Autor: Miloš Savin, istoričar
Kao posledica specifičnih političkih i socijalnih okolnosti karakterističnih za Ugarsku krajem XIX veka nastala je Socijaldemokratska stranka u Ugarskoj, odnosno Mađarskoj. Osnivač ove političke grupacije je Pal Gabor Engelman, limar iz Pešte, ključna ličnost mađarskog radničkog pokreta, uz svesrdnu podršku Fridriha Engelsa. Stupanjem većeg broja oportunista u partiju, Engelman se na kraće vreme distancira, da bi nakon ponovne fuzije, predvodio levo krilo mađarskih socijaldemokrata. Radi podrobnije geneze uzroka koji su doveli do efikasnije, stranačke organizacije ugarskog radništva, neophodno je obrazložiti posledice Austrougarske nagodbe, kako političke, tako i socijalne. Nagodbom, Habzburška monarhija je prerasla u Austrougarsku, specifičnu državnu tvorevinu, do tada neviđenu u Evropi. Zapadnim delom države, odnosno istorijskim austrijskim pokrajinama se upravljalo iz Beča, dok se istočnim upravljalo iz Pešte, odnosno nakon izvesnog vremena Budimpešte. Jedinstvo dve gotovo države, prezentovao je vladar, koji je bio ujedno austrijski car i mađarski kralj. Država je imala zajedničku inostranu politiku, armiju i finansije koje su bile zadužene za funkcionisanje zajedničkih organa. Ostalim aspektima državnog poretka su se bavili unutrašnji organi Austrije i Ugarske. Obe države su imale sopstvene dvodome parlamente i njima odgovorne vlade. Uprkos odredbama Nagodbe koji su predviđali stvaranje zajedničke vlade, situacija je bila znatno drugačija. Car je po sopstvenom nahođenju postavljao ministre inostranih poslova, vojske i finansija, kojima je lično rukovodio, bez ikakvog zajedničkog parlamenta, predsednika vlade i sl. Postojalo je i određeno koordinaciono telo na koje su pozivani ministri iz bečke i budimpeštanske vlade radi dogovora, ali ni ovo telo nije imalo formu organa izvršne vlasti. Umesto organa zajedničke zakonodavne vlasti, postojale su dve delegacije, jedna koju je slao mađarski parlament, a drugu austrijski, koje su imale po šezdeset članova. Delegacije su radile odvojeno, a sastajale su se samo radi glasanja. Tokom celog postojanja Austrougarske, po jedan zajednički ministar je bio Mađar ili državljanin Ugarske. Preciznije govoreći, ugarski državljanin nikada nije bio vojni ministar. Nagodbom je bila predviđena srazmera za finansiranje zajedničkih poslova, spram bogatstva država članica, tako da Austrija snosi 70% troškova, a Mađarska 30%, što je često izazivalo nezadovoljstva i uzajamne optužbe. Obe države članice su osnovale i svoje teritorijalne jedinice, kao deo zajedničke vojske, pa su tako nastali mađarski domobrani, odnosno honvedi. Jedno od najvećih posledica Nagodbe je bilo razvijanje kapitalističke privrede. S obzirom da je u prethodnom istorijskom periodu Ugarska bila dominantno poljoprivredna zemlja, što je bilo u interesu Beča i krupnih mađarskih veleposednika, ona je po zaostajanju u kapitalističkom razvoju bila sličnija carskoj Rusiji nego zapadnoevropskim državama. Stabilizacija političkih okolnosti, te izgradnja razvijene železničke mreže, stvorili su pozitivan kreditni ambijent, koji je prouzrokovao vrtoglavi razvoj kapitalističke privrede u Ugarskoj, znatno brži nego u ostalim delovima istočne Evrope. Brzina obrta kapitala je dovela do toga da se broj kreditnih ustanova povećao za dvdeset i pet puta, dok se obim kredita udesetostručio. Nakon nagodbe, putem kredita u Ugarsku je masovno plasiran strani kapital, poput Rotšilda i drugih bankarskih kuća. Naravno, suštinski interes stranog kapitala nije bio da ostane zarobljen u Mađarskoj, nego da se uvećan vrati svojim matičnim ustanovama, ali sa obzirom na to, da je postojao deficit domaćeg kapitala, u početnoj fazi on je inicirao ogroman rast privrede. Vremenom, došlo je i do akumulacije domaćeg kapitala, koji je putem štednih zadruga plasiran u proizvodnju. Ipak, ovaj period nije poznat samo po usponu, nego i po čestim privrednim krizama, od kojih je najpoznatija ona iz 1873, prouzrokovana krahom berze. Ogromnu promenu u funkcionisanju privrede donela je izgradnja pruga u Ugarskoj. Prva pruga je izgrađena 1846. godine, a do izbijanja revolucije postojalo je svega dve stotine kilometara pruga. Do pada Bahovog apsolutizma ovaj broj će biti udesetostručen, ali i dalje nedovoljan za obimniji privredni razvoj. Prevoz robe i poljoprivrednih proizvoda se mahom odvijao putem reka i kanala, pošto su kopneni putevi usled blata i vetra bili teško prohodni tokom gotovo pola godine, i svodili su se isključivo na zaprege. Do početka dvadesetog veka, cela Ugarska, uključujući posebno današnju Vojvodinu, bila je dobro povezana prugama, kojih je bilo preko sedamnaest hiljada kilometara. Naravno, ekspanzija izgradnje železnica je maksimalno zloupotrebljavana za razne koruptivne aktivnosti i sticanje ekstraprofita, što je dovodilo do brojnih problema i afera. Razvojem železnice, poljoprivreda Ugarske je dostigla svoj apsolut, s obzirom da je prehrana austrijskog dela monarhije zavisila od proizvoda iz Panonske nizije. Železnica je olakšala i pojeftinila transport i time doprinela intenzivnijoj proizvodnji i većoj zaradi. Putem irigacije, meliorizacije i oranjem velikih livada došlo je do povećanja obradivog zemljišta. Razvoj poljoprivredne nauke je doprineo smeni poljoprivrednih kultura na istoj površini, čime je sve manje zemlje ostajalo uparloženo, što je dovelo do dupliranja dotadašnje proizvodnje. U ovom periodu je došlo i do obimnog korišćenja poljoprivredne mehanizacije. Obim ratarske proizvodnje je prouzrokovao i razvoj intenzivnog stočarsta. Urkos činjenici da je feudalizam zvanično iskorenjen revolucionarnim događajima 1848. godine, bivši kmetovi su raspolagali sa veoma skromnim posedom, dok je more bezemljaša, odnosno agrarne sirotinje, ostalo bez ikakvih poseda. Više od pedeset posto zemljoposednika je raspolagalo sa svega pet posto poseda, a oni koji su posedovali hiljadu hektara i više, činili su svega četiri procenta agrarnih posednika, a ukupno su obrađivali preko trideset procenata zemlje. Grupu između ove dve činile su različite seoske gazde i bogati seljaci koji su neretko propadali ili usitnjavali posede zbog prevelikog broja dece. Mnogi srednji posednici nisu uspevali da se prilagode kapitalističkoj utakmici u poljoprivredi, čime su neretko gubili posede u korist veleposednika i prerastali u agrarnu sirotinju i bezemljaše. Do same Austrougarske nagodbe, na području Ugarske gotovo da nije ni postojala ozbiljnija industrija, do njenog znatnijeg razvoja dolazi tek u poslednjim decenijama XIX veka. Usled upliva austrijskog kapitala, dolazi do formiranja akcionarskih duštava, koje žele da oplode investicije učestvujući u privrednoj utakmici. Ovo predstavlja značajnu novinu, pošto su počeci mađarske industrije vezani pre svega za inicijativu individualnih kapitalista. Deoničarska društva su doživela pravi polet u proizvodnji do velike ekonomske krize, odnosno kraha berze 1873. godine do kog je došlo u celoj Evropi pošto je produkcija privrednih proizvoda prerasla potražnju za njima. Nakon ovog događaja, poput oblaka od sapunice su se izduvale fabrike stvorene isključivo na spekulativnom kapitalu, kojih nije bilo malo, ali već početkom osamdesetih godina dolazi do značajne stabilizacije industrije, ovaj put bazirane na realnijim osnovama. Bitno je naglasiti da je uprkos uspesima u privredi i poljoprivredi, Ugarska i dalje zaostajala za evropskim državama svog doba. Opštu modernizaciju države, pratila je i povećana briga za javno zdravlje, što je rezultiralo povećanjem broja stanovnika. Došlo je i do značajnog prelivanja agrarne sirotinje u industrijski proleterijat, kao i do seobe stanovništva u veće industrijske centre, na prvom mestu Budimpešte. Prestonica Ugarske je za manje od pedeset godina povećala broj stanovnika sa sto pedeset na preko sedam stotina hiljada stanovnika. Brojno mađarsko sitnoposedničko plemstvo, ključni element revolucionarnih događaja iz 1848/49. godine, ostalo je u potpunosti bez poseda, ali je svoje uhlebljenje našlo u raznim državnim organima. Do kraja veka gotovo četiri miliona stanovnika Ugarske su bili sluge i nadničari. Industrijski razvoj, ipak, nije bio dovoljno velik da uposli ove ljude, a pomisao o bilo kakvoj agrarnoj reformi u njihovu korist je bila jednako strana svim mađarskim vladama. U ovom periodu dolazi i do stvaranja radničke, industrijske, vanagrarne, klase u Ugarskoj. Broj industrijskih radnika je iznosio preko pola miliona ljudi, što je činilo skoro 14 procenata populacije Ugarske u užem smislu. U poređenju sa Austrijom ovo je bilo skoro duplo manje, a sa Nemačkom i državama zapadne Evrope gotovo zanemarljivo. Skoro svi ugarski radnici su nastali od agrarne sirotinje, koja je bila prinuđena da se preseli u industrijske centre usled egzistencijalnih razloga. Do prvog ozbiljnijeg udruživanja mađarskih radnika, na čelu sa Mihajlom Tančićem, dolazi neposredno posle nagodbe, ali ovo udruženje je ubrzo eliminisano hapšenjem njegovih članova. Nadahnut idejama Marksa i Engelsa, metalurški radnik Karolj Farkaš, uspostavio je organizaciju i spojio je sa prvom internacionalom. Ova organizacija je na vest o uspostavljanju Pariske komune pokušala da nešto slično izvede u Budimpešti, što je dovelo do krvavog gušenja pokreta. Rukovodstvo mađarskog radničkog pokreta je optuženo i osuđeno za veleizdaju. Značajnu ulogu u razvoju mađarskog socijalističkog pokreta imao je Leo Frankel, jedan od osnivača Pariske komune, koji je ranjen uspeo da se sakrije i preživi ove događaje. On je bio Mađar, sin lekara iz Obude (deo Budimpešte), sa iskustvom u radničkim pokretima širom Evrope. Frankel je pokušao da formira socijalističku radničku stranku, koja je promovisala nepomirljivu klasnu borbu, ali i borbu za opšte biračko pravo i građanska prava. Mađarska vlada ga je uskoro uhapsila i de fakto oterala u emigraciju, dok je stranku pacifikovala instalirajući na njeno čelo umerene socijaliste sklone saradnji, ili bolje rečeno poslušne vladi. Kako je ova partija izgubila kredibilitet, Druga internacionala koja se okupila u Parizu da obeleži stogodišnjicu Francuske građanske revolucije, je pomno proanalizirala situaciju u Ugarskoj, te dogovorila sa austrijskom socijaldemokratskom partijom da pruži svu moguću pomoć i logistiku za rad Socijaldemokratske stranke Ugarske. Radi osnivanja same stranke, u Mađarsku je poslat već pomenuti Pal Gabor Engelman, limarski radnik mađarske nacionalnosti, koji je pre toga bio aktivan u socijaldemokratskim i sindikalnim organizacijama Nemačke i Austrije. Nova organizacija radničkog pokreta u Ugarskoj, kao i generalni uspon socijalističkih ideja u Evropi, gotovo odmah su imali velike rezultate na terenu. Već na prvomajskim demonstracijama 1890. godine Engelman je uspeo da organizuje radnički defile od preko šezdeset hiljada učesnika, koji su nosili transparente i parole, kojima su zahtevali osmočasovni radni dan i donošenje zakona o zaštiti radničkih prava. Potencijal prvomajskih demonstracija je kanalisan stvaranjem Socijaldemokratske stranke Ugarske, decembra 1890. godine na kom je usvojena deklaracija bazirana na Marksovom učenju. Stranka se na svom prvom kongresu zalagala za reorganizaciju oblika rada iz najamnog u društveni, odnosno na transformaciji društva u socijalističko. Zahtevano je opšte pravo glasa, neposredni, tajni izbori, kao i čitav set građanskih i ljudskih prava, te demokratske slobode. Mađarske socijaldemokrate su previdele tri ključne stvari od značaja za razvoj i opstanak ugarskog društva, a to je pre svega bilo nerešeno pitanje statusa narodnosti u Ugarskoj, pitanje agrarne sirotinje i agrarne reforme, te pitanje opstanka Austrougarske, tj. odnosa Mađarske prema Bečkom dvoru. Rad partijskih ćelija socijaldemokratske partije je već sledeće godine doveo do revolucionarnog naboja u pojedinim gradovima Pomorišja sa dominantnom mađarskom većinom poput Bekeščabe i Oroshaze. Došlo je do krvavih demonstracija i formiranja radničkih organizacija širom čongradske i bekeške županije. Ugarska vlada se ozbiljno prepala zbog ovih događaja i počela silom da ih guši. Pobune radnika, agrarne sirotinje i zemljoradnika na tuđim posedima postalo je sve češće, a situacija je kulminirala 1894. godine štrajkom u Hodmezevošarhelju, gde je policija uhapsila lokalnog radničkog vođu Janoša Santo Kovača. Kada se narod okupio oko gradske kuće, policija je upotrebila vatreno oružije i jednog siromašnog seljaka ubila, a više njih teško ranila. Ugarski sabor je 1898. godine usvojio zakon kojim su zabranjeni štrajkovi žetelaca i železničkih radnika, te uvedena obavezna upotreba vatrenog oružja protiv štrajkača. Prvih pet godina dvadesetog veka u Ugarskoj je sve češće dolazilo do pobuna nadničara, železničara, građevinskih radnika i drugih siromašnih delova društva. Pored toga, u Ugarskoj je usled tuberkuloze koja nije bila dovoljno iskorenjena u tom trenutku bio najkraći životni vek u Evropi. Revolucionarni, građansko-demokratski događaji u Rusiji 1905.godine, su imali neverovatan efekat na situaciju u Mađarskoj. Istovremeno sa ovim događajem na izborima u Ugarskoj, dotadašnja vladajuća liberalna stranka je izgubila većinu, a Franja Josip nije dozvolio pobedničkoj koaliciji, u kojoj je učestvovala i građanska četrdesetosmaška nezavišnjačka levica, da formira vladu. Mandat je dodelio nekadašnjem komandantu svoje garde koji je politiku sveo na nivo pukog izvršavanja carevih, odnosno kraljevih naređenja. Kako bi prevazišao postojeću krizu, austrijski vladar je pribegao starom modusu operandi habzburške dinastije – zavadi pa vladaj. Obećavši opšte pravo glasa, neposredne i tajne izbore, kralj je otupeo socijalnu tenziju i preusmerio kritiku socijaldemokrata ka opozicionoj koaliciji koja je pobedila na izborima, ali ostala bez vlasti. Socijaldemokrate su, naivno, ovo obećanje svesrdno prihvatili, doživljavajući to kao neki vid relaksacije pritiska i krize. Vrenje koje je nastalo opštim štrajkovima koji su bili u toku je ugašeno. Kako je formalno u Austrijskom delu monarhije zakon o opštem biračkom pravu usvojen, mađarski socijaldemokrati su se prerano obradovali. Antikoaliciono delovanje socijaldemokrata i situacija u kojoj se očekivalo opšte pravo glasa, dovelo je i do naprslina u koaliciji, koja se našla pred izborom da li da u budućnosti paktira sa socijaldemokratama ili sa bečkim dvorom. Ipak, došlo je do drugopomenute solucije. Koalicija je u pogledu mađarske nezavisnosti napravila gotovo potpuni kompromis sa dvorom, a zauzvrat, car je odustao od opšteg glasačkog prava i izašao kao dupli pobednik. Dupli gubitnik je bila socijaldemokratska stranka, a građanska koalicija je naravno pretrpela kasnije političke posledice ovog kompromisa, iako je dobila sopstvenu vladu na čelu sa Šandorom Vekerleom. Unutar socijaldemokratske stranke došlo je do jačanja leve frakcije na čijem čelu se nalazio Ervin Sabo. Broj članova sindikata se udvostručio. U praskozorje Prvog svetskog rata, kada je uz pomoć Beča na čelo Ugarske postavljen Ištvan Tisa, socijaldemokrate su organizovale brojne demonstracije, koje su imale veliku snagu, ali su počele da jenjavaju zbog straha samih socijaldemokratskih vođa da ne dođe do krvavog gušenja njihovog pokreta. Početkom samog rata Socijaldemokratska stranka Ugarske zauzela je antiratni stav po instrukcijama Socijalističke internacionale. Krajem Prvog svetskog rata socijaldemokratska stranka ulazi u koaliciju sa građanskim političarem Mihaljem Karoljijem, sa kojim deli ideju opšteg prava glasa, agrarne i delimične društvene reforme, demokratizacije društva, ali i narodnosnog prava. Karolji će u pregovorima sa novosadskim radikalima ponuditi i autonomnu Srpsku Vojvodinu u koju bi ušle Južna Bačka i Banat sem severnog Potisja. Na vanrednom kongresu Socijaldemokratske stranke Ugarske, 13. oktobra 1918. godine, u okviru zvaničnog referata koji je podneo dr Žigmond Kunfi posebno je apostrofirano pravo nemađarskih naroda Ugarske na samoopredeljenje, ali u okviru nezavisne Mađarske koja ne bi menjala spoljne granice. Nakon Kunfijevog govora svoje govore su održali predstavnici manjinskih sekcija Socijaldemokratske stranke Ugarske. Ove sekcije su od ranije postojale, ali im nije pridavan ni približan značaj kao 1918. godine. Ispred srpsko-bunjevačke sekcije kongresu se obratio Gavra Živanović, apostrofirajući posebno patnje kroz koje je srpski živalj Mađarske prošao tokom rata, ali i skrećući pažnju na nedostatak empatije Socijaldemokratske stranke prema tome. Živanović je od stranke zahtevao potpunu uključenost Srba u sve njene organe, okarakterišući Mađarsku kao takozvanu domovinu. Manjinske sekcije su uskratile podršku stranci u narednom periodu.
Ostavi komentar