Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Pogrešnom procenom kralja Milana Obrenovića, nezadovoljnog ujedinjenjem Bugarske, Srbija je ušla u rat protiv Bugarske. Srpski vojnici nisu bili motivisani da ratuju protiv ujedinjenja bugarskog naroda. Težnja srpske javnosti je bila da se povede akcija za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda, što je pre svega značilo borbu protiv osmanske okupacije u Staroj Srbiji. Poput prvog Srpsko-turskog rata, i ova avantura kralja Milana se završila krahom, a slamka spasa je stigla iz Austrougarske, koja je izvršila pritisak na Bugarsku da dođe do primirja.
Pored diplomatske aktivnosti, pre svega velikih sila, u periodu između početka primirja 28. novembra 1885. i potpisivanja mira 3. marta 1886. godine došlo je i do intenzivnih političkih aktivnosti u samoj Srbiji. Prvi kontakt kralja Milana i liberalskog vođe Jovana Ristića se desio 24. decembra. Već u istupima srpskih liberala u Ugarskoj od 26. decembra primetno je namerno diferenciranje kralja i Garašanina, kako bi se ostavila otvorena vrata za dogovor kralja sa Ristićem, što je u skladu sa programskim načelima prema kraljevini Srbiji, koje je u prvom broju Branika formulisao Miša Dimitrijević posebno u rečenici: „Od sviju danas tamošnjih stranaka držimo da ovome program tamošnje Liberalne stranke najviše odgovara“.
Branik srpskih liberala u Ugarskoj već 26. decembra 1885. vraća balkanski problem na pitanje geopolitike i odnosa velikih sila i ravnoteže na Balkanu, ponavljajući početnu tezu, koju su srpski liberali iz Ugarske, odmah nakon bugarskog ujedinjenja prezentovali, navodeći sledeće: „Ako se prizna velika Bugarska, treba da se poveća i Srbija.“ Ponavljajući da to može biti učinjeno „samo na račun Turske, da će Srbija morati da uđe u Staru Srbiju i Macedoniju.“ Plašeći se nestabilnosti i ugroženosti dinastije u Srbiji, a izvesno znajući za kontakte između Jovana Ristića, vođe liberala iz Srbije sa kraljem, u cilju smene Garašaninovog kabineta, liberalni Branik postepeno abolira kralja kazujući: „Svako nasilno rušenje postojećeg stanja u Srbiji držimo da je nepatriotično i protivno srpskoj misli… Neka Srbija bude jaka, neka dobije naknadu, neka zauzme nekadašnje srpske zemlje, pa kad to učini, onda neka se vrati na unutrašnja pitanja i neka radi što za dobro nađe… Prvo prikupite raskomadane delove srpstva, uđite u Prizren, pa onda menjajte kralja ako vam ovaj nije po volji“. Pisanje Branika i stavove srpskih liberala iz Ugarske u ovom periodu posebno odobrava i hvali organ Liberalne stranke iz Srbije Ustavnost, što dokazuje izvesnu povezanost dve srpske liberalne stranke u tom periodu.
U definisanju odgovornosti, ali na način da se otvore vrata razgovorima srbijanskih liberala sa kraljem, srpski liberalni prvak iz Ugarske, Paja Janković, ponovo pogađa u centar, preciznim i ubojitim rečima: „Šta dakle još hoće ti naprednjaci? Hoće li još i dalje da sramote Srbiju, da sramote celo Srpstvo? Zar Garašanin sme i da bude u Srbiji koju je tako ljuto osramotio, a ne kamoli i dalje da sedi u fotelji ministra predsednika. Zar kralj Milan zaista hoće da veže svoju sudbinu za naprednjake? Zar on baš silom želi da izazove građanski rat zbog ovih jadnika?“ „Građanskog rata danas u Srbiji ne sme biti… Neka kralj Milan dobro porazmisli o položaju svom tako i položaju Srbije, otadžbine svoje… Neka se ne vezuje sa onima koji moraju pasti, nego neka učini sam ono što bi inače morala Srbija učiniti. Neka odbaci od sebe naprednjačku uitu, tu sramotu celog srpstva“.
Miša Dimitrijević, analitično i inteligentno u svom maniru, kao nesporni ideolog srpskih liberala tog perioda postepeno relaksira faktički, ali još uvek ne i formalno, završeni srpsko-bugarski rat geopolitičkom analizom: „Kada bi velesile stvar istočnog pitanja sa gledišta istočnih naroda posmatrale, onda bi se brzo našao izlaz iz današnjih zapleta“. „Balkanski poluostrvo je magazin ubojnog materijala. Jedna iskra, jedna varnica, dovoljna je pa da cela zgrada odjedamput u plamen bukne.“
Nakon formalnog potpisivanja srpsko-bugarskog sporazuma, organ srpskih liberala iznosi svoju analizu, generalizujući prethodne događaje i novonastalu situaciju, ali čvrsto stojeći na braniku svojih dosadašnjih stavova: „I kozu su preneli i kurjaka su preveli i spasili kupus… Mir je među Srbijom i Bugarskom sklopljen. No, posle ovog mira neće poteći med i mleko na Balkanskom poluotoku… Mi pozdravljamo mir koji je zaključen među Srbijom i Bugarskom i želimo da on bude preteča srpsko-bugarskog prijateljstva i sloge istočnih naroda, i da nikad ne dođu u taj sraman položaj da ih Evropa miri, a Turska da im naturuje prijateljstvo.“
Po povratku u javni i politički život liberalski vođa dr Mihajlo Polit Desančić se svojim tekstovima i istupima osvrnuo na Srpsko-bugarski rat i geopolitičku orijentaciju balkanskih naroda. Politova politička misao u ovom pogledu postaje izrazito rusofilska i kritična prema nezainteresovanosti drugih evropskih sila za srpsko oslobođenje. Karakterišući Srpsko-bugarski rat kao najveću sramotu i besmislicu koju će srpska istorija pamtiti, Polit je odbacio i opovrgao sve pokušaje pravdanja uzroka i povoda rata. Komentarišući dublje srpsko-bugarske odnose i stanje na Balkanu, Polit formuliše stav vojvođanskih liberala rečima: „Zato je gnusan prizor, sadašnje stanje u Bugarskoj i u Srbiji, gde vlasnici, koji su se dočepali državne vlasti, hoće da zamažu Evropi oči s time: kao da Bugari i Srbi, težeći za samostalnošću, hoće da se otresu Rusije i ruskog upliva! Ono što danas biva u Bugarskoj, to nije ništa drugo nego intriga, rovenje, Rusiji neprijateljskih sila protiv opravdanog i prirodnog upliva Rusije na Balkanskom poluostrvu. Ali čim narod bugarski, koga su današnji vlasnici u okove metnuli, raskine te okove, prema volji naroda i simpatije prema Rusiji hoće se odmah najjasnije pokazati. Što vredi u tom obziru o Bugarskoj, to vredi i o Srbiji“.
Dimitrijevićev Branik kritikuje situaciju male srpske države: „U Srbiji je vlada Garašaninova, koja vodi radi Bregova rat sa bugarskom, a u zemlji ugušuje svako slobodnije kretanje“… Po Maćedoniji muči se Bugarska i Grčka propaganda, i pošto se onaj narod koji tamo živi daje lako asimilirati, to je ta propaganda opasna po srpske interese“. Svoj patriotski vapaj nakon poraza formuliše rečima: „Zaustavimo se jedared, pogledajmo sebe i oko sebe. Spasavajmo što spasti možemo, ali brinimo se da budemo uistinu napredniji i jači – samo tako možemo dočekati da i Srpstvo bude slobodno i sposobno, da se može takmičiti sa drugim narodima i održati se na površini.“ Usled nacionalne katastrofe, ali i nastojanja da se ojačaju Ristićevi liberali u Srbiji, u Dimitrijevićevom Braniku jača kritika prema Garašaninovom naprednjačkom kabinetu: „Srpska vlada, pošto je svojom nesavesnom radnjom dovela Srbiju do Slivnice, umesto da je kao nesposobna da upravlja zemljom sišla sa svog mesta i ustupila isto pametnijim i patriotičnijim ljudima, ona je ostala i dalje.“
Poraz Srbije u ratu je za srpske liberale u Ugarskoj predstavljao kap koja je prelila čašu. Iako oštricu svoje kritike u početku oštre na srbijanskoj vladi i naprednjacima, smatrajući da je dinastička stabilnost bitna zbog stabilnosti srpske države, u ovom trenutku dolazi do suočavanja sa činjenicom o potpuno i nepopravljivo destruktivoj ličnosti i politici kralja Milana. Srpski liberali iz Ugarske zameraju srbijanskoj vladajućoj politici slabljenje Srbije ističući: „Mir je zaključen istina baz štete, ali i bez dobiti, no svakako je za Srbiju bila šteta, u gubitku pet-šet hiljada ljudi i trideset miliona dinara“.
Kao veliku štetu liberali navode i nestanak kapaciteta za obeštećenje Srbije širenjem ka Makedoniji i Staroj Srbiji, za šta su se srpski liberali iz Ugarske zalagali još pre izbijanja sukoba. Pored nemogućnosti da dođe do ostvarenja državnih i nacionalnih interesa u vidu ekspanzije ka jugu, srpski liberali zapažaju da „što se tiče Srba u staroj Srbiji i Makedoniji oni ni malo ne stoje bolje“. Posebnu tugu i brigu, ali i gnev zbog propuštanja prilike da se srpska država vrati na prostore Kosova i Metohije, srpski liberali osećaju zbog patnji koje srpski narod proživljava na tim prostorima. Pokušavajući da senzibilišu javno mnjenje za stradanja sunarodnika, Dimitrijevićev Branik, organ srpskih liberala Ugarske ističe da „ako je i popustila turska vlast, i ne vrši više ona nasilja, što ih je pređe činila, ono su se osilili Arnauti, i pod napadima njihovih armija srpski se narod oseća onako, kao i pod kamdžijom subaša i buljubaša. Najgore je pak to što sa silom Arnauta ide uporedo propaganda.“ Slabost Srbije zbog nepromišljene politike u tom trenutku se nije ogledala samo u nemogućnosti da se pomogne sunarodnicima van teritorije malene kraljevine Srbije, već i poroznosti sopstvene teritorije, čemu svedoči tužno obaveštenje u Braniku: „Poslednjih dana vrlo su učestali upadi Arnauta u Srbiju“.
Na simpatije koje pojedini hrvatski političari, inače antisrpski nastrojeni, javno iskazuju prema albanskim progonima srpskog stanovništva, oštro reaguje liberalni prvak dr Ilija Vučetić rečima: „Arnauti ovo jedino pleme evropsko, koje za više hiljada godina nije nikada pokazalo ni iskre napretka ili civilizacije, jesu li mu ono bolji nego braća njegova Srbi?“ Od Berlinskog kongresa 1878. godine pa do početka Balkansih ratova 1912. godine sa područja zapadne Makedonije, Kosova i Metohije kao posledica albanskog terora iselilo se oko 400.000 stanovnika, najviše srpskog.
Još u toku Srpsko-bugarskog rata, kraljevim bekstvom sa bojišta dolazi do usijanja političke krize u Srbiji. Pritisak na kralja koji je sebe doveo u situaciju da bude matiran je do te mere postao neizdrživ za njega, da je kralj Milan skrhane psihe krajem novembra 1885. godine svojim ministrima dao napisanu ostavku. U tom trenutku je planirao ostavku cele dinastije i napuštanje Srbije. Situaciju je razrešio Garašanin koji je na licu mesta bukvalno izgrdio kralja, iscepao ostavku, nakon čega se kralj rasplakao i izgrlio sa svojim ministrima. Uprkos zapažanju austrougarskog poslanika da je kralj Milan potpuno nesposoban da nastavi da vrši vlast u Srbiji, austrougarska vlada je munjevito reagovala zahtevajući kao i Garašanin od svih faktora na koje je mogla da utiče, da se omogući da Milan Obrenović ostane na vlasti što je duže mogući, znajući da pouzdaniju ličnost za sprovođenje svojih interesa na Balkanu u datom trenutku ne mogu imati. Ovim je otvorena i jedna potpuno nova dimenzija srpskog političkog problema – mogućnost Milanove abdikacije i dinastičkog prevrata, što će biti obeležje srbijanskog, ali i celokupnog srpskog političkog miljea u predstojećim godinama.
Neuspeli kraljev pokušaj abdikacije koincidirao je sa čitavim nizom političkih kombinacija u Srbiji. Došlo je do razgovora naprednjačkog vođe Piroćanca i liberalskog Ristića, koji su se saglasili oko čitavog niza neophodnih mera za spas Srbije, nakon toga se aktivirala i kraljica Natalija u pokušaju da se liberali privole. Srž dogovora Ristić-Piroćanac je bila ideja o promeni ustava kako bi se kraljeva vlast stavila pod veću kontrolu skupštine, niz unutrašnjih reformi i spoljno-političko okretanje od Austrougarske ka Rusiji. Ovaj niz događaja je drastično uticao na dalji razvoj odnosa kralja i kraljice, pošto je iz bračnog prerastao i u političko razmimoilaženje, a Milutinu Garašaninu je ovaj signal bio dovoljan za sprovođenje unutarstranačkog puča i potpune eliminacije Piroćanca iz daljeg političkog života.
Detalje krize u Srbiji je analizrao Miša Dimitrijević: „Nastupila je u Srbiji era u kojoj se otuđivao srpski narod od njegovih narodnih tradicija… Već su šest godina dana kako na grbači sirotog srpskog naroda sedi jedna vlada, koja ga materijalno isisava i ubija, i koja ga moralno sramoti i odnarođuje. To je jadna naprednjačka vlada koja je naopačkim gazdovanjem narod zadužila“.
Nakon stupanja u kontakte sa liberalima, kralj je oslobodio i najviđenijeg od utamničenih radikala, Peru Todorovića, pokušavajući da sa njime napravi dogovor povoljniji po sebe i Garašanina od razgovora sa Ristićem. Todorović, kome je ponuđena mogućnost da od poniženog zatvorenika Beogradske tvrđave u sledećem trenutku postane ključni faktor vlasti u Srbiji, pristao je na saradnju sa kraljem. U pokušaju stvaranja radikalsko-naprednjačke koalicije amnestirani su svi radikali sem onih u emigraciji, i organizovan je skup 40 najznamenitijih radikala u Nišu na kome je Pera Todorović pokušao svoje partijske istomišljenike da privoli na pakt sa kraljem i naprednjacima. Rezultat glasanja je bio izuzetno nepovoljan po ovu zamisao – Todorovićeva inicijativa je dobila samo jedan glas, dok su ostali prisutni bili protiv. Analizirajući nešto kasnije pokušaj kraljevog dogovora sa radikalima, Mihailo Polit Desančić je radikale okarakterisao na sledći način: „Kad smo čitali program radikalaca što su ga u svoje doba u Nišu izdali, mi smo se divili tim nezrelim i zbrkanim mislima, a žalili smo Srbiju što u njoj takvo bilje raste. Na svaki način da ima stvari što bi u Srbiji, trebalo radikalno menjati, ali zato radikalizmu u Srbiji mesta nema.“
Međutim, pošto su propali pregovori sa radikalima, Milutin Garašanin je poput kralja nekoliko meseci ranije izgubio nadu da će uspeti da se održi na vlasti pa je podneo ostavku. Tokom marta kralj Milan koji se očigledno oporavio od prethodnog apatičnog stanja, pokušavajući da kupi vreme i privoli Garašanina da se predomisli, ponudio je vladu Ristićevim liberalima, od kojih je Garašanin posebno podozrevao.
Objašnjavajući srpskim liberalima i široj srpskoj javnosti u Ugarskoj dešavanja u Srbiji, Dimitrijević, čiji stav tada možemo smatrati kao zvanično stanovište Srpske liberalne stranke, napominje da „kralju Milanu ne ostade ništa drugo nego da se obrati Ristiću i liberalnoj stranci. Ristić nije hteo koaliciju ni sa jednom strankom, nego je sastavio čisto liberalno ministarstvo… Kabinet kome na čelu stoji zaista veliki državnik kao što je Jovan Ristić, i u kome su članovi Vladimir Jovanović, najveći agitator za jedinstvo i slobodu srpsku…“ Pojašnjavajući detaljnije ovu političku kombinaciju Dimitrijević navodi: „Sastav ovakvog kabineta kralj je odobrio i samo se očekivao dolazak vojnog ministra (pukovnika Miškovića) iz Kragujevca, pa da se dekret potpiše i publikuje… To je bilo u četvrtak, a u subotu već je novo ministarstvo podnelo ostavku… Pregovori sa Ristićem i sklapanje Ristićevog ministarstva nije ništa drugo nego prost manevar, kako bi se na raštrkane članove naprednjačke stranke još poslednji pritisak učinio da se… još jednom svi priberu i u gomilu skupe.“
Kralj je postigao cilj, Garašanin se ponovo prihvatio vođenja vlade, uz određene kozmetičke i personalne korekcije i rotacije u okviru iste. Piroćanac i njegova frakcija u okviru naprednjaka su dodatno obezvređeni činjenicom da ih Ristić nije predložio za ministre. Ovo je dodatno pojačalo Garašaninovu poziciju. Srpski liberali u Ugarskoj su epilog ovih događaja okarakterisali konstatacijom: „Pošto drugi naprednjaci neće da zauzmu ministarske stolice ili su nemogući, to je kralj Milan opet došao na Garašanina.“ Međutim, ono na šta ni kralj ni Garašanin nisu računali je efekat obnarodovanja eventualne mogućnosti da Ristić bude ministar i puštanja radikala iz zatvora. Narod je ugledao svetlo na kraju tunela omražene naprednjačke vlade, a izlaz je video u liberalima i radikalima, koji su takođe postali svesni mogućeg rezultata svoje saradnje. Za razliku od kralja Milana, Austrougarska je shvatila da je svojim političkim kalkulacijama on ustvari oživeo svoje političke neprijatelje i na taj način indirektno ugrozio i interese Austrougarske.
Najznačajniji srpski liberal iz Ugarske u tom periodu, Miša Dimitrijević, ne okleva u kritici kralja Milana i njegove supruge sa naprednjacima zaključujući da „kada jedan vladalac sebe identifikuje sa jednom propalom strankom, sa jednom klikom koja je zemlju doterala do pasa – onda već svaki rodoljubiv osećaj uskipiti mora.“
Otvoreno kritikujući nekritičnu austrofiliju Milana Obrenovića i neutemeljenost njegove politike oslonjene na u narodu omražene naprednjake Dimitrijević zaljučuje: „Na Srbiju izgubljene su danas sve nade za rešenje velikog zadatka narodnog. Državni brod kraljevine Srbije navezao se danas na debelo tuđe more… Vladalac kraljevine Srbije, neosećajući sigurnoga podnožja u sopstvenom narodu, hvata jednom rukom za osušenu granu naprednjačke vlade, dok se drugom rukom drži grane koja je poterala u tuđoj zemlji iz tuđeg stabla. Prvi oluj koji se krene iz zaptivene atmosfere, okrhaće slabi naslon na srpskom zemljištu i kralj Milan može se iznenada jednog dana naći na tuđoj zemlji a mimo svog rođenog naroda. To je ona užasna perspektiva koju današnja ministarska kriza u Srbiji otvara“.
Ostavi komentar