Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Posle Berlinskog kongresa, voljom velikih sila, prevashodno Austrougarske, srpski narod u Staroj Srbiji i Južnoj Srbiji morao je ispaštati pod osmanlijskom vlašću još naredne tri i po decenije. U Južnoj Srbiji stanje je bilo najteže, jer je prevagu u njoj odneo Bugarski egzarhat koji je osnovan sultanovim fermanom 1870. godine. Sve ono što se dešavalo srpskom narodu u Staroj Srbiji i Makedoniji tokom dugotrajnog perioda robovanja ponavljalo se čak i krajem 19. i početkom 20. veka. Arhivska dokumenta sačuvana iz ovog perioda nedvosmisleno govore o genocidu nad Srbima od strane turskih vlasti, albanskih zlikovaca i bugarskih egzarhista. Ona pokazuju svu surovost kojom su Albanci i Bugari, uz pomoć svojih podstrekača Turaka i turskih vlasti, mučili, ubijali, spaljivali, pljačkali i do istrebljenja gonili Srbe iz Stare Srbije i Makedonije. Iako je ovakav položaj srpskog stanovništva u Makedoniji obavezivao Srbiju da pojača svoju državnu i nacionalu političku aktivnost u cilju njegove zaštite, srpske vlade paralisane unutrašnjim trzavicama nisu gotovo ništa preduzimale sve do 1885. godine. Tek posle neuspešnog rata sa Bugarskom i dolaskom Milutina Garašanina za predsednika srpske vlade i Stojana Novakovića za srpskog poslanika u Carigradu na pitanju zaštite srpskih interesa na jugu počinje mnogo aktivnije da se radi.
Srpska politika je napustila jugoslovenski smer iz šezdesetih godina i vratila se u okvire određene u Garašaninovom „Načertaniju“. Tako period od 1885. do 1913. godine, omeđen srpsko-bugarskim ratom, oslobođenjem Makedonije tokom Prvog balkanskog rata i Drugog balkanskog rata i prisajedinjenjem Kraljevini Srbiji, predstavlja važan period u istoriji ove oblasti, ispunjen aktivnom državnom i nacionalnom politikom Srbije i borbom srpskog stanovništva za socijalno i nacionalno oslobođenje. Prvi korak ka ostvarivanju aktivne nacionalne politike u Turskoj bio je ostvarivanje konzularne konvencije sa Osmanskim carstvom. Konvencija je podrazumevla otvaranje srpskih konzulata u centrima Kosovskog, Solunskog i Bitoljskog vilajeta, odnosno u Skoplju, Solunu i Bitolju. Po slovu konvencije, konzulati u Skoplju i Solunu su otvoreni 1887. a u Bitolju 1889. godine. Srbija upućuje učitelje u Makedoniju koje je sama plaćala, šalje školske udžbenike, planove i programe, školski pribor i učila i razne knjige i propagandni materijal. Počinje novčano da pomaže škole, plaća učitelje i prihvata na školovanje pitomce iz Makedonije. Nemajući svoje crkve u Makedoniji, srpska prosvetna delatnost je zavisila od turskih upravnih vlasti i Vaseljenske grčke patrijaršije. Od kojeg od ova dva činioca je tražena podrška zavisilo je od trenutnih srpsko-grčkih i srpsko-turskih odnosa. Zajednička ugroženost od bugarskog Egzarhata povremeno je približavala srpsku i grčku delatnost u Makedoniji. Kroz česte razgovore o podeli interesnih sfera u Makedoniji Srbija je Grčkoj predlagala zajednički otpor bugarskom egzarhatu, očekujući njenu podršku kod Patrijaršije za ustoličenje srpskih mitropolita u svom delu.
Preko ovih konzulata Srbija radi na otvaranju osnovnih škola koje su radile po planu i programu škola u Srbiji. Zatim, osniva gimnaziju u Skoplju, gimnaziju u Solunu kao i neke druge škole, širom Makedonije. Otvaraju se knjižare, izdaju listovi („Vardar“, „Glas naroda“ i „Zakonitost“) i časopisi, osnivaju kulturno-prosvetna i druga društva. Tako ova pojačana aktivnost srpske diplomatije i drugih državnih i nacionalnih institucija i društava u ovoj oblasti predstavlja jedan od važnijih segmenata državne i nacionalne politike Srbije razrađene još u Garašaninovom „Načertaniju“ iz 1844. godine. U izveštaju Ministarstvu inostranih dela Srbije od 20. aprilaa 1891. godine srpski konzul u Skoplju, Vladimir Karić, o vođenju propagande u Staroj Srbiji i Makedoniji, pored ostalog kaže: „U Staroj Srbiji mi imamo samo da održimo ono što se zateklo a ovamo u Makedoniji imamo da osvajamo, boreći se i sa Grcima i Bugarima. U Staroj Srbiji možemo i treba da dajemo samo pomoć opštinama, a u Makedoniji moramo plaćati sve, pa često i kiriju školsku i knjige besplatno davati“.
Za Srbiju samostalnost Makedonije nije bila prihvatljiva pre svega zbog bojazni da je Bugarska ne iskoristi u aneksionističke svrhe. Zastupajući nacionalne i državne interese, srpska diplomatija je smatrala da pitanje Makedonije treba rešiti podelom ove oblasti među balkanskim takmacima. Međutim, podela Makedonije bila je teško sprovodljiva iz dva razloga: nisu postojale etničke granice koje bi poslužile kao osnov i usled nepomirljivih stavova balkanskih država u njihovoj težnji da zgrabe što više makedonskog područja. U međuvremenu su na makedonskom tlu izrasle domaće nacionalne snage iz sazrevanja svesti o makedonskoj naciji kao posebnoj nacionalnosti na Balkanu. Tako su se na ovom području početkom 20. veka ukrstili svi činioci koji su dejstvovali na balkansku politiku: reformna akcija velikih sila, propagandno-oružana akcija balkanskih država i delatnost makedonskog pokreta. U Makedoniji se razvila ogorčena oružana borba između četa koje su ubacivane iz Bugarske, Grčke i Srbije. Makedonski komiteti u Bugarskoj, iza kojih su stajali bugarski vojni krugovi i dvor sa knezom Ferdinandom, snabdevali su bugarske komitete oružjem i novcem, a akcijama na terenu rukovodili su oficiri bugarske armije. U oblastima južne Makedonije dejstvovale su grčke čete — andarti, kojima je rukovodio Makedonski komitet u Atini na čelu s Vrhovnim savetom uz podršku konzulata u Solunu, Serezu i Kavali. Osoblje ovih konzulata pretežno su sačinjavali oficiri grčke vojske. Sukobi između bugarskih i grčkih četa u Makedoniji doveli su 1906. godine do antigrčkih ispada u mnogim gradovima južne Bugarske i do pogoršanja odnosa između ove dve balkanske države. Dok se Bugarska u ovim akcijama oslanjala na Egzarhat, Grčka se koristila Patrijaršijom u Carigradu. Rasplamsavanje oružanih akcija bugarskih i grčkih četa u Makedoniji podsticalo je slična dejstva i iz Srbije. Tako je i Srbija ušla u oružani obračun u Makedoniji. U privatnim krugovima obrazovan je Centralni odbor 1902. godine. U Beogradu je 1903. formiran Centralni odbor srpske četničke organizacije, spajanjam centralnih odbora Beograda, Vranja, Skoplja i Bitolja. Prve čete su aktivirane 1904. godine.
Četama je rukovodio Gorski štab koji je osnivao odbore i pododbore po kazama u Makedoniji, a bile su sastavljene kako od meštana tako i od dobrovoljaca koji su dolazili sa strane. U Beogradu, Vranju, Leskovcu i Nišu pod komandom oficira i podoficira srpske vojske organizovane su i pripremane dobrovoljačke čete. Pored dobrovoljaca iz Srbije bilo je dosta i onih koji su prebegli u Srbiju iz Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Akcija je finansirana iz dobrovoljnih priloga Srba trgovaca poreklom iz Makedonije i poverljivih kredita Narodne skupštine. Zbog bojazni od austrougarske intervencije, Srbija je u početku bila uzdržljiva i predlagala je da se sarađuje sa Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom, iako srpski političari nisu bili spremni da priznaju makedonsku narodnost. Ali kasnije, Srbija je sve snažnije podržavala ovu delatnost i u njoj su pored Nikole Pašića i Ministarstva vojske i spoljnih poslova učestvovali i samostalci, LJuba Davidović i LJuba Kovačević. Bugarske, grčke i srpske čete u Makedoniji sukobljavale su se s turskim garnizonima, ali mnogo više između sebe, a posebno su vršile pritisak na nacionalno opredeljenje makedonskog stanovništva. Prema engleskim izvorima, samo za osam meseci 1905. godine, u međusobnim obračunima u Makedoniji ubijeno je 785 ljudi, uništene su 74 kuće i 4 manastira, a prema turskim statističkim podacima iz 1907. godine u Makedoniji je te godine dejstvovalo 110 bugarskih četa, 30 srpskih i 8 vlaških (rumunskih). Makedoniju je zahvatila opšta anarhija, a najžešća četnička borba razvila se u periodu od 1904. do 1908. godine.
Kao posledica terora VMRO a i albanskih i turskih bašibozuka nad Srbima u Staroj Srbiji i Makedoniji u patriotskim krugovima u Beogradu, Vranju, Skoplju i Bitolju se rađa ideja o formiranju srpske četničke organizacije koja bi vodila i koordinirala oružanu odbranu Srba.
Ubrzo po izbijanju Ilindanskog ustanka avgusta 1903. u Vranju Živojin Rafajlović sa svojim istomišljenicima formira tajni četnički komitet. Istovremeno u Beogradu, dr Milorad Gođevac, Luka Ćelović, Vasa Jovanović rade na istom poslu i formiraju bazu drugog četničkog odbora, finansijski jačeg i sa simpatizerima veće materijalne moći i uticaja od članstva Vranjskog odbora. Na terenu Stare Srbije i Makedonije, u Skoplju i Bitolju na stvaranju četničke organizacije rade Savatije Milošević, Vojislav Tankosić, Jovan Ćirković, Aleksa Jovanović Kodža i Mihailo Šuškalović. Dok se odbori formiraju u Srbiji i Staroj Srbiji i Makedoniji, Srbi pritisnuti napadima formiraju čete u cilju samoodbrane. Prota Stevan Dimitrijević u Skopskoj Crnoj Gori formira četu, Čiča Pavle Mladenović se odmeće u kumanovskom kraju, kao i seljaci sela Labuništa i Podgorca u Drimkolu. Septembra 1903. predstavnici odbora iz Beograda, Vranja, Skoplja i Bitolja formirali su Centralni odbor srpske četničke organizacije u Beogradu u koji su ušli Luka Ćelović, Milorad Gođevac, generali Jovan Atanacković i Petar Pešić, profesori velike škole LJubomir Kovačević i LJubomir Stojanović, Živan Živanović senator, rentijeri i zadužbinari Golub Janić i Nikola Spasić. Odbor Živojina Rafajlovića potčinio se novostvorenom Centralnom odboru pa je tako vranjski odbor postao izvršni. Skopski i Bitoljski odbor takođe su se potčinili Centralnom odboru i time je stvorena mreža odbora i pododbora koji su imali da se bave formiranjem i slanjem četa u Staru Srbiju i Makedoniju, njihovim snabdvanjem, usmeravanjem i uopšte vođenjem četničke akcije. Na osnivačkom sastanku donesen je statut, a za predsednika organizacije izabran je general Atanacković.
Velike sile koje su radile na pripremanju i sprovođenju reformi u Turskoj vršile su pritisak na balkanske države da obustave ove akcije. Tako je pod njihovim pritiskom 1907. godine raspušten Makedonski odbor u Beogradu. Ali to nije uticalo na smanjenje dejstva srpskih četa, koje je privremeno obustavljeno tek 1908. godine kada je Mladoturskom revolucijom makedonsko pitanje ušlo u drugu fazu. Rivalstvo balkanskih država oko Makedonije i sukobi njihovih četa u ovoj oblasti oslabio je njihovu sposobnost da se odbrane od spoljnog pritiska. Da li će se balkansko pitanje rešavati spoljnim evropskim snagama ili unutrašnjim sporazumevanjem, tj. pitanje nezavisnosti Balkana na početku 20. veka zavisilo je u suštini od srpsko-bugarskih odnosa.
Dok je Srbiju ugrožavala Austrougarska, Bugarskoj je pretila Turska. Zauzetost Rusije na Dalekom istoku i njeno privremeno povlačenje sa Balkana oduzelo je Bugarskom knezu mogućnost da koristi austrougarsko-rusko suparništvo i suočilo Bugarsku s posledicama austrougarske agresije na Balkanu. Za Bugarsku je u Makedoniji bila manje opasna Srbija od mogućne prevlasti velike srednjoevropske sile kakva je bila Austrougarska. Takođe, za Srbiju je bilo manje opasno sa Bugarskom u Skoplju nego sa Austrougarskom u Solunu, kako je pisao Milovan Milovanović. Tako je zajednički strah od Austro-ugarske utirao put srpsko-bugarskom zbliženju. Posle izvesnog lutanja i neuspelih kombinacija s jednostranim iskorišćavanjem zapleta u Turskoj, u Sofiji se počelo uviđati da se jačanjem tuđih političkih uticaja kroz reformske akcije u turskim vilajetima balkansko pitanje sve više komplikuje i usmerava tako, da njegovo rešavanje može, u krajnjoj liniji, ispasti sasvim nepovoljno po težnje i interese balkanskih država. Pošto je bezuspešno pokušavala da se nagodi s Turskom, Bugarska se okrenula Srbiji očekujući lakše sporazumevanje s njom zbog stalnih austrougarskih pretnji. I Srbiji je sporazum s Bugarskom i Crnom Gorom bio neophodan radi odbrane od Austrougarske i napada na Tursku. Međunarodni zapleti nastali posle 1903. godine upućivali su Srbiju i Bugarsku na sporazum, a i velike sile Francuska i Italija preporučivale su sporazumevanje među balkanskim državama. Srpska diplomatija je od 1903. godine pripremala teren za sporazumevanje, a pregovori oko sporazuma s Bugarskom počeli su marta 1904. godine u Beogradu ali su se spoticali na pitanju Makedonije.
Događaji koji su prethodili mladoturskoj revoluciji, kao i sama revolucija, pozitivno su uticali na razvoj društveno-političkog, privrednog i kulturnog života Srba u ovim krajevima. Oni su doneli znatno više slobode, što je omogućilo političko grupisanje i okupljanje Srba. Tako su bili stvoreni uslovi i za jači politički rad učitelja. Oni su tada bili ne samo inicijatori osnivanja mnogih biblioteka i omladinskih, sokolskih i pevačkih društava, već i vrlo aktivni članovi ovih organizacija i njihovih uprava. Sem toga, oni učestvuju i u upravama nekih privrednih udruženja i crkvenih fondova. Tada, pored škola, i ove organizacije postaju nova jezgra za nacionalno-politički i kulturno-prosvetni rad kod Srba u ovim krajevima. U Skoplju je 1908. godine održana Prva srpska konferencija i formirana prva srpska politička partija u Osmanskom carstvu – Srpska demokratska liga. Da je bilo više zajedničkog i koordiniranog rada između srpskih konzulata u Skoplju i Bitolju, eparhija u Makedoniji i Bogoslovsko-učiteljske škole u Prizrenu, svakako bi rezultati na nacionalno-političkom i kulturno-prosvetnom planu i svim ostalim područjima života bili znatno veći, ali i pored ovakvog značaja i velikih rezultata srpske diplomatije i nacionalno-političke propagande državna i nacionalna politika Srbije na zaštiti svojih interesa u Makedoniji u naznačenom periodu do sada nije istoriografski dovoljno obrađena i rasvetljena. U dosadašnjoj istoriografiji diplomatska aktivnost Srbije na zaštiti svojih državnih i nacionalnih interesa u Makedoniji u većini je obrađivana uzgredno u sklopu ukupne istorije srpskog naroda pod turskom vlašću ili u sklopu politike Srbije u srpskim teritorijama pod turskom vlašću.
IZVORI I LITERATURA
Dedović,Vukašin, Rad Srbije na zaštiti državnih i nacionalnih interesa u Makedoniji od 1885. do 1912. godine
Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903–1914. I–1, priredio A. Radenić, Beograd 1991.
Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903–1914. II–1/I, priredili LJ. Aleksić-Pejković i Ž. Anić, Beograd 2006.
Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903–1914. II–2/I, priredili LJ. Aleksić-Pejković i Ž. Anić, Beograd 2006.
Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903–1914. II–2/II, priredili LJ. Aleksić-Pejković i Ž. Anić, Beograd 2006.
Jagodić, Miloš (2009). Srpsko-albanski odnosi u Kosovskom vilajetu (1878—1912). Beograd: Zavod za udžbenike.
Ostavi komentar