Autor: Danilo Koprivica, politikolog
Živimo u vremenu u kome značajan deo međunarodne javnosti očekuje od Srbije i od srpskog društva da se iskrenije suoči sa nedavnom prošlošću, smatrajući taj proces gotovo eliminacionim testom demokratije. Svesni neminovnosti suočavanja, u potrazi za mogućim rešenjima, posegli smo za istorijskim primerima iz dvadesetog veka na osnovu kojih ćemo pokušati da se podsetimo ali i da naučimo kako su se sa vlastitom prošlošću suočila društva koja sebe smatraju demokratijama.
RAT ZA NAGORNO-KARABAH
Karabah je ruska verzija azerske reči, koja znači crni vrt, dok je Nagorno ruska reč koja znači gorski. Etnički Jermeni oblast zovu Arcah, što je drevni jermenski naziv. Nagorno-Karabah je formalno u sastavu Azerbejdžana ali je, faktički, većim delom teritorije pod kontrolom jermenske većine. Nagorno-Karabaška republika ili od skora Republika Arcah je teritorija od 11.500 km2 sa oko 150.000 stanovnika od kojih oko 95% čine Jermeni.
U vreme SSSR-a, bila je autonomna oblast u sastavu Azerbejdžana. I tada je bilo govora o inicijativama za izdvajanje ali prva koja se zvanično beleži je pokrenuta tek 1988. g. uoči raspada sovjetske zajednice. Autonomne oblasti su, prema tada važećem ustavu SSSR, imale pravo izdvajanja iz federalne jedinice u kojoj su se nalazile. U februaru 1988. g. Veće narodnih poslanika Nagorno-Karabaha usvaja inicijativu za izdvajanje oblasti iz Azerbejdžana i za prisajedinjenje Jermeniji. Upravo zahtev za prisajedinjenje drugoj republici je ocenjivan kao ustavno neprihvatljiv. U međuvremenu, događaji su pretekli polemiku i moguće obnavljanje zahteva za izdvajanjem oblasti. Dolazi do nemira i do žrtava, uglavnom među Azerima. Neposredno pre sukoba, u oblasti je živelo oko 25% Azera i oko 75% Jermena. Tokom 19. veka tu je živelo oko 95% Jermena, dakle baš kao i danas. Ubrzo počinje masovno iseljavanje Azera i Jermena, koji se kreću prema maticama. Deo Azera vlada naseljava u devastirani industrijski grad Sumgajit u čijoj okolini je tada živelo oko 15.000 Jermena. 1988. g. u Sumgajitu, otpočinje teror uličnih bandi nad Jermenima. Ubijeno je više od 200 ljudi, iako su tadašnje centralne vlasti SSSR-a potvrdile tek 32 ubijena. Neki su živi spaljeni. Svi Jermeni napuštaju grad i okolinu.
- g. izbija rat koji je doveo do egzodusa 300.000 Jermena iz Azerbejdžana i oko 700.00 Azera iz Jermenije i Nagorno-Karabaha. U tom izrazito prljavom ratu, bilo je oko 25.000 poginulih a obe strane su optuživane da su činile mnogobrojne zločine nad civilima ali su i uzvraćale optužbe, tvrdeći da su to inscenirani događaji, počinjeni ili izmišljeni radi pridobijanja podrške šire javnosti. Tako se pamti da je 1992. g. u selu Hodžali, jermenska vojska ubila 613 azerskih civila. Od 1994. g. i uspostavljanja mira, postoji Minska grupa OEBS, koja se bavi rešavanjem konflikta, a čine je Rusija, SAD i Francuska. Do danas, grupa se u više navrata sastajala ali bez opipljivih rezultata.
Obe strane se pozivaju na istorijska prava. Jermeni na kasno-antička vremena i carstvo u 12. v. a Azeri na državu u 18. v. Azeri su masovno naseljavani na jermenske prostore tokom trajanja Osmanske imperije. Jedni se pozivaju na pravo naroda na samoopredeljenje a drugi na princip teritorijalnog integriteta.
I gde smo danas. Opet na terenu zamršenih i mračnih jermensko-azerskih odnosa, koji su opterećeni nizom pogroma i sukoba tokom 20. veka, kao i eksperimentalnim voluntarizmom sovjetskih vlasti ali i kompleksnim istorijskim nasleđem.
—————————————————————————————–
Kavkaska Albanija je istorijska oblast na istočnom Kavkazu koja se prostirala na tlu današnjeg Azerbejdžana i Dagestana, upravo negde na mestu današnjeg grada Bakua. Smatra se da je postojala od 2. veka p. n. e. pa do 7. ili 8. veka n. e. Nakon 387. g. na uštrb Jermena je udvostručila teritoriju (46.000 km2) i u literaturi se može sresti pod nazivom Velika Albanija. U 5. v. je izgubila samostalnost. NJeno stanovništvo, Albani, je kroz vekove menjalo religijsku pripadnost od politeizma, preko hrišćanstva, sve do islama. Neki naučnici tvrde da je jezik njenih stanovnika zapravo prajezik današnjih Azera.
Iako je „Velika Albanija“ stvorena upravo na ovim prostorima, sasvim mali broj društvenih istraživača, smatra da je Kavkaska Albanija, prava prapostojbina današnjih Albanaca.
Danas, kao jedini istorijski proveren podatak o nasleđu kavkaskih Albana, navodi se postojanje rase pasa kavkaski ovčar, koji se spominje u spisima vezanim za boravak Aleksandra Makedonskog među Albanima.
———————————————————————————————
O Velikom zločinu kako Jermeni nazivaju njihovo stradanje iz 1915. g. govorili smo u prethodnoj priči pod naslovom „Dosije Jermeni“. Tokom genocida nad Jermenima, kako ove događaje vidi velika većina zapadnih zemalja, dolazilo je i uz učešće Azera. I to će nadalje značajno opteretiti ukupne odnose dva naroda.
Potom sledi Jermensko–azerbejdžanski rat, koji je počeo nakon Oktobarske revolucije, a predstavljao je niz sukoba tokom 1918. g., a zatim od 1920–1922. g. koji su se dogodili tokom kratke nezavisnosti Jermenije i Azerbejdžana. Jermeni su ušli u sukobe sa namerom da uspostave kontrolu nad oblastima Nahčivan i Nagorno Karabah. U proleće 1918. g. tokom Dana marša u Bakuu u sukobima pripadnika Jermenske revolucionare federacije, podržane od strane boljševika i Azera, ubijeno oko 12.000 Azera. 15. 09. 1918. g. Osmanska islamska armija je ušla u Baku i pobila oko 15.000 Jermena kao odmazdu za Dane marša. 20. 07. 1919. g. u Nahčivanu izvršen je pokolj nad oko 10.000 jermenskih civila a zapadni humanitarci su proterani. Marta 1920. g. u Šuši koja je mesto i aktuelnog sporenja, masakrirano oko 30.000 Jermena i u potpunosti je razorena jermenska četvrt grada.
Nasilje u Zakavkazju je okončano sporazumom o prijateljstvu između Turske i Sovjetskog Saveza u Karsu 1921. g. Tim sporazumom Jermeniji je vraćen tadašnji Aleksandropolj, današnji Gjumri, koji je drugi grad po veličini u ovoj zemlji.
Iako je prisajedinjenjem Azerbejdžana i Jermenije Sovjetskom Savezu došlo do zatišja i do okončanja otvorenih sukoba, tenzije bi rasle s vremena na vreme. Katkad, pobuđene eksperimentalnim voluntarizmom centralnih vlasti. Najbolji primer za to je formiranje administrativne oblasti Crveni Kurdistan, koja je postojala od 1923. do 1929. g. u sastavu sovjetskog Azerbejdžana. Oblast je ukinuta 1929. g., ali je već sledeće godine obnovljena sa proširenim granicama i zvanično je nazvana Kurdistanski okrug. Iste 1930. g., oblast je ponovo i definitivno ukinuta. Po popisu iz 1926. g., Kurdi su činili 72,3% stanovništva ove regije. Posle ukidanja ove oblasti, većina lokalnog kurdskog stanovništva je deportovana u Kazahstan. Danas se ovo područje nalazi u sastavu jermenske države Nagorno-Karabah.
Kurdi su narod koji se u mnogome ogrešio prema Jermenima tokom 1915. g. ali i tokom jermenskih pogroma nešto kasnije. Vrlo verovatno je namera sovjetskih centralnih vlasti bila da prilikom eksperimentalnog formiranja kurdske oblasti u delu zemlje koji tradicionalno naseljava jermenska većina, zapravo igra na kartu etno-lokalnih netrpeljivosti, sve sa ciljem direktnijeg upliva u zakavkaski region.
Spomenutim sporazumom iz Karsa, Nahčivanu je dodeljen status autonomne pokrajine pod protektoratom Azerbejdžana, pod uslovom da prava na protektorat nikada neće biti prenesena na treću državu. Turska i ondašnji Sovjetski Savez a danas Rusija, garanti su tog statusa. I to je zapravo razlog zašto se pitanje Nahčivana nikada više nije ozbiljnije pokretalo.
——————————————————————————————————————-
Nahčivan je autonomna republika u sastavu Azerbejdžana. Predstavlja enklavu, dakle okružena je drugim zemljama i sa maticom Azerbejdžanom nema fizičke granice. Na teritoriji površine od oko 5.500 km2, živi oko 460.000 stanovnika.
U 19. veku većinski narod na prostoru Nahčivana su bili Jermeni ali tokom turske okupacije i turskog genocida nad Jermenima, etnička struktura se značajno izmenila u korist Azera koji danas čine 99% populacije Nahčivana.
Posle raspada SSSR 1991. g. Hejdar Alijev postaje predsednik vrhovnog sovjeta i pretvara Nahčivan u skoro potpuno nezavisan teritorij od vlasti u Bakuu, koja izlazi iz SSSR-a i proglašava nezavisnost 1991. g. Tokom rata u 1992. g. izbili su sporadični oružani sukobi Nahčivana sa Jermenijom. Parlament Azerbejdžana 1993. g. poziva Alijeva da stane na čelo države, tako da on postaje predsednik zemlje i na toj funkciji ostaje sve do 2003.g., kada ga nasleđuje njegov sin Ilham Alijev, aktuelni predsednik države.
———————————————————————————-
Jermenija, Azerbejdžan i svet
Republiku Arcah nije priznala niti jedna suverena država, pa ni sama Jermenija. A Azerima je stigla nedvosmislena podrška od Turske, od Izraela i od Irana. Ne treba nikog da iznenadi takva podrška jer svaka od navedenih zemalja ima svoje motive.
Azeri su druga najveća grupa među Turkijskim narodima. Govore azerskim jezikom koji se služi sa tri pisma: latinica, ćirilica i arapski. Islamske su veroispovesti ali su šiti, za razliku od muslimana iz Turske koji su suniti. To upravo Erdogan pokušava da amortizuje u javnosti nedavnim pozvanjem na jedinstvo a sve sa ciljem pozicioniranja Turske kao prve zemlje islamskog sveta.
Činjenica da u Azerbejdžanu živi tek manji deo ukupne populacije Azera je zapravo razlog da su se Izrael i Iran odlučili na podršku Bakuu. Pored 10 miliona Azera koji žive u Azerbejdžanu, njih još oko 12-18 miliona živi u Iranu i to većim delom uz granicu sa Nahčivanom. Da se podsetimo, prema Đulistanskom (1813) i Turkmenhajskom (1828) sporazumu Rusije i Persije (Iran), istorijski Azerbejdžan se deli. Teritorija današnjeg Azerbejdžana postaje deo Carske Rusije, dok južni Azerbejdžan postaje deo tadašnje Persije. Dvadeset godina kasnije, južno od Bakua nastaje prva naftna bušotina na svetu. I dok Teheran s posebnom pažnjom gleda sve ambicioznije međunarodno pozicioniranje sve bogatijeg Azerbejdžana, Izrael upravo priželjkuje da takav bogat i ambiciozan Azerbejdžan bude mesto okupljanja svih Azera u jednu državu.
Da li su Jermeni opet sami na svetu?
Rusija se za sad ne oglašava, iako na teritoriji Jermenije ima vojnu bazu sa 3.000 vojnika i sa dosta ozbiljnim raketnim arsenalom (S300, Buk). Iako je Jermenija u sastavu ODKB do 2044. g., pitanje Nagorno-Karabaha nije pitanje i jermenske teritorije. Delimična suzdržanost Rusije potiče i zbog protivrečne spoljne politike aktuelne vlade Nikola Pašinijana. Ali bez ikakve sumnje, stvarna bezbednost Jermenije je gotovo u potpunosti u ruskim rukama. A sudbina Nagorno-Karabaha je pre u jermenskoj veštini pregovaranja i međunarodnog pozicioniranja, nego li na vojnom planu, na kome se čini da je jasna i sadašnja i buduća premoć međunarodno podržanog Bakua.
Bila je ovo priča o jednoj mladoj državi kojoj su podarena mnoga prirodna bogatstva i koja je danas možda i previše ohrabrena u okruženju trenutnih saveznika. Priča o pravu jednog drugog, starog i zamalo nestalog naroda na goli život, opstanak i na punu istinu. Priča o obavezi odbrane vlastitog identiteta i o važnosti prošlosti u donošenju prelomnih političkih odluka.
Niti je predaleko kolektivno sećanje jedina garancija opstanka, niti je materijalno izobilje jedini preduslov za sigurnu budućnost.
Ostavi komentar