Autor: Srđan Graovac, istoričar
Nakon zločina u Kirk O’Fildu, vesti u vezi sa pomenutom tragedijom i ulogom Marije Stjuart u njoj, počeli su da se nižu jedna za drugom munjevitom brzinom, pa ipak o datim događajima ponajviše saznajemo na osnovu tekstova iz toliko spornih „kasetnih pisama“. [1] Iz navedenih razloga prema datim turbulentnim događajima moramo da se odnosimo sa velikom dozom opreza. Nepobitno je utvrđeno da je narednih mesec dana žalosti posle ubistva Darnlija, Marija provela u gostoprimstvu lorda Sitona. Ipak, jedan od skandala u vezi sa predstojećim optužbama za umešanost u zločin nad suprugom, u vezi je sa svedočanstvima o njenom čudnovatom ponašanju svega nedelju dana posle strašne noći u Kirk O’Fildu. Naime, dobro su bile poznate Marijine čuvene sklonosti prema praktikovanju brojnih umetničkih veština, ali i sportova poput mačevalaštva, lova i jahanja. Možda je manje poznata činjenica da je škotska kraljica bila prva žena koja je strasno volela golf i često praktikovala ovu sportsku igru. Veliko skandalozno zaprepaštenje dvorana i okoline škotske kraljice izazvao je prizor Marije Stjuart u kome uživa u pomenutoj sportskoj aktivnosti svega nedelju dana posle smrti supruga. Navedeni „incident“ poslužiće kasnijim denuncijantima kao jedan od navodno neoborivih dokaza o umešanosti kraljice Marije u nasilnu smrt Henrija Darnlija.[2] Istovremeno, širom Škotske brojni plemići, ali i običan puk započeli su sa javnom kampanjom iznošenja optužbi u prvom redu protiv Botvela, a već tada, doduše u nešto „stidljivijem obliku“ i protiv kraljice, o njihovoj nesumnjivoj umešanosti u „kirkofildski zločin“.[3] Formalno, prvi lord koji je izneo nedvosmislenu optužbu o organizovanju i izvršenju ubistva Darnlija od strane Botvela, bio je lord Lenoks, otac pokojnog kralja Škotske. Uskoro, organizovano je suđenje u Edinburgu, međutim, iz nama nepoznatih razloga, lord Lenoks je odbio da iznese dokaze protiv Botvela i na taj način potkrepi optužnicu. Usled izostanka svedoka i čvrstih dokaza, 12. aprila 1567. godine tužilačka strana nije imala izbora već je bila prinuđena da odbaci optužbe, posle čega je Botvel suđenje napustio kao slobodan čovek. Nedelju dana kasnije, dok je Marija pokušavala da obnovi poverenje Lordove kongregacije u krunu, Botvel je 19. aprila 1567. godine dobio potpise od strane osam biskupa, devet erlova i sedam lordova Parlamenta na dokument koji će istorijska nauka upamtiti pod imenom Sporazum iz Ejnslijeve taverne ili „Bond“ iz Ejnslijeve taverne (Ainslie Tavern Bond). Bond iz Ejnslijeve taverne bio je zapravo manifest visokih svetovnih i duhovnih dostojanstvenika kojim je objavljen stav klanovsko-staleških elita zemlje o potrebi preudaje kraljice Marije, ali ovog puta za plemića koji je rođen u Škotskoj. Istovremeno, društveno-političke elite potpisom na pomenuti bond podržale su već istaknuti zahtev Botvela da škotska kraljica postane njegova zakonita supruga.[4]
Posle famozne „otmice i silovanja“ Marije Stjuart, svim stanovnicima Škotske postalo je jasno da njihova kraljica održava ljubavne veze sa Botvelom i to svega mesec dana nakon tragične i misteriozne smrti muža. Naravno, brojni evropski dvorovi i njihove elite, u prvom redu u Engleskoj, odavno su bile obaveštene o skandaloznim dešavanjima iza holirudskih kapija. U uzavreloj političkoj situaciji i sa sve češćim i otvorenijim nastupima glavnih činilaca društvenih struktura Škotske protiv kraljice i Botvela, 7. maja iste godine kraljičin ljubavnik uspeva da izdejstvuje poništenje njegovog braka sa DŽejn Gordon i kao što smo ranije pominjali treći brak Marije Stjuart sklopljen je 15. maja 1567. godine. Bio je to konačni signal uveliko spremnim i odavno neprijateljski nastrojenim Lordovima kongregacije na akciju protiv krune. U periodu od prve polovine marta, pa do juna 1567. godine informacije o životu kraljice Marije Stjuart govore u prilog njenog često ispoljavanog nestabilnog psihološkog stanja. Kao nikada ranije, kraljica se borila sa pravom plimom unutrašnjih nezadovoljstava i nesavladivih psiholoških pritisaka. Međutim, ostaje nerazjašnjena dilema u vezi sa pitanjem koje okolnosti su zapravo uticale na tako evidentnu promenu emocionalno-socijalnog profila Marije Stjuart. Zasigurno znamo da je Marija još od porođaja prethodne godina imala zdravstvenih tegoba koje su nesumnjivo ukazivale na prisustvo postporođajne depresije. Nestabilni porodični odnosi i opterećujuće breme nedefinisanog statusa braka sa Darnlijem dodatno su uticali na sumorno raspoloženje škotske kraljice. Gnusno izvedeno ubistvo Darnlija, kao i sam taj čin, konačno su tu inače snažnu ličnost u karakterno-psihološkom pogledu odgurnuli na „ivicu mentalne i socijalne provalije“. Osim saznanja iz sadržaja „kasetnih pisama“, ne znamo koliko su odnosi sa Botvelom uticali na Marijino stanje duha, ali možemo slobodno da zaključimo da je data ljubavna veza u njen nemirni i večno intrigantni život unela samo dodatne i možda nesavladive izazove. U maju 1567. godine engleski poslanik obavestio je Vilijama Sesila, Elizabetinog državnog sekretara da kraljica Marija veoma često pati od brojnih zdravstvenih tegoba kojima dvorski lekari ne znaju pravi uzrok, ali istovremeno je tvrdio da se od ubistva Darnlija škotska suverenka nalazila u pravom nervnom rastrojstvu.[5]
Krajem maja i početkom juna, Lordovi kongregacije su organizovali oružanu pobunu protiv kraljice, optužujući nju i Botvela za ubistvo kralja Škostke i moralnu nepodobnost Marijine ličnosti i poslednjeg braka kojeg je bila upravo sklopila. Iz zamka Danbar, Botvel i njegova supruga organizovali su otpor preostalih lojalnih plemića protiv vojske Kongregacije. Uz podršku Hantlija i Kroforda, Botvel, sada vojvoda od Orknija i kraljica Marija pokušali su da pruže otpor u bici kod Kerberi Hila 15. juna 1567. godine, tačno mesec dana nakon spornog venčanja. Zapravo, bitka kod Kerberi Hila nije imala oružani, već pregovarački karakter. Pod izgovorom sprečavanja nepotrebnog krvoprolića i sa očiglednom vojnom dominacijom, lordovi su kraljici predložili primirije i obnovu dotadašnjeg državnog poretka, pod uslovom da Botvela otpusti iz službe i primora ga da napusti Škotsku. Istovremeno, lordovi su pružili garancije da neće preduzimati dalje mere protiv Botvela. Marija je pristala na pomenute uslove, a Botvela je tada videla zadnji put u životu.[6] Međutim, Lordovi kongregacije, predvođeni kraljičinim polubratom Mareom, prekršili su svoja obećanja i garancije. Svoju kraljicu, potpuno iscrpljenu i dovedenu do bezumnosti, nisu vratili na škotski tron, već su je nakon kraćeg zadržavanja u kući lorda Provosta u Edinburgu, zvanično uhapsili i kao najobičnijeg kriminalca zatvorili u zamak Lokliven. Lordovi kongregacije naterali su svoju zarobljenicu da konačno odustane od prava na vršenje vladarskih dužnosti, pa je Marija sa najvećim bolom i pod prinudom prihvatila da potpiše akt o abdikaciji sa prestola u korist svog sina DŽejmsa VI, koji je uskoro krunisan za kralja u zamku Stirling, a njegov ujak lord Mare ponovo je bio imenovan za regenta Škotske. Zatvorena u turobnom srednjovekovnom zamku na jezerskom ostrvu i pritisnuta teretom užasavajućeg bola i nedaća koje je proživela za samo nekoliko meseci, u julu 1567. godine vidno narušenog zdravstvenog stanja, svrgnuta kraljica Marija Stjuart doživela je spontani pobačaj. Izgubila je blizance koji su u velikoj brzini sahranjeni na ostrvu. Pored nepoznanice o tačnom vremenu kada je došlo do začeća, nesumnjivo otac nerođene dece bio je erl Botvel.[7]
Nakon jednog neuspešnog pokušaja i sa novoprobuđenom odlučnošću žene izvanrednog karaktera, Marija Stjuart je 2. maja 1568. godine uz pomoć braće Daglas uspela da pobegne iz zatočeničkog zamka Lokliven.[8] Uz pomoć lordova Daglasa i Sitona okupila je vojsku u brojnosti od 6000 ratnika. Međutim, ništa od toga nije bilo od pomoći škotskoj kraljici. U bici kod Lengsajda 13. maja iste godine, trupe erla Marea pobedile su oružane snage detronizovane vladarke. Protivno savetima lojalnih lordova Herisa, Fleminga, Livingstona, Bojda i DŽordža Daglasa, Marija je odlučila da potraži pomoć od Engleske. Ponovo prerušena u ženu iz nižih socijalnih slojeva, Marija je prešla graničnu reku Solvej 16. maja 1568. godine, a zatim je prvu noć u Engleskoj provela u Vorkington Holu kod prijatelja, kraljici odanog, lorda Herisa. Prošlo je tačno godinu i jedan dan o udaje za Botvela i u mnogo čemu žena koja je prešla granicu između Engleske i Škotske razlikovala se od prefinjene dame koja je tada prešla granice moralnog normativa po kome nije uspela ili nije umela da živi. Marija se iskreno nadala da će od Elizabete, zaista i dobiti preko potrebnu pomoć. Međutim, prema takvoj mogućnosti njena „dear sister“ nije bila naročito sklona. Već 18. maja emisar kraljice Elizabete, Midlmor, saopštio je zaprepaštenoj Mariji odluku svoje vladarke. Marija Stjuart je bila obaveštena da njena rođaka nije u mogućnosti primi u audijenciju svoju „sestru“ sve dok škotska kraljica pred engleskim istražnim organima ne pruži dovoljno čvrste dokaze koji bi je oslobodili od optužbi da je učestvovala u ubistvu svog drugog muža, a engleskog državljanina, Henrija Darnlija. Marija je odmah stavljena pod jaku stražu i preseljena u zamak Bolton. Zamak Bolton bio je prvi u nizu zatočeničkih dvoraca u kojima će Marija Stjuart živeti u svojim poslednjim decenijama. Nakon Konferencije u Jorku, već u januaru 1569. godine organizovana je nova istraga pod okriljem Konferencije u Vestminsteru, koja je zaključila da i pored činjenice da erl Mare nije pružio dovoljno jasne dokaze protiv svoje polusestre, Marija takođe nije uspela da dokaže da su se Lordovi kongregacije nezakonito pobunili protiv njene vladavine, pa je kraljica Škota ostala u zatočeništvu. Naravno, postupajući na ovaj nimalo prijateljski ili „rođački“ način prema svojoj suparnici, Elizabeti je bilo veoma zgodno da pod raznim izgovorima drži Mariju u zatočeništvu. Nakon izvesnog vremena, zatočeništvo Marije Stjuart pokazalo je i svoju „nezgodnu stranu“ po interese Elizabete I iz razloga što je postojala ozbiljna mogućnost uspeha neke od pobuna protiv Glorijane, a u korist njene zarobljene rođake.[9]
Ozbiljno narušenog zdravlja, ali ne i uništenog energičnog temperamenta i duha, Marija Stjuart započela je život sužnja Elizabete I i naredne decenije njenog boravka u Engleskoj mogli bismo slobodno okarakterisati kao „godine provedene u senci zidina“. Nakon Vestminsterske konferencije, Marija je sa svojom pratnjom premeštena u zamak Tatberi, mesto koje će sama kraljica nazivati „najomraženijim zatvorom“ u kome je bila zatočena.[10] Uz budni nadzor erla Šruzberija, Marijinog glavnog zatvorskog čuvara, put do Tatberija bio je dug i odvijao se po hladnom vremenu, pa se kraljica čim je dospela u još uvek nepripremljeni zamak ozbiljno razbolela. Boravak u Tatberiju je po mnogo čemu označavao početak godina u kome je ionako narušeno zdravstveno stanje Marije Stjuart počelo da se pogoršava. U dvadesetišestoj godini života, i dalje energična, Marija je ipak počela sve češće da doživljava veoma teške depresivne krize. Dama koja je toliko volela fizičke aktivnosti van zagušujućih zidova dvoraca i zamkova, sada je najednom bila ograničena na bavljenje vezom, igranje karata i čitanje. Pored svog teškog položaja, sa čeličnom odlučnošću i voljom, kraljica je nastavila pažljivo da vodi brigu o svom izgledu i manifestacionom dojmu vladarke kod svoje okoline. U aprilu 1569. godine Marija je preseljena u Vingfild Menor koji je više pogodovao procesu oporavka njenog zdravstvenog stanja. Već u maju iste godine premeštena je u Četsvort, samo da bi krajem septembra 1569. godine bila ponovo preseljena natrag u Vingfild Menor. U pomenutom periodu, Marija je bila nestrpljiva da nastavi pregovore sa Elizabetom Tjudor i smatrala je da bi bila u prilici da udovolji volji svoje rođake ukoliko bi se preudala za nekog od njenih podanika. Prvi kandiidat za novog muža Marije Stjuart bio je Tomas Hauard, četvrti vojvoda od Norfolka (1536-1572), koji je tokom Konferencije u Jorku javno zastupao navode optužbi i izražavao svoju zgroženost zbog sadržaja predočenih „kasetnih pisama“. Međutim, to mu nije smetalo da svega nekoliko dana posle završetka Konferencije prihvati sugestiju Mejtlanda o bračnom savezu sa detronizovanom škotskom kraljicom.[11] Pored činjenice da se Marjia i vojvoda od Norfolka nisu nikada upoznali, između njih dvoje uspostavljen je svojevrsni vid formalnog udvaranja u okvirima učtive korespondencije i međusobnog darivanja. Norfolk je Mariji poklonio dijamantski prsten koji je ona u svom testamentu zaveštala svom prijatelju i savezniku, mletačkom ambasadoru Mendozi. Sa druge strane, Marija je Norfolku na dar ustupila jastuk ukrašen njenim ručnim vezom. Istovremeno, usled pomenute mogućnosti udaje za vojvodu od Norfolka, u junu 1569. godine Marija je podnela zahtev Svetoj stolici sa molbom da papa odobri razvod njenog braka sa erlom Botvelom. Pomenute bračne namere njenog podanika i zatočene rođake nisu nimalo impresionirale volju Elizabete I, koja je u datom „aranžmanu“ videla intrigantnu ujdurmu organizovanu sa ciljem narušavanja njenih vladarskih kompetencija, pa je munjevitom reakcijom odlučila da prekine sve dalje pregovore u vezi sa navedenom mogućnošću „spajanja“ plemenitih domova Norfolka i Stjuarta. Hauard je bio uhapšen i zatvoren u londonski Tauer, a Marija je vraćena u Tatberi sa nalogom o prekidu svake komunikacije kraljice sa spoljnim svetom.[12]
U julu 1569. godine Konvencijom iz Perta, Marijin polubrat regent Mare, onemogućio je ponuđenu i planiranu restauraciju kraljevske vlasti svoje polusestre glasovima članova Parlamenta u razmeri četrdeset na prema devet. Politička situacija u Engleskoj naglo se pogoršala, zbog izbijanja katoličke pobune u novembru iste godine koju su predvodili erlovi od Nortamberlenda i Vestmorlanda. Bez obzira što je pobuna doživela poraz i zvanično nije bila odobrena od strane kraljice Marije njen zatočenički položaj naglo je dobijao sve sumorniji karakter. U toku trajanja pobune, Marija je premeštena u Koventri koji je bio znatno udaljen od „epicentra rebelijantskih zbivanja“. Bio je to početak niza zavera protiv protestantskog ustrojstva vladavine kraljice Elizabete I Tjudor, organizovanih u ime Marije Škotske, ali bez njene dozvole, odobrenja ili uopšte saznanja o istim. Regent Škotske erl Mare ubijen je 11. januara 1570. godine od strane lorda Hamiltona, a kraljica Marija nagradila je ubicu dodelivši mu stalne penzione prihode.[13] U maju iste godine Marija je ponovo preseljena natrag u Četsvort, a u avgustu Norfolk je pomilovan i pušten iz Tauera. U datom periodu, tačnije u oktobru iste godine, Marija je odbila i listu predloga sastavljenu od strane Elizabete koju su škotskoj kraljici saopštili Vilijam Sesil i lord Mildmej. Prema tim ponudama, Elizabeta bi pomogla Marijine napore da obnovi svoju kraljevsku vlast u Škotskoj, ukoliko bi se detronizovana kraljica odrekla prava na nasledstvo engleskog prestola u korist sina DŽejmsa. U početku Marija je pokazivala veliko razumevanje i sklonost prema postizanju sporazuma sa Elizabetom, međutim, kompromis na kraju nisu bili u mogućnosti da postignu. Uskoro, Norfolk se umešao u pripremu tzv. „Ridolfijeve zavere“, prema kojoj je katolička Španija trebala da izvrši invaziju na Englesku iz pravca Španske Nizozemske, a uz pomoć sveopšteg ustanka katoličkih podanika Elizabete I. U poduhvat su bili umešani škotski ambasador u Londonu Lesli, biskup od Rosa i italijanski bankar Roberto Ridolfi, po čijem imenu je zavera ostala poznata u istoriji. Akcija je unapred bila osuđena na propast, jer je paket konspirativnih pisama upućenih od strane bankara Ridolfija biskupu Rosu, presretnut u luci Dover. Elizabeta je već bila obaveštena o razvoju zavere, a biskup Ros je pod pretnjom mučenja u tamničkim odajama svu krivicu za pomenute nezakonite radnje prebacio na Norfolka i Mariju. Norfolk je osuđen za veleizdaju i pogubljen u junu 1572. godine, a Marija je priznala da je Ridolfiju pružila izvesnu finansijsku pomoć, ali je snažno odbacila optužbe da je na bilo koji način dalje učestvovala u organizovanju zavere. U Ridolfijevoj zaveri, optužbe o Marijinim namerama da ugrozi život, kao i kraljevsku vlast Elizabete I Tjudor, prvi put su dobile ozbiljniji karakter i već tada mogli su da se „čuju glasovi“ o potrebi „fizičkog uklanjanja“ kraljice Škotske. Međutim, Elizabeta je odbijala takvu mogućnost navodeći da je za čin smaknuća njene rođake potreban nepobitan dokaz koji bi nedvosmisleno pokazao da je Marija Stjuart odobrila da se u njeno ime pokrenu izvesni poduhvati i to u određenoj kritičnoj meri, a sa ciljem ugrožavanja života i vladavine engleske kraljice.[14]
U međuvremenu, Elizabeta je upornim preseljavanjem Marije od jednog do drugog zamka potpuno iscrpljivala zdravlje svoje rođake. U datom periodu Marija je živela na relaciji između Šefilda i Četsvorta, a usled znatne neaktivnosti i raznih ograničenja njeno zdravstveno stanje nastavilo je da se urušava rapidnom brzinom. Naposletku, u avgustu 1573. godine dobila je dopuštenje da provede pet nedelja na zdravstvenom oporavku u banji Bakston. Unutrašnji nemiri u Škotskoj, koji gotovo i nisu prestajali od ubistva erla Marea, završeni su u maju 1573. godine angažovanjem engleskih trupa u osvajanju edinburške tvrđave, čime su bile znatno oslabljene mogućnosti za mirnu restauraciju kraljevske vlasti Marije Stjuart u otadžbini. Do 1577. godine, rutina monotonog zatočeničkog života Marije Stjuart ušla je u svoju akutnu fazu. Navedene godine pokrenuti su planovi o udaji Marije Stjuart za don Huana Austrijskog, nezakonitog brata kralja Filipa II Španskog. Međutim, Marijin brak sa Botvelom još uvek nije bio razveden ili poništen. Planovi o udaji za španskog plemića i snovi o izbavljenju iz zarobljeništva putem pomenute udaje, bili su prekinuti kada je 1578. godine, samo šest meseci nakon smrti Botvela umro i Don Huan. Kraljica je tada sastavila testament prema kome je obavezala svog sina, kralja DŽejmsa na ženidbu sa španskom princezom, pri čemu bi i on sam trebao prihvatiti katoličanstvo, a odbaciti kalvinističku veroispovest. Propali su i pokušaji Marije Stjuart da u periodu od 1581. do 1584. godine privoli sina na prihvatanje ideje o zajedničkoj vladavini, iz razloga što je sam DŽejms VI od vremena kada je Škotskom zavladao samostalno (bez pomoći regenta, odnosno od 1581. godine i vremena kada je regent Morton pogubljen zbog učešća u ubistvu Darnlija), smatrao da interesima Škotske i njene dinastije više pogoduje savezništvo sa Elizabetom, u kome mu je engleska kraljica garantovala opstanak njegove suverene kraljevske vlasti nad „severnom polovinom britanskog ostrva“. Sigurno, u perspektivi opravdano nadao se i garancijama u vezi sa nasledstvom engleskog trona. Takođe, održavana korespondencija Marije Stjuart sa Elizabetom Tjudor i dalje je isključivala svaku mogućnost puštanja na slobodu škotske vladarke, a nije doprinela ni organizovanju mnogo puta nagoveštavanog, a nikada održanog susreta dve kraljice, kome se „stjuartovska kći“ toliko nadala i od koga je imala velika očekivanja.[15]
[1] Čuvena „kasetna pisma“ dobila su ime po kovčegu od srebra u kome su navodno čuvana ljubavna pisma koja je Marija Stjuart pisala Botvelu. Srebrni kovčeg Marija je na poklon dobila od svog prvog supruga kralja Fransoe II, da bi isti predala na dar Botvelu, koji je u njemu čuvao važna državna dokumenta, izvesne dragocenosti i navodno ljubavna pisma škotske vladarke. Sadržaj tih pisama postao je polazna osnova svih tema koje su bile u vezi sa optužbama iznošenim protiv navodne zavere Marije i Botvela sa ciljem ubistva kraljičinog supruga. Pisma su trebala da budu neoborivi krunski dokaz postajanja navedene zavere. U fokus njihove tematike isticani su oni delovi tekstova u kojima je kraljica navodno nagoveštavala pojedinosti planiranog zločinačkog čina. Pored sadržaja koji bismo sa pozicija današnjih istraživačkih rezultata o pomenutim stanjima i procesima mogli da opišemo kao fundamentalni diskurs celokupne „zbirke preljubničke korespondencije“, u „kasetnim pismima“ nalazili su se i brojni suplementi u vidu lirskih stihova ljubavnih soneta i emotivno izražajnih reči o senzualnoj nadahnutosti Marije prema Botvelu. U pojedinim stihovima soneta, ali i nekim ličnim nežnim kraljičinim porukama, primetan je visok stepen „senzualne tenzije“, gde reči navode na postojanje opsesivne naklonosti adresanta pisama prema adresatu. Ukoliko prihvatimo autentičnost i verodostojnost pisama, ona predstavljaju teško inkriminišući prilog strašnim optužbama na račun kraljice Marije, a posebno Botvela u vezi sa zločinom izvršenim nad Darnlijem. Od velike važnosti je da napomenemo da su originali dokumenata netragom nestali, odnosno da isti nikada nisu ni prezentovani javnosti i nadležnim sudskim instancama, već samo njihovi prepisi. NJihova upotreba u istražnim i sudskim postupcima protiv Marije i Botvela imala je specifičan „razvoj“. Kada je Marija Stjuart prebegla u Englesku u potrazi za zaštitom od progona Lordova kongregacije, njena rođaka Elizabeta I odbila je da joj pruži pomoć, dok „škotska kraljica ne pojasni svoju ulogu u ubistvu drugog muža“. Nakon poraza i bega iz Škotske, Botvel je navodno „zaboravio“ srebrni kovčežić sa važnim dokumentima i u nameri da ih se domogne poslao je svog slugu natrag da iste preuzme. Sluga je bio presretnut od ljudi lojalnih Lordovima kongregacije koji su na osnovu ispitivanja zarobljenog Botvelovog paža saznali za postojanje „kasetnih pisama“. Zauzimanjem Marijinog polubrata Marea, koji je otvoreno nastupao protiv mogućnosti povratka kraljice u zemlju i istovremeno zastupao navode o postojanju zločinačke zavere vladarke i Botvela, zvaničnoj istrazi odnosno „Konferenciji u Jorku“ iz oktobra 1568. godine dostavio je „kasetna pisma“, kao priloge optužbama. Već u tom periodu navodni originali bili su „izgubljeni“ za istoriju i do danas niko nije uspeo da ponudi rešenje dileme o vezi sa njihovom sudbinom. Takođe, postoji osnovana verovatnoća da su originali dokumenata (ako su uopšte i postojali) uništeni od strane DŽejmsa Daglasa, erla od Mortona (oko 1516-1581), poslednjeg od četvorice regenata maloletnog kralja DŽejmsa VI. Kao pouzdanik Elizabete Tjudor, Morton je bio i jedan od predvodnika neuspelog državnog prevrata iz 1566. godine i svakako vinovnik ubistva Davida Ricija. Kao jednom od glavnih protagonista napora da se Marija Stjuart svrgne sa škotskog prestola, zasigurno je priželjkivao što duži ostanak kraljice u engleskom zatočeništvu. U XIX veku pojavile su se teze o tome da je pisma uništio DŽejms VI, Marijin sin, kako bi zaštitio reputaciju svoje majke i onemogućio njene neprijatelje da na osnovu istih koncipiraju optužnicu zanovanu na „čvrstim temeljima“. Nema sumnje da je ova teza apsolutno nerealna iz razloga što smo već naveli da su pisma prvi put javnosti predstavljena u oktobru 1568. godine, kada je i objavljeno da su originali „nestali“. Zapravo, originalne dokumente niko nikada nije ni video. U pomenuto vreme kralj DŽejms VI imao je svega dve godine i četiri meseca, pa je sasvim isključena hipoteza o umešanosti Marijinog sina u nestanak inkriminišućih dokumenata. Kritičari navoda o verodostojnosti i autentičnosti postojanja pisama i njihovog autorstva vekovima, a posebno od kraja XVII stoleća i vremena početka jačih pritisaka engleskog političkog establišmenta na osnove škotske državne nezavisnosti, ističu stavove o postojanju zavere, ali protiv vladavine i ličnosti Marije Stjuart. Navedeni kritičari uporno ističu mišljenje prema kome pisma nisu ništa drugo već dobro pripremljeni falsifikati, napravljeni u cilju dezavuisanja reputacije Marije Stjuart i učvršćivanja teze o postojanju zavere između nje i Botvela s ciljem likvidacije kralja Škotske. Takođe, poklonici navoda o nevinosti škotske kraljice, kao dokaz svojih tvrdnji pominju i činjenicu da famozna pisma nikada nisu predstavljena vladarki, odnosno da tokom istrage u Jorku, ali i kasnijih postupaka, Marija Stjuart nikada nije bila suočena sa dokazima. Posle „Konferencije u Jorku“, kraljica Elizabeta je donela odluku, odnosno mišljenje prema kojoj nijedna strana nije uspela da pruži dovoljno adekvatnih dokaza u prilog tvrdnjama koje su iznesene tokom istrage. Međutim, ugled škotske kraljice bio je nepovratno narušen, a Elizabeta je smatrala da poseduje dovoljno razloga za opravdanje i podršku zatočeničkom statusu Marije Stjuart. „Misterija“ verodostojnosti, autentičnosti i uopšte istorijske uloge „kasetnih pisama“ u životu Marije Stjuart, i pored brojnih višestolećnih naučno-istraživačkih i publicističkih poduhvata usmerenih u pravcu njihove demistifikacije, ostala je nerazrešena. U istoriografskim tekstovima pojedinih današnjih istoričara, zainteresovanih za biografiju Marije Stjuart, otvara se i važno pitanje spremnosti falsifikatora da u jednom kratkom vremenskom intervalu na izvesno stručan način krivotvore veliki broj soneta i ljubavnih stihova samo da bi njihovo autorstvo pripisali škotskoj vladarki. Komparativnim analizama literarnih karakteristika pomenutih pisama sa korespondentskom i književnom zaostavštinom Marije Stjuart, nije bilo moguće pouzdano utvrditi da li su navedeni tekstovi samo perfektno i sračunato pripremljeni falsifikati ili je autorstvo škotske kraljice nesumnjivog statusa. Takođe, važno je da istaknemo i činjenicu da se u „kasetnim pismima“ nigde izričito ne navode izvesne instrukcije o pripremi zločina, niti se jasno izražava saznanje o pojedinostima ili namerama o učešću Marije Stjuart, ali i Botvela u ubistvu Darnlija. U istima se pomenute mogućnosti samo nagoveštavaju. Interesantno, nijedan evropski dvor, čak ni Mariji toliko drag francuski, nikada zvanično nije osporio verodostojnost sadržaja „kasetnih pisama“. Kovčežić od srebra čuva se u Lenokslov Hausu (Lennohlove House) u Škotskoj, inače nekadašnjem posedu državnog sekretara Vilijama Mejtlanda od Letingtona (1525-1573) i njegove porodice, vidi: Mary Queen of Scosts, The Official Site of the Marie Stuart Society of Scotland, Some Objects <http://www.marie-stuart.co.uk/> (27. III 2019). Uporedi i Stefan Cvajg, Marija Stjuart, škotska kraljica, One su vladale svetom, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 2005, str. 160-185.
[2] „Incident sa golfom“ bio je jedan u nizu primera, inače poznate sklonosti Marije Stjuart prema nekonvencionalnim oblicima ponašanja u pojedinim specifičnim prilikama. Pomenuta situacija nikako ne bi trebala da bude prihvaćena kao dokaz nedostatka poštovanja kraljice prema posebnom trenutku žalosti kraljevske kuće, zemlje i stanovništva Škotske zbog tragične smrti Henrija Darnlija. Na primer, prisetimo se događaja iz „francuskih godina“ kraljičinog života kada je Marija Stjuart prilikom venčanja sa dofenom Francuske, potonjim kraljem Fransoa II, nosila svadbenu haljinu bele boje, uprkos opštem standardu i shvatanju u XVI veku prema kome je bela boja smatrana bojom žalosti. Za razliku od venčanja, neposredno posle smrti svog prvog supruga, kao znak tuge zbog gubitka muža i francuske krune, Marija Stjuart je nosila odeću crne boje, vidi: Lady Antonia Fraser, Mary, byname Mary, Queen of Scots u: Encyclopaedia Britannica, <http://www.britannica.com/EBchecked/topic/367467/Mary> (6. I 2019). Uporedi i Pollen, J.H, Mary Queen of Scots, u: The Catholic Encyclopedia, Robert Appleton Company, New York, 1910, <http://www.newadvent.org/cathen/09764a.htm> (18. IV 2019).
[3] Nekoliko nedelja nakon ubistva Henrija Darnlija, tačnije krajem marta 1567. godine, na ulicama Edinburga mogli su da budu primećeni misteriozno naslikani prikazi Marije Stjuart sa uvredljivom sadržinom. Na datim nedoličnim slikama kraljica je predstavljena inicijalima M R (što bi značilo Maria Regina, odnosno kraljica Marija) sa obe strane sirene, a taj prikaz sam po sebi smatran je sinonimom za prostitutku. Prikaz zeca na pomenutoj slici predstavljao je Botvelov grb, koji je bio okružen bodežima, što je ukazivalo na budućeg muža Marije Stjuart, kao na ubicu Henrija Darnlija. Jedan od pomenutih uvredljivih prikaza Marije Stjuart i Botvela i danas se nalazi (s mogućnošću vizuelnog obilaska) u poznatom edinburškom kvartu „Kraljevska milja“ („The Royal Mile“), tačnije u njegovoj isto tako čuvenoj „Visokoj ulici“ (The High Street), vidi: Mary Queen of Scosts, The Official Site of the Marie Stuart Society of Scotland, Some Objects <http://www.marie-stuart.co.uk/> (27. III 2019).
[4] Jenny Wormald, Mary, Queen of Scots: Politics, Passion and a Kingdom Lost, Revised edition by Tauris Parke Paperbacks an imprint of I. B. Tauris and Co Ltd, London, New York, 2001, 142-158.
[5] Pollen, J.H, Mary Queen of Scots, u: The Catholic Encyclopedia, Robert Appleton Company, New York, 1910, <http://www.newadvent.org/cathen/09764a.htm> (18. IV 2019). Možda je sada trenutak da razmotrimo određene hipoteze koje neminovno proizilaze iz pomenutih činjenica. Ukoliko prihvatimo realnu mogućnost da se kraljica smrtno zaljubila u Botvela i potpuno izgubila dodir sa stvarnošću, onda nije teško pretpostaviti da je bila spremna preduzeti niz izuzetno drastičnih i za bilo koju epohu nerazumnih i skandaloznih postupaka. Nervno rastrojstvo o kome govori engleski poslanik, osvedočeno duhovno nezadovoljstvo i zabrinutost zbog opasnih posledica njenog bezumnog čina uplitanja u ubistvo supruga, a potom i brzopleti brak sa Botvelom, sigurno bi doprineli nezavidnoj životnoj situaciji u kojoj se Marija zatekla 1567. godine. Međutim, potrebno je da razmislimo i nekoliko drugih i po mnogo čemu različitih aspekata navedenih okolnosti. Marija Stjuart jeste bila veoma temperamentna osoba sklona impulsivnim odlukama koje su govorile u prilog njenoj nikad prevaziđenoj latentnoj nesnalažljivosti u političkim prilikama Škotske, ali možda i na nedostatak potrebnog nivoa tzv. „socijalne inteligencije“. Naravno, ni poznate životne okolnosti koje su uvek uticale na njen mentalni i vladalački razvoj u mladosti nisu bile od velike pomoći u procesima političkog sazrevanja Marije Stjuart, kao škotske suverenke. Pokušajmo sada da obratimo pažnju i na izvesne zakone i zaključke logike koje se neumitno nameću u datim prilikama. Nijednim javnim gestom Marija Stjuart nije pokazala zadovoljstvo zbog sklapanja braka sa Botvelom, a činjenica je da je tim činom nepovratno „izručila“ svoj ugled brojnim neprijateljima njene vladavine. Naprotiv, neprekidno je iskazivala histerični bes, a ranije smo pominjali da je čak pretila i samoubistvom zbog događaja na koje, prema njenim rečima, nije imala uticaja. Ni kasnije, u godinama koje je provodila u engleskom zatočeništvu, nije pokazivala žaljenje prema „neispunjenim snovima o zajedničkom životu sa Botvelom“, nego je čak tražila da se razvede od njega. Prelomni događaj, koji je zapečatio ne samo sudbinu njene vladavine, već i samog života bilo je ubistvo Darnlija. Uprkos jasnim istorijskim izvorima, istoriografija je često olako i bez većeg truda da obuhvati sve poznate činjenice, prst optužbe zbog užasnog zločina upirala u Mariju Stjuart. Pri tome, „zaboravljalo“ se na ogromnu ulogu brojnih lordova škotske političke elite, a naročito na ne mali doprinos engleskih obaveštajnih krugova na taj tragičan događaj i sve potonje posledice istog. Činjenica je da su škotski Lordovi kongregacije i osvedočeni protivnici Marijine vladavine pružili zaštitu i podršku Botvelu nakon ubistva Darnlija, pri čemu je čak i lord Lenoks povukao svoje prvobitno iznete optužbe. „Tavernskim bondom“ najuticajniji škotski plemići su izričito zahtevali od Marije Stjuart i Botvela da stupe u brak i to isti oni koji su do tada imali udela u pobunama protiv Marijine vladavine, a potom i u ubistvu njenog supruga. Na koji način možemo da protumačimo akciju Lordova kongregacije i engleskog dvora (na čijem platnom spisku je bila većina tih prvaka škotske politike) da kraljicu privole na brak sa čovekom koga su prvo optuživali za atentat na njenog drugog muža, a potom ga oslobodili od istih navoda optužbi. Napomenimo da su se svi ovi događaji odvijali u rasponu od svega nekoliko nedelja nakon smrti Henrija Darnlija i da su paralelno s tim procesima tekle i pripreme za pobunu protiv kraljice uz snažnu diplomatsku akciju kongregacijskih plemića kod engleskog i drugih stranih dvorova. Cilj tih akcija bio je zadobijanje podrške za njihove lične i partikularne interese. Slično diplomatskim akcijama u inostranstvu, u tom periodu lordovi su vodili isto tako jaku političku kampanju protiv kraljice i Botvela u samoj Škotskoj, putem slikovitih propagandnih poruka na ulicima Edinburga, ali i na različitim skupovima klanovskih starešina. Sve ove okolnosti neminovno navode na koncipiranje hipoteze o dobro osmišljenom državnom udaru s ciljem dezavuisanja, prvo ugleda Marije Stjuart, a potom i poluga njene vladavine. Na taj način, nije nemoguća misao da su se i Marija i Botvel, stari protivnici klanovskog partikularizma u Škostkoj, jednostavno našli u vrtlogu političkih zavera i obmana iz koga nisu uspeli da izađu na jedan celishodan i efikasan način. Tako, Marijine zdravstvene tegobe mogu da dobiju i sasvim drugačiju prizmu posmatranja, ako prihvatimo realnost ovih hipoteza i svakako, ukoliko dopustimo mogućnost da je škotska kraljica i te kako bila svesna prirode krupnih dešavanja u njenoj okolini.
[6] Kraljičin muž napustio je Škotsku, a u decembru iste godine, aktom Parlamenta proglašen je za državnog neprijatelja i krivca za smrt Henrija Darnlija. Svi njegovi posedi i imovina bili su konfiskovani. Nakon kratkotrajnog lutanja, obreo se u Danskoj, gde je potražio zaštitu kralja Frederika II. Nakon saznanja o povratku Botvela u Dansku, njegova prva supruga Ana Trondsen, odlučila je da onemogući svaku pomoć dansko-norveških političkih elita Botvelu, pa je iskoristivši politički uticaj svoje plemićke porodice izdejstvovala hapšenje prvog supruga. Botvel je u statusu taoca zadržan u Danskoj u ozloglašenom zamku Dragsholm, gde je u zastrašujućim uslovima proveo preostale godine svog života. Kasnije je doživeo teške psihičke poremećaje, pa je u okovima i bezumlju preminuo deset godina posle emigracije iz Škotske, tačnije 14. aprila 1578. godine. Danas je još uvek moguće videti stub za koji je Botvel bio povezan lancima u zamku Dragsholm. Nakon smrti njegovo beživotno telo je mumifikovano i izloženo u jednoj crkvi u blizini zamka gde je preminuo. Posetioci i vernici su mogli da vide mumifikovano telo sve do sredine XX veka. Međutim, identitet mumifikovanog tela nikada nije nepobitno utvrđen, vidi: Mary Queen of Scosts, The Official Site of the Marie Stuart Society of Scotland, Mary’s Husbands <http://www.marie-stuart.co.uk/> (24. III 2019).
[7] Gordon Donaldson, Scotland: James V-James VII, Oliver and Boyd, 1965, 155-204.
[8] U toku prvog pokušaja spasavanja, Marija Stjuart se prerušila u lokalnu pralju, obukavši odeću žene koja je na ostrvo došla kako bi nadležnim licima u zamku predala oprani veš. Navedeni pokušaj je doživeo neuspeh iz razloga što je čamdžija koji je prerušenu kraljicu prevozio na drugu stranu obale, primetio njenu negovanu i izbeljenu kožu na rukama, sasvim neuobičajenu za ljude iz nižih društvenih slojeva u XVI veku. Inače, Marija Stjuart je bila poznata i po izuzetnim sklonostima prema veštinama prerušavanja. Ponekad je umela da se preruši u dvorskog konjušara i tako preodevena i neprimećena sama provede noć na ulicama Edinburga, vidi: Mary Queen of Scosts, The Official Site of the Marie Stuart Society of Scotland, Some Objects <http://www.marie-stuart.co.uk/> (27. III 2019).
[9] Potrebno je da napomenemo da je gotovo do smrti Marija Stjuart imala mnogo pristalica među engleskim plemstvom, posebno kod porodica katoličkog konfesionalnog opredeljenja. Pomenute porodice, ali i običan puk, posebno na severu Engleske, smatrale su da je Marija Stjuart, a ne nezakonito dete kralja Henrija VIII, legitimni naslednik engleske krune, vidi: Džordž Makoli Treveljan, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb, 1956, str. 354-355.
[10] Stefan Cvajg, nav. delo, str. 274-285.
[11] Isto, Zaista, vojvoda od Norfolka imao bi velike koristi od potencijalnog bračnog saveza sa dinastijom Stjuart. Pristalice kraljice Marije njen akt o abdikaciji smatrali su nelegalnim činom iz razloga što je objavljen pod prinudom, a u ratnim i u uslovima unutrašnjih nemira u Škotskoj, izazvanih intrigantnim akcijama od strane pobunjenika protiv legitimne vladarke. Svakako, u slučaju smrti Elizabete I, škotska vladarka bi kao legitimni naslednik engleske krune mogla da postane i kraljica „južne britanske države“. Kuriozitet predstavlja i podatak da je majka Henrija Darnlija, kraljičinog drugog supruga, već ranije spomenuta ledi Lenoks, svojevremeno bila ljubavnica vojvodinog pradede Tomasa Hauarda, drugog vojvode od Norfolka, vidi: Pollen, J.H, Mary Queen of Scots, u: The Catholic Encyclopedia, Robert Appleton Company, New York, 1910, <http://www.newadvent.org/cathen/09764a.htm> (18. IV 2019).
[12] Pollen, J.H, Mary Queen of Scots, u: The Catholic Encyclopedia, Robert Appleton Company, New York, 1910, <http://www.newadvent.org/cathen/09764a.htm> (18. IV 2019).
[13] Stefan Cvajg, nav. delo, str. 274-285. Novi regent Škotske postao je lord Lenoks, Marijin bivši svekar i otac Henrija Darnlija. Nakon ubistva Lenoksa tokom političkih nemira u Stirlingu u avgustu 1571. godine, regent maloletnog kralja DŽejmsa VI postao je erl Mar, a posle njegove smrti, DŽejmsu Daglasu, erlu od Mortona i formalno je potvrđen položaj „čuvara prestola“.
[14] James Mackay, In the End is My Beginning, A Life of Mary, Queen of Scots, Random House (Digital), Mainstream Digital, Edinburgh, 1999. U suštini, Elizabeta je tražila da Marija Stjuart prihvati Edinburški sporazum iz 1560. godine, što je škotska kraljica odbijala da učini do kraja svog života.
[15] James Mackay, nav. delo, str. 181-200.
Ostavi komentar