Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
U proglasu koji su objavila zvanična glasila 29. maja (11. jun po gregorijanskom kalendaru) navedeno je samo kako su te noći poginuli kralj i kraljica, bez bilo kakvih bližih određenja a naročito bez detalja o brutalnom nasilju koje je te noći izvršeno. Pod predsedništvom Jovana Avakumovića, članovi nove privremene vlade okupili su se odmah nakon ubistva kraljevskog para, a vojne trupe postrojene pred dvorom aklamirale su kneza Petra Karađorđevića za novog srpskog kralja. Narodna skupština sastala se 4. juna 1903. godine i izglasala da Petar Karađorđević postane novi vladar Srbije, te je izabralo poslanstvo koje je uskoro otputovalo u Ženevu, kako bi o ovom krupnom događaju izabrala poslanstvo informisalo, tada već vremešnog Karađorđevića. Narodno predstavništvo vratilo je na snagu Ustav iz 1888. učinivši manje izmene i dopune. Na ovome Ustavu, koji je nazvan Ustav od 1903, nije bilo potpisa novoizabranog kralja Petra I. Potpisala ga je samo vlada, a kralj je imao dužnost da nad ustavom položi zakletvu. Simbolika je bila jasna – bez učešća kralja, narod je donosio Ustav, prema kome je i kralj morao da se „pokorava“. Odmah posle polaganja zakletve kralja, vlada je raspisala izbore za Narodnu skupštinu na kojima su pobedu odneli radikali i samostalni radikali. Pomenute partije formirale su novu vladu 4. oktobra 1903. godine u kojoj više nije bilo predstavnika zaverenika, odnosno vlast u zemlji preuzele su političke stranke, a oficiri su se posvetili svojim vojničkim dužnostima. U samoj Srbiji vest o prevratu dočekana je sa pomešanim osećanjima. Mnogi koji su krivili kralja za situaciju u zemlji bili su zadovoljni, dok su oni koji su ga podržavali bili razočarani. Na parlamentarnim izborima samo nekoliko dana pred atentat kraljevi kandidati dobili su potpunu većinu. Revoltirani elementi vojske su se pobunili u Nišu 1904, preuzimajući kontrolu nad Niškim okrugom, u znak podrške poginulom kralju i zahtevajući da se ubicama sudi za njihov zločin. NJihov cilj je takođe bio da se pokaže da vojska kao celina nije i ne može biti odgovorna za Majski prevrat. Kao simpatizer dinastije Obrenović, pukovnik Živojin Mišić, (budući vojvoda) je 1904. godine penzionisan. Reagujući na atentat, Rusija i Austrougarska su izrazile najoštriji protest zbog „mučkog ubistva“. Velika Britanija i Holandija su povukle svoje ambasadore iz Srbije, pravosnažno zamrznuvši diplomatske odnose, a potom su uvele i sankcije Srbiji, koje su ukinute tek 1905. godine, nakon što je završeno suđenje atentatorima, koji su uglavnom kažnjeni prevremenim penzionisanjem, uz odgovarajuće premije, dok neki nikada nisu kažnjeni za svoj zločin. Uprkos sankcijama, u Londonu je održana sramna aukcija 1904. godine, na kojoj su predmet prodaje postali lični predmeti kralja Aleksandra i kraljice Drage, kao što su svečana uniforma kralja, venčanica i dijadema kraljice. Svetska štampa je uglavnom sa gnušanjem prenela vest o Majskom prevratu. Britanska štampa („Gardijan“) pisala je da su ovakvim ponašanjem Srbi „pokazali da su gori od Arnauta“. Ni ostali svetski novinski listovi uglavnom nisu imali reči hvale za poduhvat srpskih oficira.
Nakon pada zajedničke vlade samostalaca i radikala, Save Grujića, Nikola Pašić sastavio je vladu bez predstavnika Samostalne radikalne stranke, krajem 1904. godine. Od tada, pa do njegove smrti (1926), Pašić je najčešće bio predsednik vlade ili ministar spoljnih poslova. Pašićeva vlada održala se do maja 1905. godine. Od tada je predsednik vlade bio vođa samostalaca LJubomir Stojanović. Od izbora 1906. godine, Narodna radikalna stranka imala je apsolutnu većinu u Narodnoj skupštini i vladala je samostalno ili u savezu sa drugom partijom po snazi, Samostalnom radikalnom strankom. Ipak, u političkom delovanju u Srbiji postojao je i snažan uticaj vojske. Narodna skupština je „kraljeubice” oslobodila odgovornosti, a novi kralj Petar I njih je zadržao u službi na dvoru. Zahtev iz Rusije da se izvrši istraga i kazne ubice nisu uvaženi. Kralj Petar I bio je prinuđen da istaknute zaverenike udalji sa dvora, te da im poveri rad i zadatke u drugim pre svih, vojnim službama, u maju 1904. godine. Iz pomenutih razloga, izuzimajući crnogorsko poslanstvo, koje je predvodio prestolonaslednik Danilo na krunisanju kralja Petra I u Sabornoj crkvi u septembru 1904. godine u Beogradu nisu bili prisutni drugi državnici iz Evrope i ostatka sveta. Istovremeno, u spoljnoj politici Srbija je popravljala svoje odnose sa članicama Antante, a pogoršavala sa Centralnim silama. Ovo popravljanje odnosa Srbije sa Antantom bilo je otežano, zbog zahteva Velike Britanije da ubice kralja Aleksandra Obrenovića budu kažnjene i udaljene iz vojske i politike.
Dekonstrukcija vladarskog kulta Obrenovića, kako zapaža Vladimir Jovanović, otpočela je već po bacanju tela kraljevskog para sa balkona dvora i potonjom sekcijom leševa. U zvaničnom izveštaju sa sekcije izneti su neki skandalozni detalji iz života vladarskog para — kralj je proglašen za alkoholičara sa početnom fazom ciroze jetre (iako savremeni izvori ne ukazuju ni na najmanju sklonost alkoholu) a naglašena je i kraljičina fiziološka nesposobnost da rodi naslednika. Ukop poslednjih Obrenovića izvršen je tako da u što većoj meri omalovaži njihov vladarski položaj — njihovi posmrtni ostaci ispraćeni su bez bilo kakve ceremonije, sa skraćenim crkvenim obredom, i smešteni su u već postojeće grobove ranijih Obrenovića u beogradskoj Crkvi Svetog Marka (kovčezi su položeni u grob Ane Jovanove Obrenović iako je prethodno bio raskopan grob Milana Miloševog Obrenovića ali se on pokazao kao preuzak). Tih dana u Beogradu, a potom i po Srbiji, tekla su iskazivanja javnog odobravanja prevrata u vidu različitih narodnih manifestacija (delimično indukovanih od strane vlasti) kao i brojni novinski napisi i telegrami čestitanja u kojima je Majski prevrat proslavljan kao patriotski čin koji je Srbima doneo slobodu. Istovremeno sa dekonstruisanjem kulta Obrenovića počelo je i konstruisanje kulta Karađorđevića, čija je centralna ličnost bio novopostavljeni kralj Petar i pozivanje na velikog pretka Karađorđa Petrovića („Karađorđe! To je velika, krilata reč“, pisale su „Srpske novine“ 11/24. juna 1903. godine). Nosioci vlasti preduzimali su korake i ka dugoročnom zatiranju sećanja na Obrenoviće. U periodu između kraljeubistva 29. maja/11. juna 1903. i dolaska kralja Petra u Srbiju 11/24. juna trebalo je iz javne sfere ukloniti barem najvidljivije tragove prisustva Obrenovića. Prvo su uklonjene oficirske kokarde sa monogramom kralja Aleksandra, koje su prvi demonstrativno skinuli sami zaverenici, a naredbom od 4/17. juna to su morali da učine i ostali oficiri. Portreti kraljevskog para uklonjeni su iz javnih ustanova u Beogradu već 29. maja/11. juna a u ostalim delovima zemlje to je izvedeno do 3/16. juna. Ime kralja Aleksandra trebalo je izbrisati i iz putnih isprava Kraljevine Srbije (neki srpski podanici imali su problema u svojim putovanjima pošto im je u pasošima stajalo ime ranijeg vladara). Do dolaska kralja Petra državni činovnici su već, po slovu propisa, položili zakletvu vernosti novom vladaru. Posle ovih prvih poteza učinjenih u žurbi, u drugoj polovini 1903. i početkom 1904. radilo se metodičnije na uklanjanju starog i uspostavljanju novog vladarskog kulta. Ukinuti su svi državni praznici koji su podsećali na Obrenoviće pa čak i dan kada je Srbija proglašena za kraljevinu. Oficiri-zaverenici su svaki 29. maj proslavljali kao dan kraja tiranije Obrenovića neformalnim skupom u kafani „Kod Kolarca“. Sa ordena Belog orla, koga Vladimir Jovanović označava kao klasični simbol Obrenovića, uklonjen je monogram kralja Milana i umesto njega stavljen datum proglašenja Srbije za kraljevinu.
Kao element dekultivizacije Obrenovića bilo je i stvaranje negativne slike vremena tokom koga je ova dinastija bila vladajuća. Raširene postaju tvrdnje da je reč o nenarodnim, mračnom (crna vladanovština), nedemokratskom i policijskom režimu. Istaknuti obrenovićevci poput Pere Todorovića i Vladana Đorđevića bili su prognani iz javnog života. Mnogi političari koji su nastavili svoju karijeru nakon prevrata morali su da se distanciraju od Obrenovića. Kako bi ovo bilo uspešno učinjeno morali su da se obračunaju sa ličnom arhivom kraljeva Milana i Aleksandra gde su se nalazili mnogi kompromitujući dokumenti o srpskim političarima. Već u noći prevrata lična arhiva Obrenovića bila je delimično opljačkana. Jedno vreme arhivom su raspolagali sami zaverenici, potom je predata vođama radikala i na kraju je poverena tajnovitoj tročlanoj komisiji od predstavnika tri vodeće srpske stranke koja je uništila sve ono što bi moglo biti kompromitujuće za vodeće političare. Uništenje vrednih dokumenata, posebno prepiske političara i zabeleški sa kraljevih susreta sa partijskim vođstvom, ukazuje na njen nimalo prijatan sadržaj za vodeće političke ličnosti. Činjeni su veliki napori kako bi bila uklonjena obrenovićevska tradicija u Srbiji. U leto 1903. Košutnjak kraj Beograda, koji je bio lovački zabran Obrenovića, pretvoren je u još jedno beogradsko izletište. Dvor u Topčideru prepušten je propadanju a odlučeno je da se sruši Stari dvor, mesto pogibije Obrenovića. Aukcijskom prodajom pokretna imovina Obrenovića je rasuta širom sveta i istrgnuta iz vladalačkog konteksta u koji je decenijama smeštana. Gašenje kulta temeljno je vršeno pa je već nekoliko godina nakon prevrata bilo teško pronaći slike počivšeg kraljevskog para u Beogradu. Serije poštanskih maraka sa likom Obrenovića su prekrivane srpskim državnim grbom, a početkom 1904. godine doneta je odluka da se izliju novi srpski srebrnjaci na kojima su likovi Petra Karađorđevića i vožda Karađorđa istisli Obrenoviće. O značaju prethodne dinastije svedočili su još samo pojedini arhitektonski spomenici. Posle Prvog svetskog rata nastavljena je tendencija potiskivanja sećanja na Obrenoviće i uprošćeno predstavljanje ključnih predstavnika ove dinastije, svedeno na nekoliko negativnih stereotipa. Istoričar Vladimir Jovanović analizirao je prikaz poslednja dva vladara iz dinastije u popularnoj ediciji „Sveznanje“ iz 1937. godine — iz bogate državničke delatnosti kralja Milana izdvojeno je samo sklapanje Tajne konvencije i Srpsko-bugarski rat (1885), kralj Aleksandar prikazan je kao krivac za propast čitave dinastije, a neprilična ženidba kao jedini važan događaj njegove vladavine. Negativan osnovni tekst bio je propraćen sumornim fotografijama.
„Uzor“ i „model“ sličnih obračuna sa neistomišljenicima ili protivnicima duboko se ukorenio u srpskoj sredini, u kojoj je uvek bilo samozvanih pojedinaca koji su pravdu uzimali u svoje ruke. Komentar naučnika Jovana Cvijića bio je da je uklanjanje kralja bilo izvršeno „na balkanski način“, ali je to pravdao kao „neizbežnu nužnost“. U tom slučaju, suviše je komentarisati prestoničku štampu, koja je o ubistvu kralja pisala: „Ovaj radostan glas odjeknuće radosno širom celog srpstva. Sin srpskog Nerona pao je od ruke oficira, srpskih vitezova“. Službene novine su objavile brojne telegrame upućene „prvoj vladi slobodne Srbije“, u kojima se odavala slave ubicama, „junacima jučerašnjeg istorijskog čina“. Euforiji „nove ere“ podlegao je i najveći crkveni velikodostojnik mitropolit Inoćentije, koji je za kraljeva života uživao njegovu veliku naklonost. Mitropolit je na vest o ubistvu kraljevskog para zastavama okitio svoj dvor, odbio da obavi opelo i odmah je ukinuo molitve za pokojnike u crkvi. U govoru u Sabornoj crkvi pohvalio je narod što je „spokojnim i dostojanstvenim držanjem“ pokazao „zrelost“. Takav istup naišao je na oštar protest Ruske pravoslavne crkve, koja je u Kazanskom saboru organizovala parastos pokojnom kralju. Posle stravičnog događaja 11. juna (po gregorijanskom kalendaru), 13. juna u jedan ujutru, tela kraljevskog para su na požarnim kolima prevezena od dvora do Crkve Svetog Marka i pokopana su na tamošnjem groblju uz na brzinu očitao opelo, kojem je prisustvovao jedino kraljev sobar. Iznad njihovih humki nije gorela sveća ni kandilo, samo su stajala dva mala krsta od cinka, na kojima su crnom bojom bila ispisana imena Aleksandar Obrenović i Draga Obrenović. Apsurd je da su kraljevskom paru spomenik podigli tek Austrijanci za vreme okupacije 1917. godine. Majski prevrat predstavlja jednu od najvećih prekretnica u istoriji Srbije. U tom pogledu 1903. godina se može porediti sa 1804. godine na početku prethodnog, 1918. godine, deceniju i po kasnije, te 1945. godine, sredinom i 2000. godine, krajem istog veka. Stanovništvo Srbije je imalo velika očekivanja od narednog perioda. Završena je vekovna borba dinastija koja je opterećivala Srbiju od njenog nastajanja. Nakon uklanjanja vladara koji je smatran tiraninom očekivalo se uspostavljanje demokratije. Način na koji se do toga došlo zgrozio je javnost u Evropi. Majski prevrat i prve dane nakon ovog gnusnog čina, istoričarka, Suzana Rajić, opisuje na sledeći način: „Srbija je zakoračila u 20. vek sa stravičnim ubistvom, koje je taj epitet zaslužilo ne samo činom oduzimanja života, već i načinom obračuna sa ostacima žrtava. Tela su bila unakažena. Obdukcijom su utvrđene dvadeset i tri rane na kraljevom i dvadeset na kraljičinom telu, a zatim izbačena kroz prozor u dvorsku baštu. Dvor je bio demoliran i opljačkan. Posle ubistva dvor je odavao sliku bahate razuzdanosti, a tako su očevicima izgledale i beogradske ulice kojima je vojska, uglavnom pripita, suvereno gospodarila. […] Dan posle ubistva, u Beograd je pristiglo oko dve stotine stranih izveštača. Umesto da sakrije sramotu svoje vojske, vlada ih je pustila da razgledaju mesto ubistva, da prevrću po ličnim kraljičinim stvarima i postelji, te da sve fotografišu. […] Prestonica je bila okićena zastavama i u njoj je vladalo pranično raspoloženje koje se graničilo sa euforijom. Stranim posmatračima Beograd je ličio na ‘ogromnu ludnicu’.“
IZVORI I LITERATURA:
Antonić, Slobodan (2014). Demokratija u Srbiji uoči Prvog svetskog rata, Sociološki pregled, vol. XLVIII, no. 4, str. 421–458.
Radojević, Mira (2008). „Civili i oficiri: Iskustvo Samostalne radikalne stranke (1903)”. Vojnoistorijski glasnik. 58 (1): 25—37.
Rajić, Suzana (2011). Aleksandar Obrenović, Beograd, str. 450.
Ratković, Borislav; Đurišić, Mitar; Skoko, Savo (1972). Srbija i Crna Gora u Balkanskim ratovima. Beogradski izdavačko-grafički zavod.
Ostavi komentar