Žumberački uskoci, bolan prelazak na uniju i odnarođivanje
Autor: Miroslav Jovičin, istoričar
Žumberački uskoci su mala verska i etnička grupa, čiji objektivni istorijski značaj u svakom pogledu prevazilazi njihovu brojnost, posebno što su oni bili prethodnici, prvi uskoci i prva brojnija grupacija srpskog pravoslavnog naroda, koji se doselio na područje zapadne, rimokatoličke Habzburške monarhije. Do njihovog naseljavanja u predeo Žumberka i Bele krajine, koje se dešavalo u više etapa, došlo je posle Mohačke bitke, gde je, imeđu ostalih, poginuo ugarski kralj Lajoš (Ludovik) II. Ugarski presto je ostao upražnjen i dolazi do borbe za ugarsko-hrvatski i češki presto, a pretendenti su bili Ferdinand I Habzburg (1503–1564) i Janoš (Jovan) Zapolja (1487–1440).
Nakon pada srednjovekovne bosanske države pod vlast Osmanskog carstva 1463. godine, južni i centralni delovi kraljevstva Hrvatske su ostali nezaštićeni, a odbrana je prepuštena nižem hrvatskom plemstvu koje je držalo malo vojnika u utvrđenim pograničnim oblastima. Turci su u međuvremenu stigli do Neretve i pokorili Hercegovinu, i time otvorivši nov put do Hrvatske, vešto izbegli utvrđene pogranične gradove. Kroz Hrvatsku turska laka konjica je stizala veoma lako, do Štajerske, Koruške i Kranjske, ugrožavajući time i mletačke granice. Smatra se da su Turci u Kranjsku prvi put upali 9. oktobra 1404. godine. Opljačkali su i spalili okolinu Metlike, a ljudstvo pobili ili odveli u ropstvo. Ovog puta napali su i razorili okolinu Črnomelja, ali grad nisu mogli da zauzmu zbog prirodnih i ljudskom rukom stvorenih prepreka. U leto 1411. godine su drugi put upali i ponovo opljačkali područja Črnomelja i Metlike, do 1415. godine ti su upadi bili samo deo širih turskih pljačkaških akcija na ovom području. Ti napadi su, pored pljačke i plena, imali za cilj da opustoše i oslabe te krajeve, da bi im smanjili mogućnost odbrane i kasnije ih lakše osvojili.
Pokazalo se da su pogranična područja oko Kranja bila potpuno nezaštićena. Spominje se da je senjski knez Nikola Frankopan bio spreman da Turcima da hranu i omogući slobodan prolaz, ,,pa bi se trebalo s njime dogovoriti da to nikako ne čini„. Postoje nepouzdani podaci da su Turci napali Metliku i 1429. ili 1431. godine, da su krenuli prema Novom Mestu, ali da im je tom prilikom pružen otpor. Narednih četrdesetak godina Turci nisu upadali u Kranjsku (sve do 1469. godine) zahvaljujući dvema Srpkinjama: povoljne političke okolnosti i dobri odnosi grofova Celjskih sa sultanom Muratom II stvorile su sultanija Mara Branković (1420–1487) i njena rođena sestra Katarina Kantakuzina (1418–1492). Naime, njih dve su bile kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića i Irine Kantakuzine. Mara je imala veliki uticaj na turskom dvoru, dok je Katarina bila udata za celjskog grofa Ulriha, što je značajno popravilo odnose između turskog sultana i grofova celjskih. Murat II je, navodno, ostavio u amanet svojim naslednicima da ne čine štete grofovima Celjskim.
Međutim, u leto 1469. godine učestali su turski napadi na kranjske zemlje. Turci su upali u Meliku, razorili je i četrnaest dana pljačkali okolinu, sve do Gorjanca. S obzirom da je u to doba godine Kupa neočekivano narasla, akindžije nisu uspele da je pređu. Skupila se staleška vojska, Kranjci se nisu usudili da napadnu Turke, te su ovi pobegli sa čitavim plenom. Posle tog upada, paša je sultanu navodno poklonio 500 dečaka i devojčica. Stanovnici Metlike su ostali bez krova nad glavom, pa su počeli da se sklanjaju u utvrđenom gradu i oko njega. Novi napad usledio je u leto 1470. godine, kada su Osmanlije pljačkale i palile sela sve do celjskog područja. Naredne godine, 1. juna, napao je Isahbeg sa 15.000 konjanika preko Vinice na Kupi i pustošio je do 13. juna. Nema pouzdanih podataka, ali indicije pokazuju da su Turci prodirali do i oko Metlike svake, ili svake druge godine, od 1471. do 1482. godine kao i da su upadali 1491. i 1493. godine. Prema podacima za 1471. godinu Turci su prodirali u Kranjsku četiri puta. Najezda 1473. godine bila je većih razmera, tako da su Osmanlije napale Kranjsku, Korušku i Štajersku, a nosilac napada bila je već redovna bosanska vojska, dopunjena neregularnim četama akindžija. Napadi su se proredili posle smrti Mehmeda II Osvajača (1481), a njegov naslednik Bajazit II ponovo je pokrenuo ofanzivu na zapad. Do najezde većih razmera došlo je 1483. godine, kada su Turci pri povratku doživeli težak poraz na Uni, što je prvi ovakav slučaj u 180 godina.
Krajem leta 1493. godine turski zapovednik Jakub paša Hadum provalio je sa svojim akindžijama (lakom konjicom), ukupno oko 8.000, preko Une i Kupe u Štajersku i opustošio Ptuj i Celje. Prilikom povratka iz Slovenije, Turci su opustošili hrvatsko Zagorje, spalili i opljačkali Modrušu, bogati gradić kneza Frankopana, u kojem je bila i smeštena biskupija. Prema podacima jednog turskog letopisca, Jakub-paša je sa svojim snagama naišao na hrvatske feudalne trupe na planini Mala Kapela, koje su mu preprečile put. Kako je bio ugrožen s leđa od potere štajerskog grofa, Jakub-paša je ponudio hrvatskom banu, samouverenom Emerihu Derenčinu, novac ukoliko bi ga ovaj pustio da nastavi put prema Bosni. Ban Derenčin je ovo odbio i došlo je do odsudne bitke. Ban Derenčin je pregrupisao snage i na Krbavskom polju okupio do tada međusobno zavađene hrvatske knezove. Hrvatske snage su brojile oko 3.000 teških konjanika, oko 2.000 pešaka i oko 6.000 slabo naoružanih i vojno neobučenih seljaka. Odlučeno je da se Turci napadnu frontalno u tri konjičke grupe po običaju tog vremena. Prvu grupa su sačinjavale slavonske banderije pod zapovedništvom Ferdinanda Berisburha; drugu, hrvatske snage pod Ivanom Frankopanom Cetinskim i jajačkim banom Mihajlom Petkauom; i treću, ostatak pod Nikolom Frankopanom Tržičkim i Bernandom Frankopanom Modruškim. Između ovih konjičkih skupina bili su raspoređeni seljaci i pešadija.
Tog jutra, 9. septembra 1493. godine na Krbavi duvao je jak vetar i podizao prašinu i istu je nosio prema hrvatskoj vojsci, te joj zaklanjao optički kontakt, vidljivost s turskom vojskom. Zbog toga ban Derenčin nije znao za manevar 3.000 akindžija koji su preplivali Krbavu i kretali se bočno. Bitka se odigrala na otvorenom polju, te ni jedna ni druga strana nije uključivala i koristila utvrde kraj Udbine. U logoru Jakub paše odlučeno je da bitku započnu akindžije iz Srbije pod zapovedništvom Ismail bega, koji su nakon kraće borbe stali odstupati i za sobom povlačiti hrvatske banderije. Ovo je varka koja će skupo stajati hrvatske konjanike. Kada su hrvatski konjanici zašli na šumoviti deo istočne obale Krbave, s leđa ih je napao Mehmed beg sa svojim akindžijama iz Bosne. Gotovo istovremeno frontalno je napao Jakub paša sa akindžijama iz Sandžaka, a onih 3.000 akindžija koji su ponovno prešli Krbavu sada je iznenada udarilo u bok hrvatskoj vojsci. Ovaj manevar je odlučio bitku, koja je trajala svega dva časa i za Hrvate rezultati su bili katastrofalni.
Krbavska bitka je početak i glavni uzrok raspada celog bivšeg Hrvatskog kraljevstva. U toj bici propale su mnoge hrvatske plemićke porodice. Poginuli su knez Ivan Frankopan Cetinski, jajački ban Juraj Vlatković, sin bana Derenčina Mirko Derenčin, a sam ban Derenčin umro je u turskom zarobljeništvu. Poginulo je i 70 sveštenika i redovnika i još oko 10.000 hrvatskih vojnika. To je bio veliki gubitak sposobnih muškaraca za odbranu, a među njima onog najvažnijeg, hrvatskog plemstva koje je bilo glavni nosilac i predvodnik u odbrani zemlje. Hrvatski narod od tada uzmiče od Neretve prema Cetini i Velebitu, sa Spreče prema Savi i dalje kroz Srem i Slavoniju. Sa Vrbasa Hrvati beže prema Uni i dalje prema Korani i Kupi. Kraljem XVI veka nekadašnje Hrvatsko kraljevstvo svedeno je na uski pojas od Drave do Jadranskog mora, površine od jedva 16.800 km². Hrvatski poraz na Krbavskom polju, u kojem je izginuo „cvijet plemstva hrvatskoga“ od godine 1558. hrvatski sabor zove i Krvavo polje.
Drugi težak udarac za Hrvatsku, ali i Ugarsku, bila je Mohačka bitka. Mađari su se dugo suprotstavljali osmanskom širenju u jugoistočnoj Evropi. Ženidba Lajoša II sa Marijom od Austrije 1522. godine približila je kraljevstvo Habzburzima, a Turci su videli potrebu da razbiju ovaj savez. Pošto je Lajoš odbio ponudu za mir, Turci su odlučili da iskoriste vojnu moć. Juna 1526. godine osmanska ekspedicija je krenula u napad preko Dunava. Ugarska vojska je bila podeljena na tri manje grupe: transilvanijsku vojsku pod komandom Janoša Zapolje (Jovan Zapolja u srpskoj istoriografiji, M. J.) sa zadatkom da brani prolaz u Transilvanskim Alpima (Karpati, M. J.) glavnu grupu koju je predvodio sam kralj Lajoš i još jednu manju grupu pod komandom grofa Kristofa Frankopana. Zapoljina i Frankopanova vojska nisu stigle na vreme. Neke teorije govore da Zapoljina armija prosto nije mogla da stigne na vreme, a druge kažu da je imala aktivnog udela u kraljevom porazu. Ugarske snage su izabrale mesto za bitku, otvorenu ali neravnu poljanu koja vodi do Dunava, uz nekoliko močvarnih delova. Turcima je bilo dozvoljeno da napreduju skoro bez otpora. Dok je Lajoš čekao u Budimu, Turci su opkolili nekoliko gradova i prešli Savu i Dravu. Lajoš je skupio oko 26.000 ljudi, a osmanska vojska je brojala, zavisi od izvora, oko 50.000 do 65.000 vojnika. Ugarska vojska se postrojila kako bi iskoristila prednost terena i nadala se da će slomiti osmansku vojsku na delove.
Sama bitka je trajala nešto više od dva sata. Kako je prva Sulejmanova grupa, rumelijanska vojska, stigla na bojište, napale su je i opkolile ugarske trupe predvođene Palom Tomorijem. Ali kada su stigle glavne osmanske snage, stanje se brzo promenilo, mada u jednom trenutku je i sam Sulejman bio u opasnosti od ugarskih strela koje su pogodile njegov oklop. Zbog sporosti da se ojača uspeh na desnom krilu, ugarsko napredovanje je baš na tom mestu postalo izloženo napadima. Oni koji nisu pobegli opkoljeni su, ubijeni, ili zarobljeni. Lajoš je napustio bojište, ali je zbačen sa konja u nabujalu reku i udavio se. Presudan faktor u bici je bila turska artiljerija, koja je pokosila hiljade Mađara. Više od 14.000 ugarskih vojnika je poginulo na početku bitke. Turski gubici bili su slični. Više od hiljadu pripadnika ugarskog plemstva je poginulo, bitka kod Mohača bila je rešena.
Za Mađare je poraz kod Mohača doživljen kao kod Srba boj na Kosovu. Posle bitke, grupa mađarskih parlamentaraca je išla da potpiše mir sa Turcima. Kao parlamentarci bili su kulturno primljeni u glavnom turskom šatoru. Naravno, uslovi koje su kao pobeđena strana morali da prihvate, bili su ponižavajući. Na kraju su bili posluženi i crnom kafom. Mađari, koji dotle nisu nikada videli ovaj napitak, ni probali crnu kafu, smatrali su to dodatnim poniženjem. Po povratku u svoj logor rekli su „… i na kraju, kao vrhunac poniženja smo morali da popijemo crnu čorbu!“ I danas u mađarskom jeziku „popiti crnu čorbu“ je simbol najvećeg poniženja.
Gubitkom suverena u Mohačkoj bici, češka vlada je oktobra 1526. godine u Pragu izabrala Ferdinanda Habzburškog za svog novog kralja, dok je narednog meseca mađarsko plemstvo u Budimu, velikom većinom, izabralo Zapolju za kralja Ugarske. Isto to su učinile i Ferdinandove pristalice krunišući ga u Presburgu (Požun, Bratislava, M. J.), za svoga vladara. Međutim, samo je Zapolja imao krunu Sv. Ištvana (Stefana, M. J.), što ga je činilo legitimnim vladarem, što se za Ferdinanda ne bi moglo reći. Zato je trebalo pridobiti hrvatsko plemstvo, jer je titula ugarskog kralja imala dvojni karakter i odnosila se i na hrvatske zemlje. Na saboru u Cetingradu, održanom 1. januara 1527. godine hrvatski velikaši su doneli akt, tzv. Krunidbenu zavjetnicu, koja sadrži odredbe pod kojim će oni priznati Ferdinanda za hrvatskog kralja. Stvari oko izbora su se dodatno iskomplikovale, kada nakon samo nekoliko dana posle Cetingradskog sabora deo hrvatskih velikaša na čelu sa Krstom Frankopanom donose suprotno rešenje. Na saboru u Dubravi kraj Čazme sabor donosi odluku o izboru Janoša Zapolje za hrvatskog kralja. Tako je započet građanski rat na prostoru Hrvatske, koji će trajati sve do Zapoljine smrti.
Izbor Ferdinanda u Cetingradu imao je veliki značaj za dalji tok istorije. U delu Hrvatske koji je priznao vlast Habzburške dinastije, u tzv. ,,ostacima ostataka“ ili „reliquiae reliquiarum“, otpočeo je proces pretvaranja tog prostora u čvršći odbrambeni bedem. Proces se kolokvijalno nazivao confinia antemurale Christiniatatis, ili jednostavnije rečeno otpočeo je proces formiranja Vojne granice, Militer Gränye, Kraine. Tako se počela stvarati nova politička karta ovoga dela Evrope, koja se neće znatnije menjati više od tri naredna veka, do njenog potpunog ukidanja. Obaveze iznete u Krunidbenoj zavjetnici zasnivale su se na pretpostavci da će ih sve ugovorene strane moći blagovremeno izvršavati, da će po 200 konjanika i pešadinaca finansirati bečki dvor, a 800 konjanika hrvatsko plemstvo. Kako je carska blagajna bila hronično prazna, hrvatsko plemstvo je primorano da preda pogranične gradove na upravu austrijskim vlastima i tako nastaju zasebne kapetanije u Hrvatskoj krajini. Ove gradske kapetanije u Hrvatskoj su Senj, Ogulin i Hrastovica, a u Slavoniji Koprivnica, Križevci i Ivanić grad. Od 1568. godine ova krajišta imaju samostalnu vojnu upravu, koja će dovesti do stvaranja Karlovačkog i Varaždinskog generalata.
Geografski položaj, reljef i veličina Žumberka
Žumberak je opština u Zagrebačkoj županiji u Hrvatskoj. U geografskom pogledu Žumberak zauzima središnji položaj u okviru srednjeplaninskog masiva, omeđenog rekom Savom na severoistoku, rekom Krkom sa severozapada, putem Metlika–Novo Mesto i rekom Kupom sa jugozapada. Ovaj nepravilni krug se završava orjentirnom linijom Ozalj–Jastrebarsko–Samobor sa juga i jugoistoka. Žumberak zauzima centralni deo celine koju čine Gorjanci (Žumberačko gorje) i Samoborsko gorje, i one se protežu pravcem severoistok–jugozapad, u dužini od oko 38 kilometara. U okviru te celine, Žumberačko gorje i Goranci, kranjski deo planinskog masiva zauzimaju centralni položaj. Severni krak pruža se opštim pravcem selo Popovići–selo Gaj–Gera, sa najvišim vrhom 1.178 metara. Od Gere postepeno se spušta prema žumberačkim selima Novom selu i Stojdragi, skoro pravilno pravcem zapad–istok. U krajnjem istočnom delu Žumberačko gorje natkriljuje Samoborsko gorje.
U geografskom smislu Žumberak je podeljen na četiri celine: Samoborsko zaleđe, Središnji ravnjak, Kupčinski prostor i Radatovački kraj. Samoborsko zaleđe čini severozapadni deo Žumberačkog gorja, uglavnom sliv reke Bregane koja se uliva u Savu, i više potoka koji ulaze na slovenačku teritoriju i utiču u Savu i Krku. Ti tokovi su raščlanili Samoborsko zaleđe u brojna reljefna rebra i uske duboke doline. Najviši vrh je Japetić (871), a najniže je kod Samobora, svega 168 metara. Samoborsko zaleđe, kao što samo ime kaže, prirodno je povezano sa Samoborom i dalje sa Zagrebom. Središnji ravnjak je uslovna celina koja obuhvata tipičan kraški deo Žumberka, sa brojnim uvalama i ponikvama, uglavnom je viši za oko 500 metara, a zbog propusnih stena nema odvodnjavanja u svom severnom delu. Južni deo je manje krševit, dominiraju manje zaravni odvojene strmim gudurama. Ovaj deo je najbolje povezan sa Kupčinskim prostorom i orijentisan je prema Karlovcu. Kupčinski prostor u širem smislu povezuje sliv rečice Kupčine. Nagibom i tokovima okrenut je prema jugoistoku, dok severni deo ima kračke karakteristike, pa se smenjuju strme uvale, ponikve i suve doline. Južni deo ima razvijenu mrežu vodotokova, sa vrlo uskim dolinama i strmim stranama. Radatovićki kraj se smatra najtipičnijim kraškim područjem Žumberačke gore. Dominiraju stenovita i šumska područja, suve doline i uvale. Preovlađuje podzemna cirkulacija vode, glavni vodotok je Sušica, koji je vekovima bio žila kucavica Radatovićkog kraja. Na oko desetak kilometara njenog toka, ispod sela Rajakovići do kranjskog sela Bušinja Vas, bilo je 12 mlinova koji su u vreme pune naseljenosti radili svom snagom. Bilo je to posle ukidanja Vojne krajine, pa do pred Drugi svetski rat, kada je bila izgradnja belokrajinskog vodovoda.
Visinska razlika između najvišeg vrha Žumberačkog gorja, Gere, i najnižeg Samoborskog zaleđa iznosi više od hiljadu metara. Ta razlika uslovljavala je i druge, pre svega klimatske: količina, vrsta i raspored padavina, dužina zimskog perioda; sastav, kvalitet i pokrivenost tla i mogućnost privređivanja, što bi logično trebalo da utiče na opštu naseljenost, raspored i gustinu stanovništva. Međutim, kada je Žumberak u pitanju, to se odrazilo samo na naseljenost, ali ne i na raspored i gustinu stanovništva. Naime, pre dolaska uskoka u Žumberak, starosedeoci Hrvati i Kranjci (Slovenci) naseljavali su samo rubna područja Žumberačkog gorja. Hrvati su živeli u jugozapadnom delu, odnosno u Samoborskom zaleđu, većem delu Kupčinskog prostora, na području Krašića i u Vivodinskom kraju, što iznosi oko 35 posto uslovno uzetog Žumberačkog gorja. Na navedenom području Hrvati žive i danas. U nastavku granice proteže se Bela krajina, prostor na kome i danas žive pravoslavni Srbi. Malo Lešće i Brezovica su vekovima etnički i katastarski mešovita sela. Regionalni put Brezovica–Bušinja, Vas–Suhor–Jugorje opasuje Žumberačko gorje sa jugozapada. Granica u tom delu odseca deo Žumberačkog gorja i preko šume Grabik penje se prema srpskom selu Popovićima, dok su u tom delu (koji pripada Sloveniji) četiri mešovita sela: Hrast, Škemljevac i Malinje, te čisto srpsko (uskočko) selo Drage. Veća kranjska sela od Vahte prema vrhu Gere su Cerovec, Dolž i Gabrje. Danas od Gabrja do granične tačke na Geri, sem današnjeg planinskog doma ,,Gospodična“ i restorana ,,Sv. Miklavž“, nema kranjskih sela.
Od sela Popovića do Gere državna granica daleko zaobilazi žumberačka sela Gudalji i Gaj i obuhvata žumberačke šume i senokose, i u tom delu nema naselja. Dalje, granica Žumberačkog gorja između Stojdrage i Ostriža je šira u odnosu na područje na kome žive, ili su živeli žumberački uskoci, tako da Žumberku pripadaju brojna čisto hrvatska i pojedina mešovita uskočko-hrvatska sela. Prema podacima iz 1881. godine, kada je ukinuta Vojna krajina pa se odlučivalo da li će Žumberak biti u satavu Kranjske, ili će ponovo pripasti Hrvatskoj, ukupna površina Žumberka iznosila je 232, 8 kilometara kvadratnih. Od ove veličine bilo je 26.960 hektara zemljišta, od čega su 55 posto bile šume, 16 posto livade, 14 posto pašnjaci i svega 14 posto obradive površine. U to vreme u Žumberku je u 71 naselju živelo oko 10.489 stanovnika, od kojih su 3.772 bili rimokatolici i 6.617 potomaka uskoka, pounijaćenih Srba.
Prošlost Žumberka
Prema podacima iz više izvora, Turci su za skoro dvesta godina, sa područja Kranjske, odveli u ropstvo oko 200.000 ljudi. Da bi se to konačno prekinulo, prva mera je bila da se na tom području naseli hrišćansko stanovništvo. Preko uhoda i izviđača trebalo je da se ojačaju već postojeće veze sa hrišćanskim stanovništvom sa područja Bosne. Ono je već više od jednog veka bilo u dodiru i sukobu sa Turcima i koje se nije mirilo s tim da postanu turski podanici, raja, a posebno da se odreknu pravoslavlja i prihvate islam. To stanovništvo je već dugo osećalo sve posledice turske politike koja u to vreme nije bila ni malo tolerantna. Dolaskom Turske na granicu sa Habzburškom monarhijom, ojačala je njihova namera da dođu na teritoriju hrišćanske države i sačuvaju svoju veru i slobode. Turska opsada Beča 1529. godine je na drastičan način pokazala kakva opasnost preti ne samo Habzburškoj monarhiji, nego i katoličkoj Evropi, a neuspeh Turaka kod Beča pokazao je da se ujedinjenim snagama moglo suprotstaviti turskoj islamskoj ekspanziji. Pregovori su ubrzani i uskoro su rezultirali prvim dolaskom Srba uskoka u Žumberak. Ako izuzmemo svitu i ličnu gardu sestre Dušanove, princeze Jelene Šubić, i pratnju Palmana Brahta i Đuraša Ilijića (Dušanovih vojskovođa, M. J.) ovo je bila prva grupa Srba naseljenih zapadno od Une.
O seobama Srba uskoka na područje Žumberka najviše doznajemo, između ostalih, i na osnovu pisanja grkokatoličkog sveštenika Milka Predovića, objavljenog u ,,Žumberačkom kalendaru“ za 1965. godinu. Inače, Predović je rođeni Žumberčan i piše doista verodostojno. Vlasti u Beču su počeli da tridesetih godina XVI veka naseljavaju srpski vojni element, koji se u latinskom jeziku nazivaju valachorum, Valachos, Servi, Rasciani. Srbi su se sine cura našli između tri strane u sukobu: kao turski kolonisti kojima je obećana nagrada za vernost, kao sledbenici austrijskog cara i kao protagonisti za ugarsko nasleđe krune Sv. Stefana (Ištvana). Prvi među onim Srbima koji su se doselili na teritoriju današnje Hrvatske, u Žumberak (Sichelburg), bili su uskoci iz Srba, reke Unac i Glamoča početkom septembra 1530. godine. Iako je prva seoba bila 1530. godine, neki autori ukazuju na to da su prvi uskoci došli u Žumberak najkasnije 1526. godine. Ovo nije netačno jer su pridošlice dolazile sa teritorije koju su držali Turci i bili su uhode i izviđači. Oni su dolazili na područje današnje Hrvatske i Kranjske i razgovarali o eventualnim daljim seobama. Kada su uskoci došli na teritoriju Žumberka, bilo ih je najmanje 500 duša, a predvodio ih je sin glamočkog vojvode Vladislava Stipkovića. Velikaš Ivan Kobasić, zastupnik i upravnik vlastelinstva Žumberak, naselio je deo ovih uskoka u jugoistočnom Žumberku da bi čuvali njegova imanja Pećno i Grabar. Drugi deo je naselio oko grada Žumberak, a uskoci samci ušli su svojevoljno u utvrđeni grad iz kojeg se nisu dali izbaciti. Manji deo ove grupe naseljen je na području Sošica i Mrzlog polja, uglavnom na posedima i staništima koja su ranije pripadala cistercitskom samostanu kod Kostanjevice na Krki.
Ni Ivan Kobasić, ni uskoci, već pri samom dolasku nisu bili dobro primljeni. Vlastela Erdedi iz Jastrebarskog i rimokatolički samostani u Pleterju i Kostanjevici su se prema njima odnosili neprijateljski. Erdedi su pretendovali na istočni, Pleterje na zapadni, a Kostanjevica na severni deo žumberačkog poseda, s obzirom da su u tim krajevima već imali svoja imanja. Pleterju je, između ostalih, pripadalo i žumberačko selo Brašljevica sa najviše zemlje, domaćinstava i selišta. Od Pleterja su otkupljena, ili oduzeta sela Osunja sa osam selišta, Stojdraga sa sedam, Mali Kravljak sa dva, Novo Selo sa tri i još neka pojedinačna selišta. Uskocima je pripalo još četrnaest manjih i dva veća selišta u selu Liješće, ali nema podataka kome su ranije pripadali i koje porodice su se tu naselile. Izgleda da je najviše zemlje pripadalo cistercitskom samostanu kod Kostanjevice na Krki, s obzirom da je uskocima ustupljeno 107 njegovih selišta. Na području imanja i tvrđave Mehovo, uz put Metljika–Novo Mesto, naseljeno je manje uskočkih porodica nego što se moglo, pa je prodajom tog zemljišta kupovana zemlja u višim predelima Žumberačkog gorja. O naseljavanju žumberačkih uskoka ima dosta podataka kod pojedinih slovenačkih istoričara i istraživača. Povodom prvog preseljavanja „pravoslavnih uskoka sa područja Glamoča i Unca, koji su bili srpske nacionalnosti, kod Bihaća 1530. godine došlo je do ljutog boja sa Turcima, koji su hteli da spreče preseljavanje, da su Turci bili pobeđeni, kao i da su se svi učesnici bitke, bolje rečeno komandanti, general Ivan Kacijaner, ban Ivan Karlović i Ivan Jurišić, ali i stanovnici Bihaća divili hrabrosti uskoka„.
Druga seoba uskoka usledila je već iduće 1531. godine. U Žumberak su došli uskoci sa područja reke Cetine, njih oko 1.500, a sa sobom su doterali i oko 15.000 grla stoke. Kranjski staleži su predlagali da se nasele jugoistočno od Kočevja, oko tvrđave Poljana i na području reke Kupe, ali su Srbi uskoci sami došli ,,svojoj braći u Žumberak„. Iako je i sam car Ferdinand 24. juna 1532. godine naložio da se uskoci razmeste na Krasu, u Poljanama i Kostelu, oni su bili uporni i odlučni, pa su ostali u Žumberku. Ova grupa uskoka je bila dobro organizovana, predvodili su je četvorica poznatih vojvoda: Resan Šišmanović, Đurađ Radivojević, Vuk Popović i Milak Milaković (Knežičić). Šišmanović i Radivojević su 5. juna 1535. godine od cara dobili sledeće posede: Šišmanović tri poseda u Grabaru i zemljište na granici prema Turskoj, a Radivojević manji deo poseda u Sošicama i plemstvo. Vuk Popović je i u narednom periodu bio uhoda, ali nije dobio u vlasništvo traženi Višnji vrh. Milak Milaković (Knežičić) je bio istaknuti uskočki predstavnik i pregovarač sa kranjskim predstavnicima. Ipak, sudbina je htela drugačije jer Šišmanović, Radivojević i Popović nisu slavno završili.
S obzirom da je Ivan Kobasić umro 1531. godine, njegova udovica Margareta pristala je da uz doplatu od 1.100 forinti zameni utvrđenje Žumberak za grad Gornji Mokronog, vlasništva Ivana Pihlera, u kojem bi se naselili uskoci. Otkupljeni su i delovi okolnih imanja i s njih iseljeni domaći kmetovi, a na njihova mesta smešteni su uskoci. Tako su Srbi uskoci po prvi put došli da žive oko grada Žumberka i na delovima susednih imanja metličke i kostanjevačke kapetanije i delovima imanja samostana u Pleterju i Kostanjevici. U to vreme u dokumentima se spominju ova žumberačka sela: Pećno, Goljak, Drašći Vrh, Gorinja, Javor, Poklek, Sela, Kostanjevac, Cernik, Kupčina, Sopote, Sošice i Željezno. U Žumberku je tada bilo više od 350 uskočkih kuća, s obzirom na to da je u svakoj kući živelo više porodica, ukupno oko 6.000 do 7.000 duša. Kada je reč o statusu žumberačkih uskoka, odnosno pravima i obavezama, car Ferdinand je već 1532. godine potvrdio Srbima uskocima da uživaju deljene ili posednute zemlje i da svako pleme bira svog vojvodu, ili kneza. To su bile provizorne privilegije i da na tome nije moglo da ostane. Na osnovu te odluke smeštaj i zemlju dobijali su samo vojvode, a narod je živeo na otvorenom, bez ikakve zaštite i sredstava za život. Car Ferdinand je zbog toga doneo 5. juna 1535. godine prvi akt o privilegijama, pravima i obavezama žumberačkih uskoka. Darovao im je zemljište u Žumberku i oslobodio ih u sledećih 20 godina od bilo kakvog poreza, plaćanja desetine i radne obaveze, uz obligaciju da budu vojnici i na poziv pođu u vojsku o svom trošku. Mnogi autori smatraju da je tim carskim aktom udaren temelj Vojne krajine, kao specifičnoj vojnoj organizaciji.
Pregovori o stalnom naseljavanju Srba uskoka vođeni su od 1530. do 1535. godine. Kralj (car Ferdinand) je najpre pokušao da naseli pridošlice, vlahe, na pustim selištima kranjskih vlastelinstava duž hrvatske granice. Trebalo je da šest godina budu oslobođeni svih davanja, a po isteku tog roka svi da postanu zavisni seljaci, s tim da ih kralj po potrebi poziva uz platu u vojnu službu. Na takav predlog nisu pristali ni upravitelji i zakupnici kraljevih (carskih) poseda, ni sami preseljenici. Oni su tražili da budu naseljeni na okupu i da im se daju povlastice. Najzad je Ferdinand 1535. godine dao povlastice tim preseljenicima iz Bosne koje je naselio u Žumberak. Oni su dobili selišta, zemljište i dobra opisana u urbaru, koji je svakoj stranci posebno uručen. Zemljište je dato kao nasledno leno, uz obavezu da ratuju na vlastiti trošak kad god se digne vojska protiv neprijatelja. Oslobođeni su svih davanja i rabota za dvadeset godina, po isteku tog roka obavezni su da plaćaju kranjskom vicedomskom uredu jedan ugarski forint po dimu, dimnjačarinu. Osim toga obavezni su da daju desetinu, porez i rabotu. Svaku promenu u posedu imali su da prijave kraljevom kapetanu ili nadležnim vlastima, kojima se moraju pokoravati u sudskom pogledu i disciplini. Sa svoje strane kralj se obavezao da ih neće davati u vlast bilo kome drugom. Međutim, kako je stanje na linijama dodira sa Turcima postajalo iz dana u dan sve kritičnije, vremensko ograničenje povlastica padalo je u zaborav.
Zbog dužine teksta carske privilegije vidi se da ona utvrđuje prava i obaveze Srba, ili Raščana, u tri oblasti. Prva oblast se odnosi na ,,svaku pojedinu porodicu koja će obitavati u jednoj kući, pod jednim krovom i na jednom zemljištu, da bude obavezna, po mogućnosti da bude vredna, da neprekidno tokom 20 godina, slobodno i bez plaćanja bilo kakvih daća ili nameta, na našim posedima i mestima koje im je dodelio vrhovni komandant, živi, obrađuje takvo zemljište, odnosno daje ga na obradu, te se od toga prime svakovrsne plodove i koristi ih bez ikakve zabrane ili zapreke„. Očigledno je da su uskoci, Srbi ili Raščani, dobili dosta na papiru, a kako je to ostvarivano u praksi, videće se kasnije. Druga oblast o kojoj se u carskim privilegijama govori su prava narodnih predvodnika, vojvoda, kapetana ili knezova. Svaki koji bude imao, i dok bude imao pod svojom komandom dve stotine ljudi dobijaće svake godine 50 rajnskih forinti. Treća oblast govori ,,na ono što budu zadobili ili povratili pod svoju vlast iz ruku Turaka, nevernika i večnog neprijatelja hrišćanske vere, sem gradova, utvrda, kaštela i kula, te kapetana i uglednih osoba (zarobljenika, M. J.), što sebi stavljamo na raspolaganje, mora da bude svojina svih Raščana„. Kao što se vidi, privilegije daju pravo i na ratni plen. S time da trećinu onoga što bi Srbi (Raščani) ostvarili u pohodima, u vreme kada primaju carsku platu, dužni su da daju na raspolaganje carskom blagajniku. S tim sredstvima bi se otkupljivali zarobljeni Srbi, odnosno nagrađivali oni koji su se posebno isticali hrabrošću u borbi.
U privilegijama se dalje kaže i da će ove dobrobiti Srbi uživati samo ako i dok se budu borili u interesu i na način koji od njih očekuje Habzburška monarhija. Značajno je da car očekuje ne samo da će vojvode i njihovo ljudstvo zaslužiti dodeljene privilegije, nego im stavlja u izgled da od njih očekuje da će steći i zaslužiti nove. Predović kaže da je već u avgustu1539. godine izvedena i četvrta seoba uskoka, ponovo s reke Cetine; ti uskoci su želeli da se nasele oko Metlike, odnosno u Žumberku. U tome nisu uspeli, s obzirom na to da je car Ferdinand 13. oktobra 1540. godine naredio da se oni nasele bliže granici sa Turskom, oko Ogulina i Modruša. Uskoci su se protivili, ali na kraju su morali da popuste. Međutim, nisu dugo ostali na području Hrvatske, većina ih se u zimu 1542. i naredne 1543. godine ponovo vratila u Tursku. Pre dolaska obećana su im ,,brda i doline„, a kada su došli potucali su se ,,od nemila do nedraga“ i nije im bilo dozvoljeno da se nasele oko Žumberka, gde su živeli njihovi srodnici.
Vojvode Vuk Popović i Đurađ Radivojević organizovali su u rano proleće 1538. godine treću seobu uskoka. Ova seoba je realizovana tek u oktobru 1538. godine, pošto je car Ferdinand odobrio u septembru. Ako o trećoj seobi nema dovoljno podataka, nesporno je da je car Ferdinand 5. septembra 1538. godine u Lincu izdao novu diplomu za uskoke kojom je dao povlastice, odnosno proširio njihova prava i povlastice. I o ovim seobama dosta je pisao grkokatolički đakon Milko Predović u Žumberačkom kalendaru. On je carske povlastice i privilegije, koje se odnose na Srbe, odnosno Raščane, jednostavno prećutao jer one nisu bile prikladne sa stanovišta istraživanja njihovog identiteta. Jedan izveštaj iz 1533. godine ističe da je u pitanju narod vojnički sposoban, koji se može upotrebljavati i na drugim mestima, ne samo u borbi protiv Turaka. Vlaške (srpske) vojvode pišu Ferdinandu 1538. godine da mnogi od njih žive od ratovanja; pored ratovanja glavno zanimanje im je stočarstvo. Sredinom XVI veka piše general Ivan Lenković na jednom mestu, da je Žumberčanima prirođeno da nigde duže ne borave na jednom mestu. Zajedno sa svojom stokom oni se sele s jedne divlje planine na drugu, pljačkajući i paleći Turke i hrišćane. Od toga se izdržavaju, a ne od pluga i motike. Ako kralj i njegove zemlje ne priteknu s godišnjom pomoći, ne može se računati da će oni svojim radom duže održati u zemlji. Vlasi ipak nisu bili samo čisti stočari, oni su se bavili i ratarstvom, mada nije kod svih uskoka bilo jednako. Deo uskoka koji krajem XVI veka dolaze u Gomirje, odnosno Slavonsku krajinu, smesta su se prihvatili krčenju i obrađivanju njiva, premda je i kod njih stočarstvo ostala značajna grana privrede. Važan izvor privređivanja predstavljalo je za Žumberčane krijumčarenje. Da bi mogli nabaviti potrebna sredstva za izdržavanje, odnosno unovčiti svoj ratni plen, kralj ih je oslobodio svih dažbina, carina i maltarina koju kupuju i prodaju za svoje izdržavanje. Oni su tu povlasticu zloupotrebljavali, što ih je dovodilo u česte sukobe sa carinskim organima.
Sisačkim ratom 1593–1606. godine počinje nov period u istoriji Vojne krajine, jer su krajiški zapovednici, za potrebom pojačanja svojih snaga, započeli pregovore s vlasima u turskoj Slavoniji. Nešto kasnije uspostavlja se veza i sa onim vlasima oko reke Une. Zahvaljujući ovim pregovorima, iz turske Slavonije se 1597–1600. godine masovno preseljavaju graničari Srbi. Preseljenici se nastanjuju oko glavnih krajiških utvrđenja i prema turskoj granici, i tako stvaraju podlogu za pretvaranje Varaždinkog generalata iz vojne komande u teritorijalne jedinice. Ranija pustinja između krajiških utvrđenja i Turaka postepeno se popunjava iskusnim stanovništvom u ratovanju, a turske prednje straže se povlače na Ilovu. U Hrvatskoj dolazi do većeg naseljavanja Srba tek 1600–1605. godine, kada se naseljavaju Gomirje, Vrbovsko, Moravice (Srpske) i Lič, ali veće grupacije Srba dolaze tokom celog XVII veka.
Posle doseljavanja žumberačkih uskoka Srba dolazilo je često do sukoba između uskoka i starosedelaca nastanjenih oko grada Žumberka. Iako su uskoci u znatnoj meri doprineli stabilizaciji odbrane Krajine, njihov broj u posadama utvrđenja je bio prilično mali u odnosu sa brojem ostalih vojnika. U njima je kralj (car) našao jeftinu vojsku koja je delom sama sebe izdržavala, ali za održavanje krajiškog vojničkog odbrambenog sistema u celini, on je ipak morao da traži materijalnu pomoć od od svojih naslednih zemalja, Kranjske, Koruške i Štajerske. Isto je bilo i sa zemljom za njihovo nastanjivanje: nadležni u Kranjskoj predložili su da se od Ivana Pihlera otkupi i preostali deo imanja i sam grad, da se predaju licu koje bi bilo imenovalo kapetanom koji bi živeo u gradu među uskocima. Car je prihvatio taj predlog i u jesen 1540. godine za prvog žumberačkog kapetana imenovao Bartola Ravena (Bartolomeja Ravnikara), koji je ostao na toj dužnosti do 1543. godine. Time su uskoci Srbi dobili neposrednu vojnu vlast, time je bio značajan i po mnogo čemu prelomni momenat ne samo za žumberačke uskoke, nego i mnogo šire. U nadležnosti kapetana bila su sva uskočka pitanja i problemi, od smeštaja i unutrašnjih odnosa i života, do vojnog organizovanja, borbenog angažovanja, posebno sprečavanja da Turci među njih ne bi ubacivali uhode. Imenovanjem kapetana uvedena je i prva poštanska služba, Metlika–Žumberak.
Da se vratimo na period pre uskočkog doseljavanja, u vreme turskih prodora u Kranjsku i prvih dovođenja uskoka u Žumberak. Veliki deo turskih pograničnih trupa sastojao se iz hrišćana, koji su radi vršenja vojne službe bili oslobođeni niza feudalnih obaveza. Bilo radi pokušaja ograničenja njihovih povlastica, bilo radi toga što im se sa druge strane obećavao još povoljniji položaj, od 1530. godine nadalje, ti turski krajišnici u znatnim grupama prelaze na habzburšku teritoriju. U izvorima se javljaju pod različitim nazivima, jedna te ista grupa javlja se pod različitim nazivima: pribezi, uskoci, vlasi, Srbi ili Rašani (Raščani), itd. Pred kraj veka naziv uskok se lokalizuje i upotrebljava po pravilu samo za Senjane (rimokatolike) i Žumberčane, u to doba pravoslavne. Vlah je naziv koji u prvom redu ukazuje na društveni položaj koji su preseljenici zauzimali u Turskoj, i koji oni pokušavaju da zadrže i očuvaju. Taj naziv daju izvori žumberačkim uskocima, a vremenom on je preovladao za sve preseljenike te vrste. Nazivi koji jasno određuju etničku pripadnost javljaju se dosta retko, i ne za sve grupe. Kako su preseljenici većinom bili Srbi pravoslavne vere, neki izvori upotrebljavaju vlaško ime kao sinonim za Srbe, odnosno pravoslavce. U XVI i XVII veku praktično su svi Srbi koji su prelazili granicu bili vlasi, ali svi vlasi nisu bili Srbi. Tako se, na primer, već prilikom seobe iz 1538. godine jasno razlikuju vlasi Srbi i vlasi Ćići (antiqui Romani).
Žumberak je postao kapetanija, a kapetan prva i jedina vojnička vlast nad uskocima. Treba reći da se naziv kapetan ne odnosi na vojnički čin, nego na upravnu vlast i funkciju, pri čemu je kapetan-upravnik mogao da bude civilno lice, ili pukovnik po činu. Kapetan je po pravilu bio rimokatoličke vere (Ivan Kobasić, Bartol Raveno, Ivan Lenković), i on je bio odgovoran za mnoga delovanja uskoka. Prvi popis žumberačkih uskoka napravljen je 1. marta 1551. godine i on pokazuje da je uskoka sposobnih za ratovanje tada bilo 315. Među njima su bili najviđeniji vojvode Daja i Radisav Vuković, zatim Pavle Klisurić, Stevan i Dragiša Vrinčić, Radman Vučetić, Novak Nikolić, Simo Vrajković, Nikola Ivanović, Radonja Bastašić, Šobot Popović i Vraneš Badovinac. U drugom popisu načinjenom 7. jula 1556. godine spominju se Dragić Valiverović i Ranko Ratković. Plemstvo 23. novembra 1567. godine dobijaju Vraneš Badovinac, Radonja Bastašić i Radić Vignjević, zatim 5. avgusta 1569. godine Đurađ Batalović, Jovan Heraković, Vujica Marinković, Vukac Višošević i Radman Vučetić.
Žumberački uskoci postali su prvi uskoci-graničari u ovom delu monarhije, a vojnički organizovan Žumberak osnova i obrazac za uspostavljanje, organizaciju i funkcionisanje Vojne krajine. Privilegije, prava i obaveze koje su izborili i dobili, a u narednom periodu branili i odbranili, od tada su tražili i drugi uskoci koji su iz Turske dolazili na područje Habzburške monarhije. Na saboru u Bruku 1578. godine Žumberak i Slunj sjedinjeni u tzv. Veliku žumberačku kapetaniju, potčinjenu novoizgrađenom utvrđenju grada Karlovca. Veliki kapetan boravio je ili u Žumberku ili u Slunju, a neposredni vojni starešina u Žumberku bio je po činu obično kapetan, natporučnik ili vicekapetan. Žumberak je ostao kapetanija sve do reforme Vojne krajine 1746. godine, od kada su osnovu organizacije Vojne krajine činile regimente, ili pukovi. Žumberak je pripadao Slunjskom puku, regimenti, a njegovi vojnici-krajišnici bili su organizovani u 11. i 12. četu, kompaniju. Komanda 11. Oštrčke kompanije bila je u Kostanjevcu, a 12. čete (kompanije) u Siječevcu, kasnije u Kalju. Cilj reforme bio je da se Vojna krajina ,,uvojniči“ u smislu organizacije i discipline, da se ograniče stečena prava graničara, slobodnih vojnika, pre svega da se postavljanjem nemačkih oficira i uvođenjem nemačkog jezika kao komandnog, ograniče uloge i nadležnosti izabranih vođa, vojvoda i narodnih oficira.
Doseljavanjem Srba graničara u svojstvu žumberačkih uskoka nisu sprečili Turke da nastave sa napadima. Turci su nastavili sa kontinuiranim napadima i upadima u Kranjsku, 1540, 1545. 1547, 1559. i 1575. godine. Poslednji put su Osmanlije napale Kranjsku 1599. godine, jer je izgradnjom Karlovca i uspostavljanjem Vojne krajine stvorena stabilna granica između Turske i Habzburške monarhije, pa je unutrašnjost bila sigurnija. Turci su mogli da prodru samo za vreme stvarnih ratova i to kada su se ratna dejstva odvijala u njihovu korist. Ovi upadi, bez obzira na brojnost invazionih snaga i njihovu veličinu, nisu bili slučajni. Po pravilu ovi napadi su bili dobro pripremljeni zaahvaljujući dobro organizovanoj obaveštajnoj službi. Tu službu su uglavnom činili izviđači, osmatrači i vodiči. Oni su dostavljali podatke na osnovu kojih je biran najpovoljniji momenat za upad i način kako će da bude izveden. LJudstvo tih doušnika je regrutovano iz redova hrišćanskog stanovništva, birani su borbeno sposobni ljudi, koji su poznavali ljude i prilike. Turska obaveštajna služba bila je mnogo bolje organizovana nego krajiška, jer Turci su bili napadači i oni su birali vreme, mesto i način upada. Mogla im se suprotstaviti isto tako dobro organizovana služba i vojska. Kako bi se obezbedili od iznenađenja, organizovana je u Kranjskoj signalna služba. Glavne signalne tačke bile su u okviru državnih nadležnosti i nalazile su se u Vinici, Poljanama, Črnomelju, Metlici, Kostelu, pri Kočevju, Ribnici, Ložu, Ortneku, Turjaku, Igu i LJubljani. Ugovoreni su signali za slučaj uočenog prikupljanja turske vojske, njenog nastupanja i iznenadne pojave. Palili su se kresovi, izgrađivani su tabori za sklanjanje i odbranu stanovništva, najčešće u okolini crkava, korišćene su jame za skrivanje i iznenadne napade. Crnomelj je bio opasan tvrdim zidom i pretvoren u tvrđavu, ali to sve nije bilo dovoljno. Sa Turskom je trebalo biti čvršći, bilo je neophodno organizovati odbranu granice. Za njenu odbranu bila je potrebna stalna posada, pripremljena i osposobljena za borbu s Turcima, bili su potrebni uskoci. Posle manjih sukoba i čarki uskoci su angažovani u nekoliko većih bitaka.
***
Žumberački kapetani Da se pozabavimo institucijom žumberačkog kapetana. Kako smo rekli, svi oni su bili rimokatoličke vere i vršili su ulogu nekoga ko je na razmeđi, na pola puta između cara i uskoka. Posle Kobasića, car je postavio Ivana Verneka za drugog žumberačkog kapetana, koji je na toj dušnosti ostao do 1546. godine. U njegovo vreme angažovano je 600 uskoka, a u stalnu vojnu službu angažovano je prvih 200 uskoka, koje Predović naziva, prema izvorima, hrišćanskim martolosima. Oni su, kao turski martolosi, posebno vešti i opasni jer su poznavali jezik, nošnju i običaje stanovništva i krajeva koje su napadali i pljačkali. Neretko ovde su imali rodbinu i prijatelje i izjednačavanje Žumberčana sa turskim martolosima je bilo prilično primereno. Posle 1545. godine, zbog poraza hrvatskih četa kod Zlatara i Konjščine pod banom Nikolom Zrinjskim i varaždinskim generalom Jurjem Vildenštajnom, Zagrebu je zapretila velika opasnost od napada turskog vojskovođe Ulan bega iz Požeškog sandžaka, Zagreb je na molbu gradskog sudije Josipa Bogdana dobio četu žumberačkih uskoka. Kao profesionalni vojnici žumberački uskoci su branili zidine tadašnjeg Griča i Kaptola od prodora turskih osvajača.
Treći kapetan bio je Ivan Lenković, postavljen u maju 1546. godine. On je bolje od drugih razumeo i cenio uskoke, kao ljude i kao vojnike, pa je tu dužnost obavljao do 1556. godine. Kapetan Lenković je do jula 1548. godine, zamenom i otkupom obezbedio nova brojna staništa za uskoke. Hteo je da ih razmesti po celom Žumberku i da uskočke porodice iz okoline kranjskoh krajeva preseli i koncentriše u Žumberak. U tome je imao podršku cara Ferdinanda, koji je bio upoznat sa uskočkim vrlinama. U Žumberku je tada bilo oko 200 porodičnih zadruga, a 1551. godine vojnički je bilo organizovano 315 uskoka, čija je ukupna plata bila 3.025 forinti. Žumberčani su tada slušili u sastavu stalnih posada u Bihaću, Ogulinu, Slunju, Ostrošcu, Cazinu i Drežniku. Najčešće su izvršavali posebne i opasne vojne zadatke kao uhode i izviđači na turskoj teritoriji, s ciljem da se prikupe podaci o stanju i kretanju otomanske vojske. Godina 1556. bila je značajna za žumberačke uskoke jer im je nadvojvoda Karlo, regent unutrašnjihaustrijskih pokrajina, u junu potvrdio privilegije, prava i obaveze pre istaka perioda od dvadeset godina. Nadvojvoda je nekim vojvodama isplatio njihova redovna i dodatna primanja.
Iste godine imenovan je novi, četvrti po redu kapetan, Gašpar Rab. Žumberčani su učestvovali i dali značajan doprinos pobedi nad turskom vojskom Ferhad paše 1557. godine kod Sv. Jelene. Bitka se odigrala 19. avgusta 1557. godine. Tih dana hrvatski ban je bio bolestan, što su Osmanlije odlučile da iskoriste, pa je Ferhad paša skupio vojsku od 4000 ljudi i krenuo dolinom Lonje prema Zagorju. U blizini Rakovca, kod Svete Jelene dočekao ih je sa žumberačkim uskocima kapetan Gašpar Rab, kome su se pridružili Ivan Alapić i ugarski velikaš Ladislav Kerečenji. Uskočka vojska je u toj bici brojala svega hiljadu konjanika i pešaka, koji su iznenadnim jurišem razbili tursku krdžalijsku vojsku. Ferhad beg je izgubio sav do tada opljačkani plen i polovinu svoje vojske, pa je bekstvom jedva spasao glavu. U ovom boju istakli su se vojvode Vraneš Badovinac, Radojica Bastašić i Radič Vignjević, što je ostalo zapamćeno, pa im je novi car Maksimilijan potvrdio činove, isplatio po 100 forinti i dodelio im je plemstvo. Uskocima vojnicima isplatio je ukupno 400 forinti. U avgustu 1569. godine car Maksimilijan je dodelio plemstvo i vojvodama Radmanu Vučetiću, Ivanu Herakoviću, Vukcu Višeslaviću, Đurađu Bataloviću i Vujici Marinkoviću; mnogima je potvrdio pravo na zemljište, odobrio sredstva za kupovinu novog zemljišta, i primio je uskočke poslanike.
Franjo Ungnad spominje se kao peti uskočki kapetan (1565-1570). Pod šestim kapetanom Josipom Turom (1570-1573) uskoci su učestvovali u razbijanju Gupčeve bune, iako ima podataka da je Ilija Gregorić, zamenik Matije Gupca, bio Žumberčanin. Povodom gušenja pomenute bune, Janko Šimrak, grkokatolički jerarh, ostavio je ovakav podatak:
„Uskočki kapetan Josip Turn javio je u tri sata noću 5. februara 1573. godine iz Kostanjevice kranjskim staležima je jučer u 11 sati podigao s 500 uskoka protiv pobunjenih seljaka, koji su u jačini od 2.000 ljudi povukli prema Krškom. Turn je opkolio jedno mjesto s pješacima i konjanicima. Seljaci su bili potučeni, a u bjegu ih se mnogo utopilo u Savi. Poginulo ih je više od tri stotine. Uskoci su bjesnili i plijenili, a kapetan je to morao skrštenih ruku gledati. Na drugom mestu Šimrak je ukazao na to da su se vođe seljačke bune mnogo trudile da pridobiju žumberačke uskoke na svoju stranu, jer su znali da su iskusni vojnici. Međutim, vojnička disciplina bila je kod Žimberčana jača nego li seljačka solidarnost„.
Više od stotinu Žumberčana stradalo je ili odvedeno u zarobljeništvo u izgubljenoj bici kod Budačkog, u septembru 1575. godine. „Kranjski plemić Kristof Gal biješe obiedio (optužio) Žumberčane da su vjeru prelomili i smjerali , nego i za nakon poraza k Turcima pobjeći, ali je tu klevetu kapetan Turn svečano odbio„. Da nisu opovrgnute neistinite optužbe, imalo bi to nesagledive posledice ne samo za žumberačke uskoke, nego i za uskoke uopšte. To znači da bi Vojna krajina, i sve što je vezano za takav oblik vojnog odbrambenog organizovanja, bila dovedena u pitanje. Žumberčani su se na najbolji način iskazali i odbili sve optužbe kad su značajno doprineli porazu Turaka 1578. godine kod Drežnika.
Iste, 1578. godine Ivan Auersperg je imenovan za šestog žumberačkog kapetana. Vojnička služba Žumberčana bila je teška i naporna, posebno dugi marševi i nošenje vojne opreme, hrane itd. Ivan Auersperg je razrešen kapetanske dužnosti na svoj zahtev posle dve godine, a na njegovo mesto postavljen je njegov rođak (možda sin) Vuk Engelbert Auersperg (1580–1587). Nije sasvim jasan podatak po kome je, od 1584. do 1588. godine, žumberački husarski kapetan bio vojvoda Radul Daja Vuković. Predović misli da su u to vreme bila dvojica kapetana, što nije logično jer je Vuković bio po veri pravoslavan. On još jedanput spominje Radula Daju Vukoviča, ali tada kao vicekapetana 1604. godine. Sin Daje, takođe Radul Vuković, bio je po činu kapetan, ili zamenik žumberačkog kapetana. U svakom slučaju Auersperg i Vuković su komandovali delom vojske koja je 1584. godine teško porazila Turke kod Slunja. Grof Petar Erdedi postao je 1587. godine deveti kapetan. Pored Radula Daje Vukovića, u to vreme spominju se i vojvode Vraneš Latinčić, Ivan Čujičić, Vojo Garapić, Mikula Hraplinović, Vujica Popović i Miloš Grubačević.
Usmeno predanje žumberačkih uskoka sačuvalo je uspomenu na bitku kod Svete Jane 1593. godine, u okviru Dugog sisačkog rata. Te godine Hasan-paša Predojević haračio je sa svojom ordijom po jaskanskom i okićkom kraju, harajući i paleći, te odvodeći narod u roblje. To je izazivalo strah i paniku kod lokalnog stanovništva, pa su zbog silnih pustošenja odlučili da pozovu u pomoć žumberačke uskoke. Posle analize zatečenog stanja uskočko vođstvo je razradilo plan udara na neprijatelja, kako bi zaštitilo stanovništvo toga područja. Posle podizanja Karlovca pokazalo se da tvrdi grad nije sasvim dovoljan da zaustavi Turke u naletu prema Turopolju. Hasan paša se pripremao za borbu čitave naredne zime, dovodeći tešku artiljeriju i gradeći ponovo most preko Kupe, jer je prethodni odnela voda. Zauzevši na putu Drenčinu, Hasan-paša pada pod Sisak utaborivši se na desnoj obali Kupe. Hrišćanska vojska se istovremeno sakupila kod Želina u Turopolju, gde se skupilo pet do šest hiljada ljudi, žumberačkih uskoka, banskih i krajiških četa. Ne verujući u smelost hrišćanske vojske, Hasan-paša 22. juna 1593. godine napušta tabor sa svega 10.000 vojnika, ostavljajući drugi deo vojske na drugoj strani Kupe. U strašnom sudaru udarile su se vojske i za nepun sat našle su Hasan pašine čete smrt u Kupi i Odri. Žumberčani su podneli najveće žrtve jer se veći broj njih utopio i više stradao od ogromne mase Turaka u bekstvu, nego od njihovog oružja. Zajedno sa Hasan-pašom utopila su se i četiri sandžakbega. Pod vođstvom Juraja Lenkovića, naslednika karlovačkog generala Auersperga, osvojena su u Hrvatskoj Petrinja i Hrastovica. I u ovoj bici vidno mesto zauzimaju žumberački uskoci. Poslednji kapetan u XVI veku, Krištof Obričan, imenovan je na tu dužnost 1589. godine i obavljao je do 1601. godine. U njegovom mandatu se 1597. godine doselilo 1.700 novih porodica, od kojih su se samo neke smestile u Žumberak, a ostale oko Gomirja i Vrbovskog, i u Marindolu u Bojancima, kod Črnomelja (Slovenija). Obričana je nasledio Nikola Gregorijanac, koji je na dužnosti kapetana bio do 1609. godine, mada nije potpuno jasno da li je Obričan ponovo bio kapetan nekoliko meseci 1609. godine i da ga je nasledio Ernest Paradajzer.
Koliko su to bila hajdučka vremena govori nam podatak da je u Žumberku bilo više ubistava među ratobornim Žumberčanima, mada ovakva „rešavanja“ imovinskih, emotivnih i ličnih problema nisu strana ni u višim krugovima istih ljudi. Predović navodi da je Paradajzer 1612. godine ubio žumberačkog vojvodu Vujicu Herakovića, što potvrđuju i drugi izvori. Iste godine potvrdu za posedovanje imanja u Sopotima tražili su Gvozden i Rade Smičiklas. U vojnu službu u martu 1616. godine uzeto je oko 500 uskoka, na čijem čelu je bio kapetan Juraj Vivo. Ovo je bio velik broj regrutovanih u vojnu službu, ali nije pronađen izvor koji bi potvrdio suprotno. S Vivom Žumberčani nisu bili zadovoljni, pa su ga u maju 1620. godine ubili. Žumberčani su ga bacili kroz prozor na gradu Žumberku i glavnim krivcem je proglašen Dane Despotović, koji je i sam bačen kroz isti prozor. Međutim, postoje podaci koji govore da je to učinjeno u okviru velike uskočke pobune 1621. godine, koja je imala verski i socijalni karakter, odnosno da je uzrokovana prvim pokušajem unijaćenja. Pobunjenici su na mesto Viva postavili Danila Despotovića, rodom iz Sošica. Sledeći slučaj bio je kada su uskoci 1623. godine napali i opljačkali Kostanjevicu i potom ubili gradskog sudiju i jednog čoveka, te im oterali stoku.
Godine 1623. su kao hrabri i vešti ratnici nagrađeni Vujica Badovinac, Mihajlo Hranilović i Mihajlo Radišić. U narednom periodu od petnaest godina, imanja su dobili: Ivan Vujičić po pola imanja u Malom i Velikom Liješću; Vukman Pavijanović, ne zna se gde; Pavle Čolnić i njegova braća Matija, Gavrilo i Đurađ u Tupčini; Gavrilu Čolniću dodeljeno je zemljište koje je posedovao Vraneš Garapić; Mirku, Manojlu i Nikoli Kneževiću dodeljeno je zemljište Gornji Vitunj. Molbe za dodelu zemzišta podneli su i Ilija Dučić, Vuk Paunović i Rade Popović. Na osnovu tih podataka vidljivo je da su posedi dodeljivani i da su se uskoci dugo smeštali u jugoistočnom i severoistočnom delu Žumberka. Jedina darovnica u Radatovićkom kraju odnosi se na Mirka Goleša u Golešima, odnosno u Malom Liješću, i na Ivana Vujčića u Velikom Liješću tek 1630. godine.
Daniel Vrnešić, upravnik grkokatoličkog sjemeništa u Zagrabu, u svome članku „Žumberački krijes“ za 2013. godinu potresno svedoči o sudbini Žumberčana:
„Od doseljavanja uskoka u Križevačku kapetaniju (1540-1542), pa sve do požara koji je uništio grkokatolički manastir u Marči (1739), tijekom gotovo dva stoljeća, ovi su uskoci pripadali pod crkvenu nadležnost marčanskog vladike, a kasnije zbog nedostatka vlastitih svećenika i udaljenosti od matice u svih devet naselja podliježu asimilaciji. Osim gubitka uskočke vjere uslijedila je potpuna kulturna asimilacija koja se manifestira u potpunom nestajanju žumberačke uskočke narodne nošnje sa izvornim dinarskim narodnim vezom. Unatoč svim povijesnim nedaćama u narodu je ipak ostala svijest da su potomci kraljevih žumberačkih uskoka o čemu svjedoče još samo slavna prađedovska prezimena„.
Dalje, Vranešić navodi i danas najčešća prezimena u Žumberku:
Bolfan: Brnčić, Đurašević, Kovačević, Latković, Rapljenović, Severović, Selaković i Šajatović; Veliki Poganac: Bogdanović, Crljenica, Herak, Kekić, Kovačević, Marinković, Perić, Popović, Severović, Štibić i Šajatović; Vojkovac: Klisurić, Marinković i popović; Plavšinci: Milaković, Grubačević, Vujčić, Sekulić, Šajatović i Štrbac; Gornje Sredice: Kovačević, Krajačić, Milaković, Rajnović, Klisurić i Stakić; Trešnjevica: Bubanović, Vuković, Kordić, Rašić, Relić i Stanić; Rovište: Vučinić, Radmanović, Vuković, Gvozdanović, Kovačević, Reškovac, Crljenica, Ratković, Dobričić, Bulić i Rajković; Bolč: Bastašić, Vukić i Vuković; Vlaška Kapela: Bogdanović, Popović, Pavić, Petković, Vuković i Vidović; Salnik: Bukvić, Rašić, Krajačić, Bastašić, Vukšić, Garapić i Magovac.
Iako su sva navedena prezimena (i) žumberačka, ne bi se smela zaobići činjenica da su u pitanju kalničko-bilogorski Srbi. Kalničko-bilogorski Srbi nastanjivali su do ratova devedesetih godina, prostor severozapadne Hrvatske, od reke Ilove na istoku, planine Kalnik na zapadu, Podravine na severu i Moslavine na jugu. Živeli su u dvadesetak manjih naselja. Uz žumberačke i gomirske Srbe pripadaju najzapadnijoj grani srpskog naroda, koje je turska invazija pokretala na zapad. Potomci su Srba iz raznih oblasti Balkanskog poluostrva, od Stare i Južne Srbije, Crne Gore i njenih plemena, Brđana, Bosne, Hercegovine, Raške i današnje Vojvodine. Tokom XVI veka česte su bile migracije u ove zapadne krajeve, kao i preseljavanja stanovništva unutar njih. Imamo brojne podatke o poreklu žumberačkih prezimena koja vidimo da su došla iz Srbije: Gvozdenovići su došli sa Ibra, Selakovići iz Starog Vlaha, Klisurići i Keserići od Poljanice; Šiljci, Crljenice i Strahinjići iz Stare Srbije; Ratkovići, Vujčići, Rajići, Radoševići iz Hercegovine; Obradovići, Bastašići, Herak, Herakoviči, Grubači, Grubačevići, Bjelopavlović, Đurašević iz Crne Gore…
Sa novim seobama Srba na područje Hrvatske početkom XVII veka i pomeranjem i utvrđivanjem granice prema istoku, Žumberčani su vojnu službu sve češće izvršavali zajedno sa Srbima iz drugih krajeva. Iako je većina služila u Slunjskoj kapetaniji, ne mogu se više prikazivati kao većina, već samo u zajednici sa ostalim Srbima graničarima. Aleksa Ivić, istoričar Srba u Habzburškoj monarhiji, naglašava da se i u tim uslovima u nekim dokumentima nalaze izričite oznake da se radi o vojnicima Srbima rođenim u Žumberku. Dokumenti se odnose na duži period, od 1602. do 1690. godine, a navode se poimenično. U spisku Srba vojnika iz 1644. godine, i pored velike sličnosti ili istovetnosti imena i prezimena sa Srbima vojnicima iz drugih krajeva, sa sigurnošću se može utvrditi da je među njima bilo dosta Žumberčana. Ovde su navedena imena za koje se pouzdano zna da su Žumberčani:
Rade Dimitrović, Petar, Jovan i Nikola Šišmanović, Petar Hranilović, Jakša Šajatović, Ivan Hranilović, Vukman Heraković, Vujin Šajatović, Ivan Milaković, Ivan Delivuković, Radul Paunović, Ivan Delišimunović, Gavrilo Badovinac, Petar Hranilović, Ilija Šajatović, Grubiša Hraplinović, Ivan Šimraković, Dragija Vujičić, Radosav Vuković, Vojin Obradović, Ivan Sekulić, Janko Popović, Nikola Ratković, Janko Predojević, Janko LJubanović, Mika Damjanović, Filip Dučić, Vukman Đurašević, Vujin Vukšić, Petar Heraković, Ilija Severović, Mikula Hraplinović, Marko Klisurić, Ivan Bastašić, Radul Šajatović, Vujin Badovinac, Ivan Pavlović, Radul Šobatović, Vukan Vidinović, Mikula Severović, Vujačko Hraplinović, Radojica Galović, Vuk Radatović, Vujica Popović, Stepan Vučinić, Mikula Dejanović, Janko Hranilović, Jure Hranilović, Pavle Delišimunović, Janko Janković, Jurica Predojević, Miko Predojević, Milak Rajaković, Pero Milaković, Toma Gvozdanović, Petar Garapić, Jurica Šajatović, Vukmnan Heraković, Jurica Despotović, Ivan Milaković, Tomaš Radić, Kristof Delišimnović, Matija Radatović, Filip Predojević, Ivan Predojević, Milisav Paunović, Petar Paunović, Janko Badovinac, Miko Šajatović, Radul Šajatović, Petar Delišimunović, Ivan Delivuković, Gavrilo Badovinac, Vujin Stanišić, Vukman Šajatović, Mile Heraković, Mihailo Kordić, Vid Rašić, Pavle Dragišić, Tomica Severović, Stipan Bastašić, Petar Gvozdanović, Novak Heraković, Ivan Dančulović, Ilija Badovinac, Vukman Đurašević, Rade Šajatović, Mihailo Milaković, Vuk Severović, Vuk Hraplinović, Mihailo Galović, Jure Preradović, Ilija Hranilović, Milak Verinčić, Petar Šobatović, Ivan Severović i Miho Gvozdanović i drugi.
Drago Roksandić, verovatno najbolji savremeni poznavalac i najplodniji istraživač prošlosti i sadašnjosti Srba u Hrvatskoj, pridaje izuzetan značaj istraživanju i podacima koje nam je ostavio dr Aleksa Ivić o Srbima Žumberčanima. Roksandić smatra da se taj dokument može svrstati među najvažnije poznate krajiške popise, jer sadrži imena i prezimena, podatke o statusu u krajinskoj vojnoj službi i mestima u kojim su pojedinci živeli. Roksandić smatra da pored ovih većina krajiških dokumenata ima mnogo skromniji značaj. Ukazuje i da je dokument iz 1551. godine, iako istorijski veoma dobro poznat, istraživački veoma malo korišćen, kao i da nije redak slučaj da bude povod ozbiljnih nesporazuma.
***
Preveravanje i odnarođavanje žumberačkih uskoka U zemljama severno od Save i Dunava, koje su bile pod austrijskom vlašću, nametanje unije pravoslavnom srpskom življu vršeno je mnogo pre masovnog preseljenja Srba pod patrijarhom Arsenijem III Crnojevićem (Čarnojević). Na doseljenike, koji su se tamo nastanjivali još od polovine XVI veka, vršen je pritisak da pređu direktno na katolicizam, ili bar na uniju. Državne vlasti su bile revnosni pomagači pri ovome poslu, i pored Vlaških statuta (Statuta Valachorum) prvog kodifikovanog zakona koji reguliše sveobuhvatno pravno, versko, imovno stanje među doseljenim Vlasima (Srbima). Iako je još pre Statuta Vojna granica izuzeta ispod nadležnosti Hrvatskog sabora i stavljena pod neposrednu upravu Beča, od jeseni 1625. godine počeo je jak pritisak na pravoslavne u Žumberku. Za predstavnike austrijskih vlasti bilo je neshvatljivo da im najnesigurniju granicu prema Turskoj čuvaju pravoslavni, šizmatici. U to vreme nalazilo se tu oko 2.000 Srba pod oružjem, u Slavoniji ih je bilo 6.000 a u Primorskoj granici 1.000. Svi graničari i njihove porodice bili vezani za svoju veru, i vlasti su zbog toga morale voditi računa da ne prenagle u naturanju unije. Petar LJubić, rektor zagrebačke jezuitske kolegije, predlagao je, „da se u Zagrebu osnuje jedan seminar na trošak donjoaustriskih zemalja i da se u taj seminar dovode žumberačka srpska deca, siromašna i bez roditelja, da se tamo poduče katoličkoj veri i ceremonijama. Ova deca, kad svrše školu, imaće zadatak, da svoje sunarodnike izvedu iz zablude i privedu u krilo katoličke vere“.
Uporišta pravoslavlja u krajevima oko Žumberka bili su manastiri Gomirje, Marča i Lepavina, koje su posećivali srpski patrijarsi. Oko manastira Marče vođena je duga i oštra borba: on je oduziman od srpskih pravoslavnih kaluđera i ponovo im vraćan. Bilo je pravoslavnih kaluđera, koji su prividno primali uniju, da bi je odbacili čim im se ukaže pogodna prilika. Uporedo sa oslobođenjem krajeva severno od Save i Dunava od turske vlasti dolazilo je i širenje unije. Kad je posle pobede nad Turcima kod Haršanja, 12. avgusta 1687, Baranja bila očišćena od Turaka, počele su jezuite veoma živ rad na prevođenju Srba u krilo katoličke crkve. Po izveštaju jezuite Prentalera, broj tada pokatoličenih Srba iznosio je 15.000 duša. Jovan Radonić kaže da je zauzimanjem drugog jezuite, Franje Ravesa, izvršen 18. januara 1690. godine u Pečuju, svečan prelaz izvesnog broja Srba na katolicizam. Za uniju je radio Jov Rajić, iguman manastira Orahovice, brat Longina Rajića, koga je, 30. marta 1688. godine, car Leopold I postavio za unijatskog vladiku u Sremu. Posle Rajićeve smrti car je 31. marta 1694. godine postavio za njegovog naslednika Petronija LJubibratića, koji je ranije bio generalni vikar beogradsko-sremskog mitropolita. Petronije je bio brat mitropolita Simeona LJubibratića, koji je kasnije otišao u Boku Kotorsku i tamo umro između 1696. i 1702. godine. LJubibratić je jedno vreme živeo u Sentandreji, gde su ga katolički krugovi pridobili za uniju.
Literatura:
- Istorija naroda Jugoslavije II, Prosveta, Beograd 1960;
- Vukšić D, Žumberački uskoci, Unijaćenje i odnarođivanje, SNV Zagreb 2015;
- Dadovinac, Nenad, Žumberak, porodična kolijevka Badovinaca, putopisi;
- Carin, Nenad, Žumberački uskoci, Povijest naših krajeva, 2016;
- Manojlo Grbić, Karlovačko vladičanstvo, u Karlovcu 1891.
- Drago Roksandić, Etnos, konfesija, tolerancija, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb 2004.
- Daniel Vranešić, Žumberački krijesovi za 2013.
- Johan Hajnrih Šviker, Politička istorija Srba u Ugarskoj, Novi Sad 2001.
Ostavi komentar