Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Na povratku sa skupa u Tokaju, dakle u drugoj polovini oktobra 1526. godine, Marka Jakšića zarobio je Petar Perenji, tamiški župan i za njegov otkup tražio je četiri hiljade forinti.[1] Pomenuti događaj imao je svoju „predistoriju“. Naime, dostupni podaci o ovom incidentu nam govore da je Perenji od Marka zahtevao novčanu donaciju u iznosu koji bi bio u srazmernom odnosu sa veličinom njegovih poseda, a u svrhu održavanja i daljeg usavršavanja odbrambene funkcije temišvarske tvrđave, kao i za izdržavanje vojne posade u njoj.[2] Sasvim je izvesno da Marko Jakšić u pomenutom periodu nije raspolagao sa nekim značajnijim finansijskim sredstvima, a sigurno je da je učešće u Mohačkoj bici potpuno „ispraznilo njegovu kućnu riznicu“. Nije pouzdano utvrđeno koliko vremena je Marko proveo u zatočeništvu, ali s obzirom da ga ne nalazimo među učesnicima Državnog sabora koji se sastao 5. novembra 1526. godine u Stonom Beogradu pretpostavljamo da je u datom periodu, a možda i kasnije, još uvek bio sužanj Petra Perenjija.[3] Kao što smo ranije napomenuli, supruga Marka Jakšića, Poliksena poticala je iz imućne rimske porodice i sa sobom je u brak „donela bogat miraz“ koji je u ovom slučaju poslužio kao finansijska osnova za otkup „glave“ njenog muža. Marko je pušten iz tamnice i omogućeno mu je da se vrati na svoje posede, a otkup je isplaćen i to u punom iznosu, dve hiljade forinti u čistom zlatu i dve hiljade „u starom mađarskom novcu“.[4] Dok je trajala ova nezavidna situacija u kojoj se našao Marko Jakšić, Jovan Zapolja izbran je za kralja Ugarske na Saboru u Stonom Beogradu (Székesfehérvár) 10. novembra 1526, a već sledećeg dana je i krunisan, pošto se kruna nalazila u posedu njegovih pristalica.[5] Suprotni tabor Ferdinanda Habzburškog je u određenoj meri delovao sporije i neaužurnije u odnosu na Zapoljinu stranku, ali je ipak podrškom malobrojnijeg plemstva, u tom trenutku, austrijski nadvojvoda izabran za kralja Ugarske 17. decembra 1526. godine na saboru u Požunu.[6] Kao direktna posledica Mohačkog poraza ova najnovija podela i „političko vrenje“ u Ugarskoj finalizovaće proces potpunog rasula Kraljevstva i konačne podele mađarskih zemalja na dva, a kasnije i na tri dela.[7]
Još uvek vidajući „nezaceljene rane“ od poslednjeg rušilačkog pohoda turskih haramlija na prostore i naselja u kojima je živeo, u tim burnim i prelomnim vremenima srpski svet na prostorima južne Ugarske i šire posmatrao je, ali je i učestvovao u svim turbulentnim događajima, koji su bili u vezi sa „postmohačkom epohom“ istorije Ugarske. Međutim, pažnju srpskog etnosa, ali i drugih etničkih zajednica i svih socijalnih skupina na pomenutim prostorima, u ovo vreme nije posebno zaokupljao sukob dva pretendenta na ugarski presto, već pojava i delatnost jednog interesantnog, mističnog i intrigantnog čoveka koji je u srpskoj istoriografiji ostao upamćen kao Jovan Nenad, „od Boga poslani car“ ili „Car Jovan Nenad“. Ilarion Ruvarac je za njega lepo rekao da je on pripadao delokrugu onih ljudi „koji se u istoriji pojave poput meteora, ali koji brzo i iščeznu“.[8] Dok je običan srpski svet sa oduševljenjem prilazio pokretu Jovana Nenada, slično mađarskom plemstvu i srpski velikaši su sa rezignacijom odbijali saradnju sa njim, a istovremeno su pokazivali otvoreno neprijateljstvo. Iako je pokret imao izrazito „srpski karakter“, posmatrano sa etničkog aspekta, veoma mali broj pripadnika srpske vlastele pristupio je pokretu, dok su „magnati“, a među njima i Marko Jakšić, despot Stefan Berislavić, braća Bakići, Radič Božić i drugi, već na početku pokreta zauzeli veoma hladan i neprijateljski stav.[9] Koliko je taj stav bio neprijateljski vidi se iz samog odnosa Marka Jakšića prema Jovanu Nenadu, a u vezi sa neposrednim sukobom Cara sa Petrom Perenjijem. Posle neuspešnog pokušaja Jovana Zapolje da preko Radiča Božića, kao svog posrednika privoli Cara Jovana Nenada da napusti savezništvo sa Ferdinandom Habzburškim i vrati se u njegov „tabor“ nekadašnji erdeljski vojvoda je krajem aprila 1527. godine odlučio da se obračuna sa Jovanom, pošto ga je Car svojom velikom vojskom uz bok vojske Zapoljinog „konkurenta“ stalno ugrožavao. Početkom maja, Perenji je okupio oko 12 000 vojnika u Đuli i sa tom respektabilnom vojnom silom prešao je Moriš te se utaborio pored mesta Seleša.[10] U strahovitoj bici koja je potom usledila, mađarska vojska Petra Perenjija doživela je potpuni poraz i stradanje. Posle bitke, u Ugarskoj kružile su glasine da ni na Mohačkom Polju nije izginulo toliko Mađara, kao „od ruke Cara Jovana Nenada“ kod Seleša.[11]
Pobegavši na svom konju, Perenji je jedva uspeo da se spase, a za njim u poteru su krenuli Jovanovi ljudi koji bi ga verovatno i stigli da erdeljskog vojvodu nije spasao sluga Marka Jakšića. Naime, sporednim putevima Perenji je pobegao na obalu Moriša, nedaleko od Nađlaka, gde ga je sreo Markov sluga. Sa nađlačke kule Perenjija je spazio Marko koji je potom naredio svojim slugama da erdeljskog vojvodu prevedu preko reke i dovedu u Nađlak. Uprkos ranijim nesuglasicama i mučnim incidentnim situacijama koje je imao sa svojim domaćinom, to je i učinjeno i tu kod Jakšića Perenji se skrivao i odmarao nedelju dana. Postoji i mogućnost da se Perenji još ranije izmirio sa Markom Jakšićem.[12] Za ostacima Perenjijeve vojske ratnici Jovana Nenada preduzeli su poteru duboko u Erdelj, sve do grada Sasvaroša, a mađarski plemići koji su bili odani Zapolji, preplašeni posle poraza kod Seleša, svom kralju preporučili su da se skloni iz Budima. Opisana „epizoda“ u odnosima Marka Jakšića i Petra Perenjija do tančina otkriva položaj i karakternu konstelaciju plemićkog i prvačkog sloja ugarskog stanovništva srpskog etničkog porekla u relacijama sa „mađarskom elitom“, sa čijim socijalnim parametrima se u potpunosti identifikovala. Zapis iz pomenutog vremena, takođe potvrđuje prethodnu tezu rečima: „…jer su plemići Srbi bili mađarski i nisu hteli da njima vlada Crni Čovek, te su baš oni rado ismevali što se (Jovan – primedba Dušana J. Popovića) Mađarima izneverio“.[13] Možda je u ovim rečima potrebno da sagledamo i motive koji su naveli Marka Jakšića da u odsudnom momentu po bezbednost života Petra Perenjija pomogne erdeljskom vojvodi, zbog čega ga je i sakrio od potere vojnika Cara Jovana Nenada. Držanje Marka Jakšića prema sukobima Zapolje i kralja Ferdinanda u narednom periodu, pa sve do kraja 1527. godine nije u potpunosti razjašnjeno. Kod Tokaja, 27. septembra 1527. godine došlo je do velike bitke između vojski kralja Ferdinanda i kralja Jovana Zapolje, u kojoj je Zapolja bio poražen. Nakon tokajskog poraza Zapolja je pobegao u Veliki Varad, a odatle se prebacio u Erdelj, potom u gornju Ugarsku, a zatim i u Poljsku. Sada je cela Ugarska bila pod vlašću Ferdinanda Habzburškog, koji se u Stonom Beogradu krunisao za novog mađarskog kralja.[14] Gotovo sva srpska vlastela u Ugarskoj, pa čak i Zapoljin rođak, Petar Petrović, odmah su priznali Ferdinanda za svog suverena.[15]
Sigurno je i Marko Jakšić morao da se pomiri sa sudbinom i prizna Ferdinanda za svog vladara, mada o tome ne postoje neposredni i autentični dokazi.[16] Pomenuta promena političkih gledišta kod Jakšića verovatno je bila efemernog karaktera, pošto Marka kasnije nalazimo među pristalicama, tj. ljudima odanim Zapolji, kada se nakon godinu dana egzila pretendent vratio u Ugarsku. Uz savezničku pomoć Osmanlijskog carstva i vazalstvo prema sultanu Sulejmanu Veličanstvenom, Jovan Zapolja je vratio kontrolu nad celim Erdeljom i velikim delovima Kraljevstva.[17] Međutim, problemi između dva pretendenta u vezi sa ratom oko ugarske krune u pomenutom periodu nisu zaokupljali pažnju Marka Jakšića u meri u kojoj je to učinilo najnovije i možda najteže pustošenje nađlačkog vlastelinstva od njegovog postanka. U leto 1529. godine na prostore južne Ugarske upao je beogradski zapovednik Bali-beg i tom prilikom strahovito je opustošio oblast Pomorišja, gde su posebno stradali posedi Jakšića, možda i više nego u vreme pobune Đerđa Dože. Nakon svršetka „pošasti“, Marko je pristupio obnovi porušenih imanja i poseda. Izdaci za taj posao bili su ogromni, kao i za otkup roblja, a odmah potom Zapolja je od Marka zahtevao dodatne novčane donacije. Naime, kralj je za odbranu Temišvara unajmio 400 poljskih plaćenika, ali nije bio u stanju da im isplati njihova potraživanja, zbog čega su se najamnici počeli buniti. Da bi predupredio moguće teže incidente i krajnje nepovoljan razvoj situacije, Jovan Zapolja je naredio pripadnicima njemu odane vlastele, a između ostalih i Marku da doniraju po 300 forinti za izdržavanje poljskih najamnika ili će u protivnom izgubiti svoje posede. Kako svojih ličnih prihoda više nije imao, a pri tom nije želeo da padne u vladarevu nemilost, Marko je bio prinuđen da finansijsku pomoć zatraži od supruge Poliksene. Za obnovu Nađlaka posle turskog pohoda Poliksena je već izdvojila svoj nakit u vrednosti od tri hiljade forinti, pod uslovom da joj suprug vrati taj iznos. Novac za dodatne izdatke Marko je pozajmio od Despine, udovice „nekadašnjeg vojvode Radula“.[18] Sama Poliksena je za pomenute potrebe isplatila još 2 700 forinti, pa je ukupno dugovanje vlastelinstva iznosilo deset hiljada forinti.[19]
IZVORI I LITERATURA
Borovszky Samu, Csanad vármegye története 1717-ig, II kötet, A Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1897.
Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900.
Glasnik SUD-a, 47, 1879.
Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Srpska književna zadruga, Beograd, 1981.
Ivić, Aleksa, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko – pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929.
Rokai, Petar, Đere, Zoltan, Pal, Tibor, Kasaš, Aleksandar, Istorija Mađara, Klio, Beograd, 2002.
Stanojević, Stanoje, Nešto o Jakšićima, Nova Iskra, Kraljevsko – srpska državna štamparija, Beograd, VI/1901.
Stojkovski, Boris, Mađarska istoriografija o pokretu Cara Jovana Nenada posle Drugog svetskog rata, Srpsko-mađarski odnosi kroz istoriju, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog 15. juna 2007. godine u Novom Sadu, Filozofski fakultet Novi Sad, Odsek za istoriju, Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu, Novi Sad, 2007, str. 75–86.
Ćirković, Sima, Srbi i rani protestantizam, Zbornik Matice srpske za istoriju, 36, 1987, str. 11–12.
Šuletić, Nebojša, Jakšić, Marko, Srpski biografski rečnik, 4, Matica srpska, 2009.
[1] N. S. Šuletić, Jakšić, Marko, Srpski biografski rečnik, 4, Matica srpska, 2009, str. 244.
[2] O razlozima koji su naveli Petra Perenjija na ovaj postupak prema Marku Jakšiću, obaveštenja pruža celokupna literatura koja je bila na raspolaganju prilikom izrade ovog eseja. Borovski navodi da je Perenji bio vrlo agresivan, nasilan čovek bez mnogo skrupula i da se na pomenuti čin odlučio nakon što se vratio kući sa „Tokajskog skupa“, vidi: Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 536.
[3] Borovszky Samu, Csanad vármegye története 1717 – ig, II kötet, A Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1897, 171. Uporedi i Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 536, Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko – pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, str. 71, nap. 1–2.
[4] Prema navodima Borovskog, Petar Perenji je pustio Marka iz zatočeništva, tek pošto je novac za otkup bio isplaćen, vidi: Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 538.
[5] Na osnovu naređenja Jovana Zapolje, Stoni Beograd je zaposeo Pavle Bakić sa svojih 200 husara i držao je grad do dana kada se sastao sabor, tj. 5. novembra. Pored Bakića, na zasedanju Sabora bili su prisutni još Radič Božić i Petar Petrović, a prema pojedinim zapisima i odeljenje vojnika Cara Jovana Nenada koji su se tu pojavili sa namerom da svojim prisustvom uveličaju ceremoniju krunisanja, vidi: Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko – pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, str. 68.
[6] Sabor u Požunu bio je organizovan na legalan način, jer ga je sazvao palatin prema zakonu iz 1485. godine. Navedeni zakon predviđao je da u vreme interregnuma vlast vrši palatin, a između ostalog u delokrug njegovih ovlašćenja spadalo je i pravo sazivanja državnog sabora za izbor vladara. U istoriografiji ovaj sabor naziva se i „krnjim“, jer nije okupio većinu pripadnika aristokratskog sloja stanovništva Ugarske. Aktivnosti, usmerene u pravcu izbora Ferdinanda za ugarskog kralja u određenoj meri bile su usporene iz razloga što se sam pretendent prvo posvetio „pridobijanju“ krune Češkog kraljevstva na koju je takođe polagao pravo nasledstva. Za kralja Češke proglašen je 17. oktobra, a već 22. oktobra je i krunisan. Pomenuti događaji odgodili su postavljanje akcenta njegove politike prema krupnim previranjima u vezi sa „Krunom Svetog Stefana“, za koju je bio uveren da pripada samo njemu i dinastiji čiji je bio reperezent. Ferdinand čak nije imao nameru da uopšte bude biran, jer je na osnovu sporazuma i bračnih veza sa Jageloncima duboko bio privržen ideji da je smrću Lajoša II on postao jedini zakoniti vladar Ugarske. Sabor Hrvatske, 1. januara 1527. godine, takođe je izabrao Fredinanda za kralja njihove zemlje, dok se sabor Slavonije odlučio za izbor Zapolje 6. januara iste godine i to sa zahtevom „da oba izabrana vladara rade na pomirenju“. Već tada, bilo je prilično očigledno da do pomirenja neće doći, pa su i savremenici ovih događaja bili svesni „da će borbe biti produžene“ i to sa vrlo nesagledivim posledicama. Izbor i krunisanje Jovana Zapolje za kralja Ugarske, Sabor u Požunu proglasio je za nezakonite akcije dela ugarskog plemstva, zbog čega je usvojen zaključak da će sve pristalice erdeljskog vojvode biti kažnjene oduzimanjem imovine ukoliko ne sprovedu odluke i zaključke „zakonitog“ Sabora u Požunu, vidi: Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko – pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, str. 66 – 67. Uporedi i Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Srpska književna zadruga, Beograd, 1981, str. 480.
[7] Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Srpska književna zadruga, Beograd, 1981, str. 480.
[8] Imamo veoma malo pouzdanih podataka o etničkom poreklu i socijalnom statusu Cara Jovana Nenada. Velika je verovatnoća da je Jovan Nenad pripadao srpskoj etničkoj provenijenciji. U savremenim mađarskim spomenicima njegovo ime zapisano je u obliku Nenada ili Ivan (Car Ivan), nikad kao Nenad. Drugi izvori, pretežno nemački nazivaju ga Crni Čovek (Homo Niger, der schwarze Mann, Fekete Ember, Moer) ili ga samo nazivaju Crni (Niger), a već smo naglasili da su ga Srbi nazivali Carem. Pojavio se sredinom oktobra 1526. godine u okolini Lipova, gde je formirao svoje prve čete od Srba izbeglih iz Bačke pred naletima turskih odreda, a prilikom povratka sultana iz Budima za Beograd. Grotesknog izgleda, neobične energije i fanatične religioznosti, već u početku pokreta oko sebe je okupljao veliki broj ljudi, uglavnom Srba, ali i pripadnika drugih etničkih zajednica, međutim po pravilu iz nižih društvenih slojeva. Unesrećeni prosti svet nakon mohačke katastrofe, zagledan u zgarišta svojih domova i naselja, bio je savršeno podložan uticaju neobičnih mističnih ljudi sa dovoljno harizme koji su tvrdili da ih je proviđenje poslalo da izbave narod i zemlju od propasti. Jovan Nenad bio je upravo takav čovek i više od toga, tako da je za kratko vreme okupio oko sebe brojne pristalice koje su u njemu videle proroka. Već tada su o njemu kružile fantastične priče, pa se govorilo da ima visoko plemićko poreklo, čak i da je potomak romejskih vasilevsa ili srpskih despota, dok su njegovi protivnici tvrdili da je poticao iz najnižih društvenih slojeva, između ostalog i da je u mlađem životnom dobu bio konjušar Jovana Zapolje, što po svemu sudeći nije bila istina. Sam Jovan je za sebe neprekidno tvrdio da „ga je Bog poslao da poganike preobrati u hrišćanstvo, a muslimane i druge nevernike da iskoreni“. U borbi protiv Turaka imao je ogroman uspeh, tako da je za svega nekoliko meseci uspeo da protera turske posade sa prostora južne Ugarske. Prema tvrdnjama kraljice Marije, Car je u aprilu 1527. godine pod svojom komandom imao 15 000 vojnika, a u maju 30 000. Procene snage njegovih vojnih odreda kreću se u razmeri oko 10 000 ljudi, što je za ondašnje prilike predstavljalo grandioznu „militarsku silu“, koja je pojedinačno bila veća i od Zapoljine, ali i od Ferdinandove vojske. U naselja koja bi oslobodio od Turaka, za predstavnike administrativno-upravnih organa vlasti postavljao je ljude koji su bili podređeni njegovoj komandi, a feudalne posede nije vraćao starim držaocima, nego ih je opet poveravao svojim doglavnicima i potčinjenima, optužujući ugarsku gospodu da nije pružila adekvatan otpor osmanlijskoj najezdi. U Subotici je organizovao svoj dvor, formirajući svojevrsnu upravnu strukturu podređenu njegovoj vrhovnoj komandi, ali i administrativnoj hijerarhiji odanih komandanata vojske. Za tako respektabilnu silu, u trenutku neumoljive borbe oko upražnjenog prestola zainteresovala su se oba pretendenta i Zapolja i Ferdinand, a pažnju ovom nesvakidašnjem pokretu i njegovom vođi poklonili su i diplomatski predstavnici stranih dvorova. Do aprila 1527. godine Car Jovan Nenad nastupao je kao pristalica Jovana Zapolje, a od tog vremena, pa sve do kraja jula, odnosno do svoje smrti, kao saveznik kralja Ferdinanda sa kojim je vodio veoma bogatu i sačuvanu prepisku. Nakon poraza u bici kod Sedija (Seđfalua) 21. juna 1527. godine, od strane erdeljskog vojvode Petra Perenjija i velikovaradskog biskupa Imre Cibaka, inače Zapoljinih pristalica, na Cara Jovana Nenada je u drugoj polovini jula iste godine izvršen atentat u kome je Car ranjen da bi već 26. jula bio ubijen od strane Valentina Tereka, vlastelina iz Sabatke (Subotice). I pored toga, što je za manje od godinu dana potpuno „ustalasao“ političke prilike u Ugarskoj, nakon njegove smrti, pokret koji je predvodio ubrzo se raspao, vidi: Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko – pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, str. 68–82, Petar Rokai, Zoltan Đere, Tibor Pal, Aleksandar Kasaš, Istorija Mađara, Klio, Beograd, 2002, str. 192–193. Uporedi i Sima Ćirković, Srbi i rani protestantizam, Zbornik Matice srpske za istoriju, 36, 1987, str. 11–12, Boris Stojkovski, Mađarska istoriografija o pokretu Cara Jovana Nenada posle Drugog svetskog rata, Srpsko – mađarski odnosi kroz istoriju, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog 15. juna 2007. godine u Novom Sadu, Filozofski fakultet Novi Sad, Odsek za istoriju, Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu, Novi Sad, 2007, str. 75–86.
[9] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko – pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, str. 70–71.
[10] Profesor Ivić navodi da je sam kralj Jovan Zapolja izdao nalog erdeljskom vojvodi Petru Perenjiju da izvrši napad na Jovana Nenada, dok Dušan Popović izričito tvrdi da Perenji „nije imao strpljenja“ da čeka organizovanje veće vojske radi obračuna sa neprijateljom, već je sam krenuo sa vojskom u napad protiv Cara, vidi: Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko – pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, str. 75.
[11] Profesor Popović navodi da su „mnoge plemićke žene tada ostale udovice“ i još 1529. godine su se podsećale „na pogibiju njihovih muževa u Srpskom ratu, kako je ovu bitku nazvao Seremi Đerđ“.
[12] Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 539–541.
[13] Stanoje Stanojević, Nešto o Jakšićima, Nova Iskra, Kraljevsko-srpska državna štamparija, Beograd, VI/1901, str. 164.
[14] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, str. 84.
[15] Isto, str. 84–85. Krunisanje je obavio njitranski biskup Podmanicki koji je samo godinu dana ranije, „krunu svetog Stefana“ stavio na glavu Jovana Zapolje. Posle bitke kod Tokaja, kao njen čuvar, krunu je Ferdinandu predao erdeljski vojvoda Petar Perenji.
[16] Isto, str. 85. Dušan J. Popović tvrdi da nije poznat stav Marka Jakšića prema opisanim prilikama.
[17] Petar Rokai, Zoltan Đere, Tibor Pal, Aleksandar Kasaš, Istorija Mađara, Klio, Beograd, 2002, str. 191.
[18] U Glasniku SUD-a, 47, 1879 stoji obaveštenje da mu je novac pozajmila i „Despyna… relicta magnifici condam Radwl waywode Transalpiensis“, vidi: Stanoje Stanojević, Nešto o Jakšićima, Nova Iskra, Kraljevsko-srpska državna štamparija, Beograd, VI/1901, str. 164.
[19] Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 541.
Ostavi komentar