Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Vladavina kneza, a potom i kralja Milana Obrenovića važi za veoma dinamičan period srpske istorije tokom 19. veka. Krize, ratovi, međunarodni sporazumi, ali i buran privatni život, privlačili su pažnju političkih činilaca ne samo u Srbiji, nego i među Srbima u susednim državama. Na unutrašnjem planu dominirao je kraljev apsolutizam, dok je austrofilska spoljna politika prevazišla fazu geopolitičkih interesa, prerastajući u ličnu kraljevu opsesiju. Kako bi platila cenu podrške na Berlinskom kongresu, Srbija je sa Austrougarskom 28. juna 1881. potpisala Tajnu konvenciju, kojom je postala zavisna od svog severnog suseda. Od tog trenutka Beč je imao značajnu ulogu u svim političkim događajima koji su obeležili vladavinu kralja Milana. Zbog toga su srpski liberali iz Ugarske Srbiju nazivali „zemljom čuda“. Iako su prvobitno približavanje Austrougarskoj posmatrali kao racionalnu potrebu da se održe dobri odnosi sa moćnim i potencijalno opasnim susedom, srpski liberali iz Vojvodine protivili su se prelaženju granice između nacionalnog interesa, patriotskog oportunizma, realnih političkih okolnosti s jedne, i potpune zavisnosti i obožavanja sa druge strane. Kao austrougarski građani koji su se dobro sećali ukidanja Srpske Vojvodine, srpski liberali najbolje su znali koliko je Beč nepouzdan oslonac za spoljnopolitički kurs Srbije.
Ujedinjenje Kneževine Bugarske sa Istočnom Rumelijom bio je događaj koji je poremetio odnos snaga na Balkanu, dok je za kralja Milana to bio casus belli. Kada je rat između Srbije i Bugarske već bio na vidiku, srpski liberali iz Ugarske žalili su što „brat na brata diže ruku“, smatrajući da put srpske vojske treba da vodi u Staru Srbiju, a ne u Sofiju. Pošto je za njih Kraljevina Srbija u prvom redu predstavljala romantičarsku obnovu srpske srednjevekovne države, srpski liberali iz Vojvodine ni na koji način nisu želeli da ugrožavaju njenu poziciju u ratu sa Bugarskom, iako su bili protiv takvog rešenja. U liberalskom glasilu Branik izlazili su članci koji su bili antibugarski nastrojeni. U njima je pisalo da Srbija i Grčka imaju pravo na proširenje zbog ujedinjenja Bugarske, ali na račun Osmanskog carstva. Takođe, Branik je kritikovao hrvatsku javnost koja je zdušno podržavala Bugarsku. Jedan od najpoznatijih liberalskih prvaka, Paja Janković, pisao je da se iza srpsko-bugarskog rata krije interes Austrougarske, koji se ostvarivao bezrezervnom austrofilijom srpskog kralja.
Kada je 14. novembra 1885. došlo do objave rata, vođa srpskih liberala iz Ugarske, Miša Dimitrijević, u Braniku je postavljao pitanje: „Je li ovaj rat bar ičim opravdan?“ Rat je doživljavao kao tragediju, za koju su podjednako krive i Srbija i Bugarska. Međutim, liberalni predstavnici u Varoškoj skupštini Novog Sada, predvođeni dr Ilijom Vučetićem, 1. decembra 1885. podnose zvaničan zahtev da se iz gradske blagajne izdvoji novac za pomoć srpskim ranjenicima nastradalim u ratu, i da se navedena sredstva uplate srpskom Crvenom krstu u Beograd. Branik je izražavao liberalski stav da srpska vojska što pre treba da okonča rat u svoju korist međutim, krajnji ishod bio je sasvim drugačiji. Poraz, austrougarsko posredovanje i zaštita, zatim i izmoljeno primirje – sve je to za srpske liberale u Ugarskoj bila neprihvatljiva nacionalna sramota. U Braniku je pisalo da Srbija treba da prekrati primirje i obnovi rat kako bi sama isterala Bugare iz Pirota, a ne da to – uz veliku sramotu – čini Austrougarska. Ne krijući ogorčenje prema srpskoj vladi, Nikola Joksimović pisao je da narod u Srbiji treba da se podigne i uzme stvar u svoje ruke. Međutim, u međuvremenu je došlo do približavanja između kralja Milana i uticajnog srbijanskog liberala Jovana Ristića, što je uticalo da tonovi iz Branika budu pomirljiviji. Rušenje državnog poretka odjednom postaje „nepatriotičan“ čin zbog imperativa da se Srbija što pre konsoliduje. Umesto prema kralju, oštrica Branika usmerena je ka naprednjacima, koji su smatrani glavnim krivcima za poraz protiv Bugarske i propuštenu šansu za obeštećenje u Staroj Srbiji.
Pošto je trebalo sastaviti novu vladu, pored naprednjaka za ulazak figurirali su i liberali, kao i radikal Pera Todorović. Međutim, srpski liberali iz Vojvodine ubrzo su shvatili da se radi o kraljevom manevru, kojim je zapravo želeo da objedini naprednjake, podeljene na Garašanina i Piroćanca. Ova stranačka kombinatorika bila je usko povezana sa kraljevim psihičkim problemima, kao i sa lošim odnosima sa kraljicom Natalijom. Zbog toga, Miša Dimitrijević nije oklevao u kritici kraljevskog para zbog oslanjanja na naprednjake, zaključujući da će identifikacija kralja sa jednom „propalom strankom“ dovesti do iščezavanja rodoljubivog osećaja u narodu. Kralja je napadao da se vezao za „osušenu granu naprednjačke vlade“ i Austrougarsku zato što nije imao nikakvu podršku u narodu. Nakon učvršćivanja Garašaninove vlade, raspuštena je skupština i zakazani su novi izbori za početak maja 1886. godine. Ubrzo je došlo do dogovora između srbijanskih liberala i radikala, koji je pored predizborne koalicije podrazumevao i određene programske ciljeve, poput ustavnih reformi i okretanja ka Rusiji. Liberali i radikali su se obavezali na zajedničke kandidate na izborima, te da posle izbora ni jedna od stranaka ne sme samostalno ući u vladu.
Liberalno-radikalni sporazum je naišao na aklamacionu podršku Srpske liberalne stranke u Ugarskoj. Dimitrijevićev Branik je ponosno javio da je „izmirenje liberalne i radikalne partije svršen čin“, ističući da radikali imaju veliku podršku birača, ali da nemaju ljude sposobne za vođenje visoke politike. Analizirajući odnos prema liberalima, Branik napominje da radikali dugo nisu želeli sporazum sa njima, pošto su se plašili raspada koalicije nakon izbora i ostanka u opoziciji, ali je ova bojazan otklonjena preciznim sporazumom. Srpski liberali u Ugarskoj svakako nisu gajili simpatije prema radikalima u Srbiji, kako zbog ideoloških razmimoilaženja, a još više zbog veza koje su radikali održavala sa frakcijom okupljenom oko Jaše Tomića i Zastave, koja će se uskoro i konstituisati kao Srpska narodna radikalna stranka u Ugarskoj. Međutim, patriotizam je nadvladao strančarenje i srpski liberali iz Ugarske zdušno su podržali koaliciju koja je Kraljevinu Srbiju trebalo da spasi od politike koju su smatrali pogrešnom, ali i da je u diplomatiji usmeri ka Rusiji.
Milutin Garašanin je već unapred odlučio da bez obzira na ishod izbora vlada mora ostati nepromenjena, a nedostatak podrške u narodu je nameravao da popuni policijskom represijom. O predizbornoj atmosferi koja je vladala u Srbiji, najbolje svedoči Branik, koji je pisao da je vlada, umesto da siđe s vlasti nakon poraza od Bugarske, priredila narodu teror kakav „nije trpeo ni od Turaka“. Vlada se služila svim sredstvima da dođe do skupštinske većine, pa kad to nije uspela, piše Branik, onda su žandarmi terali narodne poslanike iz skupštine u zatvor. Takođe, Branik je istakao da su u Srbiji pogažene sve građanske slobode, a da sloboda štampe uopšte ne postoji. Uprkos svim neregularnostima, naprednjaci su prema izbornim rezultatima bili u manjini. Da bi se ostvarila većina, kralj Milan je naknadno imenovao određeni broj poslanika, neke opozicione je policija uhapsila dok su bili na putu, a četvorica su jednostavno fizički uklonjeni sa zasedanja Skupštine. Na taj način naprednjaci su ponovo uspostavili većinu, na šta je Branik reagovao: „Naprednjaci upravo upropastiše Srbiju.“
Međutim, kralj Milan se u leto 1887. našao u još jednoj bračnoj, ali i ličnoj krizi. Nakon što je u Bugarskoj zbačen knez Aleksandar Batenberg, kralj je ušao u sukob sa kraljicom koja je bila proruski nastrojena, zbog čega je želeo da je protera ili da abdicira. Garašanin je zbog toga podneo ostavku, a pošto je bio naklonjen kraljici, mandat za novu vladu 13. juna 1887. dobija Jovan Ristić. Ovu promenu je odmah pozdravio Miša Dimitrijević, ali se plašio kako će se liberali snaći sa brojnim problemima koje su naprednjaci ostavili iza sebe. Takođe, Dimitrijević je stao u odbranu Jovana Ristića koji se našao na udaru naprednjačkih medija zbog toga što je, navodno, stao na kraljevu stranu u sukobu sa kraljicom. Pišući o novoj vladi, Branik jasno stavlja do znanja da je favorit srpskih liberala iz Ugarske samo Ristićeva Liberalna stranka, a ne cela opozicija. Branik nije podržavao decentralizaciju koju su predlagali radikali, već je smatrao da Srbiji treba jaka vlada. Posebna pažnja poklanjala se teškoćama sa kojima se nova vlada susretala, pri čemu su pravdani ustupci prema kralju, kao što je pitanje povratka proteranog mitropolita Mihaila.
Do održavanja novih izbora za skupštinu došlo je 29. septembra 1887. godine. Liberali i Radikali su ovaj put na izbore izašli odvojeno i na taj način omogućili kralju da u slučaju eventualnih sporenja postane arbitar, što se zaista i desilo. Liberali su dobili 59, a radikali 87 skupštinskih mandata, pa je njihov odnos zavisio od toga koliko će koja strana dobiti vladinih poslanika koje imenuje kralj. Na kraju su liberali imali 95, a radikali 103 mandata, a ova podela biće uzrok brojnih nesuglasica između ove dve stranke. Zbog toga je početkom 1888. Mihailo Polit Desančić kritikovao Ristića, jer je dozvolio da dođe u poziciju u kojoj ga kralj Milan, pomoću sitnih kalkulacija sa radikalima, može ukloniti. Polit je smatrao da je Ristić morao podneti ostavku nakon kraljeve skupštinske besede u kojoj se pozitivno izjasnio prema naprednjacima, kao i nakon odbijanja da se vrati mitropolit Mihailo. Kao posledica zaoštravanja između Austrougarske i Rusije, koje su tražile da se Srbija o tome izjasni, Jovan Ristić je vrlo brzo pao u kraljevu nemilost i u decembru 1887. sprovedeni su dopunski izbori, na kojima su radikali nastupali kao dvorska stranka, zbog čega je Ristić 29. decembra podneo ostavku. Na mesto predsednika nove vlade postavljen je radikalski prvak Sava Grujić, ali je i on podneo ostavku nakon nekoliko meseci.
Stoga je Miša Dimitrijević pisao u Braniku da ne treba žaliti vladu, jer je njena namena bila da posluži kraljevoj volji, a ne određenoj politici. Međutim, zabrinjavala ga je činjenica da je novi mandat dobio Nikola Hristić, čovek koji je sprovodio teror nad radikalima. Povratak čoveka koji je predstavljao „okoreli ostatak krute vladavine“ naveo je Dimitrijevića na zaključak da zemlja ide u pravcu koji može biti „koban bilo po jednog ili po drugog faktora državne vlasti“. Zanimljivo je da je ovo prvi put da jedan prvak Srpske liberalne stranke iz Ugarske pominje mogućnost „kobnog ishoda“ po nosioca vladajuće dinastije Obrenović. Međutim, glavni zadatak Hristićeve vladavine je bio da razvede kralja Milana od kraljice Natalije, što se i desilo 24. oktobra 1888. godine. Miša Dimitrijević je smatrao da se kralj ovim činom upustio u opasnu igru, jer je od sebe oterao poslednju osobu u Srbiji kojoj su „srce i razum na mestu“. Kritikama se pridružio i Polit koji je kraljicu smatrao uzornom ženom i suprugom. Takođe je istakao da je razvod protivan pravoslavnim običajima, a sa prezirom je odbacio mogućnost da je razvod izazvan kraljičinim šurovanjem sa opozicijom.
Nakon razvoda, kralj je odlučio da abdicira, ali je pre toga želeo da donese novi ustav koji će doprineti demokratizaciji i liberalizaciji društva. Ustav je usvojen 3. januara 1889. godine i smatran je za jedan od najnaprednijih evropskih ustava svog vremena. Nakon toga je bilo jasno da je Milanova abdikacija, bez obzira na silna odlaganja, ipak definitivna. Nije pomoglo ni pismo koje je kralju lično poslao novi nemački car, pa su za to vreme Austrougari radili na pouzdanom namesništvu koje je trebalo da sačuva postojeći poredak, pre svega austrofilski spoljnopolitički kurs. Austrougarska diplomatija i kralj Milan su procenili da je Jovan Ristić najbolje rešenje za rukovođenje namesništvom. Ristić je pristao na uslov koji je podrazumevao pridržavanje Tajne konvencije, ali je tražio da se i obaveze Austrougarske prema Srbiji povećaju, nakon čega je u januaru 1889. potpisan sporazum, a u namesništvo su uključeni i generali Jovan Belimarković i Kosta Protić.
Na svečanom dvorskom prijemu koji je održan 6. marta, kralj Milan je obnarodovao svoju abdikaciju. Za srpske liberale u Ugarskoj ova vest je bila sasvim očekivana. Dimitrijević je smatrao da je abdikacija bila pitanje dana s obzirom koliki je bio jaz između kralja i naroda, ali je istovremeno i verovao da će ovaj čin političku situaciju u Srbiji preusmeriti na pozitivan kolosek. Sa tim se složio i Polit, koji je u abdikaciji video novu snagu Kraljevine Srbije, smatrajući da će taj čin neminovno dovesti do poraza „neprijatelja srpstva i slovenstva“.
Ostavi komentar