Autor: dr Jelena Todorović Lazić
Zagađenje od industrijskih aktivnosti može negativno uticati kako na ljude, tako i na životnu sredinu. Kroz sveobuhvatan pristup – koji predviđa Direktiva o industrijskim emisijama – Evropska unija ima za cilj da osigura visok nivo zaštite ljudskog zdravlja i životne sredine, uz istovremeno jačanje inovacija i konkurentnosti. Direktiva utvrđuje glavne principe za izdavanje dozvola i kontrolu postrojenja na osnovu integrisanog pristupa i primene najboljih raspoloživih tehnika za postizanje visokog nivoa zaštite životne sredine, uzimajući u obzir troškove i koristi.
Zagađenje vazduha i/ili vode u vezi sa emisijama iz postrojenja u energetskom sektoru predstavlja glavni izvor zagađenja za jedanaest država članica EU (Bugarska, Češka Republika, Estonija, Finska, Grčka, Republika Irska, Portugalija, Rumunija, Slovačka). Za sedam zemalja, emisije iz sektora intenzivnog uzgoja živine i svinja predstavljaju najveći deo emisija.
Politika zaštite vode u EU ima značajan potencijal za ublažavanje klimatskih promena, pod uslovom da se sada preduzmu delotvorne mere. Komisija je zaključila da su se znanje i izveštavanje o Okvirnoj direktivi o vodama značajno poboljšali. Ona je uzela u obzir rezultate EU konferencije o vodama iz 2018. godine u Beču, koja je omogućila svim zainteresovanim stranama i državama članicama da obezbede informacije o primeni EU zakonodavstva o vodama.
Na osnovu druge generacije planova država članica za upravljanja rečnim slivovima, Komisija je ocenila usklađenost sa ciljevima Okvirne direktive o vodama i zaključila da se ona postepeno povećava. Međutim, put ka potpunoj usklađenosti sa ciljevima Okvirne direktive o vodama do 2027. godine, u ovoj fazi izgleda kao teško ostvariv.
Države članice će imati koristi od veće uključenosti svih relevantnih aktera na tržištu i civilnog društva kako bi osigurale efikasnije sprovođenje načela zagađivač plaća. Iako je određeni broj država članica preduzeo dobre mere, uključujući investicije, poboljšanje kvaliteta vode će i dalje zahtevati određeno vreme za mnoge rečne slivove. Dok je većina podzemnih voda postigla dobar status, manje od polovine površinskih voda je u dobrom stanju. Gradske otpadne vode se još uvek ne tretiraju kao što bi trebalo. Napredak zavisi od toga da li države članice daju prioritet investicijama za gradska postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Zagađenje vode od nitrata uzrokovano intenzivnom poljoprivrednom praksom smanjilo se u Evropi u poslednje dve decenije. Međutim, uprkos ovom pozitivnom opštem trendu, zagađenje nitratima i dalje izazivaju probleme u mnogim državama članicama, budući da se pritisak poljoprivrede na kvalitet vode još uvek povećava u nekim oblastima.
Luksemburg i Portugalija su postigle zadovoljavajući nivo usklađenosti sa zahtevima Direktive o tretmanu gradskih otpadnih voda, uprkos poteškoćama u prošlosti. To su dobri primeri kako odlučne javne investicije koje se bave pitanjima usklađenosti mogu smanjiti ekološke rizike i zaštititi građane u svakodnevnom životu.
Propisi o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju hemikalija (REACH) kao i propisi o klasifikaciji, obeležavanju i pakovanju supstanci i smeša (CLP), predstavljaju najvažnije propise u ovoj oblasti. Jun 2018. godine, bio je krajnji rok za registraciju poslednje serije supstanci prema REACH-u, tj. one proizvedene ili uvezene u jednoj toni ili više. To znači da je ova Direktiva tek u potpunosti počela da se primenjuje 2018. godine.
Italija koristi mrežu Evropske komisije za preduzetništvo u cilju poboljšanja svesti o ulogama i obavezama u okviru REACH-a, što predstavlja poseban izazov s obzirom na veliki broj mikro i malih i srednjih preduzeća u hemijskom sektoru u ovoj zemlji. Holandska vlada priprema Nacionalnu agendu za bezbednost hemikalija, inicijativu osmišljenu da promoviše bezbedne materijale i proizvode koji mogu da zamene opasne hemikalije.
Finansijski podsticaji i ekonomski instrumenti nude efikasan način za ostvarivanje ciljeva politike zaštite životne sredine. Izveštaji država članica pružaju nam uvid u analizu poreza na životnu sredinu, postepeno ukidanje subvencija koje štete životnoj sredini i zelene javne nabavke. Namensko finansiranje je često neophodno za postizanje ekoloških ciljeva. Takva sredstva mogu doći iz EU, ali i iz nacionalnih javnih fondova, kao i iz kredita Evropske investicione banke i nacionalnih banaka.
Odnos poreza na životnu sredinu prema BDP-u varira od 1,7% do 4%. Nekoliko država članica uvelo je poreze vezane za životnu sredinu u 2017. godini. Međutim, poreske olakšice za privatnu upotrebu službenih automobila i dalje postoje u pojedinim državama članicama, što otežava napredak u rešavanju zagušenja u saobraćaju i zagađenja vazduha. U nekim državama članicama postoji problem sa efektivnim korišćenjem fondova EU, ponekad uzrokovanim nedovoljnim kapacitetima administracija.
Austrija je uspostavila platformu i službu za pomoć kako bi olakšala razmenu iskustava između službenika koji se bave zelenim javnim nabavkama na različitim nivoima vlasti. Poljska ima naknadu za otpadne vode, čiji se prihod koristi za ulaganja u zaštitu životne sredine. U Švedskoj su 2018. godine uvedeni porezi na hemikalije, vazdušni saobraćaj kao i sistem indeksacije ekoloških poreza. Hrvatska ima naknadu za javnu korist od šuma, koja zahteva od kompanija da finansijski doprinose upravljanju šumama.
EU je posvećena jačanju zakona u oblasti politike zaštite životne sredine i njihovoj primeni na globalnom nivou, između ostalog i podrškom procesu globalnog Pakta za životnu sredinu, koji je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN) u maju 2018. godine. Pariski sporazum o klimatskim promenama od presudnog je značaja, te Komisija i države članice aktivno rade na njegovoj potpunoj implementaciji. Pored toga, kao deo svojih međunarodnih obaveza i u svetlu globalne prirode ekoloških izazova, EU je posvećena zaštiti životne sredine i u partnerskim zemljama kroz mehanizme međunarodne saradnje i razvoja.
Dobra implementacija politike zaštite životne sredine u EU je od suštinskog značaja za postizanje ciljeva održivog razvoja dogovorenih 2015. godine. To se posebno odnosi na ciljeve zaštite vodenih ekosistema od zagađenja i održivog korišćenja vode, održive potrošnje i proizvodnje, zaštite morskih ekosistema. Da bi se uhvatili u koštac sa nedostacima u sprovođenju politike zaštite životne sredine EU, ključno je imati efikasne institucije i poboljšati koherentnost politika, kao i stimulisati saradnju sa više zainteresovanih strana. Ciljevi održivog razvoja, takođe, stimulišu integraciju jer povezuju politiku zaštite životne sredine, socijalnu i ekonomsku politiku, u koherentan okvir. Mnoge države članice još uvek treba da potpišu i ratifikuju, jedan ili više multilateralnih sporazuma o zaštiti životne sredine.
Kvalitet javne uprave država članica ima značajan uticaj na rezultate javnih politika u EU. Prema studiji iz 2018. godine, kvalitet javnih usluga u nekoj državi korelira sa stepenom poverenja u javnu upravu. Pregled sprovođenja politike zaštite životne sredine za 2017. godinu identifikovao je niz zajedničkih uzroka nedostataka u implementaciji u vezi sa upravljanjem.
Što se tiče napretka koji je ostvaren od 2017. godine, važni su standardi za transparentnost, učešće javnosti i pristup pravosuđu koji su postavljeni Arhuskom konvencijom, ali oni još nisu u potpunosti ostvareni širom EU. Uredba o upravljanju energetskom unijom i klimatskim akcijama stupila je na snagu u decembru 2018. godine i značajno će ojačati integraciju između energetske, klimatske i politike zaštite životne sredine, posebno sa obavezom država članica da pripreme nacionalne energetske i klimatske planove.
Povećana transparentnost jasno doprinosi uspešnijoj implementaciji. Države članice trebalo bi da više iskoriste digitalne mogućnosti kako bi poboljšale transparentnost informisanja javnosti o stvarnom stanju životne sredine na lokalnom, odnosno, regionalnom nivou. Uprkos opštem trendu napretka, države članice i dalje moraju da poboljšaju pristup informacijama o životnoj sredini, posebno prostornim podacima i uslugama (Direktiva o pristupu informacijama o životnoj sredini i Direktiva o javnom sektoru).
Ostvarivanje ciljeva koje postavlja politika zaštite životne sredine EU ne zavisi samo od primene zakona, već zahteva i da se pitanja zaštite životne sredine integriše u druge politike što se može ilustrovati primerom Zajedničke poljoprivredne politike. Ova politika može značajno doprineti ekološkim i klimatskim ciljevima, kao što su zaustavljanje gubitka biodiverziteta, smanjenje degradacije zemljišta i tla, osiguranje kvaliteta vode, smanjenje emisija amonijaka, te upravljanje i smanjenje emisije gasova sa efektom staklene bašte. Nedavne reforme Zajedničke poljoprivredne politike donele su obećavajuće promene u smislu poboljšanja usklađenosti.
Politika i zakoni koje donose različiti organi u različitim sektorima trebalo bi da budu koherentni i zasnovani na zajedničkoj logici, naučnim dokazima i dobroj upotrebi dostupnih tehnologija. Pored toga, međusektorski sastanci na političkom nivou (npr. zajednički sastanci formacija Saveta) i zajednički projektni timovi pružaju sredstva za identifikaciju, analizu i rešavanje problema slabe integracije. Učenje od kolega („vršnjaka”) pokazalo se kao važan instrument u poboljšanju sprovođenja politike zaštite životne sredine. Instrument TAIEX-EIR Peer to Peer dobro je prihvaćen od strane nacionalnih organa koji sprovode politiku zaštite životne sredine. Tokom 2018. godine, sve države članice bile su uključene u najmanje jedan takav projekat (19 projekata je izvršeno tokom 2018. godine).
U nekoliko država članica primetan je nedovoljan broj zaposlenih u sektoru zaštite životne sredine i ovaj nedostatak kapaciteta i resursa utiče na njihovu sposobnost da sprovedu ovu politiku. Integracija ekoloških ciljeva sa drugim ciljevima često je slaba i to ima negativne efekte i na sprovođenje. Bolja integracija ovih ciljeva u fazi kreiranja politike od suštinskog je značaja za uspeh svake od relevantnih oblasti politike. Trenutni napredak u stvarnoj implementaciji je suviše spor i bolja integracija može biti ključna za promene. Situacija se može poboljšati, samo ako se briga o životnoj sredini uzme u obzir prilikom kreiranja javnih politika sa značajnim uticajem na životnu sredinu, kao što su energetika, transport i poljoprivreda.
Izveštaji država članica su jasno ukazali da neefikasnost javne uprave predstavlja još jedan važan uzrok za lošu implementaciju. Komisija se već bavi kvalitetom javne uprave i upravljanja u kontekstu Evropskog semestra, kroz strukturne i investicione fondove, program podrške strukturnim reformama i posebne instrumente.
Implementacija politike zaštite životne sredine zavisi od aktivnog angažovanja velikog broja zainteresovanih strana, javnih i privatnih, od donosilaca odluka do građana, preduzeća i industrije. Takav širok spektar zainteresovanih strana može se aktivirati samo ukoliko im se relevantne informacije učine dostupnim. Transparentnost informacija relevantnih za životnu sredinu nadilazi zakonske obaveze: to je preduslov za efikasnu saradnju.
Ostavi komentar