog kulta kod Grka smešta u polovinu XVI veka, jer je krajem tog i početkom XVII stoleća, bilo preko 200 srpskih monaha na Svetoj Gori. Posebno u XVIII veku, ovaj je kult, zajedno sa kultom Svetog Simeona Mirotočivog zaživeo u grčkoj bogoslužbenoj praksi, te je u grčkim liturgijskim i drugim crkvenim knjigama prisutno i opširno žitije, kao i detaljna služba Svetom Savi i Svetom Simeonu. Žitija, pak, su trebala da se čitaju po manastirskom tipiku, što znači da su zaista korišćena u redovnoj bogoslužbenoj i svakodnevnoj praksi monaškoga života među grčkim monasima na Atosu. Prva verzija žitija je uglavnom nastala na osnovu Domentijana, ali ima i nekih elemenata Teodosijevog žitija. Sastavljač Savinog grčkog žitija je bio ugledni monah Genadije, koji je 1745. godine postao i mitropolit Alepa u Siriji. Izvesno je da je ovo Savino žitije sastavljeno pre Genadijevog odlaska u Alepo. Drugo žitije, pak, dosta je samosvojno, ali i ima mnogo legendarnih elemenata, kao i veći broj anahronizama. U njemu se, primera radi, navodi da je Nemanja vladao i Dalmacijom i Albanijom, kao i da mu je sedište bilo u Peći. Zanimljiv je pomen jeretika Fruza (pretpostavlja se Franaka) koji su po Srbiji širili jeres, što bi mogla biti aluzija na papsko i ugarsko savezništvo i podršku Vukanu nakon 1196. godine. Ovo duže žitije nije sačuvano u celosti, te je teško utvrditi njegove izvore, ali postoje pretpostavke da je glavni oslonac bio Teodosije, te da je ono nastalo sa predloška iz XVI veka. Legendarni i anahroni podaci su verovatno samo iskvareni i osavremenjeni za potrebe hagiografije, a osnovu takođe imaju u samom literarnom žanru žitija svetih.

Manastiri na Svetoj Gori gde se nalaze knjige sa rečenim sadržajem su prema istraživanjima Joanisa Tarnanidisa: Vatoped, Sveta Ana, Sveti Pantelejmon i Velika Lavra. Postoji i jedan rukopis koji je pripadao metohu Svetog Groba u Jerusalimu, a koji je od osamdesetih godina HH veka u atinskoj biblioteci. Broj rukopisa i štampanih knjiga koji sadrže službu je daleko veći nego onih koji sadrže samo žitije, bilo sinaksarsko ili opširno. U grčkim bogoslužbenim knjigama dan praznovanja Svetog Save je unesen u knjige pod različitim datumima, u dosta širokom razdoblju od 9−19. januara. Objašnjenje je zapravo vrlo jednostavno. Svetogorski manastiri su, svaki za sebe, odredili datum proslave Svetog Save i odatle tolika razlika.

Ovaj kratak pregled ima za cilj da pokaže koliko je Savin kult bio razvijen među pojedinim pravoslavnim narodima i svakako predstavlja osnov za dalje istraživanje ove uzbudljive teme o odblesku poštovanja Svetog Save, najveće ličnosti srpskog naroda, među drugim pravoslavnim narodima hrišćanskoga sveta.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja