Autor: Milovan Balaban, istoričar
Staljin je gradio svoj položaj u boljševičkoj hijerarhiji u vreme Lenjina, postepeno stekavši pristalice koje je kadrirao sa mesta generalnog sektretara partije. Ovo mu je omogućilo da posle smrti Lenjina, u vreme takozvanog kolektivnog rukovodstva, gradi svoju poziciju eliminacijom prvo leve, a posle i desne frakcije boljševika. Od 1929. do 1930. godine njegov položaj se učvrstio, dok su sledeći poduhvati bili vezani za kolektivizaciju sela. Selo se pokazalo žilavo u otporu, a država je suzbijajući pobune i tretirajući selo kao praktično okupatorska vlast izgradila represivni aparat koji će kasnije koristiti protiv političkih protivnika u velikim čistkama, stvarajući u potpunosti totalitarnu državu i kontrolisano društvo.
Kolektivizacija je donela pad u proizvodnji žita, ali je prihod države rastao jer je uspostavljena kontrola nad svim prihodima. To je iskorišćeno za izgrađivanje industrije, ali je cena bila ogromna. Merila se deportovanjem seljaka u logore, kao i nestašicom i gladi. Kolektivizacija je takođe urušila tradicionalne veze i atomizirala društvo, što je uz izgrađivanje represivnog aparata omogućilo Staljinu jačanje vlasti i stavljanje celokupnog društva pod kontrolu. Posle ovog procesa, polovinom tridesetih, Staljin je bio čvrsto na čelu države, a njegova vlast je bila neupitna. Otud je početak procesa velikih čistki, kao i same velike čistke, događaj koji izaziva nedoumice kod istraživača Staljinovog perioda. Šta ih je pokrenulo i zašto se Staljin odlučio na tako nešto?
Velike čistke
Reklo bi se da Staljin nije imao razloga za čišćenje partije, ali on je sigurno drugačije razmišljao. NJegovo razmišljanje je polazilo od toga da je veliki broj sklonjenih članova partije, iz drugog ešalona, koji su preživeli borbu za vlast, u kojoj su stradali samo oni na vrhu, bilo raspoređeno u dubini sistema, ali na važnim pozicijama. Bili su prvi ljudi kompanija, društveni mislioci i generalno još uvek dobro etablirani u društvu. Mogli su imati svoju klijentelu i ljude koji su im bili odani. Kada uzmemo u obzir da se tada nad Rusijom nadvijala spoljna opasnost u vidu sve agresivnije Nemačke, gurane sa zapada na SSSR, što je Staljin prozreo i sprečio na dve godine pre sukoba sporazumom Ribentrop‒Molotov, sovjetski diktator je mogao da razmišlja kako čistkama uništava eventualnu petu kolonu, koja bi mu u perspektivi zabila nož u leđa.
Kako god da je razmišljao Staljin i šta god da su motivi velikih čistki, rezultat je bio potpuni masakr nad partijskim kadrovima, neka vrsta suda nad boljševicima koji su izveli revoluciju, kao i zavođenje potpune i apsolutne vlasti sa novim partijcima, lojalnim i spremnim na sve kako bi udovoljili Staljinu, od čega im je zavisila karijera i status, a neretko i život. Rezultat velikih čistki bio je i potpuno potčinjavanje društva, gde više nijedan pojedinac niti bilo koja grupacija nije mogla da digne glavu i da se u bilo čemu usprotivi Staljinu i državnom kursu koji je isključivo on određivao.
Povod za čistke Staljin je našao u ubistvu prvaka lenjingradskih boljševika Sergeja Kirova 1934. Ubio ga je Leonid Nikolajev, što je podstaklo Staljina da odmah ode u Lenjingrad, te učestvuje i sam u ispitivanju Leonida Nikolajeva. Počelo je optuživanje partijskih kadrova u svim strukturama društva. Naravno planski. Prva na udaru bila je tzv. levičarska grupacija na čelu sa Zinovjevim i Kamenjevim, da bi na kraju bili počišćeni Buharin i Rikov, odnosno desna opcija partije.
U tom periodu je na stotine hiljada ljudi eliminisano, uključujući i na stotine oficira, među kojima je najpoznatiji Tuhačevski, što je obezglavilo vojsku. Naravno, progonu je bilo konstantno izloženo seljaštvo, ali je možda najveće posledice imalo eliminisanje oficira što je uslovilo da se Crvena armija u vreme najezde Hitlera nađe pred potpunim porazom. Masovne čistke su trajale od 1936. do 1939. godine, da bi posle počele da jenjavaju, a Rusija se počela suočavati sa novim problemima izazvanim ulaskom u predvorje Drugog svetskog rata, koji će uskoro uvući čitav svet u sukob.
SSSR u Drugom svetskom ratu
U vreme pred svetski sukob SSSR je sprovodio drugu petoljetku. Industrijalizacija je po ogromnu cenu i žrtve seljaštva sprovođena, a stanovništvo se kretalo u pravcu grada, bežeći iz osiromašenog sela. Sa druge strane, na međunarodnom planu boljševici su imali mehanizme meke moći, dok se Staljin pretvorio u simbol svetske revolucije. Rusija kao da je bila alternativa zapadnom svetu, koji je preživljavao veliku krizu kapitalizma. Ovo je manje-više uloga Rusije kroz čitavu istoriju. No, u ovom periodu komunizam je dobro stajao i među radnicima, što je svakako dizalo ugled, ali i značaj komunističke Rusije.
Jačanje Nemačke je vodilo ka sukobu u Evropi. Interes Zapada, pogotovo Britanije, bio je da ojačana Nemačka ugrozi Istok. Dakle, stara geopolitička konstanta, još od Mekindera – sukob Rusije i Nemačke vodi ka jačanju anglosaksonskog sveta. No, sporazumom sa Hitlerom 1939. Staljin je onemogućio ove planove i praktično kupio dve godine, usmerivši Hitlera na zapad. Staljin je bio veran ovom sporazumu, a to isto je očekivao od Hitlera. Verovao je Hitleru, a moglo bi se i reći da se bojao nemačke armije, sa kojom su se ruski oficiri upoznali u brojnim misijama i razmenama iskustava.
Armija kakvu svet nije video do tada bila je poznata sovjetskom diktatoru. Sa druge strane bile su mu poznate i mane sopstvene vojske. Iako industrijski razvijenija zemlja nije imala problem da proizvede veliki broj borbenog materijala, sovjetska armija je bila kadrovski loša, organizaciono daleko ispod nivoa nemačkog Vermahta, dok je njen moral bio upitan. U takvim uslovima Staljin je svakako dobro procenio da je bolje biti u dobrim odnosima sa Hitlerom, naravno propagandno veličajući svoje potencijale i krijući slabosti.
Rat i pobeda protiv Japana 1939. malo su osokolili Staljina, ali to nije moglo da promeni njegov sveukupni utisak o sopstvenim snagama, kao i o snagama potencijalnog protivnika, odnosno Nemačke. Shvatajući da mu sukob sa Hitlerom ne odgovara, Staljin šalje Molotova naredne godine u Berlin. Međutim, uprkos navodnom potvrđivanju prijateljstva, videlo se da postoje ozbiljne pukotine u savezu. Pred sam rat, kada je bilo sve jasnije da se sprema velika kampanja protiv SSSR, kada su već britanske i američke obaveštajne službe javljale o neminovnom napadu, Staljin je verovao u mogućnost mira. Nada mu se zasnivala na činjenici da Nemačka nije slomila Britaniju, ali i da Nemačka neće napasti svog lojalnog saveznika kakav je zaista bio SSSR.
Nada da neće doći do sukoba se izjalovila. Nemci su 22. juna 1941. napali Sovjetski Savez. Staljin čak ni tada nije mogao da shvati da je napadnut pa je izražavao mogućnost da su neki generali to svojevoljno uradili. Bukvalno u šoku u startu vođa boljševika nije prvog dana izdao nijednu naredbu. Kao da je čekao da loša vest sama od sebe nestane. Dakle, boljševički vođa nije prihvatao činjenicu da je napadnut. Čak je Molotov objašnjavao pripadnicima rajha da nema nikakvog razloga da Nemačka napadne svog lojalnog saveznika, što je izazivalo čuđenje kod Nemaca, rešenih da potpuno ulupaju sovjetsku državu, a ruski i ostale slovenske narode porobe.
Narednih nekoliko dana Staljin se nije obratio naciji, što je uslovilo blokiranost čitavog sistema, koji je tako formiran da ne može da funkcioniše bez vođe. Dotle Nemci vrše snažne prodore na velikoj ruskoj teritoriji. Prvi put Staljin se obraća naciji 3. jula. Svi očekuju ovo obraćanje. Staljin, kao čovek koji je tek izlazio iz šoka, počinje klasično obraćanje sa „drugovi i drugarice“, ali prvi put govori „braćo i sestre“. Jedan topliji vid komunikacije kao da poručuje „moramo se zbiti“, rođački se vezati da bi se odbranili od nemani koja nas je napala i koja hoće da nas proguta. Ova životna opasnost dovela je diktatora u situaciju da se malo smiri, promeni, makar malo, a sve pod pretnjom urušavanja, ne samo države, već i čitavog sveta koji je stvorila revolucija i on sam.
Isto tako, Staljin poziva sovjetske naroda da budu dostojni svojih predaka poput Kutuzova, Aleksandra Nevskog i drugih, što do tada nije bilo zamislivo. Lom koji je izazvao Hitlerov napad, te opasnost u kojoj se našao svetski komunizam, ruska država, kao i sam Staljin, omogućuju spuštanje u realnost sovjetskog diktatora, njegovo prinudno smirivanje, a samim tim i neka vrstu dotoka nove energije, posle koje se na „dvoru“ shvata da bez sabornosti, bez ujedinjenja nacije na dubljim, čak možemo reći duhovnim osnovama, nije moguće pružiti otpor neprijatelju rešenom da uništi imperiju, da je satre u sramoti i poniženju.
Tada se dešava preorijentacija boljševika pod rukovodstvom Staljina. Naime, boljševici su često podupirali svoj utopijski sistem starim vrednostima, nacionalnim, ekonomskim, kulturnim, istovremeno, što je paradoks, negirajući sve ono tradicionalno, što je bilo iskustvo prethodnih generacija. U ovom trenutku došlo je do podsticanja i buđenja ruskog istorijskog, čak i verskog duha, što je trebalo da obezbedi motiv i ulije smisao za odlučan otpor. Otud se tada uspostavljaju kontakti sa crkvom, kao što se i veliča ruska slavna istorija. Ovo rezultira uspostavljanjem kontakta sa ruskim narodom, koji je samo u tim simbolima mogao da se motiviše za velike žrtve. Komunizam i savremeni boljševički stereotipi nikoga nisu animirali za borbu. Tako je Staljin počinjao, najviše iz nužde, da liči na ruskog cara, ostajući istovremeno suštinski boljševikom.
Sve je to tek trebalo da pokaže rezultate. Dotle su Nemci do kraja godine stigli pred Moskvu, a preko četiri-pet miliona ljudi je izbačeno iz stroja. No, motiv su Rusi ipak našli aktivirajući ruski nacionalni duh, kulturu i crpeći snagu iz duhovno-verskog viševekovnog iskustva, te su, kada su ih praktično svi otpisali, pružili odlučujući otpor i prešli u kontraofanzivu. Staljin je bio primiren na neki način i pustio je da se razmaše ruski duh, da se na specifičan način pusti iz ropstva i oslobodi „sveta Rusija“, da se oseti dejstvo njene energije koja je dala odlučujući doprinos, noseći narod do herojskog otpora.
Posle velike ofanzive naredne godine, Vermaht je pobeđen na Staljingradu, a Staljin u 1943. ulazi već zreliji. Zrelija je i njegova vojska, formirani su veliki oficiri vojskovođe, a Rusija, sada stabilizovana, sposobna je da planira i izvodi velike operacije. Posle Kurska Crvena armija je prešla u protivofanzivu i nije se zaustavila praktično, uz kratke zastoje, do Berlina. Pobednički hod je završen u Berlinu, maja meseca, a Staljin je bio gospodar čitave Istočne Evrope, proširivši imperijalni uticaj Rusije kao niko i nikada do tada.
Period posle rata i Staljinov kraj
Posle rata Staljin postaje nezaobilazan faktor u rešavanju svih svetskih pitanja. Ali nedugo nakon velike pobede, sukobi u Zapadnoj Evropi i na Dalekom istoku su uslovili sve veće razilaženje saveznika. No, možemo reći da su se dva bloka polako vraćala u matricu svog dugovekovnog geopolitičkog i imperijalnog sukoba. Ubrzo, par godina posle pobede nad zajedničkim neprijateljem, počinje usled sukoba oko Nemačke Hladni rat i diže se gvozdena zavesa, koja će narednih decenija razdvajati dva sveta.
Staljin je uprkos izgradnji velike armije, povećanju uticaja, pre svega u Istočnoj Evropi, shvatao da je kolektivni Zapad jači i spremniji na dugotrajniji rat iscrpljivanja. U međunarodnoj areni se ponaša racionalno, ali na unutrašnjem planu se vraća na stari model ponašanja. Stvara animozitete unutar partije, potom se pojavljuje kao pomiritelj, ali i arbitar, da bi kasnije obeležavao one koji mu smetaju kao neprijatelje revolucije, partije i države. Nikada njegovo posleratno ponašanje nije dostiglo nivo brutalnosti kao u vreme velikih čistki, ali je manjih partijskih progona bilo. Kampanja protiv Gruzijaca, zatim lenjingradskog rukovodstva, kao i lekara 1952, pred njegovu smrt, više su poslednji trzaji i demonstracija moći već umornog ali potpuno neprikosnovenog diktatora, čija moć, ionako ogromna i abnormalna, ratom je samo uvećana.
Pred smrt Staljin degradira praktično sve svoje moguće naslednike, stvarajući ambijent nezamenljivosti, jer je propagandno prethodnih decenija izgrađen stav da je on jedini mogući smisao i oličenje sovjetske imperije, kao i jedne velike ideje komunizma ‒ pravedne ideje i nade čovečanstva. Rekli bismo logičan završetak čoveka koji je ceo život bio sam sebi smisao i kojeg je partijska ideologija nametnula kao nezamenljivog vođu, a samim tim i posredno smisao čitavom čovečanstvu.
No, smisao je nešto mnogo više i dublje od običnog i smrtnog čoveka. Staljin umire u martu 1953, ostavljajući SSSR kao svetsku supersilu, ali i niz protivrečnosti koje će biti balast velikoj imperiji. Upravo u protivrečnostima se i nalazi ocena Staljina kao istorijske ličnosti. Bio je boljševik koji se prilagođavao situaciji, pragmata kome ideologije nije smetala da prihvata ideološki protivne ali neophodne stvari u datom trenutku, koketirao je sa mnogim pojavama suprotnim boljševičkoj ideologiji i na kraju geopolitičke okolnosti i realnost su ga naterali da obrati više pažnje na imperiju nego na svetsku revoluciju, da se ponaša više kao ruski carevi nego kao vođi revolucionarnih svetski prevrata.
Ostavi komentar