SRPSKO-HRVATSKI ODNOSI U KRALJEVINI SHS

27/08/2020

Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar

„Jugoslovenstvo nije poniklo ni iz kakvih pozitivnih osnova, nego iz jednog apsolutnog nesporazuma; produkt je jednog naročitog poremećaja svih zdravih načela za život, jedna romantika koja je postavljena nasuprot realne politike i jedna fatamorgana koja je odvela u katastrofu državu Srbiju, jedino realnu u tom nezdravom snu o nemogućem i neprirodnom“, reči su velikog Jovana Dučića izgovorene pre 75 godina u jeku realizacije eventualnih rezultata spajanja nespojivog iz 1918. godine, oličenih u bezumnom pogromu i genocidu nad srpskim narodom u toku Drugog svetskog rata, a koji je počinjen rukom tzv. jugoslovenskih sunarodnika srpskog etnosa i to na prostorima današnje Hrvatske, Bosne, Dalmacije, Slavonije, Srema, Hercegovine, Bačke, BJR Makedonije… Ukoliko uzmemo u obzir pomenute zločine pred kojima su i sami nacistički i fašistički okupatori zanemeli, neminovno moramo da se zapitamo kako je bilo uopšte moguće da do istih i dođe. Jugoslavija, doduše pod imenom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, nastala je Prvodecembarskim aktom 1918. godine na ruševinama, u Velikom ratu zbrisanog drevnog Habzburškog carstva, ali i na prostorima jedine dve autohtone i autentične južnoslovenske, a lovorikama grandiozne pobede, ovaploćene srpske države – Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. Kraljevina Srbija nosila je plamen nacionalnog i nadnacionalnog „rizorđementa“ i ujedinjenja, u prvom redu srpskog, ali i drugih južnoslovenskih naroda i etničkih zajednica, gotovo svih, tada i danas, postojećih konfesionalnih provenijencija na prostorima nove države. Svojevrsnu potvrdu pomenutim činjenicama pružaju i zvanične odluke o prisajedinjenju tih zajednica Srbiji, usvojenim novembra 1918. godine od strane nekoliko narodnih predstavništava srpskih i južnoslovenskih istorijskih pokrajina i oblasti iz Austrougarske, ali i Kraljevine Crne Gore. Slobodno izraženom voljom, navedenim odlukama, pridružili su se i predstavnici južnoslovenskih naroda iz slovenačkih pokrajina, Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (bez Srema), kao i Bosne i Hercegovine, čime je nova država, buduća Jugoslavija, zapravo i nastala. Međutim, da li je entuzijazam pojedinih srpskih i južnoslovenskih intelektualaca i političara, iskazan u idealima o potrebi postojanja jedinstvene države Južnih Slovena, pa i jugoslovenske nacije, predstavljao dovoljnu meru zakonomernosti prema kojima su i inače nacije i države nastajale u istoriji svetskih civilizacija? Možda se u pomenutoj dilemi krije i odgovor na pitanje zbog čega je navedeni „ideal jugoslovenstva“ tako surovo i tragično urušen u godinama Drugog svetskog rata i Ratova za jugoslovensko nasleđe na kraju krvavog XX stoleća. Još važnije, postavljamo i nedovoljno istraženo pitanje da li je ta, a za njom i svaka naredna Jugoslavija, nastala i na ruševinama srpske državnosti, o čemu je veliki Dučić izneo svoj gorepomenuti potresni sud.

Nakon što su srpske i savezničke snage Antante izvršile proboj Solunskog fronta i nezadrživo oslobodile Srbiju i Crnu Goru, a zatim stupile i na tlo Austrougarske, pri tom iz rata izbacivši sve nemačke saveznike u korpusu Centralnih sila, Austrougarsku je krajem oktobra 1918. godine zahvatilo potpuno rasulo. Čehoslovački nacionalno-revolucionarni pokret je 28. oktobra proglasio stvaranje Čehoslovačke republike i njeno izdvajanje iz Habzburške monarhije. Narednog dana, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu je proglasilo odvajanje jugoslovenskih zemalja u Monarhiji i osamostaljenje istih u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Poljska je svoju samostalnu Republiku formirala još 5. septembra, a nakon što je i Mađarsko narodno veće 2. novembra najavilo svoju nacionalnu nezavisnost od Austrije, postalo je jasno da je nestalo osovine na kojoj je Dvojna monarhija počivala, pa je, konačno i sama Austrija 12. novembra oglasila osnivanje Deutschösterreich, odnosno Republike Nemačkoaustrije. Država Slovenaca, Hrvata i Srba nije bila u stanju da brani svoje teritorije, čije granice nisu ni bile određene. Pomenute teritorije bile su izložene neviđenom pritisku okolnih zemalja, u prvom redu Italije, koja je nastojala da posedne oblasti obećane joj Londonskim ugovorom iz 1915. godine, zbog kojih je, uostalom i krenula u rat. „Zeleni kadar“ i peta kolona unosili su nemir u Bosni i Hrvatskoj, pa su na poziv Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba srpske trupe prešle Savu i uputile se do krajnjih severozapadnih pozicija i tačaka jugoslovenskih zemalja. U istom periodu, tačnije 25. novembra, Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slavena u Banatu, Bačkoj i Baranji usvojila je odluke o prisajedinjenju, uslovno rečeno, Vojvodine Kraljevini Srbiji, a samo dan ranije na Velikom narodnom zboru u Rumi, narodni izaslanici usvojili su rezoluciju o prisajedinjenju Srema Srbiji i stvaranju jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca sa monarhijskim oblikom vladavine i dinastijom Karađorđević na čelu iste. Dan kasnije, Velika narodna skupština srpskog naroda Crne Gore i Boke donela je odluku o detronizaciji kralja Nikole I Petrovića NJegoša i dinastije Petrović-NJegoš sa crnogorskog prestola, a čuvenom Rezolucijom Podgoričke skupštine usvojena je odluka o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, a potom i o stupanju u zajedničku državu sa Srbima, Hrvatima i Slovencima iz nekadašnje Austrougarske.

Uputstva, odnosno Naputak delegacije Narodnog vijeća iz Zagreba koja je krajem novembra 1918. godine stigla u Beograd, predstavljala su određenu vrstu uslova za ujedinjenje, a prema istim, konačnu organizaciju buduće države trebalo je da utvrdi sveopšta Narodna skupština Srba, Hrvata i Slovenaca, i to kvalifikovanom, odnosno dvotrećinskom većinom glasova u njoj. Ustavotvorna skupština bi imala zadatak da usvoji ustav, odredi oblik vladavine i unutrašnje državno uređenje. Usled italijanske vojne ekspanzije u Sloveniji i Dalmaciji, delegacija Narodnog vijeća SHS nije se pridržavala pomenutih uputstava, pa je uskoro prihvatila monarhistički oblik vladavine i dinastiju Karađorđević, kao vladarsku porodicu u novoj državi. U odgovoru na adresu delegacije Države Slovenaca, Hrvata i Srba, regent Aleksandar Karađorđević je 1. decembra 1918. godine proglasio ujedinjenje Kraljevine Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Opšte uzbuđenje zavladalo je širom novouspostavljenog Kraljevstva Južnih Slovena i mnogima se učinilo da je višedecenijski san utemeljen u delatnostima Ilirskog pokreta, radu jezičkih reformatora Vuka Karadžića i LJudevita Gaja i sledbenika delatnosti pomenutih u redovima srpsko-hrvatske inteligencije u narednim decenijama, simpatijama velikog broja pripadnika srpske inteligencije u Srbiji i Dvojnoj monarhiji, kao i dela slovenačke i hrvatske inteligencije u drugoj polovini XIX i na početku XX veka, odjednom postao java i da je kucnuo čas otelotvorenja jedinstva „troplemene“ braće, a da je večno Istočno pitanje, jednom za svagda okončano. Međutim, jedino će vreme i suze srpske budućnosti, krvavim mastilom ispisati stranice potonje istorije te velike zablude o slozi i kraju balkanske povesti i to na nepreglednim leševima mladosti rasute na bezbrojnim poljima i gorjima negdašnje nam države. Sapienti sat!

U programu Radikalne stranke iz 1881. godine ističe se težnja za oslobođenjem i ujedinjenjem srpstva kao i kulturno povezivanje i jačanje srpske nacionalne svesti u onim krajevima koji su izloženi stranom uticaju. Četiri decenije kasnije, Nikola Pašić i Radikalna stranka stoje na istim pozicijama, delimično prilagođenim novonastalim prilikama. U pismu Milenku Vesniću, tadašnjem predsedniku vlade i jednom od radikalnih prvaka, juna 1920. godine Nikola Pašić izlaže svoje gledište o uređenju jugoslovenske države. U pismu Pašić načelno pristaje i na federalno uređenje, ako unitarno nije moguće, ali pod uslovom da se oblikovanje federalnih jedinica vrši na plemenskom principu. To bi značilo da se svim srpskim krajevima dade pravo, (koje se uostalom ne sme sporiti) da se sami izjasne hoće li sa Srbijom praviti plemensku državu, zajednicu ili s Hrvatima ili sa Slovencima. (…) Drugim rečima kazano, pristali bi na takav federativni sklop naše buduće države, kad svi Srbi obrazuju jednu plemensku državu, svi Hrvati drugu i svi Slovenci treću ‒ i onda sve te plemenske države stupe u zajednicu, u federativni sklop triju plemena (Narodni glas, 29. april 1926: 1‒2). Time se vođa radikala 1920. godine, u potpuno drugačijim političkim i društvenim okolnostima, približio ideji objedinjavanja svih „delova Srpstva“ iz 1881. godine. Ideja izneta Vesniću o federaciji na etničkom principu nije u novonastaloj državi bila primarni politički cilj ni Pašića lično ni Narodne radikalne stranke. Ono na čemu su Pašić i vladina radikalskodemokratska koalicija insistirali od izrade ustavnog nacrta Vesnićeve vlade bilo je državno jedinstvo utemeljeno na narodnom jedinstvu. U pomenutom pismu Pašić ponavlja opredeljenje za jedinstvenu državu, pozvavši se na zaključke Krfske deklaracije. Na Krfu je sa predsednikom Jugoslovenskog odbora diskutovano o dobrim i lošim stranama oba oblika uređenja i došlo se do zaključka da je za opstanak i razvoj države bolje unitarno uređenje sa širokim samoupravama kakve su postojale u Kraljevini Srbiji, s tim što bi te samoupravne jedinice bile teritorijalno veće, ali bez zakonodavnih kompetencija. Ako ovaj model ne bi mogao biti prihvaćen, Pašić je ostavio mogućnost plemenske federacije. Savezna država koja bi počivala na istorijskim pravima je sasvim isključena, jer su to „prava“ koja su neprijatelji nametnuli nasuprot načelu narodnog samoopredeljenja za koje su se Kraljevina Srbija i srpski narod borili u ratu (Isto: 1). Ova misao predstavlja suštinu državne i nacionalne politike Radikalne stranke u vreme ustavne debate. Načela Krfske deklaracije su potvrđena kao principi stranačkog programa i otuda je težnja ka unitarnom uređenju pretočena u stranački i politički život. Državno jedinstvo, ispoljeno kroz državnopravni unitarizam, shvaćeno je kao potreba unutrašnjeg napretka i razvoja, ali još više s obzirom na konstelaciju međunarodnih odnosa. U novom stranačkom programu, nudi se čak i precizna definicija jedinstvene države – država sa jednom vladom i jednim parlamentom, koji sa Krunom vrši suverenu zakonodavnu vlast. Predviđena je primena principa samouprave, tj. učešća naroda u upravi u jedinicama lokalne samouprave, zaključno do nivoa oblasti. Oblasti su morale biti dovoljno velike da bi samouprava mogla doći do izražaja, ali i dovoljno male da ne bi teritorijalnom veličinom i kompetencijama ugrozile unitarno uređenje (Samouprava, 6. oktobar 1920: 1).

Ova tendencija ka ustavnopravnoj centralizaciji države našla je svoj izraz u vladinom nacrtu ustava. Odredba čl. 62 ovog nacrta je određivala podelu na oblasti čiji broj nije mogao biti veći od 35, dok bi se broj stanovnika mogao kretati u rasponu od 200.000 do 600.000. Izuzetak su bile oblasti sa gradovima Beogradom, Zagrebom i LJubljanom. Ustavni odbor, u kome su većinu imali radikali i demokrate, preradio je ovu odredbu odbacivši maksimalan broj oblasti i minimalan broj stanovnika po oblastima uz dodatak da se administrativna podela vrši prema prirodnim, socijalnim i ekonomskim kriterijumima. Data je mogućnost spajanja dve ili više oblasti u jednu, ali uz ograničenje da novonastala jedinica ne sme imati više od 700.000 stanovnika. U konačnoj verziji nacrta, koji je na Vidovdan 1921. godine usvojen u Skupštini, taj broj je povećan na 800.000. Time je vlada potvrdila princip deobe iz Krfske deklaracije, ali je, očigledno, smatrala za shodno da kompaktnost državne celine dodatno pojača ograničenjem broja stanovnika po oblastima kao jemstva za eliminaciju nasleđenih velikih pokrajina i stvaranja novih manjih jedinica. Zadržavajući se na ovom pitanju nekoliko dana uoči samog izglasavanja Ustava, „Samouprava“ ponavlja da velikim oblastima sa širim ovlašćenjima teže autonomistički „plemenski nastrojeni elementi“, a manjim oblastima one grupe koje žele „koheziju državne snage.“ Male jedinice su bile prihvatljivije jer su mogle poslužiti kao pogodno sredstvo za suzbijanje plemenskog separatizma i jačanje centralne državne uprave (Samouprava, 24. jun 1921: 1).

Hrvatsko-slovenačka želja za federalizmom na bazi istorijskih pokrajina ponekad je u radikalnim krugovima tumačena i kao izraz krajnjeg antisrpskog raspoloženja. Očuvanjem istorijskih individualiteta u kombinaciji sa federalnom državnom konstrukcijom žele (…) Srbe iskasapiti (…) i svesti ih na nemoć (Samouprava, 20. januar 1921: 1). Radikali su verovali da iza ovakvih federalističkih tendencija hrvatskih grupa stoji želja za razjedinjavanjem srpskog naroda na nekoliko pokrajina, čiji se vek trajanja želeo produžiti protiv volje većeg (srpskog) dela stanovništva. Time bi se srpski narod, koji je najzaslužniji za stvaranje nove države, trajno oslabio spram druga dva plemena, čije bi se etničke teritorije skoro zaokružile. Ako su Radić i Narodni klub želeli federaciju, nemački model iz perioda nakon 1871. godine sa dominantnom Pruskom (čiju bi ulogu u Kraljevini SHS preuzela srpska federalna jedinica) nikako nije mogao poslužiti kao uzor. Zato je ideja federacije na plemenskom principu bila strana hrvatskoj političkoj eliti isto koliko i sam unitarizam. U takvoj državi, hrvatska i slovenačka jedinica bile bi u podređenom položaju. Da bi izbegle političku inferiornost i plemensko grupisanje, Narodni i Jugoslovenski klub zahtevaju saveznu državu u čije bi temelje bili ugrađeni istorijska prava i vekovno pokrajinsko uređenje. Takva federacija bi počivala na većem broju istorijski oblikovanih pokrajina i, što je za anticentralistički orijentisane grupe iz Hrvatske i Slovenije bilo najvažnije, sprečio bi se dominantan položaj Srbije u Jugoslaviji. S druge strane, izgleda da ni Pašić nije bio sasvim imun na ideju amputacije hrvatskih krajeva. Strahujući od Radićevog pokreta, čija je snaga bila u usponu, Pašić je Pribićeviću, uoči izbora 1920. godine, nagovestio i mogućnost italijanske intervencije u slučaju daljeg zaoštravanja unutrašnjih prilika. NJihova intervencija bi mogla dovesti do okupacije Dalmacije i Primorja, pa je zbog toga Pašić svojevremeno postavio Pribićeviću retoričko pitanje: „Ne bi li možda već danas bolje bilo da se mi sporazumijemo sa Italijom po pitanju Dalmacije, otoka, mora i Primorja, a Hrvatsku do Osijeka da prepustimo Radiću?“ (Ribar, 1948: 92).

 

IZVORI I LITERATURA

Gligorijević, Branislav (1970). Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Beograd: Institut za savremenu istoriju.

Gligorijević, Branislav (1991). Političke stranke i državno uređenje Jugoslavije 1918–1929. Vojnoistorijski glasnik III. Beograd: Vojnoistorijski institut.

Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919. (1920). Sabrao Ferdo Šišić. Zagreb: Matica hrvatska.

Izveštaj Ustavnog Odbora Ustavotvorne Skupštine o nacrtu Ustava i Tekst Ustava, kako je primljen u Ustavnom Odboru (1921). Beograd.

Jovanović, Slobodan (1991). Nacrt novog ustava. Iz istorije i književnosti, I. Beograd.

Jovanović, Slobodan (1991). Je li federalizam kod nas mogućan. Iz istorije i književnosti, I. Beograd.

Jovanović, Slobodan (1991). O federalizmu. Iz istorije i književnosti, I. Beograd.

Nacrt ustava vlade Milenka Vesnića.

Nacrt ustava vlade Nikole Pašića.

 

 

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja