Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Bulgari su bili turkijsko polunomadsko pleme poreklom iz Hundukuša, čije ime bulgar verovatno znači kuna, a Bulga je naziv za reku Volgu. Prabugarski jezik je takođe turkijski (srodan čuvaškom verovatno), a njihov vrhovni bog zvao se Tengri. Iz tog jezika potiču i neki turkijski i bugarski nazivi i titule: ka(ga)n /𐰴𐰍𐰣 /خواقين turkijski; kao i tarkan, ičirguboil, kavhan, dok je kanasubigi titula koja je zvanično korišćena.
Povolška Bugarska postojala je od II veka, u izvorima od IV stoleća se navodi da se deo tih Bugara stopio u Jermene. Migracije Protobugara sa Hunima i oko Dona stvorili su tvorevinu koja se nazivala Magna Bulgaria koja je nastala oko 650. godine u stepama i na njeno čelo je došao kan Kubrat/Kuvrat (630–635) koji je i utemeljio ovu, nazovimo državu, odnosno plemenski savez raznih turkijskih etničkih skupina. Hazari uništavaju ovaj plemenski savez i zauzimaju njegov najveći deo. Epoha migracija (od Huna do Mađara i Normana) predstavlja osnovno obeležje ranog srednjeg veka i to je ključan faktor širenja Bugara ka Balkanu. Raspad avarskog kaganata, slovenske migracije i pljačkaški pohodi su drugi značajan faktor koji je Bugare pomerio bliže Vizantijskom carstvu.
Bitka kod Ongala 680. godine bila je prvi dodir Carstva sa Bugarima i to je bio katastrofalni poraz Vizantije, zbog čega je moralo da usledi priznanje bugarske države i plaćanje danka, što je smatrano velikom sramotom Rimljana. Evo šta kažu sami Vizantinci:
Kada je car saznao da je jedan narod nečist i varvarski, nastanio se severno od Dunava, kod Ogla; i da bi mogao da izvršava pljačkaške upade na teritorijama blizu Dunava, naljutio se i naredio je da se vojske svih temi okupe u Trakiju. Kada je pripremio i flotu, pokrenuo je vojni pohod i sa mora i sa kopna, sa namerom da ih protera. Kada je vojska stigla između Ogla i Dunava, flota se nalazila na obližnjim obalama. Kada su Bugari videli veliku vojsku, ukopali su se u močvare Dunava i tamo su ostali četiri dana, a Vizantinci nisu mogli izvršiti napad zbog močvara. To je ohrabrilo Bugare. Car je imao neke probleme sa nogama i žurio se da se vrati u Mesimvriju gde bi mogao da ih leči. Tako je napustio vojsku i sa pet brodova i njegovom pratnjom vratio se u Mesimvriu. U međuvremenu, naredio je njegovim vojnicima da ratuju ako Bugari ih napadnu. Međutim konjica je to shvatila kao da je car napustio borbeno polje, tako da se ona povukla bez neprijateljske pretnje. Videvši to, Bugari su napali ostatak vojske i ubili su većinu, a ostale od njih su proterali do Dunava. Kada su prešli reku stigli su do Varne i tamošnjih obala. Tada su videli da su iza sebe ostavili Dunav, a ispred sebe su imali klisure Ema i Crno more. Onda su porobili Slovene (sedam generacija), prema istoku su nastanili Severe, a prema jugu i zapadu do granica sa Avarima su postavili ostalih sedam generacija. To proširenje ih je izuzetno ohrabrilo, tako da su počeli da napadaju i porobljavaju po vizantijskim tvrđavama i naseljima. Tako je car (Konstantin Pogonat) morao da potpiše mirovni sporazum sa njima i da im plaća godišnji porez.
Teofan Ispovednik
Nakon ove bitke, 681. godine Bugari su počeli da se doseljavaju na Balkansko poluostrvu gde su zatekli slovenska plemena. Slavizacija Bugara je započela verovatno dosta rano, vojnička elita je pripadala tom starom bugarskom elementu, a narod su uglavnom činili Severci i još sedam slovenskih plemena. Bugarska je tako po prvi put bila u vizantijskom komonveltu, iako naredna skoro dva veka karakterišu stalni ratovi Bugarske i Vizantije, ali i doba povremene saradnje. Justinijan II (685–695) i kagan Tervel imali su izuzetno bliske odnose, jer je ovaj potonji pomogao caru da se 705. godine vrati na presto. Kada je car postao 717. godine Lav III Isavrijanac i njemu je došla bugarska pomoć 718. godine kod Carigrada koji su opseli Arapi.
Konstantin V Kopronim (741–776) je bio car kojeg je osim radikalnog ikonoborstva karakterisala i borba protiv šestorice bugarskih hanova. Bitka kod Riškog prevoja 760. godine bila je težak poraz Carstva, ali je potom usledio i brzi odgovor Vizantije kod Markele. Han Telec preuzima vlast i 30. juna 763. godine dogodila se bitka kod Anhijala. Sukob dvojice bugarskih vladara Pagana i Sabina/Savina, što je dalo kratak mir i predah Vizantiji, ali je kan Tokto poginuo u bici 765. godine. Neuspešan pohod 766. i uništenje flote u oluji bio je trenutak koji je označio da je Vizantiji potreban predah za nastavak ratovanja. Car je 774. godine preduzeo veliki pohod i potpisan je mir bez rata, nakon taktičkog iznurivanja. Novi bugarski kan Telerig napao je neka slovenska plemena, novi pohod je 775. godine preduzela Vizantija, ali joj je flota uništena. Poslednji vizantijski pohod je spreman 776. godine ali ga je prekinula iznenadna smrt careva.
U periodu 776–788. godine trajao mir i obnova gradova od strane vizantijske carice Irine. No, unutrašnji sukobi u carstvu doveli su do novih sukoba sa Bugarima. Najpre je juna 792. godine bio veliki vizantijski poraz kod Markele, kada je došlo do ogromne zaplene grčke vatre i zlata, ali je bitku obeležio i herojski beg cara Konstantina VI. Kagan Kardam je tada bio na bugarskom tronu i planiran je novi sukob. On je od cara tražio isplatu danka 796. godine, ali mu je on poslao konjski izmet umesto poreza, i to je izazvalo novi pohod, ali bez konkretnog rata. Kagan Krum, koji je zatim došao na presto ostao je upamćen kao progonitelj hrišćana i neprijatelj Vizantije. Tokom njegovih progona postradali su mnogi mučenici, među kojima je episkop Georgije devolski, čiji je kult bio razvijen u Starom Nagoričanu, a od početka XI veka njegova glava je preneta u Ugarsku pa onda u Belgiju.
U periodu 808–814. godine trajali su česti napadi Kruma na Vizantiju, 809. godine je bio veliki pohod na Serdiku. To je pak, kao kontraofanzivu, 811. godine izazvao novi pohod vizantijska cara Nićifora I. Vizantinci su postigli veliki uspeh zauzimanjem Pliske, ali pogrešnom taktikom vojska je upala u zasedu u mezijskim klisurama i doživela težak poraz 24. jula. Sam car je poginuo, a kagan Krum je od njegove lobanje napravio pehar iz kog je pio vino. Neodlučni car Mihailo Rangabe, naslednik poginulog Nićifora, krenuo je 15. februara 813. godine i usledila je velika vizantijska pobeda, a zatim i taktičko oklevanje što su Bugari pretvorili u težak vizantijski poraz. Kao posledica toga, logično je došao i carev pad sa vlasti, ali iznenadna smrt Kruma 814. (šlog ili ubistvo) je prekinula njegovu dominaciju.
Naredne tri decenije bio je period mira, a Vizantiji je pružena i vojna pomoć i podrška Omurtaga i Malamira, pa su protiv Arapa čak Bugari i bili u vizantijskim trupama. Sin Presijana kagana koji je neuspešno ratovao sa Srbima bio je Boris, jedna od najbitnijih ličnosti bugarskog srednjeg veka. NJegovu spoljnu politiku obeležili su savez sa velikomoravskim knezom Rastislavom protiv Ludviga Nemačkog, kao i sukob sa franačkim vazalom i hrvatskim knezom Trpimirom, te napad Franaka i težak poraz Bugarske. Ipak, u vreme Borisa, uprkos ovoj složenoj političkoj situaciji, sačuvane su bugarske granice. Pod bugarskom vlašću se nalazio tada Beograd i delovi Pomoravlja.
Boris je najbitniji vladar koji je pokrstio Bugare. Naime, 863. godine franački sveštenici su boravili u Bugarskoj, ali iznenadni, preventivni napad Vizantije i vremenske nepogode bili su znak Borisu da primi iz Vizantije hrišćanstvo. Carstvo svakako nije htelo da dopusti da mu se u susedstvu širi latinsko hrišćanstvo iz Franačke.
Pokrštavanje Borisa – Mihaila i boljara (865. ili 866) opisuju i ivizantijski izvori: …αρι…ορης ο μετοτομασθεις Μιχαηλ συν τω εκ θ[εο]υ δεδομενω αυτω εθνει ετους ςτο; Εβαπτισθη ο εκ θ[εo]υ αρχων Βουλγαριας. Paganska pobuna je zatim izbila, ne samo iz razloga religijske pripadnosti bojara, nego i zbog toga jer se smatralo da se time gubi samostalnost Bugarske. Potom je sledilo i gušenje ustanka od strane Borisa – Mihaila, kako se on od krštenja naziva po vizantijskom caru koji mu je bio kum. Problem autokefalnosti bugarske crkve bio je ključno pitanje, širenje hrišćanstva iz Carigrada dovelo je do toga da carstvo i patrijaršija nisu davali Bugarskoj crkvenu samostalnost. Borisovo pismo papi Nikoli I i papski odgovori o običajima i rimskoj crkvi bili su početak velike Borisove akcije u borbi za samostalnu crkvu. Neuspešni pregovori s Rimom, naveli su ga na okretanje Carigradu i sabor 869/870. godine je presudio da je bugarska od tada pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije.
Preslavski sabor 893. godine značajan je za bugarsku istoriju. Preslav je od tada prestonica umesto Pliske, Simeon preuzima vlast od Borisa – Mihaila, svog oca, uvodi se slovenski (bugarski jezik) u službu i proteruje se vizantijsko sveštenstvo. Prijem učenika Ćirila i Metodija, Klimenta, Nauma i Angelarija koji su proterani iz Moravske doveo je do kulturnog procvata Bugarske. Preslavska i ohridska književna škola su osnovane u tadašnjoj Simeonovoj Bugarskoj, odnosno Prvom bugarskom carstvu. Dalji razvoj pismenosti, te nastanak ili usavršavanje glagoljice, doveli su pak do širenja književnosti. Žitija su prevođenja, crkvene himne, dela vizantijskih crkvenih otaca, hronike Jovana Malale i Georgija Amartola, a time je nastavljena i hristijanizacija Makedonije i izgrađivanje crkvene hijerarhije i organizacije u bugarskoj državi i Prvom bugarskom carstvu. Na dvoru cara Simeona (893–927) sastavljena i ćirilica u Preslavu. Glagoljaštvo je bilo prisutno u Ohridu i u drugim delovima tadašnje Bugarske, kao i među drugim slovenskim narodima.
Car Simeon je osim velikog kulturnog doprinosa bio najvažniji bugarski srednjovekovni vladar uopšte. Vizantijski hospitanik u rat je krenuo odmah po dolasku na presto. Već 894–896. godine trajao je prvi rat sa Vizantijom i bitka kod Bugarofigona, te velika bugarska pobeda. Doseljavanje Mađara je bilo vizantijski diplomatski pokušaj da se pobede Bugari, ali bez uspeha. Pljačka Soluna 904. godine i njegovo zauzimanje, te je moralo da usledi i ustupanje vizantijskih teritorija od strane carstva. Dve velike bitke Anhijal i Katasirt 917. godine bile su nova dva teška poraza carstva, te su počeli pregovori sa Vizantijom. Simeon je od 913. godine bio car, ali za njega to je bula titula cara Romeja dok za Vizantiju samo Bugara. Borba Simeona se sad nastavila na Balkanu i sa Srbima i Hrvatima, te je pretrpeo poraz od Tomislava. A bugarsku vojsku vodio je aglobotur, vojni zapovednik. Poslanstvo Fatimidima i pokušaj saveza protiv Vizantije je propao, ali pokazuje širinu Simeonove spoljne politike. Konačno, 925. godine se dogodilo i uzdizanje bugarske crkve na rang patrijaršije. Prepiska sa papom Jovanom H je zatim vođena u nameri da se nekako isposluje prihvatanje carske titule, u stvari bio je to jedan dosta nevešt pokušaj dobijanja priznanja za crkvu i državu. Mir je priznat sa Vizantijom, priznata je Simeonu titula cara Bugara, a naslednik mu je bio Petar, koji je živeo u miru sa Vizantijom.
Ruski knez Svjatoslav napada Bugarsku, a nakon njega se dogodio ustanak braće Komitopula i nastanak Samuilovog carstva. Karakter nove/stare državne tvorevine bio je bez sumnje slovenski, ali Samuilo se titulisao za cara Bugara, te se potpuno naslanjao na Simeonove tradicije. Ohridska patrijaršija i carska kruna bili su deo te ideologije. Osvajanja južnoslovenskih zemalja, te prodor do srednje Grčke bili su veliki uspesi Samuila. Ugarsko-vizantijska alijansa protiv Samuila koju su pokrenuli car Vasilije Bugaroubica završena je zauzimanjem Skoplja 1002. godine, te Vidina. Potom su Vizantinci na Belasici 1014. godine porazili Samuilovu vojsku, i to je bio put ka kraju ove države. Propast carstva 1018. i vizantijsko uređenje nekadašnjih teritorija bili su kraj Prvog bugarskog carstva.
Ostavi komentar