Autor: Msr Ognjen Karanović, istoričar
Španska groznica se vezuje za period od 1918, poslednje ratne godine, do marta 1920. Ipak, najveći broj žrtava tzv. „španske gospođe“ zabeležen je u samo nekoliko jesenjih meseci 1918. Iako su ljudske civilizacije već odavno bile upoznate sa bolešću zvanom grip ili influenca (Influenza di freddo, Influence of the cold), pre 1918. godine niko nije pretpostavljao da posledice gripa mogu biti toliko dramatične. Nakon uobičajenog početka bolesti – malaksalost, povišena temperatura, gušobolja, glavobolja i slično, kod ovog gripa ubrzo su nastupali teški simptomi – komplikacije u funkciji pluća često praćene ozbiljnom bronhopneumonijom. Na koži pacijenata mogle su se uočiti tamne fleke, a ubrzo bi i poplaveli zbog nedostatka kiseonika, budući da su im se pluća punila penušavom, krvavom tečnošću. Mnogi su razvijali i sepsu. Praktično, ljudi su se davili u sopstvenim tekućinama. Smrt je nastupala za samo nekoliko dana ili za samo nekoliko sati u nekim zabeleženim slučajevima. U odnosu na sezonski grip kakav poznajemo, španska groznica je imala još jednu specifičnost. Naime, komplikacije usled infekcije virusom, pa i smrtni ishod, uobičajeno se očekuju kod starijih ljudi i onih koji imaju hronične bolesti. Španski grip, međutim, najviše je odnosio živote mladih i zdravih ljudi, starih između 20 i 40 godina. Letalnost ovog virusa bila je desetinama puta veća od svih uobičajenih sojeva virusa gripa. Tokom perioda pandemije, procenjuje se da je virus inficirao oko 500 miliona ljudi, a od posledica je umrlo između 20 i čak 100 miliona, koliko iznose neke novije procene. U poređenju sa brojem žrtava ratnih dejstava tokom četvorogodišnjeg rata, koje iznose 17–20 miliona ljudi, biološki agens se pokazao višestruko efikasnijim ubicom. Neobična priroda ovog virusa odražavala se i na neuspešne pokušaje da se rekonstruiše mesto njegovog porekla, tj. centar širenja. Iako ova misterija ni do danas nije rešena, savremena nauka je pružila nekoliko hipoteza o kojima ću kasnije nešto napisati. Za sada je važno razumeti da su za lekare toga doba epidemiološki podaci predstavljali nerazmrsivu zagonetku – izgledalo je da je bolest buknula istovremeno u brojnim međusobno udaljenim mestima (u SAD, evropskim državama i na ostalim kontinentima), što je potpuno odstupalo od logičnog očekivanja da se, uporedo sa geografskom udaljenošću od mesta nastanka virusa, epidemija sve kasnije pojavljuje. Jedan izveštaj američkih lekara iz decembra 1918. naglašava ovaj problem: „Najistaknutija činjenica je ekstremna brzina kojom se epidemija širila nakon što je dostigla proporcije epidemije u prvom zahvaćenom regionu… Činjenica ništa manje zastrašujućeg značaja je i to što je bolest dostigla epidemijske razmere u brojnim lokalitetima u centralnim, severnim, južnim i zapadnim delovima zemlje u isto vreme kao i duž severoistočne obale“. Treba imati na umu da su američki lekari polazili od pretpostavke da je virus stizao vojnim brodovima iz Evrope, gde su se odvijala ratna dejstva, te je istovremeni obrazac širenja kroz čitavu Ameriku naprosto odstupao od takvog scenarija.
Kao što smo napomenuli, prvi talas pandemije španske groznice započeo je u proleće 1918. Za njim su usledila dva talasa koja su odnela najveći broj života. Drugi pandemijski talas započeo je u jesen 1918, a treći u zimu 1919. Geografska lokacija prve pojave pandemičnog virusa nije poznata, a postoji mišljenje da je bolest nazvana španskom zbog toga što Španija nije bila učesnik rata, te se o bolesti od samog početka otvoreno pisalo u štampi, za razliku od drugih zemalja gde je bila prisutna jaka cenzura. Podataka o broju obolelih i umrlih u našoj zemlji tokom španske groznice ima malo, čemu su uzrok složene ratne okolnosti i stvaranje nove države upravo u vremenu kada je bolest bila prisutna. Međutim, gotovo sigurno je bolest uzela veliki danak, kao i u drugim evropskim državama. Bolest se javila kod srpskih vojnika u aprilu na Krfu, a u julu na Solunskom frontu. Kakve je posledice epidemija španskog gripa, pre 102 godine, ostavila na Valjevo i ovaj deo Srbije, predmet je istraživanja koje je u toku. Preliminarna istraživanja ukazuju da je na teritoriji Kameničkog sreza Valjevskog okruga od ove bolesti umrlo više od 900 ljudi. Ako se zna da je u Prvom svetskom ratu u ovom srezu poginulo 3.700 ljudi, ispostavlja se da je bezmalo jedna četvrtina svih žrtava stradala za nepuna dva meseca trajanja epidemije, od kraja oktobra do početka decembra 1918. godine. Na teritoriji sedam sela, koja su gravitirala crkvi u Rabrovici kod Valjeva, 1918. godine, među 77 preminulih parohijana za njih 18 je navedeno da su umrli od španske groznice. Prvi opsežniji rad o španskom gripu u Srbiji pre osam godina objavio je dr Milorad Radusin iz Novog Sada, a danas se sa njim tom temom bavi dr Vladimir Krivošejev, istoričar iz Valjeva, uz značajnu pomoć Sekcije za istoriju medicine Srpskog lekarskog društva. Lekarka britanske misije dr Izabel Emsli Galovej Haton zapisala je pred kraj 1918. godine u Vranju da su „demobilisani ratnici iz ovog kraja koji su se vraćali sa fronta zaticali puste kuće. NJihove žene, deca, svi redom, pomrli su od španske groznice samo koji dan pre njihovog dolaska kući. Skoro svuda se čuo lelek i naricanje, umesto smeha i veselja“.
Pre početka španske groznice, a od 1890. godine, smatralo se da influencu izaziva Haemophilus influenzae (Pfajferov bacil). Pfajfer je ovu bakteriju pronašao tokom pandemije influence 1889 – 1890. godine. Tokom trajanja španske groznice javlja se sumnja u pogledu tačnosti navođenja Pfajferovog bacila kao etimološkog uzročnika influence. Petog oktobra 2005. objavljeno je da je rekonstruisan, odnosno praktično ponovno oživljen uzročnik španske groznice. Rekonstrukciju su izveli naučnici iz Si Di Sija (Centers for Disease Control and Prevention) iz Atlante, u saradnji sa naučnicima Instituta za Patologiju američke vojske i Mount Sinai School of Medicine. Naučnici se nadaju da će detaljnim proučavanjem virusa španske groznice u potpunosti izučiti osnovu virulencije i patogenosti virusa influence. Velika pažnja je usmerena na ova izučavanja zbog globalnog straha da bi aktuelni ptičiji grip, izazvan virusom influence A (H5N1), mogao izazvati pandemiju poput one 1918–1919. godine. Upoređivanjem virusa španske groznice i aktuelnog virusa ptičijeg gripa nastoje se izvući zaključci o tome koliko je blizu ili daleko virus ptičijeg gripa od pandemične sposobnosti. Naučnici smatraju da gotovo zasigurno rekonstruisani virus španske groznice ne bi izazvao bolest takvih razmera kao 1918. godine u slučaju izlaska iz laboratorije. Razlog tome je globalni imunitet koji je stvoren kontaktom sa H1N1 virusima influence.
Pandemija gripa H1N1 u SAD 1918. bila je jedna od najtežih pandemija izazvana virusom u novijoj istoriji u Sjedinjenih Američkih Država ali i celokupnog čovečanstva, koja je označena najvećom težinom 5. Kolika je bila njena težina ilustruju podaci da je na globalnom nivou, prema procenama obolelo oko 500 miliona ljudi ili jedna trećina svetske populacije, a da je broj umrlih, takođe prema proceni, bio najmanje 50 miliona širom sveta. Od tog broja u SAD je 675.000 ljudi umrlo, dok je 22 miliona stanovnika zahvatila bolest. Kako se epidemija javila u poslednjoj godini Prvog svetskog rata sa američkim trupama koje su se sa fronta vratile u Sjedinjene Američke Države nakon borbi u Evropi, bolest se ubrzo pojavila u Bostonu i Filadelfiji, pre nego što se proširila širom Severne Amerike. Sve je počelo 19. septembra 1918. kada je grip stigao u mornaričku bazu u Filadelfiji u kojoj je za nekoliko dana 600 mornara zahvatila bolest. Devet dana kasnije, nadalje širenje gripa uticao je miting u slavu veterana Prvog svetskog rata, koji je okupio 200.000 učesnika na ulicama Filadelfije. Do 1. oktobra registrovano je 635 novih slučajeva, a nakon ovog mitinga Filadelfija je ubrzo postala grad s najvećim brojem smrtnih slučajeva od gripa u SAD. Kombinacija brojnih faktora uzrokovala je da Filadelfija posebno teško pogodi epidemiju gripa. Grad je s kraja 1918. godine već imao oko 1,7 miliona stanovnika, a bilo je u gradu i dodatnih 300.000 ratnih veterana. Mnogi ljudi, posebno siromašni radnici i doseljenici iz najniže klase i Afroamerikanci, živeli su i radili u prenaseljenim, nehigijenskim uslovima. Lekari i drugo osoblje u javnom zdravstvu nisu shvatili uzrok ni lek za ovu bolest, niti su imali potrebna medicinska saznanja kako bi se pravilno borili s njom. Nedeljama, ne samo da nije ozbiljno shvaćena epidemija gripa, već su službenici javnog zdravstva potcenjivali njenu ozbiljnost i precienjivali sopstvene sposobnost da epidemiju mogu da stave pod kontrolu. Na tok epidemije uticala je i činjenica da je veliki broj lekara i medicinskih sestara bio angžovana u ratnim operacijama širom Evrope, tako da je manjak medicinskog osoblja ozbiljno opteretilo svaku bolnicu širom SAD. Kako bi se suprotstavili ovoj pošasti pomoć zdravstvenom sistemu SAD pružali su brojni studenti, profesori i lakše oboleli od ove bolesti, koji su se dobrovoljno prijavili za rad u bolnicama kako bi pomogli u borbi protiv epidemije. Pensilvanija je bila jedna od država koja je najteže pogođena, jer se suočila se sa preko 60.000 smrtnih slučajeva. Filadelfija je izgubila oko 12.000 ljudi i imala je oko 47.000 prijavljenih slučajeva u samo četiri nedelje. U samo prvih šest meseci u Filadelfiji je bilo oko 16.000 smrtnih slučajeva i pola miliona slučajeva gripa.
Na osnovu analize genoma originalnog virusa iz 1918. (iz prepariranih uzoraka tkiva i smrznutog tela), poznato je da taj soj virusa pripada tipu A, podtipu H1N1. Na osnovu filogenetskog poređenja ovog genoma sa genomima svih drugih poznatih sojeva virusa gripa, utvrđeno je da je on najsličniji ptičjim virusima. Zbog toga je verovatno da španski virus jeste originalno ptičji, odnosno da je virus ptice stekao sposobnost da inficira sisare – čoveka i svinju. Dakle, ovde se nije radilo o kombinovanju molekula RNK između dva različita virusa, već o postepenijem prilagođavanju, kroz mutacije ptičjeg virusa na sisarske ćelije. U tom smislu postoje dve mogućnosti: španski virus je prenet sa ptice na svinju mnogo godina pre prelaska na ljude (možda i 30 godina), ili je prvobitno prenet sa ptice na čoveka i dugo cirkulisao u ljudskim populacijama, sa blagim zdravstvenim efektima, uz postepeno unapređivanje sposobnosti da se prenosi sa čoveka na čoveka. To bi značilo da je čovek kasnije zarazio svinju. Postepeno sticanje sve monstruoznijih svojstava španskog virusa uklapa se i u saznanje da je prvi talas pandemije 1918. podrazumevao da je virus dostigao visoku infektivnost, ali uz blaže zdravstvene probleme inficiranih osoba. Veliki broj zaraženih ljudi, uz izrazitu sposobnost umnožavanja virusa u ćeliji, dramatično je uvećao verovatnoću mutacija u genima koji će virusu omogućiti da prodre duboko u pluća (što nije karakteristika uobičajenih virusa gripa) i izazove drastične posledice, kako se i dogodilo u jesen iste godine. Zanimljivo je da nije bilo potrebno previše promena da bi virus ostvario takav uspeh.
Genomske analize su pokazale da su mutacije dovele do toga da u ukupnim proteinima virusa bude promenjeno svega 25 do 30 amino-kiselina (od ukupno 4000) i da je to bilo sasvim dovoljno da virus postane ubica. U glikoproteinu H desile su se dve promene – jedna koja je omogućila da virus napadne sisarsku ćeliju i druga da preferira sisarsku umesto ptičje ćelije. Imajući sve ove podatke u vidu, razvijeno je nekoliko hipoteza o tome gde je nastao španski virus i kojim putevima se širio. Potpuno je jasno, naravno, da su ratne okolnosti promenile ponašanje ljudi utičući na to da se oni grupišu u velikom broju na malim prostorima, kao što su vojni kampovi ili ratne bolnice gde su lečeni brojni ranjenici i žrtve hemijskog oružja. To je značajno povećalo stopu cirkulisanja virusa među ljudima i omogućilo da virus vrlo efikasno evoluira ka svojoj monstruoznoj formi. Pored toga, kretanja četa vojnika s jednog na drugi kraj sveta krčila su put i raznošenju virusa u sve ćoškove planete. Dakle, uporedo sa ratom i potpomognuto ratom, godinama se u mikrosvetu odvijala evolucija najefikasnijeg ubice. A gde je bio geografski epicentar španskog virusa? Kao što smo već rekli, to nije bila Španija. Prema jednoj ideji, virus iz 1918. nastao je u Kanzasu, u mestu gde su bili stacionirani vojnici u blizini farme svinja. Slična ideja postoji i za Austriju, ali i za Francusku, tačnije mesto Etapl na severu Francuske, gde su se nalazili prenatrpani vojni kampovi i vojna bolnica. Načelno, u blizini svih vojnih kampova nalazilo se puno svinja i živine za prehranu vojske. Postoji mogućnost da je virus, makar u nekoj svojoj blažoj formi, stigao iz Kine tokom prvih godina rata i to preko nekog od 96 hiljada kineskih radnika koji su mobilisani da opslužuju britanske i francuske trupe. Slična mogućnost se pominje i za dolazak kineskih moreplovaca u SAD, pri čemu se sugeriše da je u svoju konačnu, ubitačnu formu virus mutirao u blizini Bostona, a da je onda prenet u Francusku, te odatle širom evropskog fronta, a ubrzo i na sve druge kontinente. Verovatno je da, zbog izuzetno brzog širenja i dostizanja epidemijskih razmera, nikada nećemo biti sigurni gde je tačno nastao ovaj „masovni ubica“.
LITERATURA
Jeffery K. Taubenberger and David M. Morens, “1918 Influenza: the Mother of All Pandemics“, Centers for Disease Control and Prevention (www.cdc.gov/eid), Vol. 12, No. 1, January 2006.
Dr Aleksa Savić, „Influenca“, Štamparska radionica Ministarstva Vojnog, Solun, 1918.
The American Experience, A Letter from Camp Devens, Massachusetts, 1918,(www.pbs.org/wgbh/amex/influenza)
Dr Jov. St. Kujačić, „Influenca ili grip“, Štamparija Glavnog Saveza Srpskih zemljoradničkih Zadruga, Beograd, 1931.
Reasearchers Reconstruct 1918 Pandemic Influenza Virus; Effort Designed to Advance Preparedness, CDC, (www.cdc.gov), October 5, 2005.
Komentari
Nastao u laboratorijama USA čiji su vlasnici Rok Feler ovi.
Ostavi komentar