Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Južna srpska pokrajina Kosovo i Metohija prebogata je kulturno-istorijskim nasleđem. Dominiraju van svake sumnje srpski srednjovekovni manastiri, biseri duhovnosti, spomenici kulture čiji je svetski značaj prepoznao i UNESKO, mesta gde se negovala pismenost, slikarstvo i područja koja najživlje svedoče o etničkoj, kulturnoj i duhovnoj pripadnosti ovog prostora. Postoje i drugi srpski spomenici diljem Kosova i Metohije, kao što su tvrđave. Ne treba zanemariti ni osmansku (islamsku) baštinu u koju spadaju džamije, turbeta, hamami i delovi nekih utvrđenja koja se vezuju za period turske vlasti. Naravno i antički lokaliteti, kao što je Ulpijana (Lipljan) predstavljaju kulturno bogatstvo ovog dela Srbije. Zanimljivo je da postoji i nekoliko spomenika koji pripadaju rimokatoličkoj kulturnoj baštini i zajednički su za nekoliko latinskih/rimokatoličkih naroda koji su boravili na ovom tlu tokom njegove burne istorije.
No, kao što je rečeno, kulturno nasleđe koje prednjači i koje najživlje svedoči o pripadnosti Kosova i Metohije kroz celu istoriju jeste ono koje je srpskoga pečata. Pomenuto je već da su najbitniji srpski manastiri, kao i neke crkve, koji svi od reda, potiču iz srednjeg veka. U najvećoj meri pripadaju dinastiji Nemanjića koja je od 1166. godine, pa sve do 1371. godine vladala Srbijom, uzdigla je na rang carstva i jedne izuzetno ugledne evropske zemlje koja je negovala raznorodne odnose i sa Vizantijskim carstvom i sa zemljama srednjovekovne Zapadne i Centralne Evrope. Osim crkava i manastira, rukopisnih knjiga pohranjenih u njima ili drugim bibliotekama, kao i drugim artefaktima manastirskih riznica, važan spomenik srpskog prisustva na tlu Kosova i Metohije u srednjem veku jesu i tvrđave. One su istovremeno i spomenici kulture, svedoci vremena, ali i izvori za vojnu, političku i ekonomsku prošlost ovog dela Srbije.
Na jednom mestu je nemoguće popisati ili ispričati istoriju svih kulturno-istorijskih spomenika srednjeg veka sa srpskim predznakom na tlu današnje južne srpske pokrajine, ali vredi uvek istaći neke od najvažnijih, podvući njihov značaj i na taj način pokazati da ne postoji bukvalno ni pedalj naše južne pokrajine bez nekog od srednjovekovnih belega koji ističu srpsku pripadnost.
Manastir Žiča bio je, kao što je dobro poznato, prvo sedište srpske arhiepiskopije od sticanja autokefalnosti 1219. godine, a bilo je krunidbeno mesto čak sedmorice srpskih kraljeva. Međutim, Žiča se nalazila i nalazi se i danas na putu, te je u prošlosti bila razarana mnogo puta od strane raznih zavojevača. Iz tog razloga već su prvi naslednici Svetoga Save počeli da grade hramove u kojima bi mogli stolovati. Na taj način sagrađena je i Pećka Patrijaršija. Manastir Pećka patrijaršija je zapravo kompleks nekoliko crkava na domaku Peći, kraj Pećke Bistrice, a na ulazu u Rugovsku klisuru. U njoj se vekovima nalazilo sedište i mauzolej srpskih arhiepiskopa i patrijarha, a i danas je patrijarh srpski istovremeno, u svojoj titulaturi, i arhipiskop pećki.
Hram posvećen Svetim apostolima podigao je u trećoj deceniji XIII veka arhiepiskop Arsenije I, nazvan Sremac, prvi naslednik i učenik Svetoga Save kojeg je sam Sava izabrao i hirotonisao. Ova crkva je i oslikana oko 1260. godine, a potom i 1300. godine, onda 1350. godine, 1375. godine takođe, a oslikavanja su nastavljena i u novom veku. Arhiepiskop Nikodim (1321–1324) uz severnu stranu crkve Svetih apostola podigao je hram Svetog Dimitrija, koji je arhiepiskop i prvi patrijarh Joanikije dao da se živopiše oko 1300. godine. Arhiepiskop Danilo II (1324–1337) je sa južne strane izgradio crkve posvećene Bogorodici Odigitriji i Svetom Nikoli. Bogorodičin hram oslikan je pre 1337. godine, a priprata je otprilike u isto vreme živopisana. Danilo II je i jedan od najznačajnijih srpskih srednjovekovnih ktitora, ali i pisaca, ideolog dinastije i jedna uistinu velika ličnost. Ispred zapadnih fasada hramova Svetog Dimitrija, Svetih apostola i Svete Bogorodice Odigitrije podigao je i arhiepiskop i monumentalnu pripratu u vidu velelepnog otvorenog trema. Oslikavanja svih ovih hramova nastavljena su i tokom novog veka. Zanimljivost ovog kompleksa hramova jeste i činjenica da su ktitori crkvena lica, a ne vladari.
Među nemanjićkim vladarima svakako se kao najveći zadužbinar ističe kralj Milutin. Na tlu južne srpske pokrajine sagradio je niz velelepnih hramova. Nedaleko od Lipljana je manastir Gračanica koja je sagrađena 1315−1321. godine. Bila je sedište lipljanske, odnosno gračaničke eparhije. Manastir je tokom srednjeg veka bio jako bogat sa velikim posedima i stotinama monaha koji su živeli u njemu. Crkva je petokupolna od tesanog kamena i predstavlja arhitektonsko i umetničko savršenstvo. Spoljnu pripratu je dogradio jedan od najvećih vladara post-nemanjićke epohe, knez Lazar. Pored ktitorske kompozicije kralja Milutina, među najlepše freske spada portret kraljice Simonide kao i freska Uspenja Presvete Bogorodice.
Crkva Bogorodice LJeviške je drevna srpska pravoslavna crkva u Prizrenu, a još zadužbina kralja Stefana Milutina. Crkva je podignuta nešto pre Gračanice, u periodu 1306−1307. godine na ostacima starijeg katedralnog hrama iz ranijeg veka, koji je takođe zasnovan na mestu još starije, ranohrišćanske crkve. Prizren je episkopiju imao i u doba Vizantije i to je bila eparhija koja je od Ohridske arhiepiskopije prešla u jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve kada je ista stekla autokefalnost 1219. godine. Crkva Bogorodice LJeviške je vekovima bila saborni, odnosno katedralni hram prizrenskih episkopa i mitropolita. Prizren je i danas jedan od najlepših srpskih gradova, a u kulturnom smislu jedan od najbogatijih mesta kulturnim i duhovnim nasleđem prvenstveno srpskog naroda, ali i spomenika iz doba Turaka. I ona je kao i Gračanica petokupolni hram, ima osnovu upisanog krsta, a među najstarije freske ubrajaju se Svadbe u Kani, Isceljenje slepog i Bogorodica Eleusa sa Hristom hraniteljem. One iz doba kralja Milutina oslikao je Mihailo Astrapa i tu se izdvajaju i portreti Nemanjića, ali i ciklusi velikih praznika, Hristovih muka, čuda i parabola iz Svetog Pisma. Nažalost, albanski teroristi i vandali su crkvu teško oštetili i zapalili u Martovskom pogromu 2004. godine.
U Prizrenu se nalazi i crkva Svete Nedelje, zadužbina verovatno Kraljevića Marka. I ona je podelila tešku i sumornu sudbinu Bogorodice LJeviške i postala plen albanskih zločinaca koji su ovu svetinju skrnavili.
Među nebrojenim zadužbinama kralja Milutina ističe se i njegov mauzolej, manastir Svetog Stefana u Banjskoj. Sagrađen je u periodu 1313−1317. godine, i u njemu je nakon 1321. godine i počivalo telo kralja Milutina, ali je nakon Kosovske bitke preneto u Trepču. Sama crkva je građena pod budnim okom arhiepiskopa Danila II, vernog saradnika kraljevog. Hram je jednokupolni, po uzoru na Studenicu, sa polukružnom apsidom. Milutin je doneo i povelju manastiru Banjska, tzv. Svetostefanska hrisovulja koja je prvorazredni istorijski izvor za toponomastiku i istorijsku geografiju kako naše južne pokrajine, tako i cele ondašnje Srbije. Iz nje se vidi da je prilikom osnivanja manastiru priloženo ogromno vlastelinstvo od 75 sela i osam katuna, sa ribnjacima, vodenicama i pčelinjacima. Kralj je svoju zadužbinu bogato obdario i krstovima, ikonama i drugim vrednim bogoslužbenim predmetima, međutim već nakon požara početkom XV veka manastir je počeo da propada. Nestale su i trpezarije i druge pomoćne zgrade koje je kralj dao sagraditi.
Uz Pećku Patrijaršiju, Bogorodicu LJevišku i Gračanicu, manastir Visoki Dečani je četvrti srpski pravoslavni manastir sa Kosova i Metohije koji se nalazi na listi svetske baštine UNESKO-a. Kako su sva ova četiri manastirska kompleksa podigli srpski srednjovekovni vladari i arhiepiskopi, kristalno je jasno da su oni najpre svetinje srpskog naroda na srpskoj teritoriji, a potm i celog sveta i svih dobronamernih ljudi.
Visoke Dečane podigao je sin kralja Milutina, kralj Stefan Dečanski u periodu 1326−1335. godine, a protomajstor je bio Vita iz Kotora. Zahvaljujući tome, u Dečanima, slično kao i u Studenici, vide se divna prožimanja istočne i zapadne arhitekture, kao i primorski uticaji na srpsko-vizantijski stil i graditeljstvo raške škole. Crkva je petobrodna sa jednom kupolom, a i njenu izgradnju je nadgledao niko drugi nego arhiepiskop Danilo II. Manastirski hram oslikan je znatno kasnije 1347−1348. godine u vreme cara Stefana Dušana, koji se zbog toga smatra drugim ktitorom ove svetinje. Same proporcije ovog manastira (dug 36, a visok 30 metara), za ono vreme potpuno neuobičajene doprinele su da se ovaj manastir naziva Visoki Dečani. Karakteristike njegovog živopisa su monumentalna freske Loza Nemanjića, kao i 365 fresaka za svaki dan u godini. Po broju likova i scena, kao i ukupnoj oslikanoj površini čitave manastirske crkve, dečanske freske prednjače u srpskom slikarstvu srednjeg veka.
Naravno, ovo su samo neke od najpoznatijih i najznačajnijih manastira i crkava Kosova i Metohije. I car Dušan je u Prizrenu podigao svoju zadužbinu – Crkvu Svetih Apostola, ali je kamen sa nje iskorišćen da Sinan-paša, osmanski velikaš albanskog porekla, sagradi džamiju, koja se danas takođe smatra kulturnim dobrom naše zemlje.
Kada je reč o brojnim srednjovekovnim tvrđavama Kosova i Metohije izdvojićemo ovom prilikom samo neke. Vučitrn je bio središte oblasti Brankovića, a u njemu je 1426. godine despot Đurađ Branković sklopio mir sa Mletačkom Republikom. Vučitrn je od 1462. godine i sedište sandžaka. Kao odbrana Trepče, rudnika koji se od 1303. godine pominje u izvorima, izgrađena je i tvrđava. Trepča predstavlja i spomenik ekonomske snage Srbije u srednjem veku, uspona privrede koji je usledio nakon dolaska rudara Sasa vreme vladavine kralja Stefana Uroša I (1243−1276) a nakon tatarske najezde na Ugarsku 1241. godine. U doba kralja Milutina rudarstvo je dobilo poseban zalet i postalo vodeća privredna grana. Trepča je imala i rimokatoličku parohiju, a bila je i u posedu Brankovića, da bi koncem srednjeg veka u Trepči delovale dve ugledne vlasteoske porodice Golemović i Rodop. Prizrenac i Prilepac, rodno mesto kneza Lazara, takođe su dve značajne tvrđave srednjovekovne Srbije, ali se ipak ponajviše izdvaja Novo Brdo.
Novo Brdo je posebno poznato u srednjem veku po glamskom srebru koje je sadržalo u sebi i do trećinu zlata. Ekonomska aktivnost Novog Brda bila je izuzetno živa te se u njemu neretko pominju i Dubrovčani, glavni spoljnotrgovinski partneri Srbije. Ovi izuzetni trgovci čija je građa prvorazredni izvor za istoriju srednjovekovne srpske države živo su svedočanstvo privrednog razvoja Srbije i Novog Brda posebno. Ovo glamsko srebro izvoženo je preko Dubrovnika u Italiju i doprinosilo privrednoj snazi Srbije. Koliki je značaj bio Novog Brda nedvosmisleno se vidi i iz činjenice da je 1412. godine despot Stefan Lazarević doneo Zakon o rudnicima odnosno Zakonik despota Stefana za Novo Brdo. Zakonikom se uređuje eksploatacija rude, funkcionisanje samog rudnika, ali i gradski život.
Rudnik je postajao sve bogatiji te se u vreme despota Đurđa spominju fantastične cifre od 200 000 dukata prihoda ovog srpskog vladara, dok Bertrandon de la Brokijer, burgundski putnik, ali i špijun, u svom spisu, Putovanju preko mora, beleži jednu istinu, a to je da dokle god rade novobrdski rudnici dotle će despot Đurađ Branković imati svoju državu. I vizantijski istoričari toga doba Mihailo Kritovul, Duka i Laonik Halkokondil hvale veličinu i bogatstvo Novog Brda. Biograf despota Stefana Lazarevića, Konstantin Filosof, pak, za Novo Brdo navodi jednu čuvenu, ali tačnu rečenicu da je grad srebrni uistinu i zlatni. U Novom Brdu je rođen i jedno vreme bio kanonik i jedan veliki i značajni srpski i italijanski humanista po imenu Martin Segon. On je bio iz ovog rudarskog grada, školovan je u Italiji, sebe je inače smatrao Srbinom i bio tokom svoje karijere i rimokatolički biskup Ulcinja. Ostavio je i vredne istorijske zapise, a prvi je pisao i o Skenderbegu, kao i o ostrvu Malti.
Kada je palo Novo Brdo odveden je i niz građana u zarobljeništvo od kojih su neki regrutovani u janičare. Najpoznatiji među srpskim janičarima srednjeg veka je bio bez sumnje još jedan stanovnik Novog Brda, Konstantin Mihailović, pisac Turske hronike, odnosno Janičarovih uspomena, što predstavlja prvorazredan i vrlo vredan memoarski spis i istorijski izvor.
Kada se sve ovo zna o Novom Brdu, jasno je zašto je ovo jedna velika i moćna tvrđava, koja ima Mali i Veliki grad. U Malom je bila smeštena vojna posada, branioci ovog značajnog mesta. U Velikom gradu su živeli građani Novog Brda, a arheološki materijal nedvosmisleno svedoči o jednoj od najjačih i najbolje opremljenih tvrđava u srednjovekovnoj Srbiji. Postojale su uređene ulice, kao i sistem vodosnabdevanja i veliki broj zgrada, kako poslovnih, radionica, tako i stambenih. Postojalo je i podgrađe sa crkvom Svete Petke, koja je bila novobrdska saborna crkva, docnije pretvorena u džamiju, što je i danas. Ukupan broj crkava (uključujući i rimokatoličku crkvu Svetog Nikole) je iznosio gotovo petnaest u gradu i okolini. Rimokatolička parohija je u gradu bila veoma živa, ali treba napomenuti da se ne radi o crkvi u kojoj je nedavno služena rimokatolička misa.
Južno od tvrđave se nalazila carinarnica, a u okolini tvrđave i grada su bile brojne topionice. Čitavo šire gradsko područje je, dakle, služilo ekonomskoj snazi Srbije, kroz rad rudnika u ovom bogatom naselju. Novo Brdo je svakako jedan od najboljih pokazatelja privredne aktivnosti u srednjovekovnoj Srbiji, razmera međunarodne trgovine, ali i grad kulture, suživota pravoslavnog i rimokatoličkog življa i jedan je od najvrednijih spomenika kulturnog i istorijskog nasleđa srpskog naroda na tlu južne srpske pokrajine Kosova i Metohije.
Ostavi komentar