Autor: Msr Ognjen Karanović, istoričar
Nakon oktroisanja ustava organizovani su prvi i jedini izbori za Sabor Bosne i Hercegovine. U veoma kompleksnom izbornom sistemu bilo je predviđeno da za biračko pravo važi imovinski izborni cenzus. Zapravo, biračko pravo (aktivno i pasivno) bilo je zavisno od socijalnog statusa građana Bosne i Hercegovine. Takođe, biračke zajednice bile su grupisane prema staleškom, kurijalnom sistemu, a unutar njega podeljene u skladu sa konfesionalnim principima. Postojale su tri kurije, od kojih je prva bila podeljena u dva razreda. Prvi razred u okviru prve kurije bio je rezervisan za malobrojnu muslimansku zemljoposedničku aristokratiju. Unutar ove kurije bilo je oko četiristo pedeset birača (396 muslimana), koji su plaćali direktni imovinski porez u iznosu sto četrdeset kruna. Drugi razred činili su birači koji su plaćali petsto kruna ostalih, direktnih poreza. Drugu kuriju činili su birači iz redova činovnika, inteligencije, kao i stanovnici gradskih naselja. Preostalu, treću kuriju, činile su mase seoskog stanovništva, njih oko sto pedeset hiljada. Predviđeno je da Sabor ima devedeset dva poslanika od kojih je dvadeset bilo virilnih, odnosno onih koje je zbog svog socijalnog statusa ili profesije imenovao lično car i kralj. Od sedamdeset dva preostala poslanika osamnaest je birala prva kurija, dvadeset druga i trideset četiri treća. To je u praksi značilo da jedan glas prvog staleža vredi kao sto pedeset šest glasova trećeg staleža. Takođe, izbornim zakonima bilo je definisano da najbrojnija konfesionalna zajednica, odnosno pravoslavci, budu zastupljeni u Saboru BiH sa trideset jednim mandatom, muslimani sa dvadeset četiri, katolici sa šesnaest i Jevreji sa jednim poslanikom.
Na izborima za Sabor u maju 1910. godine najveći broj mandata osvojila je Srpska narodna organizacija, odnosno trideset jedan (sva poslanička mesta predviđena za pravoslavce). Muslimanska narodna organizacija dobila je sva poslanička mesta predviđena za muslimansku zajednicu, tj. dvadeset četiri, dok se hrvatska katolička zajednica podelila. Hrvatska narodna zajednica osvojila je jedanaest mandata, a Hrvatska katolička udruga pet. Međutim, ubrzo je jedan poslanik iz redova Hrvatske katoličke udruge prešao u klub poslanika Hrvatske narodne zajednice. Za prvog predsednika Sabora car je imenovao lidera Muslimanske narodne organizacije Ali-bega Firdusa, koji je uskoro preminuo. Na upražnjeni položaj došao je Safvet-beg Bašagić, koji je negovao snažne antisrpske sentimente. Prvi potpredsednici Sabora bili su dr Nikola Mandić i Gligorije Jeftanović. Rad prvog sabora bio je obeležen sukobima između svih konfesionalnih zajednica. Hrvatski poslanici bili su apsolutno protiv rešavanja agrarnog pitanja, koje je onemogućavalo uspostavljanje saradnje između Srpske narodne organizacije i Muslimanske narodne organizacije. Sa druge strane, oštricu svojih političkih napada usmeravali su prema svim grupacijama iz Srpske narodne organizacije, posebno prema Petru Kočiću koji je jedini zastupao interese seoskog stanovništva i to ne samo srpske nacionalne provenijencije. Pravaški duh hrvatske politike u BiH nemilosrdno se sudarao sa stamenom i opreznom politikom SNO, koja je bila osokoljena tek nakon pobeda Srbije i Crne Gore u balkanskim ratovima. Militarizacija austrougarske uprave u BiH, posebno nakon odlaska Apela i Kučere sa položaja poglavnika i civilnog adlatusa, nije bila umanjena činjenicom da je od 1903. do 1912. godine zajednički ministar finansija (samim tim i vrhovni upravitelj BiH) bio, navodno liberalni Stefan Burijan. Postoji utisak da nacionalne zajednice u BiH, ali i same austrougarske vlasti nisu primećivale da se unutar političkog tela stanovništva u oblastima (naročito kada je reč o srpskom etničkom korpusu) generiše jedna nova, aktivna i mlada generacija, izrazito revolucionarno i borbeno opredeljenih zatočnika misli o nacionalnoj i socijalnoj slobodi. Prvi okršaj „Mlade Bosne“ sa okupacionim vlastima biće pokušaj Bogdana Žerajića da izvrši atentat nad Marijanom Varešaninom, austrougarskim generalom iz Hrvatske i poglavarom Bosne i Hercegovine i to na sam dan otvaranja prvog zasedanja tek izabranog Sabora. Atentat nije uspeo, ali je predstavljao zametak jedne nove, u svemu evropske, politike omladinskog i opštenarodnog otpora srpskog naroda protiv onih koji na Bosnu nikada nisu imali pravo.
„Socio-demografska tkanina“ današnje strukture ove unesrećene i suštinski nepostojeće države „izatkana je“ upravo u doba okupatorske i u svemu kolonijalne vladavine Habzburške monarhije. Uz podsticaj austrougarskih vlasti navedena „tkanina izatkana je“ tada od „niti“ postfeudalnog, protograđanskog nacionalizma kod jednog dela muslimanske intelektualne i političke zajednice, a svakako i u okvirima hrvatskog političkog pokreta oblikovanog od strane prozelitistički opredeljenih i šovinistički ustrojenih krugova rimokatoličkog klera i inteligencije. U odnosu na srpsku građansku misao i njene autohtone slobodarske težnje, hrvatska nacionalno-duhovna vertikala u Bosni i Hercegovini sve do kraja postojanja Austrougarske ostala je ograničena na „preuzimanje“ pravaških, šovinističkih političko-ideoloških vrednosti negovanih od strane frankovačkog pokreta unutar zemalja tzv. Trojedne kraljevine. Data okolnost uslovila je fakticitet da hrvatski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini nikada nije uspeo da generiše autentičan i autohton pristup njegovih nacionalnih (političkih i akademskih) elita u procesima otklanjanja prepreka u realizaciji i afirmaciji nacionalnih interesa i ciljeva hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Pomenuto stanje unutar nacionalnog i političkog pokreta hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini opstalo je do danas i predstavljalo je glavni uzrok onemogućavanja bilo kojih postupaka koji bi vodili prema uspostavljanju nužne srpsko-hrvatske saradnje u okvirima nefunkcionalnih pravno-političkih i kvazidržavnih tvorevina, ili subjektiviteta na prostorima do 1918. godine anektiranih oblasti. Jednostavno, od vremena izgradnje nacionalnog identiteta hrvatskog naroda determinisanje i artikulisanje njegovih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini ostalo je pod isključivom diskrecijom političkih krugova hrvatstva u Zagrebu.
U opisanoj činjenici prepoznajemo razloge zbog kojih je nakon propasti Austrougarske, a između dva svetska rata hrvatski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini bio potpuno pasiviziran i inkorporiran u politiku opšte nacionalne stranke – Radićeve i Mačekove Hrvatske seljačke stranke. Takođe, najmonstruozniji oblik frankovačkog primitivizma, šovinizma i rasizma negovan od kraja XIX veka na prostorima Bosne i Hercegovine gotovo kao jedini vektor nacionalnog rizorđimenta, transformisao se u „ubilačku mašineriju“ hrvatske nacionalne politike u okvirima zločinačke NDH, odgovornu za nepojmljive segmente genocida nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu. Hrvatski nacionalni identitet nije razvijan na principima građanskog preobražaja društva, ustrojenog na političkim vrednostima i idejama Francuske revolucije, što je bio slučaj sa srpskim nacionalnim korpusom u Bosni i Hercegovini. Sukob između ova dva identiteta onemogućio je prirodnu disoluciju Bosne i Hercegovine kao produkta austrougarske kolonijalne politike, a na neki način dozvolio je opstanak tog subjekta do našeg doba. Upravo taj sukob bio je iskorišćen u politici afirmisanja muslimanskog (kasnije bošnjačkog) identiteta te materijalističkog shvatanja o potrebi očuvanja političko-pravne strukture Bosne i Hercegovine na institucionalnim fundamentima osmanlijske i autrougarske okupacije, a u ruhu samupravnog socijalizma u vreme i od strane komunističkih vlasti. Taj subjektivitet neodržive države poslužio je sprečavanju rešavanja nacionalih pitanja na zapadnom Balkanu, a pre svega kako ne bi došlo do prisajedinjenja najvećih delova Hercegovine i Bosne svojim maticama – Srbiji i Hrvatskoj i u krajnjoj liniji kako ne bi bila zaokružena obnova srpske državnosti na njenoj celokupnoj istorijskoj i etničkoj teritoriji. Toj svrsi BiH i danas služi, kao i sudbina svega trista hiljada preostalih Hrvata u ovoj kvazidržavi. Shvataju to i hercegovački i bosanski Hrvati, bez obzira što nisu u stanju da u svoj nezavidan status „ubede“ i politički Zagreb.
Veliku zahvalnost dugujem dr Radovanu J. Subiću, iz razloga što mi je njegova doktorska disertacija predstavljala snažan oslonac prilikom razumevanja date teme i izrade ovog rada.
IZVORI I LITERATURA
Ekmečić, Milorad (1983). „Društvo, privreda i socijalni nemiri u Bosni i Hercegovini“. Istorija srpskog naroda. knj. 6, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 555–603.
Ekmečić, Milorad (1983). „Nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini“. Istorija srpskog naroda. knj. 6, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 604–648.
Kraljačić, Tomislav (1987). Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882–1903). Sarajevo: Veselin Masleša.
Kraljačić, Tomislav (2014) [1992]. „Austrougarski planovi o stvaranju etničkog zida u istočnoj Bosni u Prvom svjetskom ratu”. Moguće strategije razvoja Srbije. Beograd: SANU. str. 930–936.
Radojević, Mira (1994). „Bosna i Hercegovina u raspravama o državnom uređenju Kraljevine (SHS) Jugoslavije 1918-1941. godine”. Istorija 20. veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 12 (1): 7–41.
Radojević, Mira (1995). „Sporazum Cvetković-Maček i Bosna i Hercegovina“. Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena. Beograd: Istorijski institut SANU. str. 123–133.
Radojević, Mira (2000). „Srpsko-hrvatski spor oko Bosne i Hercegovine i Vojvodine u periodu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“. Dijalog povjesničara-istoričara. 2. str. 325–339.
Subić, Radovan J. (2021). Austrougarska i Hrvati u Bosni i Hercegovini (1903–1914), Beograd (doktorska disertacija).
Ostavi komentar