Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Papa Urban VI (ne zaboravimo – bez papske dozvole se nije mogao osnovati univerzitet u srednjem veku) je 21. februara 1384. dozvolio osnivanje teološkog fakulteta u Beču. Princ Albreht III Habzburški iste godine doneo je jedno pismo kojim daje univerzitetu određene privilegije i udahnjuje nov život zadužbini svog preminulog brata Rudolfa, kako je on to naveo u ovom dokumentu. Pomen ljudi iz naših krajeva počinje već 1389. godine, kada na studije odlazi titelski kantor po imenu Kliment, a studenti iz područja današnje Vojvodine, odnosno Srema, Banata i Bačke, sve do kraja srednjeg veka češće dolaze da studiraju u Beč.
Ukupno pedeset četiri studenata s područja današnjih Bačke, Banata i Srema dolaze u Beč na studije. Među potonjima za ovu temu najvažniji je magister Benedictus de Scheremio, odnosno magistar Benedikt iz Srema, koji je, iako poreklom iz naših krajeva, bio ostrogonski kanonik. Dakle, bio je visoki dostojanstvenik najznačajnije i najstarije ugarske, odnosno mađarske crkve, koja je bila i sedište nadbiskupa i primasa cele Ugarske, a i danas nosi tu prestižnu titulu. Pored toga, on je u Parizu na čuvenoj Sorboni stekao i baccalaureatus, odnosno diplomu iz teologije kao i magistarsku titulu iz sedam slobodnih veština. A u Beč je došao 1424. godine i nastavio svoje školovanje. Činjenica da se nalazio na značajnom položaju u okviru ostrogonske crkve svedoči da je imao i jaku finansijsku potporu da može da studira na najprestižnijim zapadnoevropskim univerzitetima srednjeg veka.
Dobro je poznato i mnogo je puta isticano koliki je ugled i značaj imala opatija Belafons, odnosno samostan Svete Marije na mestu današnje Petrovaradinske tvrđave. Postojala je gotovo tri stoleća, bila je jedna od najbogatijih crkvenih ustanova, a zahvaljujući sremskom vinu koje je proizvodila, bila je čuvena u trgovačkim, jednako koliko i crkvenim krugovima srednjega veka. Izvesni Frater Gregorius, odnosno redovnik-monah po imenu Grigorije, petrovaradinski cistercit (matrikula mu kao poreklo navodi baš Petrovaradin – professus in Petrovaradino zapisali su) 15. jula 1475. godine upisao se na univerzitet u Beč, dakako, da studira bogoslovske nauke. Ovaj podatak je veoma važan jer je jedan od retkih koji pominje poimenice pripadnike samog konventa cistercitske opatije iz Petrovaradina, odnosno jednog konkretnog monaha koji je došao u Beč na teološke studije. Nažalost, nema nikakvih dalje podataka o njemu. Da li se ovaj cistercit vratio na Petrovaradin ili je karijeru nastavio gde drugo, o tome izvori ćute.
Dimitrije iz Srema koji je 1414. upisao bečki univerzitet, došao je na ovaj fakultet pod rektorom magistrom Nikolom Hebersdorfom koji je bio i doktor medicine, očigledno vrlo učen čovek. Precizno, nažalost, ne može se znati za sve đake iz kog su mesta, ali očigledno da su u Beču tokom XV veka posebno, sremski studenti bili i te kako prisutni na teološkom fakultetu, a bilo je i crkvenih dostojanstvenika, kao i onih koji su dostigli visoke akademske stupnjeve. Ukupno ih je u periodu koji smo obradili bilo devetnaest sa područja Srema na univerzitetu u Beču. Mnogi od njih su upisivali fakultet kod rektorâ koji su bili vrlo učeni ljudi, doktori medicine, slobodnih veština ili teologije, i samim tim bili u prilici da steknu vrlo visoko obrazovanje, ne samo za ono doba.
Što se tiče Banata, zanimljiv za ovu temu jeste jedan student iz Česterega. Radi se o Emerihu, odnosno Imreu iz Česterega, koji se na teološki fakultet i Beču upisao 1456, a potom tri godine docnije, 1459, diplomirao i dostigao titulu magistra. Pored toga, Emerih je nosio i vrlo visoke crkvene titule, prvo je bio prokurator, a potom, 1470–1471. godine postao je i kanonik najznačajnije, najstarije i najuglednije ugarske crkve – ostrogonske, verovatno pri samoj katedrali. Značajan podatak za istoriju sela Dobrica u srednjem veku jeste činjenica da je tamošnji župnik Blaž upisao 1397. godine univerzitet u Beču. Dominus Clemens plebanus ecclesiae in Dobrica u Čanadskoj biskupiji je pak upisao isti univerzitet oktobra 1431. godine. U pitanju je dakle još jedan tamošnji župnik koji se zvao Kliment. Zaista vanredno interesantan prilog istoriji obrazovanja jednog malog banatskog sela, koji svedoči da su univerziteti omogućili i ljudima iz nižih društvenih slojeva da napreduju i dostignu visoku univerzitetsku i crkvenu karijeru, i uopšte uzev, da se dobro obrazuju.
Kantor titelske crkve, o kojoj je već bilo reči, po imenu Kliment upisao se 1389. godine na univerzitet u Beču. Za njega je eksplicite navedeno da je iz Kaločke dijeceze, odnosno nadbiskupije. Nešto docnije, aprila 1443. godine, kustos pri ovoj crkvi iz Titela Vartolomej Štormer je upisao isti univerzitet. Nikola iz Futoga, koji se 1438. godine upisao u Beč na univerzitet, bio je nekoliko decenija kasnije (1478–1496) kanonik crkve u Stonom Beogradu, još jednoj od najuglednijih ugarskih crkava. I Valentin iz Bezdana nakon upisa na Univerzitet u Beču i verovatno uspešnog svršetka studija, postao je prvo glavni kanonik u Stonom Beogradu (1464–1469), a potom i lektor od 1480. do 1490. godine. Neki redovnik po imenu Antonije, takođe iz Bezdana, upisao je univerzitet u Beču 1451. godine, međutim, ovde matične knjige ne daju neke detalje. On je prosto nazvan frater, te se ne zna ni odakle je zapravo došao, tj. u kom je manastiru živeo, kom je rimokatoličkom crkvenom redu pripadao niti išta drugo.
Jovan iz Sombora se upisao u Beč na teologiju 1458. godine, isto kao i Nikola Zanki iz Sremske Mitrovice 1453. godine, te Jovan Andrijin iz Futoga 1498. godine. Kuriozitet je da su označeni kao nobilis u matičnim knjigama univerziteta. Nažalost, nema bližih odrednica o njima, verovatno je da su u pitanju pripadnici nekog nižeg lokalnog plemstva. S druge strane pak Filip Čapo iz Sonte ostvario je značajnu karijeru na univerzitetu u Beču. On je, naime, na taj univerzitet upisan 1477. godine, viši stepen je ostvario tri godine docnije, kada je dobio bakalaureat iz teologije, a 1487. godine i magistarsku titulu. Oktobra rečene je na univerzitetu kao magistar bio na visokoj poziciji prokuratora za ugarsku naciju.
Najznačajniji češki srednjovekovni vladar i rimsko-nemački car Karlo IV Luksemburški poslao je pismo papi u tadašnje sedište Avinjon 1346. godine, sa željom da u Pragu osnuje univerzitet. I doista, godinu dana docnije papa Kliment VI ustanovljava za sva buduća vremena Univerzitet, koji može da izdaje diplome i magisterije, kako se navodi u ovom dokumentu. Sam car donosi osnivačku povelju 7. aprila 1348. godine, donosi se nešto kasnije i pečat univerziteta na kome je pisalo Sigillum universitatis scholarium studii Pragensis i na kojem je bio izobražen Sveti Vaclav, uveliko u ovo vreme svetac-zaštitnik Češke. Istorija praškog univerziteta je počela. Neretko se smatra prvim slovenskim univerzitetom, ali istorijske istine i preciznosti radi, ipak pomenimo i činjenicu da su mu uzor bili nemački univerziteti, te da se Prag, posebno u ovo najranije vreme, ipak ima smatrati nemačkim univerzitetom, pre nego slovenskim.
Među studentima sa tla današnje Vojvodine koji su svoju akademsku karijeru započeli baš u ovom gradu i njegovom univerzitetu, svi su sa područja Srema. Pomena je naročito vredan Jovan iz Kamenice (današnje Sremske Kamenice), koji se upisao 1407. godine, iste je stekao i diplomu iz filosofije dok je magistar postao februara 1412. godine. I dvojica studenata iz Slankamena su ostvarili zavidnu akademsku karijeru. Jedan je posebno značajan, jer je postao magistar filosofije na istom univerzitetu iste godine kao i Jovan iz Kamenice. Ovaj značajan akademski uspeh ostvario je student Nikola iz Slankamena.
Magistar Blaž iz Kamenice je uz pomoć građana svog grada otišao na studije, i bila mu je obećana kamenička crkva, gde bi postao sveštenik po povratku. Studirao je upravo u Pragu gde je bio oduševljen husitskim idejama. Pored njega, iz Kamenice su bili Toma i Valentin koji su takođe bili husiti, studirali u Pragu i sa nekoliko prijatelja i prijateljica otišli za Moldaviju i preveli Sveto Pismo na mađarski jezik i to se ponekad smatra prvim prevodom Biblije na ovaj jezik. U naučnim krugovima ona se zato i naziva husitska Biblija. Katolički autori, naravno, smatraju prevod lošim, nazivajući dvojicu Kameničana pogrdnim rečima, pišući za njih da su ludi, jeretici, itd. Toma je ostao na kraju, a Valentin otišao u Tursku, naučio turski i slao vesti sultanu. Ono što međutim treba neizostavno pomenuti, jeste da jedan od njih nije bio rodom sa prostora Srema već iz Pečuja, dok je drugi bio Sremac, poticao je iz Iloka. Vrlo je verovatno da su već započeli neku svešteničku službu u Kamenici kada su poslati na studije, gde su prigrlili ranu reformaciju i husitizam i krenuli u svoje aktivnosti po ugledu na Jana Husa. On je, naime, preveo Bibliju na češki jezik, te je sasvim jasno šta je poslužilo ovim kameničkim studentima-husitima kao uzor u njihovoj nameri da prevedu Sveto Pismo i na svoj maternji, mađarski jezik.
Krakov je, posle Praga, drugi univerzitet u slovenskom svetu, ali, u smislu svega napred rečenog, prvi pravi univerzitet nastao među Slovenima. Poljski kralj Kazimir Veliki ga je osnovao 1364. godine, na njemu su bila tri odseka za kanonsko i pet za rimsko pravo, a vremenom je nastalo i dva medicinska odseka, kao i jedno odeljenje za slobodne veštine (artes liberales). U kraljevoj osnivačkoj povelji garantuje se sloboda predavanja, odnosno ono što danas nazivamo autonomijom. Kralj je univerzitetu dao velike posede kao i povlastice, što je ovaj univerzitet uskoro učinilo velikim i značajnim kulturnim i obrazovnim centrom srednjovekovne centralne Evrope. Iz Srema je bilo svega trojica studenata, od preko 2000 koliko ih je do propasti ugarske srednjovekovne kraljevine pripadalo mađarskoj naciji na ovom univerzitetu. Jovan iz Kamenice je 1407. godine dobio bakalaureat, a pet godina docnije i magistarsku titulu. Naredni student na krakovskom univerzitetu poreklom iz Srema bio je Georgije Gerardi iz Petrovaradina, koji je 1500. godine došao u Krakov, ostavivši trag u matičnim knjigama ove visokoškolske ustanove.
Nešto docnije, 1508. godine pominje se u matrikulama izvesni Toma iz Suseka. On izvesno ove godine nije upisao fakultet već moguće nešto ranije, jer se još 1504. godine Toma iz Suseka spominje u matičnim knjigama krakovskog univerziteta, ali to ne znači da nisu u pitanju dva istoimena stanovnika ovog sremskog naselja. On je 1508. godine zauzimao visoko mesto consiliariusa odnosno savetnika mađarske nacije. Jednostavnije rečeno, nalazio se, na određeni način, na čelu ugarskih studenata te godine i zastupao ih pred upravom univerziteta i pred crkvenim vlastima. Drugi pak student sa ovih prostora koji je bio na čelu ugarske nacije u Krakovu je poticao s prostora Bačke i matrikule ga navode po imenu Vicencius Mathei de Pachyr, odnosno Vinko Matijin iz Pačira, koji je bio consiliarius između 1516. i 1527. godine. U njegovo vreme se pominje i Jovan Petrov iz Slankamena. On je u Krakov došao pred sam kraj srednjeg veka, u regestama se pojavljuje 1517, i te godine je zaveden u spisima ovog univerziteta kao student. Jedan Grgur iz Kamenice pored koga je napisano da je rektor upisao je univerzitet u Krakovu 1521. godine. Ovo može da znači da je u pitanju bila osoba koja je već imala neki akademski stepen, te je možda ovde nastavio školovanje. No isto tako može da bude posredi obična omaška. Poziciju rektora u srednjem veku i danas ne treba izjednačavati, a iako je podatak naročito zbunjujuć, ipak ostavljamo mogućnost da se radilo o nekom vanredno obrazovanom čoveku, o kome izvori, kao i o mnogima, nadalje ćute.
Univerziteti su bili mesta gde su se školovale neke od najuglednijih ličnosti celokupne ugarske istorije. Upravo na prelomu epoha, postoji podatak o Đorđu Sremcu, rodom iz Kamenice. On je u istoriografiji poznat kao autor Poslanice o propasti ugarskog kraljevstva, te kao kapelan ugarskih kraljeva Lajoša II i Jovana Zapolje. On je znao srpski, jer je u Sremu u njegovo vreme već bilo većinsko srpsko stanovništvo. On je 1548. godine plativši osam denara, kod prokuratora Mihajla Fabrijevog iz Šlezije, doktora veština i filosofije, upisao teologiju u Beču. Upravo negde kada ga spominju matične knjige on je i umro.
Zaključak je da je niz studenata sa tla Srema, Banata i Bačke, uprkos relativnoj malobrojnosti, ipak ostvarilo zavidne karijere. NJihove biografije, uz nekoliko izuzetaka, gotovo je nemoguće rekonstruisati, ali su svi ovi podaci, ma koliko oskudni, vredan prilog istoriji Vojvodine.
Ostavi komentar