Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Težnju srpskog naroda da sačuva svoju nacionalnu individualnost oličavala je Srpska Vojvodina. Srpski narod u ovim krajevima je pouzdano, još pre Velike seobe, želeo da bude u što široj verskoj, nacionalnoj i političkoj autonomiji. Misao o Vojvodini vremenom je menjala svoj smisao i svoj sadržaj. Nakon revolucije u Parizu i Beču srpsko društvo počelo je da raspravlja o odnosima srpskog naroda prema Mađarskoj i Mađarima, a i o mogućnostima za srpsku narodnu samostalnost. Većinski deo srpskog stanovništva, uglavnom omladina, smatrao je da se srpski narod i prema dvoru (austrijski car) i prema državi (Ugarska) nalazi u istom položaju kao i za vreme Velike seobe. Zbog toga su smatrali da je sada bilo vreme da dobiju ono što im po privilegijama pripada. Želeli su svog patrijarha, vojvodu i svoju političku teritoriju. U raznim društvenim slojevima i raznim krajevima u to doba na pitanje Vojvodine gledalo se različito. Razlika u gledištu po ovom pitanju postojala je i među pojedincima. Prema srpskim plemićima i određenim intelektualnim pojedincima, kao i stavu većinskog dela srpskog stanovništva u budimskoj i temišvarskoj eparhiji, pitanje Vojvodine nije trebalo ni postavljati. Smatrali su da Srbi moraju da zahtevaju da budu ravnopravni građani i da sa Mađarima ostanu u što je moguće boljem odnosu. Sava Tekelija bio je rodonačelnik ovakvog razmišljanja. U to vreme izuzetno je teško bilo prepoznati da li su pojedini ljudi samo prijatelji Mađara ili su direktno delovali u njihovu korist. Srpskom mitropolitu i episkopatu najviše je odgovaralo da srpski narod bude pod upravom vojvode i patrijarha. Međutim, ni sam episkopat u svom stavu po pitanju Vojvodine, nije mogao biti složan, s obzirom na to da bi Vojvodina, ne obuhvatajući celokupan srpski narod, zapravo podelila narod na deo pod Vojvodinom i na deo van Vojvodine. U to vreme na čelu srpske pravoslavne crkve nalazio se mitropolit Josif Rajačić. Rajačić rođen je 20. jula 1785. godine od oca Luke, sveštenika, odnosno prote, i majke Vasilije. NJegovo svetovno ime bilo je Ilija. U rodnom Brinju, u Lici, pohađao je nemačku školu, a zatim se školovao u Zagrebu, Sremskim Karlovcima i Segedinu gde je završio prvu i drugu godinu filozofije. Svoje studije nastavio je u Beču gde je učio pravne nauke, latinski jezik i lepu umetnost. U đački bataljon, u odbranu Austrije on Napoleonovog rata, stupio je 1809. godine zbog čega nije završio prethodno spomenute studije. Po završetku rata, s obzirom na to da je Francuska vladala njegovim zavičajem, odbio je da se stavi u njihovu službu i odlučio je da služi svom narodu. Iz ovih razloga, stavio se na raspolaganje svom nadležnom episkopu Mojsiju Mikoviću koji ga je zamonašio 10. aprila 1810. godine u manastiru Gomirju. Ubrzo je postavljen za dalmatinskog episkopa. Na tom mestu ostao je do 1833. godine. Za to vreme otvorio je bogosloviju u Šibeniku i vodio borbu prava Srba u Dalmaciji. Za mitropolita karlovačkog odabran je od strane austrijskog cara 1842. godine.
Pored Rajačića, na čelu srpske pravoslavne crkve nalazilo se još šest episkopa od kojih su četvorica bili u Mađarskoj, a dvojica u Hrvatskoj. Budimski episkop bio je Platon Atanacković, temišvarski Pantelejmon Živković, vršački Stefan Popović, dok je Bačka eparhija još od 1843. godine ostala nepopunjena. U Hrvatskoj, pored mitropolita u Karlovcima, nalazili su se i pakrački episkop Stefan Kragujević i gornjokarlovački Evrenije Jovanović. Episkopi iz krajeva u Mađarskoj, kao i budimski i temišvarski, bili su za sporazum sa Mađarima, dok je vršački bio neodlučan.
Srpski plemići bili su potpuno uz Mađare. Oni su se osećali kao deo mađarskog društva, pa samim tim želeli su da se što više dokažu Mađarima, ne samo u staleškom i kulturnom nego i u nacionalnom pogledu. Srpski plemići bili su protiv ideje o Vojvodini, kao i protiv njenog osnivanja. Zanimljiv je slučaj braće Zako, plemića iz Bajše. Stevan Zako bio je učenik katoličke gimnazije u Novom Sadu. Postao je zamenik sudije Bačke županije, a 1842. godine i njen računovođa. Kao vođa liberala u Bačkoj bio je poslanik na Državnom saboru u Pešti 1848. godine, a pritom i honvedski major. Od pobunjenih Srba u Bečeju jedva je uspeo da pobegne. Na županijskoj skupštini u Somboru tražio je da se za kontrolu i pobedu nad Srbima u Bačkoj okupi dvadeset hiljada gardista, u Starom keru, današnjem Zmajevu. Iste godine na saboru napao je generala Behtolda zbog neuspelog pokušaja napada na Sentomaš. Honvedski pukovnik postao je 1849. godine. Protiv Srba kasnije se borio i njegov brat Petar, koji je za gradskog načelnika u Novom Sadu izabran 1848. godine, međutim njegov otac mu nije dozvolio da prihvati ovaj položaj u tada skoro čisto srpskom Magistratu. Starokanjiški srez predstavio je kao poslanik i otišao je mađarskom Državnom saboru na kom je, u svoje vreme, predložio Košuta za predsednika Odbora za odbranu domovine. Zanimljivo je da je supruga vožda srpskog pokreta u Vojvodini bila Maja Zako iz Bajše, koja je i preminula 1848. Sava Vuković (ime mađarizovao u Sebe), sinovac osnivača Srpske pravoslavne gimnazije u Novom Sadu, iako nije rođen u Mađarskoj, i koji je tek kao odrastao naučio mađarski jezik, smatrao je sebe Mađarom. Prvo je imenovan za komesara za južne krajeve Mađarske 1848. godine, a potom je 1849. godine postao ministar pravde u Košutovom ministarstvu. Antagonizme, napetosti i kontradikcije evropske politike zaoštrila je ekonomska kriza 1846. i 1847. izazvana sušom i nepovoljnim privrednim parametrima. Hronični deficit političkog legitimiteta feudalne aristokratije, ekonomski osnažena liberalna građanska klasa bez političkog uticaja, početak političke artikulacije depriviranog radničkog pokreta, kao i jačanje novog legitimacijskog obrasca u evropskoj politici – nacionalizma, bile su istorijske tendencije koje su doprinele kompleksnoj slici Evrope, a posebno Habzburške monarhije 19. veka. U Ugarskoj mađarsko društvo nije imalo razvijenu građansku klasu koja bi mogla da pokrene pravu građansku buržoasku revoluciju. Čuveni mađarski istoričar Sabo, koji je prvi na naučno utemeljen kritički način analizirao pomenuti fenomen, zaključio je sledeće: „Mađarska je stajala pred teškim problemom, da bez građanske klase uvede one institucije, koje su svugde bile baš posledica nezavisnog razvitka građanskog elementa.ˮ Zauzevši vodeće položaje u državnim službama, mađarsko krupno plemstvo oslonjeno na Beč putem zaokruživanja svog zemljoposeda uvećavalo je svoj imetak nauštrb sitnog plemstva. Ovaj proces je doveo do stvaranja jedne nove društvene kategorije tzv. „kišnemešekˮ – sitnog plemstva, relativno siromašnog i lišenog bilo kakvog uticaja na političke procese.
Oficiri, kao i generali i pukovnici, po svom položaju i po tadašnjim shvatanjima držali su se van političkog života. NJihova osnovna takoreći vrlina bila je odanost i pokornost vladaru. Smatrali su da da ne smeju da rizikuju i stavljaju na kocku svoju i egzistenciju svoje porodice, zbog neke, kako se njima tada činilo, problematične političke kombinacije. Među ovim oficirima nalazio se i Stefan Šupljikac. Za ideju Vojvodine bili su graničari i u određenoj meri niži srpski oficiri, a u većoj meri srpski podoficiri, iako su do tada već bili „dobro vaspitaniˮ i čekali zapoved od vladara. Ono što je zanimljivo jeste da se među srpskim oficirima našlo i takvih koji su bez rezerve prišli Mađarima. Ovo je slučaj Jovana Damjanića. NJegova majka bila je ćerka generala Taborovića. Damjanić se smatrao za atletski građenog i veoma lepog čoveka. Oženio se Emilijom Čarnojević, sestrom Petra Čarnojevića. Smatra se da je upravo pod njenim uticajem veoma rano pristupio mađarskom liberalnom pokretu. Kako Saša Ignjatović navodi, Damjanića su Mađari obožavali, iako je bio jedan od njihovih najpopularnijih vojskovođa, smatrali su ga za Srbina. Neki izvori navode da on nije ni znao mađarski jezik. Kao graničarski sin on je najbolje znao kolike gubitke Srbi imaju na vojnoj granici, kao i kolike gubitke podnosi kasarna Austrije. Želeo je da se Srbi ovakvih gubitaka oslobode i smatrao je da će se to dogoditi ukoliko pobede liberalne ideje. Ignjatović ga opisuje kao srpskog junaka, međutim ni svojim stavom niti svojom smrću to nije dokazao i pao je za mađarsku ideju. NJegova udovica kasnije je bila izabrana za doživotnu predsednicu Mađarskog crkvenog krsta.
Srpski imućniji građani zalagali su se za red i zakonitost. Nisu bili pristalice revolucije i takozvane slobode. Ovo je bio stav grupe koja se u Novom Sadu okupljala oko senatora Dožića, a kojoj su pripadali i Jovan Hadžić i Isidor Nikolić. NJihova grupa nije videla spas u Vojvodini, nego je želela da se održi lojalnost prema Beču, ali da se pritom ostane u dobrim odnosima sa Mađarima i Hrvatima. Iako nisu smatrali da Vojvodina treba da postoji kao posebna oblast, smatrali su da Mađari treba da priznaju Srbima pravo izbora vojvode i patrijarha, kao i da im se pruže garancije za srpsku narodnost. Drugi su smatrali da Vojvodina treba da bude u zajednici sa Hrvatskom, i to u jednakoj u kakvom je Hrvatska bila sa Mađarskom. Javni organ dela našeg građanskog staleža koji je želeo sporazum sa Mađarima bile su Srpske narodne novine. Kako i imućni ljudi, tako i šire narodne mase srpskog naroda nisu podjednako gledale na pitanje Vojvodine. Na ovaj problem drugačije su reagovali seljaci iz provincija i seljaci u Vojnoj granici. Položaj seljaka u provincijama bio je znatno teži nego život seljaka na vojnim granicama, koji su imali svoj posed, dok su u provinciji seljaci potpuno zavisili od vlastelina. Seljaci iz provincije su smatrali da ukoliko bi Vojvodina bila srpska sami bi sebi krojili sudbinu i ne bi zavisili od vlastele, njihova polja bila bi velika, mostovi se ne bi plaćali. Pod raznim stranim uticajima bila je mladež, pogotovo građanska. Pre bune uticaj nemačke kulture u ovim krajevima bio je velik. Nemački je u školama bio nastavni jezik, a u nadležnim institucijama zvaničan jezik. Nisu samo školovani ljudi poznavali nemački jezik već vrlo često i njihova deca. Pored nemačkog, vrlo snažan uticaj imao je i mađarski jezik, kao i mađarska kultura na deo stanovništva koji je bio rasut po mađarskoj etničkoj masi, kao na primer u Komoranu (Komarom, Komarno – danas slovačko-mađarska granica). Srbi su tamo još pre Velike seobe svoja imena i prezimena zamenili mađarskim. Ponekad su i crkvene isprave bile pisane kako srpskim, tako i mađarskim jezikom. Iako su imali srpske reči, za neke pojmove su ipak prihvatili mađarske izraze. I nakon Velike seobe, u mestima gde su Srbi bili u neznatnom broju ovaj princip se nastavio. Ovakav slučaj najbolje opisuje situacija Mihajla Vitkovića koji je, kao sin srpskog sveštenika, poreklom iz ugledne porodice iz Srbije, postao Mađar. Mihajlo je bio poznati advokat, njegov rad bazirao se na kulturnoj, nacionalnoj i političkoj obnovi Mađarskog naroda. Na Mađarskom saboru bio je poslanik 1807. godine. Novi talas mađarskog uticaja na omladinu oseća se pred samu bunu. Srbi su u Novom Sadu počeli da ispisuju svoju decu iz srpske gimnazije i da ih potom upisuju u mađarske gimnazije u Novom Sadu ili van njega. Tako je otac Jovana Jovanovića Zmaja ispisao iz srpske gimnazije, pa ga upisao u mađarsku gimnaziju u Halašu, kako bi navodno naučio mađarski. U tom periodu srpska studentska omladina koja se školovala u Požunu, Pešti i Segedinu bila je na pomolu kao novi činilac. Na njih su uticaj vršili i događaji koji su se dešavali u svetu. Među srpskim omladincima veliki odjek imao je i pokret jugoslovenskih intelektualaca, poznatiji kao „ilirski pokretˮ. Glavni predstavnik ovog pokreta u Novom Sadu bio je dr Petar Jovanović, dok se Jaša Ignjatović nije smatrao Ilirom već Jugoslovenom. Slovak LJudevit Štur, koji nije imao uspeha da ovu ideologiju populariše kod slovačke omladine, uspeo je da to uradi među srpskom omladinom. Od njegovih učenika najbolji je bio Svetozar Miletić. Ovaj pokret imao je značajan odjek i među poslovnim ljudima, pa je tako jedna gostionica u Zemunu u to vreme, nazvana „Slavenskomˮ. Prema omladini koja je bila najradikalnija po pitanju Vojvodine, smatrano je da Vojvodina treba da postane posebna politička teritorija, krunska zemlja kao pokrajine u Austriji, u koju bi ušli Srem, Banat, Bačka i Baranja. Omladina se oslanjala na snagu koju su Srbi predstavljali na Vojnoj granici, a nekim delom i na to što su se ovi krajevi, naseljeni Srbima, oslanjali na Kneževinu Srbiju. Nažalost, položaj Srba bio je znatno teži nego što su omladinci mislili. U svom zanosu kao da su zaboravili da Vojna granica nije srpska nego carska, a da Kneževina Srbija nije samostalna država nego samo deo turske carevine. Podatak koji su omladinci zaboravili a koji je bio od velike važnosti, jeste taj da pripadnici ostalih etničkih grupa sa kojima su Srbi živeli u Vojvodini, Nemci, Rumuni, Slovaci, Rusini, pa i Bunjevci, kao i Hrvati, nisu bili uz Srbe i njihovu vlast i da im je više odgovarala mađarska vlast.
Kako bismo bolje razumeli položaj Srba u tadašnjoj Mađarskoj, potrebno je da se upoznamo sa statističkim podacima o brojnom stanju Mađara i broju i razmeštaju srpskog naroda. Tadašnju Mađarsku činile su Mađarska u užem smislu, do Dunava i Drave, i Mađarska u širem smislu, odnosno zajedno sa Hrvatskom i Slavonijom. Mađarska se delila u deo pod građanskom upravom, takozvani Provincijal, i deo pod vojnom upravom, odnosno Vojnom granicom. Provincijal se delio u županije, a Vojna granica u pukove. Mađari su tokom svoje prošlosti bili, i u svojoj užoj Mađarskoj, u manjini. Od ukupnog broja stanovništva Mađari su činili samo 37% ukupnog stanovništva. Uprkos tome oni su i dalje bili na čelu države. Srbi u Mađarskoj u većem broju živeli su u Bačkoj, Torontalskoj, Temišvarskoj i Baranjskoj županiji. Takođe su živeli i u slobodnim gradovima koji su bili posebna upravna područja. Srbi su bili jedino okupljeni u svojoj verskoj, crkvenoj i nacionalnoj organizaciji, upravo u Karlovačkoj mitropoliji.
Pozicija seljaka u Ugarskoj je bila izuzetno teška. Mimo granice, slobodnih gradova i distrikata, srpski, kao u ostalom i mađarski seljaci, nalazili su se pod jurizdikcijom ugarskih feudalaca. Dažbine i kuluk su stalno povećavani, što je seljake dovodilo na ivicu egzistencije. Čuveni pesnik Đura Jakšić je ovakvo stanje opisao stihovima: „Radi, muči se i – gladuj!…A što god zaradiš, ti podaj caru, kao da je naš car baš najgladniji na ovome svetuˮ. Zbog očajne situacije srpski seljaci su dizali veći broj buna, poput ustanka Pere Segedinca i Ticanove bune. U periodu koji će prethoditi izbijanju revolucije, srpski seljaci na granici, u distriktima i slobodnim gradovima, takođe su izjednačeni sa ostatkom i proživljavali su istu sudbinu. Srbi u privilegovanim područjima nisu bili poput drugih seljaka, kmetovi mađarskog plemstva, kao mađarski „jobađijiˮ, ali su bili siromašni, pa nisu imali ni sopstvenu zemlju ni okućnicu, već su sve morali da rentiraju. Navedeno je dovodilo do pozicije koja je često bila teža i neizvesnija od kmetovske. Katastrofalna je situacija bila i na Vojnoj granici. Tamo je vladao despotizam oficira, utemeljen na feudalnim ostacima, koji je sprečavao bilo kakav modernizam i društveni razvoj. „Gaženje prava, ugnjetavanje, zloupotrebe i pljačkanje u najvećoj meri, tako je to bilo svugde u granici.ˮ Građanstvo je predstavljalo najznačajniji, iako brojčano najmanji, deo srpskog stanovništva u Vojvodini. Građani u tadašnjem značenju bili su pretežno srpski trgovci i zanatlije. Razgranata trgovina dovela je do značajne akumulacije kapitala koji je usmeravan u srpsku kulturu, prosvetu i sveobuhvatan progres. Nereformisani polufeudalni državni sistem je sužavao slobodu i razgranatost trgovine, a indirektno sa tim još veći zamah srpskog građanskog sloja. Po statistici čuvenog mađarskog statističara i geografa Eleka Fenješa iz 1846. godine u celoj Ugarskoj je trgovina bila slabog obima dok je na području današnje Vojvodine cvetala.
Želeo bih da spomenem nekoliko značajnih uticajnih ličnosti ovog perioda, kao i da prenesem njihove kraće biografije i uspehe.
Stefan Šupljikac – Stefan je rođen 1786. godine u Petrinji, u graničarskoj oficirskoj porodici. Osnovnu školu završio je u Petrinji, a gimnaziju u Karlovcima i Šipronju. U austrijsku vojsku stupio je 1805. godine, dok je 1809. godine postao potporučnik, a 1810. godine poručnik. Priključio se Francuzima i postao ađutant generala Marmona, kada su Francuzi zauzeli jugozapadne delove Austrije i formirali Ilirsku provinciju. U pohodu na Rusiju učestvovao je 1812. godine, te odlikovan krstom Legije časti kao i ordenom za zasluge saskog kralja. Austrijskoj vojsci se ponovo priključio 1814. godine. U nemačko-banatski puk u Pančevu, premešten je 1815. godine. Na vojnoj službi u Italiji 1832. godine unapređen je u čin majora, a 1837. godine postao je potpukovnik i premešten je u Hrvatsku krajinu. U Karlovačkom crkvenom saboru iste godine bio je poslanik. U Banatu je ostao upamćen po svojoj dobroti i poštenju, za sobom je ostavio mnogobrojne spomene. Sa ogulinskim pukom odlazi u Italiju 1842. godine, gde se borio pod komandom generala Radeckog. Položaj vojvode, za koji je bio izabran, prihvatio je tek nakon odobrenja cara. General-major postao je 1848. godine, a decembra iste godine bio je potvrđen za vojvodu. Preminuo je u Pančevu u decembru iste godine.
Jovan Hadžić Svetić – Hadžić je rođen u Somboru 1794. godine, srpsku osnovnu školu završio je u svom rodnom mestu, a u Odžacima je pohađao i završio nemačku. U Karlovcima i Pešti je učio gimnaziju, dok je u Beču i Pešti učio pravne nauke. Doktorirao je 1826. godine u Pešti i postao advokat. Pri osnivanju Matice srpske među sedmoricom osnivača bio je na čelu kao jedini intelektualac. U Beogradu je živeo od 1837. do 1845. godine, dok je 1847. godine bio poslanik Novog Sada na sednici u Požunu. Učestvovao je na Majskoj skupštini u Karlovcima 1850. godine i tada je imenovan za komesara sudskog uređenja Vojvodine.
Aleksandar Kostić – Aleksandar je rođen u svešteničkoj porodici 1808. godine. Katoličku gimnaziju pohađao je u Novom Sadu, filozofiju u Pešti, dok je pravo učio u Šarošpataku. Svoje studije završio je sa najvećim uspehom, a advokatsku diplomu dobio je 1832. godine. Bio je veliki pristalica bune. Bio je na čelu delegacije koja je u Požunu podnela šesnaest tačaka zahteva novosadskih Srba. Obnova 20. maja 1848. godine značila je njegovu pobedu. Na Majskoj skupštini izabran je za člana Glavnog odbora, potom je jednoglasno izabran za predsednika Glavnog odbora. Po završetku bune prešao je u Beograd, ali se brzo vratio u Novi Sad. Nakon jednog neprijatnog slučaja ostao je bez službe, pa ga je zbog toga Isidor Nikolić proglasio za senatora grada Novog Sada. U toj službi ostao je do oktobra 1850. godine. Preminuo je u Novom Sadu 10. marta 1853. godine.
Isidor Nikolić Srbogradski – Isidor je rođen u Sentomašu (Srbobranu) 1806. godine u plemićkoj kući zvanoj DŽaver. U Segedinu i Požunu je učio gimnaziju, a u Pešti pravo. Povodom smrti jednog engleskog ministra, kao student napisao je jednu odu za koju je bio nagrađen od strane Oksfordskog univerziteta, a pesništvom se bavio i kasnije. Nakon završenih studija postao je advokat i beležnik Bačke županije, a poslanik na Karlovačkom saboru bio je 1837. i 1842. godine. Za sekretara namesništva u Budimu postavljen je 1843. godine. U Budimu je boravio sve do 1848. godine, kada se preselio u Beč, a krajem 1849. godine bio je postavljen za velikog župana Bačke i Torontalske županije. Preminuo je u Somboru 1862. godine.
Ovde smo spomenuli samo nekoliko značajnih ličnosti tog perioda, među njima nalaze se i mnoge druge značajne ličnosti za srpski narod i njegov dalji napredak.
Ostavi komentar