Autor: Milovan Balaban, istoričar
U vreme sveopšteg napretka ruske imperije, ali i moralnog urušavanja ruske elite, kada su već decenijama nagrizani pravoslavni temelji postojanja države i ruske ideje, velikom narodu poslat je i veliki svetac – Sv. Jovan Kronštatski. Duhovna i moralna obnova ekonomski uznapredovale države trebalo je da počiva na temelju kakav je Sv. Jovan, a ne na upitnoj vesternizaciji, tuđoj ruskoj duši i ruskom duhu. Kompatibilnost sa Zapadom trebalo je da bude – prema rečima Dostojevskog – izražena u prihvatanju zapadnih iskustava kada je u pitanju svet tehnike, ali nikako i vere. Bilo je upravo suprotno, te se ruska elita prihvatajući zapadni sistem poimanja vrednosti tragično udaljavala od izvorišta njene snage, moći i duhovne ravnoteže. Upravo u to vreme pojavio se autentični pravoslavni Rus, svetac, molitvenik, prorok i misionar.
Pri prvom susretu sa Sv. Jovan Kronštatskim kao da vidimo čoveka, prvobitnog Adama koji gospodari prirodom, vidimo svetog čoveka, ali ne kroz sentiment, već kroz pojavu sile, koji ima vlast da leči, teši i pomaže – dakle, onaj koji kroz gospodarenje služi. Sv. Jovan sve probleme i izazove rešava kroz molitvu Hristu (duhovne, ali i psihološke, socijalne, materijalne i druge probleme). Svetac opšti sa svim strukturama društva i na svim poljima delovanja. NJegova otvorenost i saosećajnost za sve – osnovne su karakteristike njegove ličnosti i njegovog delovanja.
Dakle, može se reći da je Sv. Jovan unutra u društvu, služi mu i pokušava da ga jevanđeljski preobrazi. Da ulije u njega energiju neprolaznosti, energiju jevanđeljsku, koja poziva sve ljude da budu savesni i učesnici božanske slave. Za tako nešto potrebno je da se čovek preobrazi, što iziskuje njegov rad na sebi ali i na svojoj okolini, na bližnjima. Jer čovek nije sam i ne realizuje se sam, već uvek u zajednici. Ono što čoveka izopštava od zajednice je osuda, tada dolazi do distanciranja i pokušaja da se izvan društva utiče na njegovu promenu. No, jevanđeljski način delovanja jeste da se unutar društva (u ambijentu koji postoji) svedoči i služi, te da se društvo iznutra preobražava kroz poistovećenje, pa čak i stradanje za bližnje.
„Ja se ugasim, umirem duhovno kada ne služim nekoliko dana u hramu i plamtim i oživljavam dušom i srcem kada služim prinuđavajući sebe na molitvu, ne formalnu nego aktivnu, duhovnu, iskrenu, plamenu. Ja volim da se molim u hramu božjem, u svetom oltaru pred prestolom i žrtvenikom jer se u hramu čudno menjam blagodaću božjom. U molitvi pokajanja i umiljenja spadaju sa mene sve veze i strasti i ja osećam takvu lakoću kao da umirem za svet i svet za mene sa svim svojim dobrima. Ja oživljavam u bogu i za boga, za jednog boga i sav proniknut njime ja postajem jedan duh sa njim” – ovo su reči čoveka koji je služio liturgiju svaki dan. Napominje da se služeći nadahnjuje energijom bez koje ne može da živi i diše, a kamoli da deluje. Tada je ta energija u osnovi svakog njegovog rada i služenja. Energija moćnija od sveta, energija koja ga preobražava i vodi putem od nemoći do moći, od nasilja do blagosti, od mržnje ka ljubavi.
Sveti Jovan Kronštatski rođen je 1829. godine u Suri, u Arhangelskoj guberniji. Otac mu je bio pojac u crkvi. Kao što navodi u svojim beleškama (napisao je preko četiri hiljade strana, a najpoznatije delo mu je Moj život u Hristu), u toj surovoj sredini naišao je na toplinu svog doma gde se, kako kaže, čovek nahrani ljubavlju i i spremi za život, postane jak i stabilan. U domu se sreo sa jevanđeljskom rečju, sa žitijima, sa svom literaturom koja uliva toplinu i snagu svakom detetu. Sa druge strane, bogatstvo duhovno kao da je bio kontrast spoljašnjoj sirotinji, koja je bila upravo u funkciji zaokruživanja duhovne punoće. Jer današnje navodno bogatstvo posedovanja materijalnih dobara savremenog čoveka i mnoštvo informacija koje ga hrane, najčešće su u funkciji obezduhovljavanja i pogrešnog vaspitanja.
Vaspitanje je hranjenje, a Sv. Jovan se u svom domu hranio pravom hranom. Reč božja, liturgija je ono čime bi trebalo i deca i odrasli da se hrane. Dakle, Sv. Jovan je od početka bio na izvorištu prave hrane i pravih vrednosti, tako da nije čudo što mu se već sa pet godina javio Sv. Anđeo, rekavši mu da će ga čuvati čitavog života. Upisan je u parohijsku školu u Arhangelsku. Imao je problema sa učenjem, ali, kako on kaže – kao da mu je odjednom pala zavesa, te je počeo da razumeva gradivo i postao jedan od najboljih đaka. Ovo mu je bio veliko olakšanje jer je bio opterećen činjenicom da su roditelji uložili u njega mnogo svoje sirotinje, a da on nije u situaciji da to opravda.
Po završetku parohijske škole prebacio se u seminariju u Arhangelsku, a 1851. upisao se na duhovnu akademiju u Petrogradu. U to vreme sanjao je da služi u jednom prelepom hramu za koji se ispostavilo da je hram Sv. Andreja Prvozvanog, u koji će biti postavljen 1855. godine, posle završenog teološkog fakulteta. Upoznao je Jelenu Konstandinovu, ćerku starešine hrama, oženio se njome 1855. godine. Rukopoložen je tada kao služitelj u hramu u Kronštatu. Ovo ostrvce, udaljeno tridesetak kilometara od Petrograda, dugo je bilo mesto deportovanja sirotinje, ne samo iz Petrograda, nego iz cele Rusije. Takođe, ovde i radnici opterećeni teškim poslom često vode poročan život, pun alkohola i opterećen raznim bolestima.
Od početka svoje službe Sv. Jovan posvetio je svoj život takvim ljudima onda kada niko nije hteo da pogleda na njihove muke i nevolje. Primer daje jedan lučki radnik svedočeći da je vraćajući se sa posla pod dejstvom alkohola video u kući mladog sveštenika koji drži u naručju njegovo dete i razgovara sa njim. Dečak sluša ozbiljno, što on prvi put primećuje, ali radniku sveštenik izaziva nervozu, čak u jednom trenutku namerava da ga izbaci iz kuće. No, prodoran a blag pogled ga je zaustavio i osetio je stid. Nije ništa rekao, a otac Jovan mu je kazao da je bogatstvo imati porodicu i decu, što je uslovilo da ovaj postane uzoran čovek i domaćin.
Sveti Jovan je išao gde niko nije hteo. Narod koji je bio u tami dolaskom sveca video je veliku svetlost. To je ambijent u koji je teško ići, koji je bio i nebezbedan, ali otac Jovan vremenom počinje da zadobija poverenje. Iza velikih naslaga poroka i greha kod mnogih počinje da se promalja lik božji. Inspirisani posetama i pastirskom brigom, počinju da ispod velike tame sagledavaju svoj smisao. No, nisu samo oni bili protiv delatnosti oca Jovana. Viši krugovi, pa čak i crkveni, počinju da s podozrenjem gledaju na delatnost Sv. Jovana. Nerazumljiv i neshvaćen otac Jovan biva posmatran kao čudak, počinju da mu se prave spletke zbog kojih on čak ide da se pravda Vladiki.
Sveti Jovan je najviše brinuo za ljudske duše, ali je smatrao da je socijalni program potreban kako bi čovek uz adekvatan sadržaj mogao da se organizuje i da ostane na putu dobra. Otud on radi na organizovanju i zbrinjavanju Kronštatske sirotinje. Preko lista Kronštatski vesnik pokreće 1872. godine dva apela, gde moli imućne ljude za pomoć zarad zbrinjavanja svih siromašnih i po raznim osnovama napuštenih i zaboravljenih stanovnika Kronštata. Planira izgradnju Doma radinosti gde će ljudi dobiti sadržaje koji će im omogućiti pristojan život, ispunjen radom, obrazovanjem, kulturnim i školskim sadržajima i molitvom.
Iako u početku apel nije naišao na odziv, vremenom dolazi do sazrevanja svesti da je to dobar način razmišljanja. Nije dobro za grad, državu i narod da postoji veliki broj siromašnih i zapuštenih, čak ni iz svetovnih razloga. Uvek postoji opasnost da se sirotinja usmeri (od strane domaćih snaga, ali i inostranih) u rušilačkom smeru, što može da bude kobno po društvo i državu. Dakle, pomoć sirotinji bila je sveopšta potreba društva. Naravno, kod oca Jovana preovlađujući hrišćanski motiv, odnosno vera da pomažući jedni drugima gradimo nas same kao ljude i stvaramo jednu zajednicu koja prevazilazi okvire ovog vremena i prostora.
Zaista ovo shvataju mnogi i 1882. počinje se graditi Dom trudoljublja, a 1888. i četvorospratna kamena zgrada. To je bilo neuobičajeno u tadašnjoj Rusiji, ali je otkrivalo najispravniji put obnove, koji se razlikovao od političkih i revolucionarnih delovanja koja su imala cilj da skinu ruski režim kroz potiranje i zatiranje svega što je rusko. U tom trenutku Sv. Jovan gradi Dom radinosti sa besplatnim sadržajima iz kulture, obrazovanja, sa besplatnim školovanjem, zanatskim radionicama i hramom gde se služila liturgija. U tom pravcu trebalo je da idu sve ruske snage, na takvoj vrsti obnove trebalo je da počiva ideja svih političkih aktera koji su pod uticajem Zapada vodili Rusiju ka haosu i političkoj i svakoj drugoj nestabilnosti, koja je na kraju krajeva rezultirala velikom revolucijom i svrgavanjem monarhije.
Vremenom su, pored poniženih i uvređenih, kod sveca počeli da dolaze i ljudi iz srednjih i viših društvenih staleža. Hram u Kronštatu postajao je mali da bi primio sve koji su želeli da dođu na svetu liturgiju. Kada konstatujemo da je hram mogao primiti sedam hiljada ljudi, vidimo koliki je preobražaj izvršio otac Jovan i jedno predgrađe Petrograda priveo Hristu stvarajući osnova za sabornu zajednicu, okupljenu u pravoslavnom i sveruskom duhu. Ali ovakav svetionik morao je da zasija u čitavoj Rusiji.
Starica Paraskeva Ivanovna odigrala je ključnu ulogu u širenju priče o ocu Jovanu širom Rusije. U Novom vremenu, tada poznatom časopisu, aktivirala je ljude kojima je Jovan pomogao, te je izašlo svedočanstvo petnaest ljudi kojima je Sv. Jovan pomogao svojim molitvama. Od tada počinje da se širi vest o njemu i njegov glas počinje da se čuje. carska porodica ga 1894. zove kako bi pomogao na smrt obolelom caru. Istovremeno ulazi u poznate intelektualne krugove, a njegova reč se čuje u svim strukturama društva. Najpoznatiju polemiku vodi sa Lavom Tolstojem, piscem otpalim od crkve. Bio je neumoran u izobličavanju Tolstoja i grupe njegovih sektaških sledbenika.
Otac Jovan nije zaboravio svoj kraj. Izgradio je ženski manastir gde je digao crkvu Sv. Nikolaja čudotvorca u Suri. Takođe je, nedaleko od Sure, manastiru posvećenom Artemiju Verkolskom posvetio je mnogo vremena i pažnje, te ga obnovio. Bio je veliki graditelj, a kroz njegove ruke prošlo je na milione rubalja uloženih u izgradnju svetinja i pomoć bližnjima, pri čemu je sam otac Jovan ostao siromašan i kao takav umro. Prihvatio je ćerku svoje sestre i zajedno sa suprugom brinuo o detetu, pošto svoje nije imao. Ovo je njegovoj ženi bilo naročito potrebno, sa kojom je od početka živeo devičanski, što je izazivalo otpor i u samim crkvenim krugovima.
Dakle, imamo jednu svestranu ličnost, bogom nadahnutu, koja je pomagala ljudima u svim sferama života, izvršavajući tako preobražaj ljudi i društva u pravoslavnom duhu, utirući put mogućem preobražaju Rusije i izlasku iz protivurečnosti koje su je potresale. Božji sluga imao je rešenje za sve, a energija koja ga je nosila bila je energija gospodarskog služenja svima, baš kako je i učio njegov učitelj Gospod Isus Hristos.
U viđenju koje je imao pred kraj života otac Jovan video je čitavu istoriju modernog sveta i uzdizanje antihrista. Takođe je i video obnovljenje carske, pravoslavne Rusije na duhovnim temeljima, na onim temeljima koje je i on gradio i pravio, jer to je jedini put obnovljenja i vršenja službe i misije Rusije i Rusa.
Sv. Jovan je umro 20. decembra 1908. godine, a sestrinstvo manastira Jovanovskog, manastira Svetih Apostola, organizovalo je sahranu kojoj je prisustvovalo nekoliko desetina hiljada ljudi, u povorci na ledu koji spaja Kronštat sa Petrogradom. Sv. Jovan se proslavio i po smrti nastavljajući da vrši svoju misiju i služi bogu i rodu, a njegovo mesto pokoja je, naročito posle pada komunizma, postalo mesto hodočašća. Bio je i ostao putokaz Rusima ali i svim pravoslavnim ljudima u pokušajima da preobraze čoveka i društvo, ali i orijentir u putevima savremenog čoveka ka Hristu.
Ostavi komentar