Autor: dr Aleksandra Kolaković
Francuska vlada na čelu sa premijerkom Elizabet Born, kao i francuski predsednik Emanuel Makron suočavaju se sa štrajkovima kao posledicom uvođenja penzione reforme. Očekivano još od samog formiranja vlade prošle godine, vladavina bez apsolutne većine, otežava sprovođenje reforme i njeno izglasavanje kroz parlament. Iako je još u toku prvog mandata Emanuel Makron planirao penzionu reformu, kao i njegovi prethodnici, odustao je od njenog sprovođenja zbog nezadovoljstva biračkog tela. Ipak, drugi i poslednji mandat omogućavaju da se sprovedu reforme i koje nisu popularne, a u čiju neophodnost francuski predsednik veruje. Pitanja koja se nameću nakon demonstracija koje prelaze i u nasilne, jesu brojna. Kreću se od političke sudbine vlade Elizabet Born, pa i samog Emanuela Makrona, do onih koja zadiru u samu srž francuske demokratije. Stoga je potrebno pojasniti ne samo raspoloženje francuskog naroda, potrebu penzione reforme, ali i upotrebu člana 49.3 Ustava Francuske o kome se polemiše u javnosti.
Milioni ljudi na ulicama Pariza i drugih francuskih gradova već više nedelja su u neprekinutom štrajku koji novinari nazivaju i – „Nova francuska revolucija”. Talas nezadovoljstva rastućim troškovima života i štrajk radnika na benzinskim pumpama koji su tinjali prošle godine, preusmereni su ka penzionoj reformi koja između ostalog predviđa odlazak u penziju najranije sa navršenih 64 umesto sa, do sada 62 godine. Francuska ima dugu tradiciju protesta i gotovo svakog dana na ulicama se može videti da Francuzi skreću pažnju na događaje, pojave ili traže različite vrste prava. Kada su socijalne teme u pitanju, posebno su aktivni i jedinstveni. U sećanju su još sveže scene nasilja tokom čuvenog protesta Žutih prsluka 2018/2019. godine, a starije generacije se sećaju i pokušaja Makronovih prethodnika da sprovedu penzionu reformu. Ipak, situacija je složenija jer su se svi sindikati ujedinili i protest je iz mirne ušao u nasilniju fazu. Dok se na snimcima i fotografijama vidi veliki broj ljudi na ulicama, fotografije rasutog smeća koje se danima ne iznosi iz Pariza obilazile su planetu. Kao glavno pitanje se nameće da li će nasilnija faza odvesti proteste ka kraju ili se vatra nezadovoljstva rasplamsala i može se čak i preneti na ostale zemlje.
Protest je, u zemlji gde se konstantno preispituje stanje demokratije i teži očuvanju socijalnih prava, poseban intenzitet stekao od 7. marta i finalizovanja skupštinske procedure. Očekivalo se da će nakon rasprave po amandmanima kojih je bilo preko 7.000, doći do glasanja u parlamentu i svi su se pitali da li je moguće da je premijerka Born sakupila većinu. Ipak, vlada je upotrebila član 49.3 i time izbegla glasanje, ali je time i broj demonstranata na ulicama povećan, kao i rasprava o legitimnosti ovog čina. Sama sednica je bila turbulentna, premijerka Born se jedva čula od pevanja nacionalne himne poslanika i povika protiv vlade i reforme. Levica je napustila skupštinu, a potom se u skladu sa primenom člana 49.3 pristupilo i glasanju o poverenju vladi Elizabet Born. Ovo nije bilo prvo glasanje o poverenju, Bornova se već na početku mandata suočila sa ovim problemom. Uostalom, i njen izbor za premijerku posledica je njene uloge u smirivanju nezadovoljstva i štrajkova sistema javnog transporta u Pariskoj regiji. Makron je znao da onoga trenutka kada pokrene pitanje penzione reforme, od koga je tokom prvog mandata odustao – pokazaće se privremeno, pokreće lavinu nezadovoljstva. U ovom kontekstu bila je potrebna osoba sa iskustvom, što Elizabet Born jeste.
Da li je penziona reforma bila zaista potrebna? Emanuel Makron i Elizabet Born su u prilog penzione reforme iznosili brojne argumente, a najvažniji jeste da je veliki problem da li bi kroz desetak godina francuski penzioni sistem mogao da ima novca i funkcioniše. Kako se u francuskom društvu povela diskusija da li su ovi navodi opravdani, oformljena je i komisija stručnjaka koja je napisala izveštaj. Problem je nastao zato što su pojedini delovi izveštaja delom i kontradiktorni pa se različito tumače u skladu sa ideološkim spektrom kojem analitičari i novinari pripadaju. Ono što jeste činjenica govori u prilog da je situacija veoma zabrinjavajuća i da argumenti idu u prilog tome da će centralizovani penzioni sistem Francuske (jedan penzioni fond i 27 posebnih fondova) 2030. godine biti u velikoj krizi ukoliko ne dođe do reforme. Plan vlade Elizabet Born jeste da postepenim povećanjem do 2030. godine Francuzi mogu da odu u penziju umesto 62 sa 64 godine, a puna penzija bi 2027. godine podrazumevala 43, a ne 42 godine radnog staža. Francuzi su inače jedna od najdugovečnijih nacija i prosečna starost do koje žene žive i primaju penziju je 89, dok muškarci žive u proseku 87 godina. Procenjeni rashodi na penzije 2032. godine bi bili oko 14,7% BDP (sadašnji su 13,8%). Interesantno je da su četiri radnika finansirala jednog penzionera 1950. godine, dok je procena da će ih biti samo 1,3 već 2040. godine. Procene su i da penzioni fond nije u minusu samo iz razloga što država plaća penzije državnim službenicima. Reforma ima dakle za cilj i podsticaj ekonomskog rasta.
Sindikati odlučno poručuju „Mi smo tu čak i ako Makron to ne želi” i istrajavaju u nameri da dokažu da penziona reforma može biti sprovedena na neki drugi način. Francuzi koji učestvuju u protestima ne dovode u pitanje samo penzionu reformu već i „samu suštinu” francuskog socijalnog sistema. Oni veruju i da vlada Elizabet Born želi da izbalansira svoj budžet jer je u prethodnom periodu Francuska prolazila kroz ekonomske krize i davala je poreske olakšice kompanijama. Za njih je pitanje borbe protiv reforme penzijskog sistema i pitanje klasne borbe. Još od doba Francuske revolucije kod generacija Francuza neguje se poseban odnos prema poslu, pri čemu je radna snaga određena slobodom građanina. Jedan od argumenata jeste da se dodatni novac uzme kroz oporezivanja najbogatijih Francuza. Pojavile su se i liste koliko je, na primer, 10 najbogatijih Francuza uvećalo svoje bogatstvo u zadnje tri godine. U pitanju su milijarde evra, koje bi po mišljenju dela javnosti trebalo preusmeriti kroz ekstra poreze u penzione fondove. U ovom kontekstu levičarskih ideja i njihove popularnosti, koja se ogleda i kroz sliku političkog života u Francuskoj, a posebno u prisustvu levičarskih partija u parlamentu, očekivano je da ožive ideje o jednakosti. Ono što je dodatno podstaklo demonstrante da masovno izađu na ulice jeste upotreba člana 49.3. Iako je pomenuti član Ustava iz 1958. godine, inače osmišljen u doba De Gola s ciljem da spreči krize kao što su one iz doba Četvrte republike, označio preuzimanje odgovornosti izvršne vlasti i bio je upotrebljavan više puta u francuskoj istoriji, ipak je sada postala diskutabilna njegova legitimnost. Takođe, na one koji su nezadovoljni penzionom reformom dodatno nezadovoljstvo izazvala je reakcija snaga bezbednosti za koju oni koji učestvuju u protestima tvrde da prelazi granice. Sa druge strane i policija tvrdi da sami učesnici protesta dovode u opasnost pripadnike policije. Na osnovu izjava svedoka, prisustvo grupa radikalne levice posebno utiče na radikalizaciju protesta.
Dok je objavljena vest da je otkazana poseta britanskog kralja Čarlsa III, francuski analitičari su razmatrali mogućnosti koje stoje pred Emanuelom Makronom i vladom premijerke Elizabet Born. Čini se da je Makron odlučan da sprovede penzionu reformu. Moguće da će u tim okolnostima vlada druge premijerke u istoriji Francuske biti smeštena u istoriju. U nekim istraživanjima javnog mnjenja govori se o procentu od preko 70% građana koji se protive ovim reformama. Brojne su karikature Emanuela Makrona i Elizabet Born. Među njima se izdvajaju one karikature na kojima je Bornova obaveštena da je ona dobar kandidat za penziju jer je blizu 62. godine života. U toku protesta, smena Bornove je pominjana kao moguće rešenje krize. U nekim analizama se ide i do potrebe za preispitivanjem demokratskih načela i potrebe za novim ustavom ili modifikovanjem člana 49.3 u smislu da može biti upotrebljen samo onda ako je predsednik dobio mandat od naroda, pri čemu je naveo jasno reformu ili aktivnost koju želi da sprovede. Naravno da su ovo još uvek ne tako realne mogućnosti, ali je sigurno da se u vremenima kriza i ratova preispituju temelji društva i država, a ne samo da menja diplomatska i bezbednosna arhitektura.
U iščekivanju odluke Ustavnog suda, Emanuel Makron se obratio građanima, koji su njegovo ćutanje, nekomuniciranje sa sindikatima, a potom i televizijski nastup osudili. Čini se da su Francuzi više obratili pažnju kakav je sat nosio i zašto ga je skinuo u toku televizijske emisije nego na objašnjenja neophodnosti penzione reforme. Ipak, Emanuel Makron i Elizabet Born nastoje da smire situaciju i najavljuju i tragaju za političkim saveznicima. Očito je da će se situacija u Francuskoj kada ni jedna strana ne odstupa od svojih zahteva i planova, još više komplikovati. Vlada pokušava da uspostavi komunikaciju sa pojedinim sindikatima, smiri situaciju uvećanjem minimalne penzije za 100 evra i povlasticama za pojedine socijalne kategorije, kao i kategorije penzionera. Oni koji protestuju ne žele da odustanu, a scene nasilja su dodatno uticale na deo njih da izađu na ulice. Ipak, ako se setimo protesta Žutih prsluka njegova moć je oslabila onog trenutka kada su postali nasilni, kada su oštećeni kulturno-istorijski spomenici i privatna imovina. Za sada je izvesno da se sprovođenje penzione reforme odlaže, čak i ako je odluka Ustavnog suda pozitivna. Koliki će biti period odlaganja zavisi od više faktora, a imajući u vidu ponos i borbu za slobodu, pravdu i jednakost francuskog naroda, kao i da je Emanuel Makron do sada pokazao da uspešno pronalazi izlaz iz brojnih kompleksnih situacija, sigurno je da ćemo pratiti reformsku agendu francuske vlade i veliku borbu.
Ostavi komentar